Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Ženski raj, muško društvo

Kada neko kaže „Francuska“, prvo na šta pomislimo je njena prestonica Pariz, zatim krenemo da nabrajamo sve što inače volimo: vino, hrana, umetnost, književnost i moda. Gotovo u svakoj društvenoj sferi možemo da se setimo nekoliko Francuza koji su ostavili neizbrisiv trag u oblastima kojima su se bavili. Jednako bogata kao i ruska, francuska književnost je izrodila more talentovanih pisaca koji žive i traju daleko izvan svog vremena. Jedan od njih je i Emil Zola. Podstaknut Balzakovim pisanjem, koji mu je bio i uzor , u mladosti naklonjen romantizmu, u zrelom dobu svoj stil približava realizmu, da bi naposletku sebe profilisao kao „eksperimentalistu“, odnosno kao nekoga ko reprodukuje stvarnost i ljudske živote zasnovane na naučnim dostignućima iz medicine i filozofije. Emil Zola je tokom svog stvaralačkog opusa napisao ukupno dvadeset romana, a jedan od najznačajnih i nekoliko puta ekranizovan je i roman „Kod Ženskog raja“ u izdanju Lagune.
Pariz se još krajem devetnaestog veka profilisao kao buduća prestonica evropske mode, na čijim ulicama je bio veliki broj zanatskih prodavnica koje su nudile najrazličitiju moguću robu. Međutim, ekonomskim napretkom i enormnim bogaćenjem pojedinaca koji su otvarali robne kuće u kojima ste mogli da kupite sve što želite na jednom mestu, mali porodični poslovi su bivali sve više ugroženi. Napisan pre gotovo sto četrdeset godina, roman „Kod Ženskog raja“ je i te kako aktuelan i danas. Naizgled sasvim „obična“ priča o usponu jednog čoveka Oktava Murea i borbi za goli opstanak Deniz Bodi, siromašne devojke iz provincije, ovaj klasik nam donosi dublju i mračniju stranu kapitalizma, sve „prednosti“ industrijske revolucije i borbu za ravnopravnost.

Oktav Mure je vlasnik robne kuće „Kod Ženskog raja“ koji je svoje bogatstvo stekao „sumnjivim“ ali i hrabrim potezima u prošlosti. Svojom poslovnom strategijom, inovativnošću, modernim jezikom rečeno – smislom za biznis, ali i mogućnošću da na jednom mestu kupite sve što želite, Mure ženama pruža dozu sreće koju ranije sebi nisu mogle da priušte, šireći svoju poslovnu imperiju na njihovim željama i maničnoj potrebi za kupovinom. Oktav Mure je pored smisla za preduzetništvo i veliki ženskaroš kome su žene poput materijala koji prodaje, samo bi malo da ih proba i ništa više.

Deniz Bodi je dvadesetogodišnja devojka koja nakon smrti oca iz provincije dolazi u Pariz sa svoja dva mlađa brata kako bi potražila stričevu pomoć i omogućila sebi i braći kakav-takav opstanak. Težeći boljem životu, ali i fascinirana izgledom „Kod Ženskog raja“, Deniz se zapošljava u ovoj robnoj kući, gde pored trinaestočasovnog radnog vremena trpi podsmeh i ponižavanje kolega zbog svoje naivnosti i blage naravi. Takođe, pored svega, konstantno odbija Mureovo udvaranje, jer ne može baš sve odmah i da se kupi. Ljubavna priča između Oktava i Deniz je samo mala okosnica romana. Zola se u ovom klasiku primarno bavi pravima radnika za bolje uslove i veću zaradu.

Iako spolja deluje idilično sa pažljivo i sofisticirano uređenim izlogom, ova robna kuća sve podređuje profitu. Radnici rade teško i dugo, smešteni su u neadekvatnim uslovima, hrana je loša, a želja za moći sve gladnija. Jedni drugima prave smicalice kako bi došli do bolje pozicije pokazujući najgore ljudske osobine. Borba za prevlast je neprestana, a samo oni koji su najmudriji i najsposobniji na kraju i uspevaju. Ova borba je takođe uglavnom muška, jer oni se među sobom bore za prevlast, dok žene služe kao ljubavnice i za spletkarenja, ne pokazujući ni minimum međusobne solidarnosti.

Borba za profit je mašina u koju su ljudi upali završetkom industrijske revolucije i koja ih od tada neprestano melje. U romanu „Kod Ženskog raja“ Zola je sebi dao slobodu da kroz prizmu Denizinog lika prikaže sva lica ljudske nakaznosti. Ovaj roman nam na nemilosrdan način prikazuje lica i naličja modernog društva za koje su se generacije pre nas borile, a koje kroz razne reinkarnacije i danas opstaje.

Autorka teksta: Maja Zuber

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Emil Zola

Emil Zola

<p style="text-align: justify">Emil Zola (Emile Zola) rodio se 1840. u Parizu, odakle se već 1843. s roditeljima seli u Eks-an-Provans. Godine 1858. napušta Eks-an-Provans i nastanjuje se u Parizu, gde nastavlja gimnazijsko školovanje i dva puta pada na maturi. I pored neuspeha u školi, Zola veoma mnogo čita, naročito francuske romantičare kojima se tada divi.<br /> <br /> U prestonici živi boemski i u velikom siromaštvu i piše stihove. Prvo ozbiljno nameštenje te iste godine dobija u izdavačkoj kući <em>Ašet </em>(<em>Hachette</em>), kao trgovački pomoćnik, a zatim biva unapređen u šefa odeljenja za reklame i upoznaje svet izdavaštva i štampe. Posle prvih ljubavnih iskustava, godine 1864. upoznaje Aleksandrinu Mele (Alexandrine Meley), s kojom otpočinje ljubavnu vezu i zajednički život. Godine 1866. napušta <em>Ašet </em>i u potpunosti se posvećuje književnom i novinarskom radu. Već u tim prvim godinama života u Parizu druži se s nekima od kasnije slavnih slikara, kao što su Pisaro i Eduar Mane, a počinje da se bavi i likovnom kritikom, u kojoj se zalaže za novo slikarstvo protiv vladajućeg akademizma. Iz tog doba čuven je Maneov portret Zole na kome se u pozadini vidi i Maneova <em>Olimpija</em>.<br /> <br /> Još od 1868. Zola planira da napiše jedan romaneskni ciklus koji će dobiti naziv <em>Rugon-Makari</em> (s podnaslovom: <em>Prirodna i društvena istorija jedne porodice u doba Drugog carstva</em>) po dvema porodicama čiji članovi će biti glavni likovi budućih romana. Pisac pravi svoje nacrte, detaljan plan i rodoslovno stablo porodice, a prvi tom ovog ciklusa, pod nazivom <em>Uspon Rugonovih</em>, počinje da izlazi u nastavcima 1870, ali njegovo izlaženje prekida Francusko-pruski rat.<br /> <br /> Po završetku rata pisac se vraća u Pariz i izdaje <em>Uspon Rugonovih</em> (1871). Za tim prvim romanom nižu se, gotovo iz godine u godinu <em>Kaljuga </em>(1872), <em>Trbuh Pariza</em> (1873), <em>Osvajanje Plasana</em> (1874), <em>Greh opata Murea</em> (1875), <em>Njegova Ekselencija Ežen Rugon</em> (1876), <em>Trovačnica</em> (1877), <em>Stranica ljubavi</em> (1878), <em>Nana </em>(1880). Romani <em>Trovačnica </em>i <em>Nana </em>nesumnjivo predstavljaju prekretnicu u Zolinom stvaralaštvu: uspeh koji doživljavaju, praćen skandalima, Zoli donosi slavu i novac, kao i uvažavanje nekih značajnijih pisaca njegovog doba.<br /> <br /> Pisac se u to vreme sprijateljuje s Dodeom i Edmonom Gonkurom, a Flobera smatra svojim učiteljem i velikim uzorom. Osamdesete godine XIX veka donose i neke gubitke: Zolu će duboko potresti prvo smrt njegovog učitelja Flobera, zatim smrt njegove majke (obe 1880). No on i dalje neumorno radi, izdaje studije: <em>Eksperimentalni roman</em> (1880), <em>Naturalizam u pozorištu</em> (1881), <em>Romanopisci naturalisti</em> (1881). Istovremeno nastavlja s objavljivanjem romana iz ciklusa <em>Rugon-Makari</em> i do 1893. izlaze redom, iz godine u godinu, <em>U ključalom loncu</em> (1882), <em>Kod </em>Ženskog raja (1883), <em>Radost života</em> (1884), <em>Žerminal </em>(1885), <em>Delo </em>(1886), <em>Zemlja </em>(1887), <em>San </em>(1888), <em>Čovek zver</em> (1890), <em>Novac </em>(1891), <em>Slom </em>(1892) i poslednji tom <em>Doktor Paskal </em>(1893). Posebno značajan datum predstavlja izlazak <em>Žerminala</em>, romana o mukotrpnom životu rudara i njihovom velikom štrajku na severu Francuske. Ovaj roman Zolu je definitivno učinio &bdquo;radničkim&ldquo; piscem.<br /> <br /> Posebno poglavlje u Zolinom životu predstavlja njegovo učešće u kampanji za reviziju Drajfusovog procesa, poznatijeg kao &bdquo;afera Drajfus&ldquo;. Iako je Drajfus osuđen za izdaju vojne tajne još 1894, Zola se u borbu za njegovo oslobođenje uključuje od 1897. godine. Zbog čuvenog pisma <em>Optužujem </em>(<em>J&rsquo;accuse</em>) iz 1898, upućenog tadašnjem francuskom predsedniku Feliksu Foru (Felix Faure) i objavljenog u dnevnom listu <em>Oror </em>(<em>L&rsquo;Aurore</em>), osuđen je na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu, a gubi i Legiju časti koju je prethodno dobio (1888). Kako bi izbegao zatvor, zapućuje se u egzil i nešto manje od godinu dana provodi u Engleskoj. Kako je Drajfus oslobođen 1899, Zola se vraća u Francusku i nastavlja s radom sve do smrti. Umire iznenada, u svojoj pariskoj kući, u nerazjašnjenim okolnostima, od gušenja monoksidom, 29. septembra 1902.<br /> <br /> Zola je u dva navrata bio predsednik Udruženja književnika Francuske, ali nikada nije postao akademik iako se kandidovao čak devetnaest puta. Nekoliko godina posle Zoline smrti njegov pepeo prenet je u Panteon (1908), čime mu je Francuska odala vrhunsku počast kao književniku i kao neumornom borcu za pravdu.&nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x