Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Zavedi mi um i imaš moje telo: Šta je čitao Dostojevski?

portreti-junaka-i-junakinja-dostojevskog
Mudar čovek čita i mudre knjige i samoga sebe, govorio je Fjodor Mihailovič Dostojevski.

Iako je Dostojevski i danas, posle toliko godina, jedan od literarnih divova o kojima se ispredaju toliki mitovi, piščeva opsednutost pisanom rečju nikako nije još jedna od beskrajnih „bajki“.

„Zavedi mi um i imaš moje telo, pronađi mi dušu i imaćeš me zauvek“, govorio je Dostojevski. Svoj um, ali i dušu hranio je knjigama „gutajući ih“ od detinjstva.

Postojala je, kako se beležilo, tradicija čitanja u domu Dostojevskih. Čitava porodica sedela bi i naglas bi se iščitavale knjige. Tu tradiciju Dostojevski je kasnije „nametnuo“ i svojoj deci. Kad bi bio uz njih, čitao bi klasike ne samo ruske, već i evropske literature. A književnu edukaciju započeo je po „očevom receptu“ – čitanjem Biblije.

Ako se neko danas zapita koja je to dela majstor književnosti voleo da čita, dovoljno je videti deliće njegovih pisama ili beležaka. Kada mu je bilo 16 godina, već je iščitao Puškina, Dimu, Gogolja… Od klinačkih dana njegova strast ka literaturi bila je pregolema, no otac je smatrao da se od pisanja ne može živeti, zbog čega Fjodora tera da upiše Inžinjersku školu pri Vojnoj akademiji u Petrogradu. I ispunio je očevu želju za „ozbiljnom školom“, ali tokom studija biva opčinjen Šilerom, toliko da, ne samo da zna napamet piščeve reči, već ga sanja! Bratu Mihailu piše kako voli da vodi „rasprave“ i o delima Homera, Šekspira… U kasnijim pismima je priznavao kako se divi „OblomovuIvana Gončarova, a preporučivao je i Tolstojev „Rat i mir“.

Čitajući mnogo, uvek bi se pohvalno izražavao o delima Aleksandra Puškina i Nikolaja Gogolja. Jednom je i rekao da su svi ruski pisci „izašli iz Gogoljevog šinjela“. Fascinirali su ga i Gete, Viktor Igo, Didro, Šekspir, Bajron… Piščev „debi“ u svetu literature bio je, zapravo, prevod dela još jednog pisca kojem se divio. Bio je to Onore de Balzak. Najpre je 1843. godine preveo Balzakov roman „Evgenija Grande“, nakon čega počinje da piše „Bedne ljude“.

A koje su mu još knjige bile drage srcu? Evo pet dela, koje su za Dostojevskog imale posebnu vrednost, kako navodi magazin Russia Beyond.

Pikova dama“ Aleksandara Puškina

„Sva velika ruska književnost izašla je iz Puškina“, govorio je često Dostojevski. A Puškina je upijao od detinjstva, pa ne čudi podatak da je većinu piščevih poema znao napamet! No, jedna mu je, možda zbog sopstvenog poroka, bila bliska srcu. U pitanju je priča „Pikova dama“ koju je Puškin originalno objavio 1834. godine u jednom časopisu. Dobro je znan podatak da je Dostojevski bio strastveni kockar. Zbog tog poroka putovao je diljem Evrope, i maltene izgubio gotovo sav novac i imetak. Uostalom, tom poroku posvetio i jedno čitavo delo – „Kockar“.

Oficir ruske vojske nemačkog porekla pokušava pošto-poto od stare grofice da sazna kako joj polazi za rukom da dobija sve kartaroške partije – kratak je siže „Pikove dame“. A Puškinova priča, kao parabola o pohlepi i užasnim posledicama koje „seje“, očigledno je stalno „odzvanjala“ u glavi pisca…

„Don Kihote“ Migela de Servantesa

Prvi moderan roman i kamen-temeljac zapadnoevropske književnosti, kako se „Don Kihote“ često naziva, delo je kojem se Dostojevski često vraćao. Nebrojeno ga je puta pročitao, a uzimao ga je u ruke kad god bi „zapeo“ sa inspiracijom za pisanje...

Dvodelna priča o zanesenom plemiću Don Kihotu od Manče i njegovom vernom partneru i saborcu Sanču Pansi, objavljena početkom 17. veka, zapravo je bezvremena poruka o suštini života. To pitanje suštine bilo je nešto što je Dostojevskog opsedalo tokom čitavog života. I turobne misli koje su ga od mladalačkih dana pratile verovatno je pokušavao da razveje Servantesovim optimizmom da će „zlu odzvoniti i dobrom uskoro doći vreme“…

L’Uscoque Žorž Sand

Ako se zna da su inspiracija Sandovoj za ovo delo iz 1838. godine bili „Gusar“ i „Lara“ lorda Bajrona, kome se Dostojevski toliko divio, onda i ne čudi što je britanska spisateljica na ovom spisku. Ruski pisac je i sam voleo priče sa nesvakidašnjim zapletima i čudnovatim junacima, a kod Sandove ga je opčinila, kako je beležio, „čednost, i najviša čistota tipova i ideala koji provejavaju kroz delo, ali i šarm uzdržanog tona priče“.

Večna bitka između dobra i zla, nešto čime je Dostojevski bio okupiran i u svom literarnom opusu, ali i privatnom životu, kod Sandove će se završiti tragično… Kao i život ruskog pisca u 59. godini, kada je, naizgled, našao smiraj…

Volterov „Kandid

Dostojevski je govorio da se „trudi da voli život“, a Volterov junak, uprkos brojnim nesrećama koje ga spopadaju, smatra da je sve savršeno i da se sve dešava s razlogom. Međutim, kada Kandid biva izbačen iz sopstvenog doma i počne da putuje svetom menja se i njegov pogled na svet. Dosada, porok, nemaština – tri su zla koje rat udaljava od čoveka, shvata Volterov junak. Puno ironije, paradoksa, mudrosti, ali i humora ovo filozofsko delo nudi pouku. Tražio ju je čitav život i Dostojevski, pa se Volteru zato i vraćao. Ali, za razliku od Volterovog junaka nije baš jasno video svetlo na kraju tunela.

„Jadnici“ Viktora Igoa

„Suprotno uvreženom mišljenju eksperata, ‘Jadnici’ bi trebalo da se smatraju daleko većim delom od ‘Zločina i kazne’“, naveo je Dostojevski u jednom pismu. Iako je po objavljivanju 1862. godine Igoov istorijski roman postao „hit“, neki su ga i osporavali, pa otuda misli ruskog pisca.

Priča o Žanu Valžanu, koji je zbog vekne hleba trunuo gotovo dve decenije u zatvoru, ali i o patnji, iskupljenju i ljubavi, nije jedino delo Igoa koje je Dostojevski cenio. Na neki način preteča „Jadnika“, o ubici koji je pogubljen u Francuskoj, „Poslednji dan na smrt osuđenog“ uticao je na ruskog pisca, ali i na Kamija ili Čarlsa Dikensa. Dostojevski je Igoovo delo nazivao „pionirskim eksperimentom realizma na ivici nadrealizma“. Takođe, prvi ga je preveo upoznavši Ruse sa „Poslednjim danom“.

Dostojevski je čak poredio Igoa sa Homerom. Tvrdio je da Francuza i pisca „Ilijade“ vezuje „dečje verovanje u Boga poezije“.

Foto: Vladika Maksim / naslovna korica knjige „Portreti junaka i junakinja Dostojevskog

Autor: Jelena Koprivica
Izvor: nova.rs

Autor: Fjodor Mihailovič Dostojevski

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Ivan Aleksandrovič Gončarov

Ivan Aleksandrovič Gončarov

<p style="text-align: justify">Ivan Aleksandrovič Gončarov, autor tri poznata ruska romana <em>Obična priča</em>, <em>Oblomov </em>i <em>Ponor</em>, rođen je 18. juna 1812. godine, u gradu Simbirsku na reci Volgi (današnjem Uljanovsku), u bogatoj trgovačkoj porodici. Pošto je završio nižu školu u privatnom pansionu, majka ga upisuje u trgovačku školu u Moskvi. Gončarov piše kako je osam najboljih godina proveo čameći u školi, u kojoj su ga četiri godine držali u mlađim razredima samo zato što je bio mlađi od drugih, iako je bio najbolji učenik i znao više od svih. Gončarov je naučio grčki jezik da bi se upisao na Moskovski univerzitet. Zajedno sa njim studirali su Mihail Ljermontov, Aleksandar Hercen i Visarion Bjelinski. Nakon studija radio je oko godinu dana kao sekretar gubernatora u Simbirsku. Monoton život malog grada i peripetije činovničkog života biće kasnije prikazani na stranicama njegovih romana. U Peterburg se preselio 1835. i zaposlio kao prevodilac inostrane korespondencije u Ministarstvu finansija. Pisac je zarađivao i tako što je davao privatne časove latinskog i ruskog jezika. Apolon i Valerijan Majkov bili su njegovi učenici i zahvaljujući porodici Majkovih upoznao je Fjodora Dostojevskog, Ivana Turgenjeva i Nikolaja Njekrasova.<br /> <br /> Godine 1847. u časopisu <em>Savremenik </em>objavljen je njegov prvi roman <em>Obična priča</em>, u kojem se sukobljavaju romantizam i realizam, dva pogleda na svet tipična za rusko društvo tog vremena. <em>Savremenik </em>je sledeće godine objavio poglavlje iz novog dela na kome je pisac radio pod naslovom &bdquo;San Oblomova&ldquo;. Gončarov je 1852. godine prekinuo rad na <em>Oblomovu </em>zbog dvogodišnjeg putovanja oko sveta na fregati <em>Palada</em>. Članovi ekspedicije trebalo je da zaključe trgovinski sporazum sa Japanom, koji je tada bio zatvoren za strance, i da posete i Aljasku i ostrva Ruske imperije u Tihom okeanu. Zadatak Gončarova bio je da vodi brodski dnevnik, prevodi dokumenta sa stranih jezika i da sastavi hroniku pohoda. Pisma koje je slao Majkovima i drugim prijateljima i rođacima postaće osnova za putopis koji će objaviti 1858. godine pod nazivom <em>Fregata Palada</em>.<br /> <br /> Posle deset godina rada na tekstu, Gončarov je 1859. godine objavio roman <em>Oblomov</em>. Prvi recenzent ovog dela bio je Lav Tolstoj. Kritika je pohvalama dočekala i roman kao vernu sliku savremene Rusije, ali i glavnog junaka, dobrodušnog spahiju i lenjog sanjara Ilju Oblomova. Oblomovština je proglašena za tipično ruski fenomen, a Oblomov za oličenje ruskog nacionalnog karaktera.<br /> <br /> Šezdesetih godina Gončarov je radio kao urednik vladinog časopisa<em> Severna pošta</em> i kao cenzor. Pisac je u državnoj službi stekao visoki čin aktivnog državnog savetnika, što bi u vojsci i mornarici odgovaralo činovima general-majora i kontraadmirala, ali je tokom najvećeg dela svoje karijere radio samo kao prevodilac.<br /> <br /> Posao mu nije donosio mnogo novca, ali mu je ostavljao dovoljno slobodnog vremena za književno stvaralaštvo. Penzionisao se 1867. godine, a dve godine kasnije objavio je svoj poslednji roman <em>Provalija</em>. Sumnjajući da je Ivan Turgenjev, njegov bliski prijatelj, plagirao pojedine delove ovog romana, izazvao ga je na dvoboj. Sukob je mirno završen pošto su nezavisne sudije potvrdile da nije bilo povrede autorskih prava.<br /> <br /> Ivan Gončarov je umro septembra 1891. godine od upale pluća, pošto je prethodno spalio većinu svojih rukopisa i pisama.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Wikimedia Commons" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Goncharov_Ivan_Aleksandrovich-5.jpg"><span class="ql-link-text">Wikimedia Commons</span></span></u></p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x