Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Zavedi mi um i imaš moje telo: Šta je čitao Dostojevski?

portreti-junaka-i-junakinja-dostojevskog
Mudar čovek čita i mudre knjige i samoga sebe, govorio je Fjodor Mihailovič Dostojevski.

Iako je Dostojevski i danas, posle toliko godina, jedan od literarnih divova o kojima se ispredaju toliki mitovi, piščeva opsednutost pisanom rečju nikako nije još jedna od beskrajnih „bajki“.

„Zavedi mi um i imaš moje telo, pronađi mi dušu i imaćeš me zauvek“, govorio je Dostojevski. Svoj um, ali i dušu hranio je knjigama „gutajući ih“ od detinjstva.

Postojala je, kako se beležilo, tradicija čitanja u domu Dostojevskih. Čitava porodica sedela bi i naglas bi se iščitavale knjige. Tu tradiciju Dostojevski je kasnije „nametnuo“ i svojoj deci. Kad bi bio uz njih, čitao bi klasike ne samo ruske, već i evropske literature. A književnu edukaciju započeo je po „očevom receptu“ – čitanjem Biblije.

Ako se neko danas zapita koja je to dela majstor književnosti voleo da čita, dovoljno je videti deliće njegovih pisama ili beležaka. Kada mu je bilo 16 godina, već je iščitao Puškina, Dimu, Gogolja… Od klinačkih dana njegova strast ka literaturi bila je pregolema, no otac je smatrao da se od pisanja ne može živeti, zbog čega Fjodora tera da upiše Inžinjersku školu pri Vojnoj akademiji u Petrogradu. I ispunio je očevu želju za „ozbiljnom školom“, ali tokom studija biva opčinjen Šilerom, toliko da, ne samo da zna napamet piščeve reči, već ga sanja! Bratu Mihailu piše kako voli da vodi „rasprave“ i o delima Homera, Šekspira… U kasnijim pismima je priznavao kako se divi „OblomovuIvana Gončarova, a preporučivao je i Tolstojev „Rat i mir“.

Čitajući mnogo, uvek bi se pohvalno izražavao o delima Aleksandra Puškina i Nikolaja Gogolja. Jednom je i rekao da su svi ruski pisci „izašli iz Gogoljevog šinjela“. Fascinirali su ga i Gete, Viktor Igo, Didro, Šekspir, Bajron… Piščev „debi“ u svetu literature bio je, zapravo, prevod dela još jednog pisca kojem se divio. Bio je to Onore de Balzak. Najpre je 1843. godine preveo Balzakov roman „Evgenija Grande“, nakon čega počinje da piše „Bedne ljude“.

A koje su mu još knjige bile drage srcu? Evo pet dela, koje su za Dostojevskog imale posebnu vrednost, kako navodi magazin Russia Beyond.

Pikova dama“ Aleksandara Puškina

„Sva velika ruska književnost izašla je iz Puškina“, govorio je često Dostojevski. A Puškina je upijao od detinjstva, pa ne čudi podatak da je većinu piščevih poema znao napamet! No, jedna mu je, možda zbog sopstvenog poroka, bila bliska srcu. U pitanju je priča „Pikova dama“ koju je Puškin originalno objavio 1834. godine u jednom časopisu. Dobro je znan podatak da je Dostojevski bio strastveni kockar. Zbog tog poroka putovao je diljem Evrope, i maltene izgubio gotovo sav novac i imetak. Uostalom, tom poroku posvetio i jedno čitavo delo – „Kockar“.

Oficir ruske vojske nemačkog porekla pokušava pošto-poto od stare grofice da sazna kako joj polazi za rukom da dobija sve kartaroške partije – kratak je siže „Pikove dame“. A Puškinova priča, kao parabola o pohlepi i užasnim posledicama koje „seje“, očigledno je stalno „odzvanjala“ u glavi pisca…

„Don Kihote“ Migela de Servantesa

Prvi moderan roman i kamen-temeljac zapadnoevropske književnosti, kako se „Don Kihote“ često naziva, delo je kojem se Dostojevski često vraćao. Nebrojeno ga je puta pročitao, a uzimao ga je u ruke kad god bi „zapeo“ sa inspiracijom za pisanje...

Dvodelna priča o zanesenom plemiću Don Kihotu od Manče i njegovom vernom partneru i saborcu Sanču Pansi, objavljena početkom 17. veka, zapravo je bezvremena poruka o suštini života. To pitanje suštine bilo je nešto što je Dostojevskog opsedalo tokom čitavog života. I turobne misli koje su ga od mladalačkih dana pratile verovatno je pokušavao da razveje Servantesovim optimizmom da će „zlu odzvoniti i dobrom uskoro doći vreme“…

L’Uscoque Žorž Sand

Ako se zna da su inspiracija Sandovoj za ovo delo iz 1838. godine bili „Gusar“ i „Lara“ lorda Bajrona, kome se Dostojevski toliko divio, onda i ne čudi što je britanska spisateljica na ovom spisku. Ruski pisac je i sam voleo priče sa nesvakidašnjim zapletima i čudnovatim junacima, a kod Sandove ga je opčinila, kako je beležio, „čednost, i najviša čistota tipova i ideala koji provejavaju kroz delo, ali i šarm uzdržanog tona priče“.

Večna bitka između dobra i zla, nešto čime je Dostojevski bio okupiran i u svom literarnom opusu, ali i privatnom životu, kod Sandove će se završiti tragično… Kao i život ruskog pisca u 59. godini, kada je, naizgled, našao smiraj…

Volterov „Kandid

Dostojevski je govorio da se „trudi da voli život“, a Volterov junak, uprkos brojnim nesrećama koje ga spopadaju, smatra da je sve savršeno i da se sve dešava s razlogom. Međutim, kada Kandid biva izbačen iz sopstvenog doma i počne da putuje svetom menja se i njegov pogled na svet. Dosada, porok, nemaština – tri su zla koje rat udaljava od čoveka, shvata Volterov junak. Puno ironije, paradoksa, mudrosti, ali i humora ovo filozofsko delo nudi pouku. Tražio ju je čitav život i Dostojevski, pa se Volteru zato i vraćao. Ali, za razliku od Volterovog junaka nije baš jasno video svetlo na kraju tunela.

„Jadnici“ Viktora Igoa

„Suprotno uvreženom mišljenju eksperata, ‘Jadnici’ bi trebalo da se smatraju daleko većim delom od ‘Zločina i kazne’“, naveo je Dostojevski u jednom pismu. Iako je po objavljivanju 1862. godine Igoov istorijski roman postao „hit“, neki su ga i osporavali, pa otuda misli ruskog pisca.

Priča o Žanu Valžanu, koji je zbog vekne hleba trunuo gotovo dve decenije u zatvoru, ali i o patnji, iskupljenju i ljubavi, nije jedino delo Igoa koje je Dostojevski cenio. Na neki način preteča „Jadnika“, o ubici koji je pogubljen u Francuskoj, „Poslednji dan na smrt osuđenog“ uticao je na ruskog pisca, ali i na Kamija ili Čarlsa Dikensa. Dostojevski je Igoovo delo nazivao „pionirskim eksperimentom realizma na ivici nadrealizma“. Takođe, prvi ga je preveo upoznavši Ruse sa „Poslednjim danom“.

Dostojevski je čak poredio Igoa sa Homerom. Tvrdio je da Francuza i pisca „Ilijade“ vezuje „dečje verovanje u Boga poezije“.

Foto: Vladika Maksim / naslovna korica knjige „Portreti junaka i junakinja Dostojevskog

Autor: Jelena Koprivica
Izvor: nova.rs

Autor: Fjodor Mihailovič Dostojevski

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Ivan Aleksandrovič Gončarov

Ivan Aleksandrovič Gončarov

<p style="text-align: justify">Ivan Aleksandrovič Gončarov, autor tri poznata ruska romana <em>Obična priča</em>, <em>Oblomov </em>i <em>Ponor</em>, rođen je 18. juna 1812. godine, u gradu Simbirsku na reci Volgi (današnjem Uljanovsku), u bogatoj trgovačkoj porodici. Pošto je završio nižu školu u privatnom pansionu, majka ga upisuje u trgovačku školu u Moskvi. Gončarov piše kako je osam najboljih godina proveo čameći u školi, u kojoj su ga četiri godine držali u mlađim razredima samo zato što je bio mlađi od drugih, iako je bio najbolji učenik i znao više od svih. Gončarov je naučio grčki jezik da bi se upisao na Moskovski univerzitet. Zajedno sa njim studirali su Mihail Ljermontov, Aleksandar Hercen i Visarion Bjelinski. Nakon studija radio je oko godinu dana kao sekretar gubernatora u Simbirsku. Monoton život malog grada i peripetije činovničkog života biće kasnije prikazani na stranicama njegovih romana. U Peterburg se preselio 1835. i zaposlio kao prevodilac inostrane korespondencije u Ministarstvu finansija. Pisac je zarađivao i tako što je davao privatne časove latinskog i ruskog jezika. Apolon i Valerijan Majkov bili su njegovi učenici i zahvaljujući porodici Majkovih upoznao je Fjodora Dostojevskog, Ivana Turgenjeva i Nikolaja Njekrasova.<br /> <br /> Godine 1847. u časopisu <em>Savremenik </em>objavljen je njegov prvi roman <em>Obična priča</em>, u kojem se sukobljavaju romantizam i realizam, dva pogleda na svet tipična za rusko društvo tog vremena. <em>Savremenik </em>je sledeće godine objavio poglavlje iz novog dela na kome je pisac radio pod naslovom &bdquo;San Oblomova&ldquo;. Gončarov je 1852. godine prekinuo rad na <em>Oblomovu </em>zbog dvogodišnjeg putovanja oko sveta na fregati <em>Palada</em>. Članovi ekspedicije trebalo je da zaključe trgovinski sporazum sa Japanom, koji je tada bio zatvoren za strance, i da posete i Aljasku i ostrva Ruske imperije u Tihom okeanu. Zadatak Gončarova bio je da vodi brodski dnevnik, prevodi dokumenta sa stranih jezika i da sastavi hroniku pohoda. Pisma koje je slao Majkovima i drugim prijateljima i rođacima postaće osnova za putopis koji će objaviti 1858. godine pod nazivom <em>Fregata Palada</em>.<br /> <br /> Posle deset godina rada na tekstu, Gončarov je 1859. godine objavio roman <em>Oblomov</em>. Prvi recenzent ovog dela bio je Lav Tolstoj. Kritika je pohvalama dočekala i roman kao vernu sliku savremene Rusije, ali i glavnog junaka, dobrodušnog spahiju i lenjog sanjara Ilju Oblomova. Oblomovština je proglašena za tipično ruski fenomen, a Oblomov za oličenje ruskog nacionalnog karaktera.<br /> <br /> Šezdesetih godina Gončarov je radio kao urednik vladinog časopisa<em> Severna pošta</em> i kao cenzor. Pisac je u državnoj službi stekao visoki čin aktivnog državnog savetnika, što bi u vojsci i mornarici odgovaralo činovima general-majora i kontraadmirala, ali je tokom najvećeg dela svoje karijere radio samo kao prevodilac.<br /> <br /> Posao mu nije donosio mnogo novca, ali mu je ostavljao dovoljno slobodnog vremena za književno stvaralaštvo. Penzionisao se 1867. godine, a dve godine kasnije objavio je svoj poslednji roman <em>Provalija</em>. Sumnjajući da je Ivan Turgenjev, njegov bliski prijatelj, plagirao pojedine delove ovog romana, izazvao ga je na dvoboj. Sukob je mirno završen pošto su nezavisne sudije potvrdile da nije bilo povrede autorskih prava.<br /> <br /> Ivan Gončarov je umro septembra 1891. godine od upale pluća, pošto je prethodno spalio većinu svojih rukopisa i pisama.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Wikimedia Commons" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Goncharov_Ivan_Aleksandrovich-5.jpg"><span class="ql-link-text">Wikimedia Commons</span></span></u></p>

Slika Lav Tolstoj

Lav Tolstoj

<p style="text-align: justify">Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svetskih romanopisaca.<br /> <br /> I po ocu i po majci poticao je iz vrlo starih i uglednih plemićkih porodica. Poput drugih isuviše umnih i darovitih ljudi, Lav Tolstoj odustaje od institucionalnog školovanja. Svoje obrazovanje će nastaviti, po metodu Rusoa, samostalno i svestrano. Njegova znanja bila su ogromna i raznovrsna: govorio je i poznavao 17 jezika, uključujući hebrejski, starogrčki, latinski i staroslovenski; uspešno se bavio muzikom, mestralno svirao klavir i komponovao; upražjnavao je mnoge sportove i bio strastan lovac; izučavao je filozofiju, istoriju i pedagogiju; osnovao nekoliko škola za kmetovsku decu gde je i predavao; samostalno se bavio proljoprivredom, i kao Ljevin, zajedno sa svojim seljacima obrađivao zemlju; jedno vreme je službovao u vojsci iz koje se demobiliše u činu poručnika. Od 1847. pa do kraja života prilježno vodi dnevnik, na čijim prvim stranicama, sledeći primer Bendžamina Franklina, propisuje sebi ciljeve i zadatke, a zatim u tananom i strogom samopresipitivanju odmerava njihove rezultate.<br /> <br /> Sve dok nije stupio u vojnu službu 1851, Tolstoj u velikim ruskim gradovima živi prilično raspusnim životom, prepušta se kocki i pijankama, posećuje bordele, ali i nastavlja sa učenjem, te započinje rad na više pripovedaka i romana. Među njima je i <em>Detinjstvo</em>, prvi deo zamišljene romansirane autobiografije (<em>Detinjstvo. Dečaštvo. Mladost</em> celovito objavljene 1859) čija će pojava 1852. izazvati nepodeljeno oduševljenje kod publike.<br /> <br /> Oficirsku službu Lav Tolstoj je obavljao nepunih pet godina, boraveći neko vreme na Kavkazu (iskustva iz tog perioda inspirisala su npr. <em>Kavkaske priče</em> i <em>Hadži Murata</em>), posle čega se priključuje ruskoj vojsci u Krimskom ratu. Pošto se po neslavnom završetku vojevanja, definitivno odrekao vojne službe, Tolstoj u više navrata, tokom 1856, 1859, 1860. i 1861. godine, putuje po zapadnoj Evropi, Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Švajcarskoj, Italiji i drugde. Put u Pariz učvršćuje njegovo prijateljstvo sa Ivanom Turgenjevom, koji ga je povezao sa Gistavom Floberom. Kasnije se, u Briselu se upoznao i sa Pjer-Žozefom Prudonom, a u Londonu sa Čarlsom Dikensom.<br /> <br /> Tolstoj je septembra 1862. stupio u brak sa Sofijom Andrejevnom Bers, gotovo upola mlađom od njega (njemu je 34, a njoj 18 godina), sa kojom je izrodio 13 dece, 9 sinova i 4 ćerke. Od tada Tolstoj sa porodicom uglavnom živi u Jasnoj Poljani, i uz mnoge domaće poslove i dobrotvornu deltnost, najveći deo svog vremena posvećuje pisanju. U narednim decenijama nastaju romani <em>Rat i mir</em> (1863-1869), <em>Ana Karenjina</em> (1873-1877), <em>Vaskrsenje </em>(1889-1899), niz antologijskih pripovedaka.<br /> <br /> Pred kraj života Tolstoj beži od svoje supruge, i na nekoj maloj ruskoj seoskoj železničkoj stanici Astopov, završava svoj veoma buran život krajem 1910. godine zbog upale pluća.<br /> <br /> Veliki deo njegovih ostvarenja dugo će ostati u rukopisu, a nešto će biti objavljeno tek posle piščeve smrti. Tolstojeva sabrana dela, čije je objavljivanje započeto još za njegovog života, obuhvatala su 90 tomova, a kritičko izdanje koje se još uvek priprema trebalo bi da sadrži 150 tomova. Njegova ostvarenja prevedena su na gotovo sve evropske jezike (do kraja XX veka biće preveden na 114 različitih jezika). Više puta biva predložen za Nobelovu nagradu i za književnost i za mir, ali se svojom odlukom posle 1905. odriče svake dalje kandidature. 1903. izabran je za inostranog člana Srpske kraljevske akademije, pored ruske jedine takve institucije u svetu koja ga je pozvala u svoje članstvo.</p>

Slika Migel de Servantes Saavedra

Migel de Servantes Saavedra

<p style="text-align: justify">Nad Servantesovom biografijom stalno lebdi izvesna sumnja, osnovanija ili manje osnovana. Možda je, od 1566. do 1569, Migel učio kod poznatog humaniste i gramatičara Huana Lopesa de Ojosa, Erazmovog sledbenika. Godine 1569, posle ulične čarke, koja se završila ranjavanjem jednog od učesnika, Servantes je pobegao u Italiju, gde je u Rimu služio kod kardinala Akvavive, a zatim se kao vojnik pridružio bratu Rodrigu. Dana 7. oktobra 1571. učestvovao je u pomorskoj bici kod Lepanta, današnjeg Naupakta, u Korintskom zalivu. Bio je ranjen, i ostao sa doveka osakaćenom levom rukom. Učestvovao je u nizu pomorskih ekspedicija, između ostalog i u Tunis. Godine 1575, sa preporukom Huana Austrijskog, glavnokomandujućeg španske armije u Italiji, isplovio je iz Italije za Španiju. Galiju <em>Sol</em>, na kojoj je bio sa bratom, napali su alžirski gusari. Servantes je u alžirskom zarobljeništvu proveo pet godina. Tek u oktobru 1580. godine, kada su ga otkupili monasi trinitarci, vratio se u Španiju.<br /> <br /> Od kraja 1580. do 1587. Servantes je živeo u Madridu, u Toledu, i u selu Eskivijas, blizu Toleda, rodnom mestu svoje žene Kataline de Palasios: Servantes se njome oženio u decembru 1584. godine, a iste godine Ana Franka de Rohas rodila je Servantesu vanbračnu kćer, Isabel de Saavedra, koja je posle smrti majke ostala da živi u očevom domu. Servantes se posvetio pisanju pozorišnih komada, koji nisu imali uspeha na sceni. Objavljivanje pastoralnog romana <em>Galateja </em>(1585) donelo mu je slavu, ali ne i novac.<br /> <br /> Godine 1587. Servantes se seli u Sevilju, gde živi do 1600, najveći deo vremena putujući po andaluzijskim selima i gradovima, skupljajući provijant za kraljevsku flotu, a zatim i ubirajući porez. U selu Kastro del Rio, nedaleko od Kordobe, 1592. godine, dopao je zatvora, optužen za nedozvoljeno ubiranje poreza. Pet godina kasnije, našao se u seviljskom zatvoru, osuđen na sedam meseci, zbog gubitka prikupljenog državnog novca, zato što je banka u kojoj je Servantes držao prikupljeni novac propala. Za vreme jednog od tih boravaka u tamnici, po sopstvenim rečima, u uobrazilji je stvorio čoveka koji je sišao s uma od čitanja viteških romana i krenuo u viteške pohode poput junaka knjiga koje je obožavao.<br /> <br /> U proleće 1605. godine, kod štampara Huana de la Kueste objavljen je <em>Don Kihote</em>. O uspehu romana svedoči to što se iste godine pojavilo drugo izdanje, dva puta je preštampan u Lisabonu, i jednom u Valensiji. Don Kihote i Sančo Pansa postali su likovi u koje su se ljudi prerušavali na karnevalima španskih gradova, pa čak i u kolonijama &ndash; zabeleženo je da su se pojavljivali i u Limi.<br /> <br /> U periodu od 1606-1616. napisao je <em>Primerne novele</em> (1613), književnu satiru u stihovima <em>Put na Parnas</em> (1614), sastavio nove i preradio stare dramske komade i sabrao ih u knjigu <em>Osam komedija i osam međuigara</em> (1615), nastavio rad na avanturističko-sentimentalnom romanu <em>Persil i Sigismunda</em> i napisao drugi deo romana <em>Don Kihote</em>, čiji je skori izlazak obećao u prologu <em>Primernim novelama</em>. Drugi deo romana o don Kihotu Servantes je štampao 1615. godine u Madridu kod istog izdavača koji je štampao i prvi deo deset godina ranije. Oba dela zajedno prvi put su štampana u jednim koricama 1637. godine.<br /> <br /> Umro je 23. aprila 1616, i sahranjen u manastiru Bosih trinitaraca.<br /> <br /> Foto:&nbsp;<u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Wikimedia Commons / Public Domain" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Miguel_de_Cervantes_lithography.jpg"><span class="ql-link-text">Wikimedia Commons / Public Domain</span></span></u></p>

Slika Viktor Igo

Viktor Igo

<p style="text-align: justify">Viktor-Mari Igo (<em>Victor-Marie Hugo</em>) rodio se 1802. u Bezansonu, kao treći sin bonapartističkog oficira koji je službovao na Korzici, u Napulju, Madridu i &bdquo;Vandejke&ldquo; rođene u Nantu, žene čvrstog karaktera i roajalističkih ubeđenja. Viktor Igo i njegova braća se u detinjstvu s roditeljima često sele, te se zatim zbog roditeljske nesloge i razdvajanja vraćaju u Pariz s majkom, s kojom će živeti do njene prerane smrti (1821). Od mladalačkih dana Igo piše pesme, osvaja pesničke nagrade, objavljuje u književnim časopisima. Godine 1822. Igo objavljuje prvu zbirku pesama, <em>Ode i različite pesme</em>. Te iste godine pesnik stupa u brak sa Adelom Fuše (<em>Adèle Foucher</em>), svojom ljubavi iz detinjstva. U tom braku rodiće se petoro dece: jedno umire gotovo odmah po rođenju. Od preostalih četvoro, pesnika će nadživeti samo jedno, psihički obolela Adela. Samo će jedan Igoov sin imati potomstvo o kome će pesnik brinuti u svojim poznim godinama. Iako sa Adelom Fuše ostaje u braku do njene smrti (1868), već od 1833. pesnik otpočinje ljubavnu vezu s glumicom Žilijetom Drue (<em>Juliette Drouet</em>). Ova veza trajaće pola veka, a 1883. umire i Žilijeta koju je Igo takođe nadživeo. Uprkos drugim Igoovim vezama i avanturama, Žilijeta Drue je svoju nesmanjenu ljubav i privrženost piscu iskazivala tokom svih tih godina i bila mu je veliki oslonac u mnogim životnim nedaćama, kao što je njegov egzil u doba Drugog carstva. <br /> <br /> Od objavljivanja prve zbirke pesama, Igo sve do četrdesetih godina XIX veka gotovo u pravilnim razmacima objavljuje više zbirki lirske poezije: <em>Ode i balade</em> (1826), <em>Orijentalke</em> ili još u prevodu <em>Istočnjačke pesme</em> (1829), <em>Jesenje lišće</em> (1831), <em>Sutonske pesme</em> (1835), zatim zbirke <em>Unutarnji glasovi</em> (1837) i <em>Zraci i senke</em> (1840). U isto to doba, pisac niže i pozorišne uspehe iako su neki od njegovih pozorišnih komada bili na udaru cenzure: od <em>Kromvela</em> (naročito je značajan njegov predgovor, kao manifest romantičarske škole; 1827), preko <em>Ernani</em> (1830), slede <em>Marion Delorm</em> (1830, cenzurisan dve godine ranije), <em>Kralj se zabavlja</em> (1832, cenzurisan) <em>Lukrecija Bordžija i Marija Tjudor</em> (1833), <em>Ruj Blaz</em> (1838) i drugi. Igoova spisateljska delatnost toliko je raznovrsna i bogata da svih tih godina on neumorno izdaje i svoje prve romane: <em>Han Islanđanin</em> (1823), <em>Bug Žargal</em> (1826), <em>Poslednji dani osuđenika na smrt</em> (1829), <em>Bogorodičina crkva u Parizu</em> (1831), dužu novelu ili kraći roman <em>Klod Ge</em> (1834). <br /> <br /> Prekretnicu u Igoovom radu ali i u privatnom životu predstavlja godina 1843. U martu te godine, premijera Igoovog komada <em>Plemići</em> (komad poznat i pod imenom <em>Birgrafovi</em>) ne doživljava željeni uspeh i skinuta je s repertoara posle trideset i tri izvođenja. Mnogo je važniji međutim tragičan događaj iz septembra iste godine: Igoova kćerka Leopoldina, koja se te iste godine udala, nesrećnim slučajem zajedno sa svojim mužem utapa se u Seni. Narednih devet godina Igo ništa ne objavljuje već se okreće politici i društvenom angažmanu: postaje per Francuske od 1845, a zatim kada 1848. izbija Revolucija, poslanik u Ustavotvornoj (1848), te u Zakonodavnoj skupštini Druge republike (između 1849 i 1851). Iako se prethodno zalagao za izbor Luja Bonaparte za predsednika, Napoleonova sve veća autoritarnost, a zatim i njegov državni udar 2. decembra 1851, Igoa nedvosmisleno svrstavaju među protivnike novog režima. Pesnik tada napušta zemlju, a 1852. novi car, Napoleon III i zvanično ga proteruje iz Francuske. Te iste godine, Igo se oglašava pamfletom <em>Napoleon mali</em>, te je proteran i iz Belgije u koju se u prvom trenutku sklonio. <br /> <br /> Tada se pesnik nastanjuje na ostrvu Džerzi u Lamanšu (<em>Jersey</em>, u arhipelagu Anglonormanskih ostrva u engleskom posedu), a tri godine kasnije, proteran i sa Džerzija zbog svoje borbenosti, prelazi na drugo, obližnje ostrvo, Gernzi (<em>Guernesey</em>) gde provodi narednih petnaest godina, sve do povratka u Francusku 1870. Njegov uticaj na književne događaje i na mlade pisce u Francuskoj niukoliko međutim ne jenjava, tim pre što u ovom razdoblju Igo piše svoja najveća dela. Vrhunce njegovog pesničkog stvaralaštva predstavljaju zbirka angažovane i satirične poezije, <em>Kazne</em>, napisana protiv Napoleona III (1853), zatim lirska zbirka <em>Kontemplacije</em> (1856) kao i lirsko-epska zbirka o istoriji sveta <em>Legenda vekova</em> (u tri serije: 1859, 1877, 1883). Piše i drugu poeziju, neke od njegovih poema objavljene su tek posthumno (<em>Satanin kraj</em> 1886, <em>Bog</em> 1891). Pored poezije, Igo piše i objavljuje roman <em>Jadnici</em> (1862), započet mnogo ranije, još 1845, koji mu donosi svetsku slavu i veliko bogatstvo. U egzilu objavljuje još dva romana <em>Pomorci</em> (1866) i <em>Čovek koji se smeje</em> (1869), nastavlja da piše i pozorišne komade, piše eseje, crta i slika. No, Igo ne samo da mnogo radi i zarađuje, već na razne načine pomaže siromasima, namenjujući značajne sume novca i prihode od određenih izdanja svojih dela u dobrotvorne svrhe, a godinama priređuje nedeljne obroke za siromašnu decu. <br /> <br /> Tek po padu Napoleona III u francusko-pruskom ratu Igo se vraća u Pariz, gde je dočekan s oduševljenjem. Po povratku se odmah uključuje u politički život, postaje narodni poslanik, zatim i senator, sve do svoje smrti. U to doba objavljuje još jedan roman, posvećen Francuskoj revoluciji, <em>Devedeset treća</em> (1874), svoje sabrane političke govore i druge spise. Njegova popularnost sve je veća, te mu za sedamdeset deveti rođendan 26. februara 1881. Pariz priređuje velelepnu svečanost: na taj dan &ldquo;stotine hiljada ljudi&rdquo; (po izvorima čak njih 600 000) defiluje ispod prozora njegovog stana i zgrade kako bi mu odalo počast. Ulica u kojoj tada stanuje, u neposrednoj blizini Trijumfalne kapije, od te godine nosi ime &ldquo;Avenija Viktora Igoa&rdquo;. Pisac umire 15. maja 1885., a njegovi posmrtni ostaci preneti su u Panteon.<br /> <br /> Igoovo delo toliko je raznovrsno i ogromno da je ovde teško pobrojati njegovu celokupnu umetničku zaostavštinu: za njim ostaju zbirke pesama i poeme, pozorišni komadi, romani i novele, politički govori, književni eseji, putopisi, obimna prepiska, crteži i slike. Njegova dela prevedena su na mnoge svetske jezike. Što se Srbije tiče, interesovanje kod nas rodilo se još četrdesetih godina XIX veka otkada su gotovo svi Igoovi romani prevođeni neposredno po njihovom objavljivanju u Francuskoj. Više Igoovih pozorišnih komada igrano je još u XIX veku u pozorištima po Srbiji. Svojim političkim govorom &ldquo;Za Srbiju&rdquo; iz 1876. u kome je ukazao na patnje srpskog naroda u srpsko-turskim ratovima stekao je kod nas posebno uvažavanje. Što se Igoove poezije tiče, iako su se mnogi naši pesnici, prevodioci i književni poslenici cenili njegovo pesničko stvaralaštvo i okušali se u njegovom prevođenju (Dragiša Stanojević, Jovan Skerlić, Milan Rakić, Vojislav Ilić Mlađi, Sima Pandurović, u novije vreme Kolja Mićević, Nikola Bertolino), nijedna Igoova pesnička zbirka nije u celosti prevedena.<br /> <br /> Uvažavan i hvaljen, ali i osporavan i kritikovan, Igo pleni kako svojom snažnom ličnošću i nepokolebljivim angažmanom za pravdu tako i izuzetnom spisateljskom uobraziljom i silinom misli i reči, konačno svojom verom u prosvetiteljsku ulogu književnosti. Od &ldquo;uzvišenog deteta&rdquo; (Šatobrijan), vođe romantičarske škole, akademika, prognanika, zatim narodnog tribuna, Igo je izrastao u gorostasa francuske književnosti.<br /> <br /> Foto: Étienne Carjat 1876</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x