Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Za ljubitelje kratke forme

Romani dominiraju književnom scenom, pa se čini da su čitaoci i izdavači više naklonjeni dužim proznim delima.
Strastveni čitaoci umeju da se umore od stotina stranica, a u nepreglednoj ponudi naslova teško je izabrati zbirku priča koja prevazilazi snagu i opčinjavajuću moć romana. Pa ipak, takvih ima, i to među savremenim ostvarenjima. Ne verujete nam? Onda pažljivo proučite ovu listu predloga za čitanje.

Poleti već jednom!

Etgar Keret je izraelski pisac koji je iznenadio čitalačku publiku šriom sveta svojim kratkim i ubojitim pričama.

Gostovao je i u Beogradu, i od tog trenutka je postao i naš prijatelj, neko čije teme priča odlično razumemo i iskreno saosećamo sa njegovim junacima.
Tumač bolesti

Tuge, radosti i dileme običnih ljudi večna su tema u književnosti.

Obogaćena živopisnim detaljima indijske tradicije, kuhinje i proslava, ova zbirka od devet priča zvuči realistično i blisko, i zadivljuje nas lepotom običnosti sudbina o kojima čitamo.
Nemiri između četiri zida

Jedinstvana zbirka priča žena čija su imena umalo pala u zaborav.

Dvadeset pet izuzetnih priča o najrazličitijim ženskim iskustvima i doživljajima stvarnosti iz prve polovine 20. veka učiniće da drugačije sagledamo svoj život danas.
Điro D’Italija

Savršeno pogodivši suštinske aspekte biciklizma, italijanski majstor kratke proze Dino Bucati u ovoj zbirci pronašao je još jednu važnu temu – jedinstvo u strasti i patriotizmu u doba na prekretnici.

Obavezno štivo za sve ljubitelje „Tatarske pustinje“.
Epizodisti i junaci

Ovo su priče o majkama i ćerkama, o ćerkama i očevima, o neverstvima, o saznanjima o sebi, o ljubavi i ne-ljubavi, i drugom što zaboli. Vladislava Vojnović piše s emocijom, ali onom mirnom, koja se samo konstatuje i nije agresivna čak i kad je surova.

Ako ste voliti „Kozje uši“, ovo je onda štivo za vas.
Deseti decembar

Jedna je od najvažnijih zbirki pripovedaka objavljenih u poslednjoj deceniji. Piscu je donela književnu slavu. Naštimovano pero majstora koje će zapanjiti i najzahtevnije čitaoce.

Vrhunsko književno ostvarenje. Imamo sreće što postoji.
Život za poneti

U okruglo četrdeset novih priča, sa primesom starinskog, nijansom aktuelnog, s mrvicama roditeljstva, a sve bogato posuto prahom od smeha i dobrog raspoloženja, prepoznaćete poznatu recepturu.

Zrelu, zaokruženu i najbolju do sada.
Pogledaj što je mačka donijela

Edicija Bez prevoda nudi naslove izuzetnih pisaca iz susedstva. Ante Tomić nas je počastio zbirkom fenomenalnih portreta junaka koji iako se kreću po Dalmaciji, nisu ništa drugačiji od Srbijanaca.

U pitanju univerzalne ljudske drame obojene lokalnim problemima.
Nevidljiva žena i druge priče

Iz iste edicije dolazi još jedna izvanredna zbirka Slavenke Drakulić, koja emotivno i upečatljivo govori o najvećem tabuu današnjice – starenju.

Šesnaest vrhunskih priča pogodiće vas i nasmejati, ali i naterati da se duboko zapitate o tome kako se odnosite prema sebi i svojim najbližima.
Zov daljine

Lepo iznenađenje za ljubitelje savremenih domaćih autora na čije smo romane više navikli, dok su im pripovetke ostale u senci.

Putovanja izazvana političkim motivima, ratnim sukobima i porodičnim razmiricama – antologija koja sadrži univerzalan karakter i domet.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Ante Tomić

Ante Tomić

<p style="text-align: justify">Ante Tomić (1970, Split) studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Objavio je romane <em>Što je muškarac bez brkova</em> (2000, adaptiran za pozorište; snimljen film 2005. u rečiji Hrvoja Hribara), <em>Ništa nas ne smije iznenaditi</em>, (2003, adaptiran za pozorište; snimljen film <em>Karaula</em>, u režiji Rajka Grlića), <em>Ljubav, struja, voda, telefon</em> (2005), <em>Građanin pokorni</em> (Nagrada Kiklop, 2006), <em>Čudo u Poskokovoj Dragi</em> (2009), <em>Punoglavci</em> (2011) i <em>Veličanstveni Poskokovi</em> (2015)&nbsp;i <em>Nada </em>(2024). Objavio je i zbirke priča <em>Zaboravio sam gdje sam parkirao</em> (1997), <em>Veliki šoping</em> (2004) i <em>Pogledaj što je mačka donijela</em> (2019); zbirku drama <em>Krovna udruga i druge drame</em> (2005, u saradnji sa Ivicom Ivaniševićem); kao i publicistička dela <em>Smotra folklora</em> (feljtoni, 2001), <em>Klasa optimist</em> (kolumne, 2004); <em>Dečko koji obećava</em> (kolumne 2009) i <em>Nisam pametan</em> (kolumne 2010). Stalni je kolumnista <em>Jutarnjeg lista</em> i portala <em>Velike priče</em>. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva &bdquo;Marija Jurić Zagorka&ldquo; za najbolju reportažu.<br /> <br /> Foto: Petar Marković</p>

Slika Dino Bucati

Dino Bucati

<p style="text-align: justify">Dino Bucati (Beluno, 1906 &ndash; Milano, 1972) zbog porodične tradicije završio je pravne nauke, ali nije nikad radio kao pravnik. Pored toga što je bio prozni pisac i novinar, bio je i pesnik, dramaturg, autor libreta za opere i izuzetan slikar. Od 1928. godine radio je kao novinar u listu <em>Korijere dela sera</em>, koji nije napustio do kraja svog života. Bio je specijalni izveštač i ratni dopisnik za vreme Drugog svetskog rata. Dino Bucati nije prestao da se potpisuje kao novinar ni posle dobijanja uglednih književnih nagrada. Ipak, njegove reportaže, članke, putopise, dopise doživljavamo kao literarne tvorevine, a ne novinarske. Bucatijeva književnička aktivnost počela je 1933. godine objavljivanjem romana <em>Barnabo s planina</em>. Knjiga je probudila prilično interesovanje i radoznalost kritike kao delo mladog početnika. Međutim, dve godine kasnije njegov drugi roman gotovo da nije ni primećen. Uspeh je došao objavljivanjem treće knjige, <em>Tatarska pustinja</em> (1940), koja je u roku od nekoliko godina prevedena na više jezika i izazvala mnoga odobravanja. Danas se ovaj roman smatra klasikom italijanske književnosti. Njegove pripovetke doprinele su učvršćivanju slave Dina Bucatija kod šire publike. Za zbirku <em>Šezdeset pripovedaka</em> Bucati je 1958. godine dobio najugledniju italijansku književnu nagradu <em>Strega</em>. Zbirku <em>Prodavnica tajni</em> pisac je sam priredio dve godine pre smrti, &bdquo;u nadi da ću upoznati ljude s najboljim što sam napisao&ldquo;, kako je rekao.<br /> <br /> Foto:&nbsp;© Giorgio Lotti / Mondadori Portfolio / hs.mediadelivery.fi / Wikimedia Commons</p>

Slika Džordž Sonders

Džordž Sonders

<p style="text-align: justify">Džordž Sonders (Amarilo, Teksas SAD, 1958), američki pisac kratkih priča, romansijer i esejista. Profesor na Univerzitetu Sirakuza u državi Njujork. Dobitnik brojnih američkih nagrada za kratku priču i Bukerove nagrade za roman <em>Linkoln u Bardu</em> 2017. godine. U pričama daje originalnu i upečatljivu sliku današnje konzumentske i otuđene Amerike. Osim zbirke <em>Deseti decembar</em> (2013), objavio je sledeće kolekcije priča:<em> CivilWarLand in Bad Decline</em> (1996), <em>Pastoralia</em> (2000) i <em>In Persuasion Nation</em> (2006). &nbsp;<br /> <br /> Foto:&nbsp;David Crosby</p>

Slika Džumpa Lahiri

Džumpa Lahiri

<p style="text-align: justify">Džumpa Lahiri rođena je 1967. u Londonu kao ćerka indijskih imigranata. Porodica se vrlo brzo po njenom rođenju preselila u SAD gde je Lahiri magistrirala komparativnu književnost i doktorirala na renesansnoj umjetnosti. Svoje prve priče objavljuje još 1988. godine, s jedva navršenom 21 godinom i to u prestižnom časopisu <em>Njujorker.</em> Svojom debitantskom zbirkom priča <em>Tumač bolesti</em> (1999) udarila je i temelj onoga što je kasnije postao zaštitni znak njenog pisanja &ndash; jezik lišen viška riječi, junaci koji balansiraju između nasleđenih kulturalnih vrednosti svoje pradomovine i novog doma: minuciozna analiza strahova, sumnji i predrasuda imigranata, slika Indije lišena egzotike... Zbirka je osvojila Pulicerovu nagradu za književnost i Nagradu PEN/Hemingvej. Lahiri je uspeh ponovila i svojim prvim romanom <em>Imenjak </em>(2003), po kojem je snimljen i istoimeni film. Usledila je još jedna zbirka priča, <em>Nova zemlja</em> (2008), koja se našla na prvom mestu top-liste <em>Njujork tajmsa</em>. Roman <em>Ravnica</em> (2013) poslednja je njena knjiga na engleskom jeziku. Džumpa Lahiri danas živi u Rimu i piše na italijanskom jeziku.</p> <br /> Foto:&nbsp;Liana Miuccio

Slika Etgar Keret

Etgar Keret

<p style="text-align: justify">Etgar Keret (hebrejski: תרק רגתא , Ramat Gan, 1967) majstor je kratke forme i jedan od najpoznatijih savremenih izraelskih književnika. Njegove knjige su bestseleri u mnogim zemljama, a zanimljiv je i podatak da se u Izraelu najviše kradu po knjižarama i da su najčitanije u zatvorima. Po njegovim pričama je do sada snimljeno pedesetak filmova. Etgar Keret je jedini izraelski autor čije su knjige objavljene u Palestini. Poznat je i kao filmski i televizijski scenarista. Film <em>Meduze</em>, koji je režirao zajedno sa svojom suprugom Širom Gefen, osvojio je 2007. <em>Zlatnu kameru</em> na festivalu u Kanu. <br /> <br /> Knjige Etgara Kereta prevedene su sa hebrejskog ili engleskog na više od trideset jezika.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Alessandro Moggi</p>

Slika Jelica Greganović

Jelica Greganović

<p style="text-align: justify">Jelica Greganović je rođena 1964. godine u Kragujevcu. Od 1984. godine se bavi novinarstvom. Jedan je od osnivača Radija B92, kao i osnivač i prvi urednik njegove informativne redakcije. Do sada je pisala i izveštavala za B92, Vreme, NIN, Politikin Zabavnik, Šumadija Press, Studio B, Elle, Bazar, Ekonomist, Bankar...<br /> <br /> Objavila je devet zbirki humorističkih priča: <em>Priči nikad kraja</em>, <em>Samo da ti kažem</em>, <em>Od reči do reči</em>, <em>Ispod sedmog neba</em>, <em>Ljubav i druge sitnice</em>, <em>Osmeh za svaki dan</em>, <em>Zovem se Mama</em> i <em>Zovem se Mama 2</em>,&nbsp;<em>Život za poneti</em> kao i knjige za decu <em>Mravac Mrav</em> i <em>Uspavanka za miša</em>, koja je i dobitnik nagrade <em>Dobra slikovnica</em>, na <em>Međunarodnom festivalu slikovnica Čigra</em>.<br /> <br /> Svoje priče objavljuje i na portalu Blic Žena, kao i na blogu izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Bojan Brecelj</p>

Slika Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić

<p style="text-align: justify">Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavljuje knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće <em>Penguin </em>izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a posle 1989. i ratom. Njena prva publicistička knjiga <em>Smrtni grijesi feminizma</em> (1984) jedan je od prvih priloga o feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Usledile su: <em>Kako smo preživjeli</em>, <em>Cafe Europa</em>, <em>Oni ne bi ni mrava zgazili</em>, <em>Tijelo njenog tijela</em> i <em>Basne o komunizmu</em>. <br /> <br /> U književnim delima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom telu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živele s poznatim umetnicima. Objavila je romane <em>Hologrami straha</em>, <em>Mramorna koža</em>, <em>Kao da me nema</em>, <em>Božanska glad</em>, <em>Frida ili o boli</em>, <em>Optužena</em>, <em>Dora i Minotaur </em>i <em>Mileva Ajnštajn: Teorija tuge</em>. <br /> <br /> Živi na relaciji Hrvatska&ndash;Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u novinama i časopisima <em>The Nation</em>, <em>The New Republi</em><em>c</em>, <em>The New York Times Magazine</em>, <em>The New York Review of Books</em>, <em>Suddeutsche Zeitung</em>, <em>Internazionale</em>, <em>Dagens Nyheter</em>, <em>The Guardian</em> i <em>Eurozine</em>.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Roko Crnić</p>

Slika Vladislava Vojnović

Vladislava Vojnović

<p style="text-align: justify">Vladislava Vojnović (Bela Crkva, 1965). Završila je dramaturgiju na FDU u Beogradu. Objavila je zbirke pesama &bdquo;Ženske junačke pesme&ldquo; (2002), &bdquo;Lovac na grinje&ldquo; (2007), &bdquo;PeeMeSme&ldquo; (2010) i romane &bdquo;Lenjinova desnica&ldquo; (2010) i &bdquo;Kozje uši&ldquo; (2013). Piše za film, televiziju, pozorište i radio. Dobila je nagrade &bdquo;Rade Obrenović&ldquo; Zmajevih dečjih igara i &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za &bdquo;Princa od papira&ldquo; 2008. godine. Živi u Zemunu, gde s mužem Milošem Spasojevićem, filmskim i TV-snimateljem, gaji malu filmsku producentsku kuću, jednu običnu kuću, jednu kćerku i tri mačke.&nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x