Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Još jedna Noć knjige je iza nas. I ovoga puta uspeli smo da održimo praznik knjige! Naša manifestacija, koja je već postala omiljena tradicija među ljubiteljima pisane reči, privukla je desetine hiljade posetilaca širom regiona koji su posetili knjižare Delfi, Lagunine klubove čitalaca, Dice Arenu, ili su deo Noći knjige bili putem sajtova laguna.rs, delfi.rs i dicearena.rs.
Prvi put za vreme Noći knjige održan je i književni maraton. U knjižari Delfi SKC publici se predstavilo dvanaestoro autora sa novim naslovima objavljenim povodom Noći knjige.
Čitaoci su imali priliku da uživaju u velikim popustima, sjajnim poklonima i druženju sa omiljenim piscima, a zadovoljstvo prisutnih se moglo osetiti u svakoj knjižari.
I ovoga puta najlepše slike Noći knjige bile su posete celih porodica i brižljivo biranje naslova za sve uzraste. I najmlađa publika bila je među posetiocima, što nas posebno raduje.
Hvala svim prijateljima Noći knjige.
Do novih lepih priča o knjigama, uživajte u čitanju!
<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br />
<br />
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br />
<br />
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br />
<br />
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br />
<br />
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br />
<br />
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br />
<br />
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br />
<br />
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br />
<br />
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen. </p>
<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br />
<br />
Romani: <em>Via Pula</em> (1988 – <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 – stipendija Fonda „Borislav Pekić“), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 – Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada „Meša Selimović“ za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 – Nagrada „Kočićevo pero“, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br />
<br />
Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br />
<br />
Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br />
<br />
Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br />
<br />
Monografija<em> Pula – grad interval</em> (2014) – u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br />
<br />
Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br />
<br />
Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>
<p style="text-align: justify">Franc Kafka rođen je 3. jula 1883. u Pragu a umro 3. juna 1924. u Beču. Spada u red najznačajnijih i najuticajnijih pisaca dvadesetog veka. Presudni uticaj na recepciju Kafkinih dela imao je Maks Brod, Kafkin intimni prijatelj koji se oglušio o Kafkinu testamentarnu volju i objavio njegova dela. Za života je Franc Kafka ostao poznat samo užem krugu čitalaca. Istina, krugu kome su pripadali Tomas Man, Herman Hese, Alfred Deblin, Rajner Marija Rilke, Robert Muzil, Kurt Tuholski... Odmah po završetku Drugog svetskog rata Kafkina dela su preko Amerike vraćena u Nemačku, gde su prihvaćena kao ravnopravna sa delima Tomasa Mana ili Bertolda Brehta. Kafkina poularnost u tim godinama bila je veoma velika. <br />
<br />
Kafka je imao nekoliko ljubavnih veza u životu, dva raskinute veridbe, ali se nikada nije oženio. 1920. godine upoznao je Milenu Jesensku, koja je prevela neka od njegovih dela na češki, i postao blizak sa njom. Sa Dorom Diamant se upoznao 1923. i to je bila njegova poslednaj ljubav. Dora je između 1923-1924. na Kafkin zahtev spalila jedan deo njegovih spisa.<br />
<br />
Za Kafkinog života objavljene su samo neke njegove pripovetke: „Presuda“, „Preobražaj“, „U kažnjeničkoj koloniji“, „Seoski lekar“ i „Umetnik u gladovanju“. Tek posthumno su objavljeni romani „Proces“, „Zamak“ i „Amerika“.</p>
<p style="text-align: justify">Juval Noa Harari rođen je u Haifi u Izraelu 1976. godine, a diplomirao je na Univerzitetu u Oksfordu 2002. godine. Profesor Harari je sručnjak za istoriju sveta, srednjovekovnu i vojnu istoriju. Trenutno je usmeren ka istraživanju sledećih makro-istorijskih pitanja: Koji je odnos između istorije i biologije? Kakva je suštinska razlika između Homo sapijensa i životinja? Postoji li pravda u istoriji? Ima li istorija svoj pravac? Da li ljudi postaju srećniji tokom istorije? Koje i kakve etičke dileme pred nas postavlja uspon tehnologije u 21. veku.<br />
<br />
Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada, a postao je poznat širom sveta nakon što je objavio knjigu <em>Sapijens: Kratka istorija čovečanstva</em>, koja je prevedena na više od 50 jezika. Dve godine kasnije, objavio je i knjigu <em>Homo deus: Kratka istorija sutrašnjice</em>, koja je prodata u više od 4.000.000 primeraka i takođe prevedena na više od 50 jezika. U knjizi <em>21 Lekcija za 21. vek</em> u kojoj se posle pogleda u prošlost u <em>Sapijensu </em>i zagledanosti u budućnost u <em>Homo deusu</em> zaustavlja u sadašnjem trenutku on daje odgovore na ključna pitanja: Šta nam se sad upravo događa? Koji su današnji najveći izazovi i izbori? Na šta bi trebalo da obratimo posebnu pažnju? 2024. Harari je objavio i knjigu <em>Neksus: Kratka istorija informacionih mreža</em>, <em>od kamenog doba do veštačke inteligencije</em> u kojoj je težište na izazovima koje će nove informacione mreže staviti pred nas.. <br />
<br />
Profesor Harari širom sveta drži predavanja na kojima predstavlja teme iz svojih knjiga i članaka, a redovno objavljuje u časopisima <em>Guardian, Financial Times, The Times, Nature magazine</em> i <em>Wall Street Journal</em>.<br />
<br />
Često volontira za mnoge humanitarne organizacije i obraća se publici na otvorenim predavanjima kojima svi mogu da prisustvuju.</p>
<p style="text-align: justify">Marko Vidojković (Beograd, 1975) po obrazovanju je pravnik. Autor je romana <em>Ples sitnih demona</em> (2001), <em>Đavo je moj drug</em> (2002), <em>Pikavci na plaži</em> (2003), <em>Kandže </em>(2004), <em>Sve crvenkape su iste</em> (2006), <em>Hoću da mi se nešto lepo desi odmah</em> (2009), <em>Kandže 2: Diler i smrt</em> (2012), <em>Urednik </em>(2014), <em>E baš vam hvala</em> (2017) i <em>Đubre </em>(2020). Takođe, objavio je zbirke priča <em>Bog ti pomogo</em> (2007), <em>Priče s dijagnozom</em> (2015) i <em>Kovid 19+</em> (2021). Za roman <em>Sve crvenkape su iste</em> osvojio je Vitalovu nagradu za najbolju knjigu 2006. godine, dok je roman <em>Kandže </em>osvojio nagrade Kočićevo pero i Zlatni bestseler. Roman <em>E baš vam hvala</em> donosi mu Nagradu Hudi Maček Grosmanovog festivala fantastike i stripa. Vidojković je prevođen na nemački, engleski, bugarski, slovenački, makedonski, poljski, mađarski i češki jezik, a njegove knjige su objavljivane i u Hrvatskoj. Godine 2010. bio je protagonista dokumentarnog filma <em>Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest</em>, zajedno s Miljenkom Jergovićem, dok je njegov roman <em>Ples sitnih demona</em> adaptiran u pozorišnu predstavu uspešno igranu u beogradskom Dadovu. Pored književnog stvaralaštva, bio je urednik magazina <em>Maxim </em>i <em>Playboy</em>, kao i u beogradskoj kancelariji zagrebačkog izdavača <em>Profil</em>. Takođe se bavio muzikom, svirao i pevao u bendovima <em>The Goblins</em>, <em>Toxic Noise Team</em>, <em>On the Run,</em> <em>Snowdrop</em>, <em>Strap On</em> i <em>Crveni vetar</em>. Kao TV voditelj, vodio je emisije <em>390 stepeni</em> na ATV Banja Luka i <em>400 stepeni</em> na TV Naša, a od 2017. godine, zajedno s Nenadom Kulačinom, vodi politički špageti-vestern <em>Dobar, loš, zao</em>, koji se od oktobra 2020. emituje na portalu nova.rs. Od decembra 2017. do oktobra 2023. bio je redovni kolumnista banjalučkog portala Buka, a od novembra 2021. piše kolumne za dnevni list <em>Danas </em>svakim radnim danom. Prema podacima <em>PEN International</em> za 2022, 2023. i 2024. godinu, Vidojković spada među sto najugroženijih pisaca na planeti i počasni je član slovenačkog PEN centra. Od februara 2023. godine prinuđen je da živi i radi van Srbije. <br />
<br />
<u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer" data-value="http://www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer"><span class="ql-link-text">www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer</span></span><br></u><u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.instagram.com/marko.vidojkovic" data-value="http://www.instagram.com/marko.vidojkovic"><span class="ql-link-text">www.instagram.com/marko.vidojkovic</span></span></u></p>
<p style="text-align: justify">Miroslav Mišković je rođen 5. jula 1945. godine u selu Bošnjane kod Varvarina. Posle prekida atletičarske karijere diplomirao je na kragujevačkom odeljenju Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Specijalizaciju iz devizno-bankarskog poslovanja stiče u Dubrovniku. Poslovnu karijeru otpočinje u kruševačkoj filijali <em>Jugobanke</em>, u kojoj postaje najmlađi direktor deviznog sektora. Godine 1977. postaje finansijski direktor Hemijske industrije <em>Župa</em>, a zatim staje na njeno čelo kao jedan od najmlađih generalnih direktora u istoriji jugoslovenske privrede. U vladu Republike Srbije ulazi na kraju 1989. godine kao potpredsednik zadužen za privredne reforme. Budući da korenite promene nisu moguće bez tržišne privrede i privatizacije društvene svojine, napušta to mesto posle svega šest meseci. Osnivač je i predsednik <em>Delta holdinga</em>, kompanije koja je od 1991. godine prešla put od firme sa četiri zaposlena pripravnika do vodeće korporacije na prostoru bivše Jugoslavije. U svojoj zemlji doživeo je otmicu, hapšenje, zatvaranje, suđenje i višegodišnju medijsku harangu. Oženjen je, ima dvoje dece i četvoro unučadi. </p>
<p style="text-align: justify">Nenad Novak Stefanović rođen je u Beogradu 1961. godine. Objavio je, između ostalog: <em>Darovi mrtvih</em> (1988), <em>Pokrštavanje petokrake</em> (1994), <em>Jedan svet na Dunavu</em> (1996), <em>Zemlja u koferu </em>(2007), <em>Doktor sluša sving </em>(2009), <em>Svetlarnik</em> (2013), <em>Ubistvo u Kapetan Mišinoj </em>(2016), <em>Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda</em> (2017), <em>Muzeopisi </em>(2018),<em> Jedno ubistvo u Patrijaršiji</em> (2018), <em>Beograd kroz ključaonice 100 kuća</em> (2019). Knjige su mu prevođene na engleski i nemački jezik. Zastupljen je u antologiji kratke priče <em>Četvrtasto mesto</em> (2014). Bio je urednik u redakciji <em>Srpski Who is Who 2011–2013</em>. Koautor je dokumentarnog TV serijala <em>Peti oktobar – poslednja revolucija u Evropi</em>. Bio je glavni urednik magazina <em>Duga </em>i <em>Krug</em>.<br />
<br />
nenadnovaks@gmail.com</p>
<p style="text-align: justify">Rođena je 1975. godine u prefekturi Kjoto. Nakon završene srednje škole zaposlila se u finansijskoj kompaniji, a kasnije počela da radi u firmi za telekomunikacije, dok je u slobodno vreme počela da piše romane. Debitovala je 2014. godine kada je njen roman <em>Učitelj paradajza</em> proglašen u Japanu za najbolji ljubavni roman. Njena druga značajna dela jesu serijal <em>Kafe za pse: Av-av noar</em>, <em>Čuvam mačku svog bivšeg dečka</em> i <em>Noć u čudesnom zoološkom vrtu</em>. <br />
<br />
Foto: Tetsuro Goto</p>
<p style="text-align: justify">Toni Parsons je rođen u siromašnoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su <em>The Clash</em>, <em>Sex Pistols</em>, <em>Blondie</em>, <em>Talking Heads</em> i <em>Ramones</em> načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima <em>GQ</em> i <em>Elle</em> tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja <em>Late Review</em>.<br />
<br />
Nakon razvoda od prve žene dodeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom. Parsons je sin bivšeg marinca kojem je dodeljen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa – sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao – čine okosnicu i srž njegovog prvog romana <em>Čovek i dečak</em> koji je doživeo ogroman uspeh u Engleskoj i samo za prva dva meseca prodat je u tiražu od 750.000 primeraka.<br />
<br />
Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. <em>Jedan po jedan</em> je njegov prvi triler kojim je započeo serijal romana o detektivu Maksu Vulfu.</p>
<p style="text-align: justify">Trejsi Ševalije je rođena 19. oktobra 1962. u Vašingtonu gde je provela detinjstvo. Studirala je na koledžu Oberlin u Ohaju. Godine 1984. preselila se u Englesku gde je radila nekoliko godina kao urednik leksikografskih izdanja. Godine 1993. godine napušta taj posao i započinje dvogodišnji kurs kreativnog pisanja na univerzitetu Ist Anglia. <br />
<br />
Karijeru je počela knjigom <em>Devičanski plavo</em>, ali se proslavila romanom <em>Devojka sa bisernom minđušom</em> zasnovanom na priči o nastanku čuvene Vermerove slike. Film koji je režirao Piter Verber inspirisan ovom knjigom dobio je tri Oskara u različitim kategorijama 2004, i ovenčan je brojnim drugim nagradama za filmska ostvarenja. <br />
<br />
Posle uspeha romana <em>Devojka sa bisernom minđušom</em> nastavila je da objavljuje bestselere: <em>Pali anđeli</em>, <em>Dama i jednorog</em>, <em>Plameni sjaj</em>, <em>Izuzetna stvorenja</em>, <em>Poslednji begunac</em>, <em>Plodovi na vetru</em> i <em>Jedna nit</em>.<br />
<br />
Trejsi Ševalije živi u Londonu sa suprugom.</p>
<p style="text-align: justify">Grigorije (svetovno Mladen Durić), rođen 1967. u Varešu, episkop je Srpske pravoslavne crkve, doktor teoloških nauka i pisac.<br />
<br />
Kao srednjoškolac je 1985. iz zavičajne Planinice, s ruba srednjobosanskog industrijskog kruga, prešao u Beograd, gde je maturirao na Bogosloviji 1989, diplomirao na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu 1994, te na Beogradskom univerzitetu 2014. stekao doktorat tezom o relacionoj ontologiji Jovana Zizjulasa.<br />
<br />
Istaknuti je pripadnik pobunjenog studentskog naraštaja koji je u Beogradu 1992. tražio društvene promjene i protivio se ratu, kada i odlazi u manastir. Kao monah deluje s episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Atanasijem, uglavnom u manastiru Tvrdoš, gde je iguman pa arhimandrit, i gde pomaže u čuvanju i održanju zajednice zahvaćene ratom. Vladika Atanasije predlaže ga za svog naslednika, te je 1999. uveden u episkopski tron, s kojeg 2018. prelazi za episkopa dizeldolfskog i sve Nemačke. Na osnovu odluka majskog Sabora 2024. o novim titulama srpskih arhijereja dobio je zvanje arhiepiskopa diseldorfsko-berlinskog i mitropolita nemačkog.<br />
<br />
Celina njegova duhovnog, arhipastirskog, stručnog i javnog rada povezana je snažnom upućenošću na kulturu razumevanja i dijaloga, razumljive i održive vrednosti života pojedinca i zajednice, čime je stekao poverenje i glas istaknute figure čije se poruke uzimaju u obzir i preko granice tradicije iz koje nastupa i u kojoj je ukorenjen.<br />
<br />
U nizu pojedinačnih stručnih i publicističkih prinosa, medijske dostupnosti i knjiga, izdvaja se nekoliko naslova od književnog značaja. Monografija <em>Biti sa drugim</em> (2018) više je od teološkog traktata, pokušaj razumevanja sveta na način da se „zlatna nit“ uklopi a ne tek pronađe. U knjizi <em>Gledajmo se u oči</em> (2019) u razgovornoj se formi postavljaju pitanja biografije i pomirenja, crkve i društva, prevladavanja podela i slobode izbora kao pretpostavke okupljanja. Utisak da sve o čemu govori dolazi iz jezika potvrđen je zbirkom priča <em>Preko praga</em> (2017), u kojoj se narator povlači a lepotu sveta za koju treba izdržati rastvaraju likovi, bilo da je reč o lopti, smehu, vozovima ili brigama, i svetlost je prelomljena mimo monološkog okulara. Najzad, precizno i odmereno, škrtim a poetičnim slogom sročio je fragmentarnu sagu o maloj ali hrabroj zajednici koja brani svoje vekovno ognjište, alegoriju o malom čoveku na udaru pošasti rata koja se kristalizovala u odu Planinici, predelu nestvarne lepote, i čovekovoj spremnosti na velike odluke i dela – u roman <em>Nebeska dvorišta</em> (2022).<br />
<br />
Vladika Grigorije tako je pokazao da se i u modernom svetu sveštenici mogu uspešno upustiti u projektovanje književnih svetova.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.