Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Šest Laguninih naslova u trci za „Beogradskog pobednika“

Na konkurs za Nagradu „Beogradski pobednik“ za najbolji roman objavljen u 2024. godini stiglo je sto trideset romana, saopštili su iz Biblioteke grada Beograda.
800x500-Beogradski-pobednik-2024
Žiri u sastavu: Predrag Petrović (predsednik), Vesna Trijić, Slađana Ilić, Petar Pijanović i Nataša Anđelković izdvojio je dvadeset osam romana u širi izbor, od kojih je šest u izdanju Lagune:

Jovica Aćin, „Kotao“
Dragan Velikić, „Bečki roman“
Aleksandra Veljović Ćeklić, „Leptirica“
Mirko Demić, „Nebeska divanhana“
Goran Marković, „Zavod“
Tanja Stupar Trifunović, „Duž oštrog noža leti ptica“


Dosadašnji dobitnici nagrade su: Drago Kekanović („Privrženost“), Goran Petrović („Papir sa vodenim znakom“) i Vladan Matijević („Pakrac“).

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Aleksandra Veljović Ćeklić

Aleksandra Veljović Ćeklić

<p style="text-align: justify">Aleksandra Veljović Ćeklić (1967, Sarajevo) po zanimanju je arhitekta, pisac, kolumnista i domaćica.<br /> <br /> Objavila je tri zbirke kratkih priča koje su tematski, sa likovima u interakciji na istoj lokaciji, povezane unutar većeg narativa: <em>Sarajevo u zemlji čuda </em>(2009, pogovor David Albahari), <em>Vašar u Malom Parizu</em> (2009, pogovor David Albahari), i <em>Purgatorium </em>(2014), te romane <em>Lutkice, mačkice, kučke i pevačice </em>(2011), <em>Karamela </em>(2019) i <em>Čudnovato nasledstvo</em> (2021).<br /> <br /> U književnim zbornicima širom dijaspore predstavljena je kratkim pričama i poezijom, sarađivala je, i autor je predgovora dokumentarne knjige <em>Pogled s mog prozora</em> (2021), nastale u doba korona pandemije kao projekat istoimene grupe sa <em>Fejsbuka</em>.<br /> <br /> Kao kolumnista, oglasila se u najzapadnijim srpskim novinama <em>Kišobran </em>iz Vankuvera, magazinu <em>SAN </em>iz Toronta (redovan saradnik), i portalu <em>Najmagazin </em>iz Beograda, gde piše o raznovrsnim temama koje ne moraju uvek da budu ozbiljne.<br /> <br /> Živi u Kanadi, u Kalgariju i Puerto Valjarti u Meksiku.</p>

Slika Dragan Velikić

Dragan Velikić

<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br /> <br /> Romani: <em>Via Pula</em> (1988 &ndash; <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 &ndash; stipendija Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 &ndash; Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada &bdquo;Meša Selimović&ldquo; za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 &ndash; Nagrada &bdquo;Kočićevo pero&ldquo;, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br /> <br /> Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br /> <br /> Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br /> <br /> Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br /> <br /> Monografija<em> Pula &ndash; grad interval</em> (2014) &ndash; u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br /> <br /> Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br /> <br /> Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>

Slika Goran Marković

Goran Marković

<p style="text-align: justify">Goran Marković je rođen 1946. u Beogradu, od roditelja Olivere i Radeta, poznatih dramskih umetnika. Posle završene osnovne škole i gimnazije u svom rodnom gradu odlazi na studije u Prag, u Čehoslovačku. Tamo od 1965. do 1970, na poznatom Filmskom fakultetu pri Univerzitetu umetničkih muza (FAMU), studira, diplomira i magistrira filmsku režiju.<br /> <br /> Posle završenih studija, od 1970. do 1976, radi za televiziju dokumentarne filmove. Snimio je oko pedeset filmova, od kojih se neki izdvajaju svojom provokativnom formom i smelim sadržajima.<br /> <br /> Od 1976. godine počinje da se bavi pisanjem i režiranjem igranih filmova. Do sada ih je snimio petnaest, uglavnom po sopstvenim scenarijima, uključujući i tri televizijske serije.<br /> <br /> Od 1978. godine radi na FDU, gde je počeo kao asistent pripravnik kod profesora Radoša Novakovića. U toku svog rada na ovom fakultetu bio je docent na predmetu rad sa glumcima, zatim redovni profesor predmeta filmska režija, da bi se penzionisao u zvanju profesora emeritusa. U jednom periodu je bio šef katedre odseka Filmske i televizijske režije kao i predsednik Saveta fakulteta. Godine 1984. i 2018. gostuje kao predavač na Columbia University u Njujorku. Od 2010. do 2012. godine gostujući je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Banskoj Bistrici u Slovačkoj. Od 2017. godine predaje predmet Poetike velikih reditelja na doktorskim studijama Akademije umetnosti u Novom Sadu i na FDU u Beogradu. Takođe je mentor doktorandima na ovim fakultetima.<br /> <br /> Do sada su u Francuskoj prikazane tri retrospektive filmova Gorana Markovića: u La Rošelu 1986, u Monpeljeu 1988, u Strazburu 1991. godine. Na velikoj retrospektivi Jugoslovenskog filma organizovanoj u Centru <em>Pompidu </em>u Parizu 1987. godine, Goran Marković je bio predstavljen sa četiri filma. Retrospektive svih filmova ovog autora u 2002. godini prikazali su Međunarodni filmski festival u Roterdamu, Kinoteka u Ljubljani i Kinoteka u Zagrebu. Godine 2008. prikazana je retrospektiva njegovih filmova u Kijevu.<br /> <br /> Na Međunarodnom filmskom festivalu u Monpeljeu, u Francuskoj, Goran Marković je 1992. godine bio predsednik međunarodnog žirija. Bio je član međunarodnog žirija na internacionalnom festivalu u Solunu, u Grčkoj, 1995. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u Jerusalimu, u Izraelu, 2009. godine, i na međunarodnom internacionalnom festivalu u Orenburgu, u Rusiji, 2013. godine. Mnogo puta je bio član žirija filmskih i pozorišnih festivala u Jugoslaviji i Srbiji.<br /> <br /> Od 1986. godine počinje da režira u pozorištu i piše pozorišne komade. Napisao je jedanaest pozorišnih komada i režirao isto toliko predstava po svojim i tuđim tekstovima. Njegova <em>Turneja </em>nagrađena je Sterijinom nagradom za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1997. godine.<br /> <br /> Dva puta je nagrađen godišnjom Nagradom grada Beograda za oblast kinematografije, 1983. godine za film <em>Variola vera</em> i 2001. godine za film <em>Kordon</em>. Od 1986. Goran Marković predstavljen je u <em>Rečniku filma</em> (<em>Librairie Larousse</em>), a od 2007. godine u obimnom vodiču istaknutih svetskih reditelja <em>501 filmski reditelj</em> (<em>Barron's Educational Series, Inc.</em>). Filmski centar Srbije je izdao monografiju o ovom autoru pod naslovom <em>Nacionalna klasa</em>. Nagradu za životno delo dobio je od Udruženja filmskih umetnika Srbije. Na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji 2021. dobio je nagradu za životno delo <em>Zlatno pero Gordana Mihića</em>, a iste godine nagradu za životno delo <em>Živojin Pavlović</em> na Festivalu filmske režije u Leskovcu. Na Festivalu autorskog filma u Beogradu 2022. godine takođe je dobio nagradu za životno delo. Na festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, iste godine dobio je počasnu nagradu <em>Maverick</em>, koja se dodeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izražavanja. Godine 2012. odlikovan je francuskim ordenom <em>Officier dans l&rsquo;ordre des Arts et des Lettres</em>.<br /> <br /> Napisao je deset knjiga: četiri romana (<em>Tito i ja</em>, 1992; <em>Beogradski trio</em>, 2018 &ndash; najuži izbor za Ninovu nagradu; <em>Doktor D.</em>, 2022. i <em>Zavod</em>, 2024), prozne knjige <em>Češka škola ne postoji</em>, 1990; <em>Male tajne</em>, 2008; <em>Tri priče o samoubicama</em>, 2015. i <em>Izmišljeni život</em>, 2017; dnevnik <em>Godina dana</em>, 2000; i zbirku drama <em>Drame</em>, 1997.<br /> <br /> Foto: ©Mitar Mitrović</p>

Slika Jovica Aćin

Jovica Aćin

<p style="text-align: justify">U mladosti osuđivan zbog svojih tekstova, Jovica Aćin (1946) autor je nekoliko knjiga priča za koje je dobio niz značajnih nagrada, među kojima su &bdquo;Andrićeva&ldquo;, Vitalova, &bdquo;Stanislav Lem&ldquo;, &bdquo;Veljko Petrović&ldquo;, &bdquo;Laza Kostić&ldquo; i &bdquo;Isidora Sekulić&ldquo;. Laguna je objavila izbor njegovih kratkih priča <em>Ukradeni roman</em>.<br /> <br /> Njegovi romani, koji izmiču uobičajenim definicijama romana, čitani su kao dela realističke fantastike, i u njima se prepliću kako tragični tako i komični elementi, groteska i detekcija. Za <em>Srodnike</em>, njegov prvi roman, dobitnik je Njegoševe nagrade, a za <em>Hodočašće u Sodomu</em> dobitnik je regionalne nagrade &bdquo;Miodrag Bulatović&ldquo;.<br /> <br /> U izdanju Lagune objavljeni su i romani <em>Pilot tramvaja</em>, <em>Polazeći od kraja sveta</em> i <em>Kotao</em>.<br /> &nbsp;</p>

Slika Mirko Demić

Mirko Demić

<p style="text-align: justify">Mirko Demić&nbsp; (1964, Gornji Klasnić kod Gline, Hrvatska), romanopisac, pripovedač, esejista i dramski pisac.<br /> &nbsp;</p> <p style="text-align: justify">Objavio knjige proze: <em>Jabuke Hesperida</em> (1990), <em>Slamka u nosu</em> (roman, 1996), <em>Ćilibar, med, oskoruša</em> (2001, 2005, 2011), <em>Apokrifi o Furtuli</em> (2003, 2020), <em>Sluge hirovitog lučonoše</em> (2006), <em>Molski akordi</em> (pripovetke, 2008, 2009 &ndash; Andrićeva nagrada),<em> Trezvenjaci na pijanoj lađi</em> (roman, 2010 &ndash; nagrada &ldquo;Dejan Medaković&rdquo;), <em>Po(v)ratnički rekvijem</em> (roman, 2012), <em>Ataka na Itaku</em> (pripovetke, 2015), <em>Ćutanja iz Gore</em> (roman, 2016 &ndash; nagrada &bdquo;Meša Selimović&ldquo;), <em>Pustolovine bačkog opsenara</em> (roman, 2018 &ndash; nagrada &bdquo;Miroslav Dereta&ldquo;).<br /> &nbsp;</p> <p style="text-align: justify">Objavio je knjige eseja <em>Pod otrovnim plaštom</em> (2010) i <em>Na ničijoj zemlji</em> (2016), knjigu publicističkih tekstova <em>Slađenje gorčinom</em> (2008), kao i knjigu drama <em>Naše domaće stvari</em> (2020). Za dramu <em>Pobednici, pobednici</em> dobio nagradu &bdquo;Branislav Nušić&ldquo; 2018 godine.<br /> &nbsp;</p> <p style="text-align: justify">Priredio knjige Milana Budisavljevića, Milana Pribićevića, Stanislava Krakova i drugih skrajnutih autora. Od 2002. do 2011. bio glavni urednik časopisa za književnost <em>Koraci</em>.<br /> &nbsp;</p> <p style="text-align: justify">Delovi romana, pripovetke i eseji prevođeni su na engleski, nemački poljski i ukrajinski jezik. Knjiga pripovedaka &bdquo;Molski akordi&ldquo; prevedena je na makedonski jezik (2011).<br /> &nbsp;</p> <p style="text-align: justify">Živi u Kragujevcu.</p>

Slika Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

<p style="text-align: justify">Tanja Stupar Trifunović (1977, Zadar) diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Objavila je šest knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman <em>More je bilo mirno</em> u saradnji s ilustratorkom Tatjanom Vidojević. Knjige su joj prevođene na engleski, španski, bugarski, mađarski, nemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman <em>Satovi u majčinoj sobi</em>, Nagrada za najbolju knjigu poezije u regionu &bdquo;Risto Ratković&ldquo; i Nagrada &bdquo;Milica Stojadinović Srpkinja&ldquo; za najbolju knjigu pesama ženskog autora na srpskom jeziku za knjigu pesama <em>Razmnožavanje domaćih životinja</em>. Za roman <em>Otkako sam kupila labuda</em> dobila je Vitalovu nagradu &bdquo;Zlatni suncokret&ldquo; za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini. Zbirka poezije Zmijštak ovenčana je Nagradom &bdquo;Vasko Popa&ldquo; za najbolju knjigu poezije objavljenu u 2022. godini.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x