Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Putovanja inspirisana Laguninim knjigama

Izdavačka kuća Laguna i Putnik travel za sve ljubitelje književnosti pripremili su putovanja inspirisana knjigom.

Programi putovanja inspirisani Laguninim knjigama rađeni su po principu atraktivne, odnosno povoljne cene. Svi članovi Laguninog kluba čitalaca imaju dodatni popust na putovanja, stoga ne propustite čarobni svet Lisabona, Pariza, Holandije i Izraela.

Više informacija o putovanjima potražite na www.putniktravel.rs.

Lisabon – Saramagove knjige: „Putovanje kroz Portugaliju“ i „Godina smrti Rikarda Reiša“

Lisabon – magični grad na obali Atlantika. Glavni, a ujedno i najveći grad Portugalije. Grad gde ljudi pričaju glasno, smeju se iskreno, a pevaju tužno. Živi u vrtlogu boja od bele i zlatnožute, strasne crvene i tople narandžaste sa detaljima u najveselijoj tirkiznoj i modroplavoj boji. Ovo je jedan od najstarijih gradova na svetu, stoga upoznajte Lisabon iz Saramagovih knjiga „Putovanje kroz Portugaliju“ i „Godina smrti Rikarda Reiša“. Šetajte živopisnim kvartovima Lisabona Bajša i Šijado, u koje je Saramago smestio junake svog romana „Godina smrti Rikarda Reiša“.
„Izlazi Rikardo Reiš na Ulicu Alekrin, po navici, zatim kreće nekom drugom, naviše, naniže, levo i desno…“
„Rikardo Reiš sišao je niz Šijado i ulicu Karmo…“

Pariz – knjige: „Poslednje proleće u Parizu“ Jelene Bačić Alimpić, „Žena koja plače“ Soe Valdes i „Pariska žena“ Pole Meklejn.

Pariz, grad ljubavi, umetnosti i kulture, sa svojim šarmantnim ulicama, slavnim palatama, divnim parkovima i čuvenom kuhinjom i vinima, zaista jeste jedna savršena romantična destinacija. Posetite Grad svetlosti kakav je opisan u Laguninim knjigama „Žena koja plače“ i „Pariska žena“. Doživite romantičnu šetnju Parizom uz otkrivanje prostornih citata iz romana „Poslednje proleće u Parizu“ Jelene Bačić Alimpić.
„Uvek je negde zima. I danas osećam hladnoću u jagodicama prstiju nagriženih strahom i godinama. U ovoj izbi koja se već naslađuje ostacima mog bivstvovanja, ne odustajem od konačne istine... Nije prošao nijedan dan mog prozeblog sužanjskog života da nisam pomislila na proleće. Moje poslednje proleće u Parizu…“

Holandija – „Devojka sa bisernom minđušom“ Trejsi Ševalije

Holandija je zemlja lala, klompi, piva, sira, vetrenjača, dijamanata, dvoraca, zemlja tolerancije, perfekcije i slikartsva… Ovo je najnaseljeniji deo starog kontinenta, ovo je deo Evrope koji se jednostavno mora videti i doživeti. Holandski slikar Johanes Vermer ostao je jedna od najvećih enigmi slikarstva XVII veka. Ma koliko da se malo zna o njegovom privatnom životu, Vermerove slike odredile su zlatno doba flamanskog slikarstva. Inspirisana njegovom slikom „Devojka sa bisernom minđušom“ Trejsi Ševalije stvorila je izuzetan, ubedljiv istorijski roman prožet zrelom studijom ljudske prirode. Ovaj roman, istovremeno lep i brutalan, prepun strasti i gneva vodi čitaoca u svet slika, u atmosferu remek-dela koje istražuje: dirljivu, tajanstvenu, na mahove gotovo nepodnošljivo snažnu i tako živu da čitalac može gotovo da je oseti, da je namiriše oko sebe...

Izrael – knjige: „Crveni šator“ i „Dan posle noći“ Anite Dajamant, „Kako je Isus postao Bog“ Frederika Lenoara, „Večni narod se ne boji“ Šani Bojandžiju, „Krstaški ratovi u očima Arapa“ Amina Malufa i „Knjiga o Saladinu“ Tarika Alija.

Izrael, Palestina, Judeja, Hananejska obećana zemlja. Put kroz vreme, povratak na sam početak, koren postojanja. Prostor snažnih i dramatičnih prirodnih i etnografskih kontrasta, tradicionalnog i modernog. Burna istorijska i duhovna previranja u večitoj težnji ljudi da različitosti i nerazumevanje pomire. Postojanost nade, da će upravo tu, na prostoru duhovne metropole dočekati konačno ishodište pomirenja i sveopšteg spokojstva. Izrael, prošlost ili budućnost, privlači težnjom u pronalaženju odgovora na pitanje početka i kraja.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Amin Maluf

Amin Maluf

<p style="text-align: justify">Amin Maluf je francuski pisac libanskog porekla, rođen 1949. u Bejrutu, u libanskoj porodici intelektualaca maronitske i melkitske hrišćanske manjine. Nakon studija sociologije i ekonomije, radio je u Libanu kao novinar i ratni reporter u listu An Nahar, obavljajući misije širom sveta i susrećući se sa istorijskim ličnostima kao što su Indira Gandi, Naser i Homeini.<br /> <br /> Odbijajući da učestvuje u libanskom građanskom ratu, 1976. emigrirao je u Francusku, gde mu se kasnije priključuje i porodica. U Parizu je neko vreme nastavio da se bavi novinarstvom, da bi se ubrzo posvetio književnosti pišući na odličnom francuskom.<br /> <br /> Postigao je veliki svetski uspeh istorijskim esejom &bdquo;Krstaški ratovi u očima Arapa&ldquo; (1983), koji su ponovili romani: &bdquo;Leon Afrikanac&ldquo; (1986), &bdquo;Samarkand&ldquo; (1988), &bdquo;Vrtovi svetlosti&ldquo; (1991), &bdquo;Prvi vek posle Beatrise&ldquo; (1992), &bdquo;Baldasarovo putešestvije&ldquo; (2000), &bdquo;Dezorijentisani&ldquo; (2012), a naročito slavni esej &bdquo;Ubilački identiteti&ldquo; (1998), preveden na pedesetak jezika. Autor je i žanrovski neodredivih knjiga: &bdquo;Porekla&ldquo; (2004) i &bdquo;Fotelja na Seni&ldquo; (2016), kao i operskih libreta. Za roman &bdquo;Taniosova stena&ldquo; (1993) dobio je Gonkurovu nagradu, najveće francusko književno priznanje, a bestseler &bdquo;Levantski đerdan&ldquo; (1996) preneo je na film režiser Atik Rahimi 2015. godine.<br /> <br /> Primio je niz drugih priznanja i nagrada: za esej &bdquo;Poremećenost sveta&ldquo; (2009) nagradu &bdquo;Knjiga i prava čoveka&ldquo; za &bdquo;Brodolom civilizacija&ldquo; (2019) nagradu &bdquo;Danas&ldquo; itd. Najveće priznanje doživeo je 2011. godine izborom u Francusku akademiju, na čijem je čelu danas, među &bdquo;40 besmrtnika&ldquo;. Posmatrač i tumač svoga vremena, Amin Maluf uspeva svojim delima u duhu tolerancije i humanističkih principa da izgradi mostove između različitih civilizacija i kultura.<br /> <br /> Foto: JF PAGA Grasset</p>

Slika Anita Dajamant

Anita Dajamant

<p>Anita Dajamant je nagrađivani novinar čiji su članke redovno objavljivali magazini <em>Boston Globe </em>i <em>Parenting</em>. Autor je pet knjiga. Živi u Vest Njutnu, u državi Masačusets, sa suprugom i kćerkom Emilijom. <br /> <br /> Dajamant kaže da ju je odnos između Lee i Rakele podstakao da razmišlja o <em>Crvenom šatoru.</em> &bdquo;Biblijska priča koja suprotstavlja dve sestre nikad mi se nije uklapala. Tradicionalno mišljenje o Lei kao ružnoj i/ili prezrenoj sestri i Jakovu kao nekome kome do nje nije stalo delovala mi je čudno u svetlu činjenice da su prema Bibliji imali devetoro dece... Pošto sam godinama ponovo iščitavala <em>Knjigu Postanja</em>, posvetila sam se priči o Dini, njihovoj kćeri. Drama i njeno apsolutno ćutanje (Dina ne izgovara ni jednu jedinu reč u Bibliji) vapili su za objašnjenjem i ja sam rešila da zamislim jedno.&ldquo;<br /> &bdquo;Prema istoriji, priče koje su rabini pripovedali bile su veoma maštovite kako bi dale smisao nedorečenostima Biblije &ndash; npr. zašto je Kain ubio Avelja... Priče i prizori iz Biblije su zapravo kao fotografije. Ne govore nam o svemu što želimo ili treba da saznamo. Midraš je priča o onome što se desilo pre i posle snimanja tih fotografija.&ldquo; <br /> &nbsp;<br /> Dajamant ističe da &bdquo;<em>Crveni šator </em>nije prevod već fikcija. Viđenje i fokus romana &ndash; na i oko ženskih likova &ndash; razlikuje se od biblijskog u kom su ženama dodeljene uglavnom sporedne uloge, često i bez izgovorenih rečenica. Dajući Dini glas i obezbeđujući podlogu i sadržaj šturim biblijskim opisima, moja knjiga predstavlja radikalan pomak u odnosu na istorijski tekst.&ldquo;<br /> <br /> Foto: Gretje Ferguson</p>

Slika Frederik Lenoar

Frederik Lenoar

<p>Filozof Frederik Lenoar direktor je časopisa <em>Le Monde des religions</em> i producent emisije <em>Koreni neba</em> na TV kanalu <em>France Culture</em>. Napisao je mnogobrojna dela o religiji, među kojima i <em>Susret budizma i Zapada</em> (1999), <em>Filozof Hrist </em>(2007) i <em>Sokrat, Isus i Buda</em> (2009). Pisao je i istorijske romane, prevedene na dvadeset pet jezika, kao što su <em>Lunino proročanstvo</em> (2006), te pozorišni komad <em>Božja dobrota</em>.</p>

Slika Jelena Bačić Alimpić

Jelena Bačić Alimpić

<p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br /> <br /> Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br /> <br /> Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br /> <br /> U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> &ndash; <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br /> <br /> Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br /> <br /> Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br /> <br /> Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br /> <br /> Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>

Slika Pola Meklejn

Pola Meklejn

<p style="text-align: justify">Pola Meklejn je postala master na odseku poezije Univerziteta u Mičigenu i bila je član umetničkih kolonija <em>Yaddo</em>, <em>Makdauel</em> i <em>Nacionalnog fonda za umetnosti</em>. Pisac je dve zbirke poezije, memoarske proze <em>Like Family: Growing Up in Other People&rsquo;s Houses</em> i romana <em>A Ticket to Ride</em>. Živi s porodicom u Klivlendu.<br /> <br /> Foto: Nina Subin</p>

Slika Šani Bojandžiju

Šani Bojandžiju

<p style="text-align: justify">Šani Bojandžiju se rodila u Jerusalimu 1987. Služila je dve godine u Izraelskim odbrambenim snagama. Njene pripovetke su izlazile u časopisu <em>Vajs, zoetrop: ol-stori</em> i u časopisu <em>Njujorker</em>. Dobitnica je nagrade Državne književne fondacije za pisce mlađe od 35 godina. Večni narod se ne boji njen je prvi roman. Trenutno živi u Izraelu.</p>

    Slika Soe Valdes

    Soe Valdes

    <p style="text-align: justify">Soe Valdes (<em>Zoé Valdés</em>) rođena je 1959. godine u Havani. Filolog po struci, između 1983. i 1988. godine radila je pri Unesku i u Odeljenju za kulturu kubanske misije u Parizu. Godine 1988. vratila se na Kubu, gde je učestvovala u slikarskom pokretu u Havani, radila kao scenarista i bila zamenik direktora časopisa <em>Sine kubano</em>. Objavila je pet pesničkih zbirki i dvadeset dva romana, među kojima su <em>Te di la vida entera</em> (<em>Dala sam ti život ceo</em>), finalista Nagrade Planeta 1996; <em>Lobas de mar</em> (<em>Morske vučice</em>), Nagrada za roman &bdquo;Fernando Lara&ldquo; 2003; <em>La eternidad del instante</em> (<em>Večnost trenutka</em>), Nagrada grada Torevjeha 2004; <em>Bailar con la vida</em> (<em>Ples sa životom</em>), 2006; <em>La cazadora de astros</em> (<em>Žena koja lovi zvezde</em>), 2007; <em>La ficción Fidel</em> (<em>Fikcija Fidel</em>) 2008. i <em>El todo cotidiano</em> (<em>Svakodnevna svekolikost</em>), 2010. Objavila je i četiri zbirke priča, kao i dve knjige za decu. Živi u Parizu.<br /> <br /> Ima špansko i francusko državljanstvo, a država Francuska joj je uručila Orden viteza za umetnost i književnost. Dodeljena joj je titula počasnog doktora nauka Univerziteta Valonsijen u Francuskoj i Velika zlatna medalja (<em>Grande Médaille de Vermeil</em>) grada Pariza za doprinos ljudskim pravima i za blistavu književnu karijeru.<br /> <br /> Njena dela nailaze na izvanredan prijem kod kritičara i čitalaca, a prevedena su na preko trideset jezika.<br /> <br /> Za više informacija o autorki posetite: www.zoevaldes.net.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Ulf Andersen</p>

    Slika Tarik Ali

    Tarik Ali

    <p>Mada je u svetu ime Tarika Alija odavno poznato po njegovoj javnoj reči, kod nas je ovaj britanski intelektualac pakistanskog porekla gotovo nepoznat. Pisac, novinar i sineasta, urednik časopisa <em>New Left Review</em> Tarik Ali, rođen je u pakistanskom gradu Lahore 1943. godine. U to doba grad je bio pod britanskom upravom u sastavu Indije, a tek 1947. će postati deo Pakistana. Alijevi opozicioni stavovi prema pakistanskoj diktaturi doprineli su da tokom šezdesetih godina pronađe stalni egzil u Velikoj Britaniji.<br /><br />Obrazovanje je stekao na Oksfordskom univerzitetu, gde je završio studije politike, filozofije, ekonomije i u vreme studija istakao se kao oštar protivnik rata u Vijetnamu. Danas je Ali jedan od najznačajnijih levo orijentisanih intelektualaca današnjice, dugogodišnji politički aktivista, koga kada je reč o radikalnim pogledima na bliskoistočne i centralnoazijske krize, često pominju uz Noama Čomskog i pokojnog Edvarda Saida.<br /><br />Tarik Ali važio je šezdesetih godina za ikonu studentskih protesta širom sveta, njegov glas bio je protiv kolonijalne politike. Ali je pripadao posleratnoj generaciji mladih ljudi koja je sanjala da izgradi bolji svet. Sredinom šezdesetih Ali je radio za Mirovnu fondaciju <em>Bertrand Rasel</em>. Svedoci tog doba pamte njegove tekstove iz Kambodže, Severnog Vijetnama, Bolivije, Palestine. Godine 1968. predvodio je studente u Londonu &ndash; trideset godina kasnije o tome će napisati knjigu <em>1968: Marching In The Streets</em>.<br /><br />Kvintalogija <em>Islamski kvintet </em>dobila je početkom 2010. nagradu<em> Granadillo 2010</em>, koju dodeljuje Kulturni festival španskog grada Granade.</p>

    Slika Trejsi Ševalije

    Trejsi Ševalije

    <p style="text-align: justify">Trejsi Ševalije je rođena 19. oktobra 1962. u Vašingtonu gde je provela detinjstvo. Studirala je na koledžu Oberlin u Ohaju. Godine 1984. preselila se u Englesku gde je radila nekoliko godina kao urednik leksikografskih izdanja. Godine 1993. godine napušta taj posao i započinje dvogodišnji kurs kreativnog pisanja na univerzitetu Ist Anglia. <br /> <br /> Karijeru je počela knjigom <em>Devičanski plavo</em>, ali se proslavila romanom <em>Devojka sa bisernom minđušom</em> zasnovanom na priči o nastanku čuvene Vermerove slike. Film koji je režirao Piter Verber inspirisan ovom knjigom dobio je tri Oskara u različitim kategorijama 2004, i ovenčan je brojnim drugim nagradama za filmska ostvarenja. <br /> <br /> Posle uspeha romana <em>Devojka sa bisernom minđušom</em> nastavila je da objavljuje bestselere: <em>Pali anđeli</em>, <em>Dama i jednorog</em>, <em>Plameni sjaj</em>, <em>Izuzetna stvorenja</em>, <em>Poslednji begunac</em>, <em>Plodovi na vetru</em> i <em>Jedna nit</em>.<br /> <br /> Trejsi Ševalije živi u Londonu sa suprugom.</p>

    Slika Žoze Saramago

    Žoze Saramago

    <p style="text-align: justify">Žoze Saramago (1922, Azinjaga &ndash; 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, &bdquo;za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva&ldquo; (<em>Autobiografija</em>). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika &bdquo;Diário de Nóticias&ldquo; smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. &nbsp;Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman <em>Jevanđelje po Isusu Hristu</em> 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.<br /> <br /> Svoj prvi roman <em>Zemlja greha </em>objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni.&nbsp;Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke <em>Moguće pesme</em> 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: <em>Verovatno radost</em> (pesme, 1970), <em>Priče s ovog i s onog sveta</em> (1971), <em>Putnička torba</em> (priče, 1973), <em>Godina 1993</em> (poema, 1973), <em>Beleške</em> (politički članci, 1974), <em>Gledišta iznesena u DL</em> (političke polemike protiv diktature, 1974), <em>Kvaziobjekat</em> (zbirka priča, 1978), <em>Putovanje kroz Portugaliju</em> (putopis, 1981) i romani <em>Priručnik slikarstva i kaligrafije</em> (1977), <em>Samonikli</em> (1980), <em>Sedam Sunaca i Sedam Luna</em> (1982), <em>Godina smrti Rikarda Reiša</em> (1984), <em>Kameni splav </em>(1986), <em>Povest o opsadi Lisabona</em> (1989), <em>Jevanđelje po Isusu Hristu </em>(1991), <em>Esej o slepilu</em> (1995),<em> Sva imena</em> (1997), <em>Pećina</em> (2001), <em>Udvojeni čovek</em> (2003), <em>Esej o vidovitosti </em>(2004), <em>Smrt i njeni hirovi</em> (2005) i <em>Kain </em>(2009). Napisao je i drame <em>Noć</em> (1979), <em>Šta da radim sa ovom knjigom?</em> (1980), <em>Drugi život Franje Asiškog</em> (1987) i <em>In Nomine Dei</em> (1991).&nbsp;<br /> <br /> Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: &bdquo;Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.&ldquo;&nbsp;<br /> <br /> Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, &nbsp;najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.</p> <p style="text-align: justify">&nbsp;</p>

    Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

    visa-logo4x
    Group-96674x
    Group4x
    Group-96724x
    layer14x
    Group-96634x
    Group-96654x
    Group-96664x
    image-4384x
    Group-96644x
    image-4394x