Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Prikaz Velikićevog „Bečkog romana“: Povratak „Mitteleuropi“

becki-roman
Novim romanom kojem je Dragan Velikić dodao prefiks „bečki“ čini nam se da se pisac vraća svojoj temi, svojoj Mitteleuropi, u potpunom osećaju za njen austrijski krak, ali i za nesrećnog došljaka kojeg od totalnog pada dele sračunate i stroge evropske vrednosti. Poteran od Austrijskog krivičnog zakonika koji uračunljivog vinovnika lako smesti u istražni zatvor (osim ako niste u kapacitetima Hiršendorfa), neoprezan čovek brzo se nađe u mreži sumnjivaca i dežurnih smetala, a još lakše gubi, prvo ime i prestiž, onda identitet i zvanje, da bi, na kraju, mahinacijama pravosudnog sistema, izgubio i slobodu. A ona se najviše računa.

Takva sudbina zadesila je jednog dana i Pavla, lekara srpskog porekla, na postavljenju u bečkoj Centralnoj bolnici. Odjednom, na dnevnoj svetlosti, analiza sastojaka domaćeg kolača pokazala je da su u pitanju otrovne čestice i kako grad, nažalost, funkcioniše kao omanje naselje, a lekarska branša kao njen najživlji kvart, Pavle je razapet izjavama dojučerašnjih kolega počeo da okajava svoje nedokazane grehe, i da polako, u nepovrat, ostaje bez svih priznanja za koje je radio ceo svoj život. Optužbe su počele da stižu inkvizitorskim metodama, leglo korupcije krenulo je da isparava zloćudnim mirisima, i hajka se pomicala u klevetničkim okvirima, uz dobrodošlicu virusa korone, da iza njegovog dejstva, neprimetno živi. Radilo se o internom sindromu, propraćen uzrečicom „tipično austrijski – uobičajenom frazom odomaćenoj u javnoj komunikaciji, koju je nebrojeno puta čuo, i kojom se opravdava izostanak bilo kakvog objašnjenja za počinjeno nedelo“.

Ali motive nisi mogao sakriti od Pavlovih roditelja Andreja i Olge. Dok se sporim hodom približava prošlosti, Olga u sebi sabira i oduzima sve što ju je činilo i roditeljem i ženom, a ponajviše suprugom, kad se od Andreja rastala bez maske i kamuflaže, bez velikog kajanja i žala, jer se ne može dugo ostati jedno ako se različiti pogledi istom šifrom obeležavaju. Za nju devedesete godine uveliko su se vratile, maltene prošavši kroz trijumfalnu kapiju, da ostave pamet u nekom zaostalom žbunu. Naposletku, „i ta pamet nije pamet, već uteha oblikovana kompromisima i porazima, minulim radom iskustva“.

Oca Andreja Velikić opisuje kao nespremnog na pobunu, uležanog u komforu i kompromisima, i tek malo budnog u trenutku Pavlovog hapšenja, u meri da odnos između njih dvojice postaje, učitan u već viđenom nerazumevanju, „teritorija preplavljena dvosmislenostima i aproksimativnim objašnjenjima kao zamena za čitav kosmos neizgovorenog“. Nikad ta dvojica neće naći zajednički jezik, a autoritet roditelja ugušiće ličnu inicijativu. Biti iskren, u Pavlovom slučaju, pritisnut emocijama prema Jozefu, samo je prelazak reke posle koje se pale mostovi. Otac mu je, istina, ustupio privilegije, otvorio veze u društvenim krugovima, omogućivši mu pristup, za koji bi on morao da utroši mnogo više vremena. Međutim, „sve te imputirane želje, ta gusta partitura saveta i obaveza, koja mu je bila vodič kroz život“, gube se i iščezavaju čim se stupi među zatvorske rešetke.

Po izlasku iz zatvora Pavle je s razlogom odsutan, dezorijentan, u lutanju, očekujući da će se u nekom trenutku vratiti sebi, pa i svojim idejama o svetu, što kraj „Bečkog romana“, vedrim nastupom, kada se čini da nakon jake kiše izlazi sunce, pokazuje. Otvaraju se novi počeci, i prilike, i omogućava priča iz početka. Ali s kakvim pogledom na život, veliko je pitanje. Velikić nam redovno, kad je u najboljem izdanju, otvori vrata svoga književnog sveta u kojem da bi bio bar i malo zadovoljan, uvek moraš da prolaziš mračnim hodnicima svesti. Srećom, izlaz je jako blizu.

Autor: Ivan Đurđević
Izvor: Novi magazin

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dragan Velikić

Dragan Velikić

<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br /> <br /> Romani: <em>Via Pula</em> (1988 &ndash; <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 &ndash; stipendija Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 &ndash; Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada &bdquo;Meša Selimović&ldquo; za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 &ndash; Nagrada &bdquo;Kočićevo pero&ldquo;, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br /> <br /> Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br /> <br /> Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br /> <br /> Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br /> <br /> Monografija<em> Pula &ndash; grad interval</em> (2014) &ndash; u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br /> <br /> Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br /> <br /> Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x