Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Pisci i moda: Anina crvena torbica

Važna crvena torbica se u Tolstojevom romanu „Ana Karenjina“ pojavljuje prvi put kada se Ana, posle posete koja treba da smiri napetost zbog bratovljeve preljube, sprema za povratak mužu i sinu u Petrograd. Dok se pakuje, Ana je plačljiva i napeta, brižno naginje zažareno lice ka majušnoj torbici slične boji njenih obraza. Pocrvenela je do ušiju, čak do crne kose koja joj se kovrdža po vratu. Talasi je pljuskaju i nose, čas u osećanje uznemirenosti, čas na stranu obasjanu novim njoj nepoznatim osećanjem strasne zaljubljenosti, jer je prethodne večeri na balu igrala veliku mazurku sa grofom Vronskim.
ChatGPT-Image-Apr-30-2025-03-04-15-PM-21
Foto: AI

Njena crvena torbica negde čeka. Ona tinja kao žeravica koju Ana nosi u sebi i kojom deluje na okolinu.

Pre ženske torbice, koja se u Evropi pojavljuje pri kraju osamnaestog veka, žene su nosile maramice, lepezu, parfem, vizit-karte i druge neophodne stvarčice u kesama-džepovima zakačenim za pojas, ispod širokih sukanja. Žena ne ide nikud sama tako da joj torbica i ne treba, jer njen pratilac nosi sve što je potrebno. Maramicu ili poneko pisamce može zimi da zagura u svoj muf sve dok se neki muškarac ne doseti da za nju smisli torbicu. Pronalazač ovog neophodnog dela ženske garderobe pobrinuo se da je dostojno osmisli kako bi je njena vlasnica doživela kao koristan predmet ali i neophodan modni detalj, koji treba da se u tonu i materijalu poveže sa haljinom i cipelama. Ženska torbica je centar misterije, slična rupi bez dna da se u nju, osim tajne da car Trojan ima kozje uši, pohrani gomila sitnica i skrovitih poruka. Ona je mikrosvet intime u koji vlasnica nikog ne pušta bez naročite dozvole. U njoj obitava univerzum isključivo ženskih andramolja povezanih sa gazdaricom koja po njima prebira s usredsređenošću tragača zlata, sigurnog da će otkriti ono što traži.

U Rusiji devetnaestog veka, po evropskoj modi, izrađivane su najčešće od pliša ili brokata ukrašenog bogatim vezom, biserima i dragim kamenjem. Pretpostavimo da je Anina imala uobičajeni bigl, starinski patent na škljocanje kojim su se otvarale i zatvarale nekadašnje torbice, da je visila o tankom lančiću koji se omotava oko zglavka ruke. Njena torbica je ljupko nabrana, otmene veličine i tipičnog trapezoidnog oblika koji dozvoljava da se spakuju noćne kapice i batistane maramice, što ih je Ana ponela u dom svoje snaje Doli. Njihov razgovor pred Anin povratak kući podseća na nasumično pipanje i pretraživanje po stvarima u torbici iz koje će se, malo-pomalo, pomoliti traženi predmet. Ana razgovara sa snajom i otkriva da Kiti nije došla na ručak jer je, posle bala, ljubomorna na Anu zbog Vronskog. Za Doli, on je mlad čovek po modi, ali, ruku na srce, za njenu sestru Kiti nije neka naročita prilika. Ma koliko Kiti patila, ne treba joj takav muškarac koji može da se zaljubi u Anu samo za jedan dan. Najzad, evo traženih ključeva! „Ah, bože moj, to bi bilo tako ludo!“ Ana se snažno zarumenela od zadovoljstva zbog izgovorene Doline misli koju je želela da čuje.

Torbica se odjednom uvećala. U vozu, pri povratku mužu, Ana je iz nje izvadila malo uzglavlje, koje je stavila na krilo. Zatim je opet škljocnula biglom, uzela engleski roman i nož za rezanje neisečenih stranica u knjizi, koja joj se nije čitala. Kao da je u pitanju nešto užareno što ne može da drži, torbicu predaje služavki koja mirno pored nje drema. Pocepana rukavica na služavkinim velikim rukama, kojima ovlaš pridržava torbicu, nagoveštava Anine rasekline i rascepe.

Torbica postaje torba onda kad Ana i Vronski sanjaju veoma sličan san. Dok Vronski sanja jadnika u prnjama i kaljave brade (sećanje na pogibiju čuvara pruge, koju su oboje videli), Ana opisuje ružnog seljaka sličnog gnomu, koji se u uglu njene sobe nadvio nad nečim, u daljem izoštrenom delu sna seljak se nagnuo nad torbom preturajući po njoj. Ona s užasom prepričava Vronskom san, sećajući se kako seljak pretura oko nečeg od gvožđa i nešto mrmlja na francuskom, kotrljajući ono r u rečima koje upućuju na gvožđe, na nešto zgnječeno i pritisnuto. Prizor u snu, kad ružni čovečuljak pretura po gvožđu u torbi, jeste slika njene gvožđem izubijane i prignječene duše. Strast ju je namučila, a ideja smrti, od početka prisutna na njenom dnu, krila se u nemoći da oseti slobodu izbora i ljubavi, vodeći je onako kako je predočeno u snu. Slično seljaku iz sna, naći će i ona, kopajući po sopstvenoj torbi, metalni predmet ogromnih razmera, voz kojim će uništiti svoj život.

Ana je stigla na stanicu u Obiralovki i iz poruke koju joj je predao sluga saznaje da Vronski, iako ga je preklinjala, neće doći. Dok ona izgubljeno hoda peronom, dve sobarice glasno ćaskaju o njenoj toaleti zapažajući da je čipka na haljini „prava“. Površnost razgovora o čipki deluje strašno pred onim što će se zatim dogoditi. Voz pristiže, Ana gleda u senku nadolazećeg vagona, odlučuje da se baci pod njega, ali petljanje oko crvene torbice, koju je htela da skine sa ruke, zaustavilo ju je pa je taj vagon protutnjao.

Torbica će se smanjiti ispod prave mere posle četiri i po godine Anine ljubavi sa Vronskim, kad ona odluči da se baci pod voz, pokušavajući da sa ručnog zgloba svuče lančić torbice, koja se mota oko ruke i koja ju je samo za tren zadržala u životu.

Autor: Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Lav Tolstoj

Lav Tolstoj

<p style="text-align: justify">Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svetskih romanopisaca.<br /> <br /> I po ocu i po majci poticao je iz vrlo starih i uglednih plemićkih porodica. Poput drugih isuviše umnih i darovitih ljudi, Lav Tolstoj odustaje od institucionalnog školovanja. Svoje obrazovanje će nastaviti, po metodu Rusoa, samostalno i svestrano. Njegova znanja bila su ogromna i raznovrsna: govorio je i poznavao 17 jezika, uključujući hebrejski, starogrčki, latinski i staroslovenski; uspešno se bavio muzikom, mestralno svirao klavir i komponovao; upražjnavao je mnoge sportove i bio strastan lovac; izučavao je filozofiju, istoriju i pedagogiju; osnovao nekoliko škola za kmetovsku decu gde je i predavao; samostalno se bavio proljoprivredom, i kao Ljevin, zajedno sa svojim seljacima obrađivao zemlju; jedno vreme je službovao u vojsci iz koje se demobiliše u činu poručnika. Od 1847. pa do kraja života prilježno vodi dnevnik, na čijim prvim stranicama, sledeći primer Bendžamina Franklina, propisuje sebi ciljeve i zadatke, a zatim u tananom i strogom samopresipitivanju odmerava njihove rezultate.<br /> <br /> Sve dok nije stupio u vojnu službu 1851, Tolstoj u velikim ruskim gradovima živi prilično raspusnim životom, prepušta se kocki i pijankama, posećuje bordele, ali i nastavlja sa učenjem, te započinje rad na više pripovedaka i romana. Među njima je i <em>Detinjstvo</em>, prvi deo zamišljene romansirane autobiografije (<em>Detinjstvo. Dečaštvo. Mladost</em> celovito objavljene 1859) čija će pojava 1852. izazvati nepodeljeno oduševljenje kod publike.<br /> <br /> Oficirsku službu Lav Tolstoj je obavljao nepunih pet godina, boraveći neko vreme na Kavkazu (iskustva iz tog perioda inspirisala su npr. <em>Kavkaske priče</em> i <em>Hadži Murata</em>), posle čega se priključuje ruskoj vojsci u Krimskom ratu. Pošto se po neslavnom završetku vojevanja, definitivno odrekao vojne službe, Tolstoj u više navrata, tokom 1856, 1859, 1860. i 1861. godine, putuje po zapadnoj Evropi, Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Švajcarskoj, Italiji i drugde. Put u Pariz učvršćuje njegovo prijateljstvo sa Ivanom Turgenjevom, koji ga je povezao sa Gistavom Floberom. Kasnije se, u Briselu se upoznao i sa Pjer-Žozefom Prudonom, a u Londonu sa Čarlsom Dikensom.<br /> <br /> Tolstoj je septembra 1862. stupio u brak sa Sofijom Andrejevnom Bers, gotovo upola mlađom od njega (njemu je 34, a njoj 18 godina), sa kojom je izrodio 13 dece, 9 sinova i 4 ćerke. Od tada Tolstoj sa porodicom uglavnom živi u Jasnoj Poljani, i uz mnoge domaće poslove i dobrotvornu deltnost, najveći deo svog vremena posvećuje pisanju. U narednim decenijama nastaju romani <em>Rat i mir</em> (1863-1869), <em>Ana Karenjina</em> (1873-1877), <em>Vaskrsenje </em>(1889-1899), niz antologijskih pripovedaka.<br /> <br /> Pred kraj života Tolstoj beži od svoje supruge, i na nekoj maloj ruskoj seoskoj železničkoj stanici Astopov, završava svoj veoma buran život krajem 1910. godine zbog upale pluća.<br /> <br /> Veliki deo njegovih ostvarenja dugo će ostati u rukopisu, a nešto će biti objavljeno tek posle piščeve smrti. Tolstojeva sabrana dela, čije je objavljivanje započeto još za njegovog života, obuhvatala su 90 tomova, a kritičko izdanje koje se još uvek priprema trebalo bi da sadrži 150 tomova. Njegova ostvarenja prevedena su na gotovo sve evropske jezike (do kraja XX veka biće preveden na 114 različitih jezika). Više puta biva predložen za Nobelovu nagradu i za književnost i za mir, ali se svojom odlukom posle 1905. odriče svake dalje kandidature. 1903. izabran je za inostranog člana Srpske kraljevske akademije, pored ruske jedine takve institucije u svetu koja ga je pozvala u svoje članstvo.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x