Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Osam romana u izdanju Lagune u širem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“

U širem izboru za dodelu priznanja „Beogradski pobednik“ Biblioteke grada Beograda našlo se osam romana u izdanju Lagune.
800x500-beogradski-pobednik
Žiri u sastavu Predrag Petrović (predsednik), Vesna Trijić, Slađana Ilić, Petar Pijanović i Nataša Anđelković izabrao je 34 romana za širi izbor, među kojima su i Lagunina izdanja „Roman o agoniji i vedriniSrđana Valjarevića, „Hamlet u Paviljonu br. 6Gorana Markovića, „Jednom ili dvaputNevene Milojević, „LusiBojana Savića Ostojića, „Crna noć nada mnom i zvezdano nebo u meniIvana Tokina, „KarotaDarka Tuševljakovića, „BekosEnesa Halilovića i „Humano preseljenjeVide Crnčević Basare.

Nagrada „Beogradski pobednik“ dodeljuje se od 2021. godine. Aktuelna laureatkinja je Sanja Savić Milosavljević s romanom „Martin udio“, a novi pobednik biće proglašen u drugoj polovini januara.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Bojan Savić Ostojić

Bojan Savić Ostojić

<p style="text-align: justify">Bojan Savić Ostojić (1983), pisac i prevodilac. Osim nekoliko knjiga pesama i fragmenata, objavio je i sledeća prozna dela: <em>Punkt </em>(novela, 2017), <em>Nema oaze </em>(roman, 2019), <em>Ništa nije ničije</em> (roman, 2020),<em>Varvarin u Evropi</em> (putopisni fragmenti, 2022) i <em>Vreme vode</em> (roman, 2023). Prevodi sa francuskog (Emanuel Bov, Agota Krištof, Semjuel Beket, Luj-Ferdinand Selin, Ani Erno, Eduar Leve...), a dela su mu prevođena na nemački jezik.<br /> <br /> Foto: Ema Bednarž</p>

Slika Darko Tuševljaković

Darko Tuševljaković

<p style="text-align: justify">Darko Tuševljaković je rođen 1978. u Zenici, BiH. Prvu priču objavio 2002. godine u regionalnoj antologiji priređenoj u saradnji s Uneskom i od tada objavljuje kraću i dužu prozu u raznim časopisima i antologijama u zemlji i regionu. Godine 2004. dobio je nagradu &bdquo;Lazar Komarčić&ldquo; za najbolju novelu. Dosad je objavio tri zbirke priča (<em>Ljudske vibracije</em>, <em>Naknadne istine</em>, <em>Hangar za snove</em>), kao i četiri romana (<em>Senka naše želje</em>, <em>Jaz</em>, <em>Jegermajster</em>, <em>Uzvišenost</em>). Dela su mu se našla u užim i najužim izborima za relevantne književne nagrade u zemlji i regionu. Za roman <em>Jaz </em>dobio je 2017. Evropsku nagradu za književnost, a 2023. je za zbirku priča Hangar za snove dobio Andrićevu nagradu. Dela su mu dosad prevedena na osam evropskih jezika. Živi u Beogradu i radi kao urednik i prevodilac.<br /> <br /> <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.darkotusevljakovic.com" data-value="http://www.darkotusevljakovic.com"><span class="ql-link-text">www.darkotusevljakovic.com</span></span></u></p>

Slika Enes Halilović

Enes Halilović

<p style="text-align: justify">Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.<br /> <br /> Poezija: <em>Srednje slovo</em> (1995), <em>Bludni parip</em> (2000), <em>Listovi na vodi</em> (2007), <em>Pesme iz bolesti i zdravlja</em> (2011), <em>Zidovi </em>(2014), <em>Bangladeš </em>(2019) i <em>Sekvoja </em>(2022).<br /> <br /> Zbirke priča: <em>Potomci odbijenih prosaca </em>(2004), <em>Kapilarne pojave</em> (2006) i <em>Čudna knjiga</em> (2017).<br /> <br /> Drame: <em>In vivo </em>(2004), <em>Kemet </em>(2009) i <em>Zemlja </em>(2022).<br /> <br /> Romani:<em> Ep o vodi</em> (2012), <em>Ako dugo gledaš u ponor</em> (2016),<em> Ljudi bez grobova</em> (2020) i <em>Bekos </em>(2025).<br /> <br /> Osnovao je književni časopis <em>Sent </em>i književni veb-časopis <em>Eckermann</em>. <br /> <br /> Knjige Enesa Halilovića objavljene su na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom, bugarskom, ruskom, italijanskom i latinskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, beloruski, jermenski, hebrejski, japanski, persijski i latinski jezik. <br /> <br /> Nagrade: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, &bdquo;Branko Miljković&ldquo;, &bdquo;Đura Jakšić, &bdquo;Meša Selimović&ldquo;, &bdquo;Ahmed Vali&ldquo;, &bdquo;Stevan Sremac&ldquo;, &bdquo;Zlatno slovo&ldquo;, &bdquo;Grigorije Božović&ldquo;, Vitalova nagrada &bdquo;Zlatni suncokret&ldquo;, &bdquo;Zaplanjski Orfej&ldquo;, &bdquo;Kočićevo pero&ldquo;, &bdquo;Velika nagrada Ivo Andrić&ldquo; i Povelja festivala u Anciju. <br /> <br /> Za urednički rad dobio je nagradu &bdquo;Sergije Lajković&ldquo;.<br /> <br /> <em>Komad o novorođenčadima</em> koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra <em>Šaubine </em>(<em>Schaubuhne</em>) 10. marta 2011. godine. <br /> <br /> Po romanu <em>Ako dugo gledaš u ponor </em>Zlatko Paković je režirao istoimenu predstavu koja je premijerno izvedena 27. decembra 2020. <br /> <br /> Po pesničkoj knjizi <em>Zidovi </em>Mitar Belojica je režirao predstavu koja je premijerno izvedena 5. januara 2022. Istog dana je premijerno izveden film <em>Zidovi</em>, takođe po motivima Halilovićeve pesničke knjige, a u režiji Adema Tutića. <br /> <br /> Po romanu <em>Ljudi bez grobova</em> Stevan Bodroža je režirao istoimenu predstavu koja je premijerno izvedena 13. novembra 2023.<br /> <br /> Za redovnog člana Slovenske akademije nauka i umetnosti (Varna, Bugarska) izabran 2. januara 2023. godine.</p>

Slika Goran Marković

Goran Marković

<p style="text-align: justify">Goran Marković je rođen 1946. u Beogradu, od roditelja Olivere i Radeta, poznatih dramskih umetnika. Posle završene osnovne škole i gimnazije u svom rodnom gradu odlazi na studije u Prag, u Čehoslovačku. Tamo od 1965. do 1970, na poznatom Filmskom fakultetu pri Univerzitetu umetničkih muza (FAMU), studira, diplomira i magistrira filmsku režiju.<br /> <br /> Posle završenih studija, od 1970. do 1976, radi za televiziju dokumentarne filmove. Snimio je oko pedeset filmova, od kojih se neki izdvajaju svojom provokativnom formom i smelim sadržajima.<br /> <br /> Od 1976. godine počinje da se bavi pisanjem i režiranjem igranih filmova. Do sada ih je snimio petnaest, uglavnom po sopstvenim scenarijima, uključujući i tri televizijske serije.<br /> <br /> Od 1978. godine radi na FDU, gde je počeo kao asistent pripravnik kod profesora Radoša Novakovića. U toku svog rada na ovom fakultetu bio je docent na predmetu rad sa glumcima, zatim redovni profesor predmeta filmska režija, da bi se penzionisao u zvanju profesora emeritusa. U jednom periodu je bio šef katedre odseka Filmske i televizijske režije kao i predsednik Saveta fakulteta. Godine 1984. i 2018. gostuje kao predavač na Columbia University u Njujorku. Od 2010. do 2012. godine gostujući je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Banskoj Bistrici u Slovačkoj. Od 2017. godine predaje predmet Poetike velikih reditelja na doktorskim studijama Akademije umetnosti u Novom Sadu i na FDU u Beogradu. Takođe je mentor doktorandima na ovim fakultetima.<br /> <br /> Do sada su u Francuskoj prikazane tri retrospektive filmova Gorana Markovića: u La Rošelu 1986, u Monpeljeu 1988, u Strazburu 1991. godine. Na velikoj retrospektivi Jugoslovenskog filma organizovanoj u Centru <em>Pompidu </em>u Parizu 1987. godine, Goran Marković je bio predstavljen sa četiri filma. Retrospektive svih filmova ovog autora u 2002. godini prikazali su Međunarodni filmski festival u Roterdamu, Kinoteka u Ljubljani i Kinoteka u Zagrebu. Godine 2008. prikazana je retrospektiva njegovih filmova u Kijevu.<br /> <br /> Na Međunarodnom filmskom festivalu u Monpeljeu, u Francuskoj, Goran Marković je 1992. godine bio predsednik međunarodnog žirija. Bio je član međunarodnog žirija na internacionalnom festivalu u Solunu, u Grčkoj, 1995. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u Jerusalimu, u Izraelu, 2009. godine, i na međunarodnom internacionalnom festivalu u Orenburgu, u Rusiji, 2013. godine. Mnogo puta je bio član žirija filmskih i pozorišnih festivala u Jugoslaviji i Srbiji.<br /> <br /> Od 1986. godine počinje da režira u pozorištu i piše pozorišne komade. Napisao je jedanaest pozorišnih komada i režirao isto toliko predstava po svojim i tuđim tekstovima. Njegova <em>Turneja </em>nagrađena je Sterijinom nagradom za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1997. godine.<br /> <br /> Dva puta je nagrađen godišnjom Nagradom grada Beograda za oblast kinematografije, 1983. godine za film <em>Variola vera</em> i 2001. godine za film <em>Kordon</em>. Od 1986. Goran Marković predstavljen je u <em>Rečniku filma</em> (<em>Librairie Larousse</em>), a od 2007. godine u obimnom vodiču istaknutih svetskih reditelja <em>501 filmski reditelj</em> (<em>Barron's Educational Series, Inc.</em>). Filmski centar Srbije je izdao monografiju o ovom autoru pod naslovom <em>Nacionalna klasa</em>. Nagradu za životno delo dobio je od Udruženja filmskih umetnika Srbije. Na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji 2021. dobio je nagradu za životno delo <em>Zlatno pero Gordana Mihića</em>, a iste godine nagradu za životno delo <em>Živojin Pavlović</em> na Festivalu filmske režije u Leskovcu. Na Festivalu autorskog filma u Beogradu 2022. godine takođe je dobio nagradu za životno delo. Na festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, iste godine dobio je počasnu nagradu <em>Maverick</em>, koja se dodeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izražavanja. Godine 2012. odlikovan je francuskim ordenom <em>Officier dans l&rsquo;ordre des Arts et des Lettres</em>.<br /> <br /> Napisao je deset knjiga: četiri romana (<em>Tito i ja</em>, 1992; <em>Beogradski trio</em>, 2018 &ndash; najuži izbor za Ninovu nagradu; <em>Doktor D.</em>, 2022. i <em>Zavod</em>, 2024), prozne knjige <em>Češka škola ne postoji</em>, 1990; <em>Male tajne</em>, 2008; <em>Tri priče o samoubicama</em>, 2015. i <em>Izmišljeni život</em>, 2017; dnevnik <em>Godina dana</em>, 2000; i zbirku drama <em>Drame</em>, 1997.<br /> <br /> Foto: ©Mitar Mitrović</p>

Slika Nevena Milojević

Nevena Milojević

<p style="text-align: justify">Nevena Milojević književna je agentkinja u izdavačkoj kući <em>Laguna</em>. Studirala je srpski jezik i književnost sa komparatistikom na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Godinama radi u sektoru za prevodnu književnost u <em>Laguni</em>, a trenutno se bavi zastupanjem domaćih pisaca na stranim tržištima, nastojeći da poveća vidljivost srpske književnosti u inostranstvu. Povremeno radi i kao urednica regionalnih ženskih pisaca u <em>Laguni</em>. Redovno posećuje velike svetske sajmove i konferencije u izdavaštvu. Radila je za nekoliko domaćih izdavačkih kuća, a bavila se i novinarstvom za niz portala i pisala za kulturnu rubriku nedeljnika <em>Vreme</em>. <em>Jednom ili dvaput</em> je njen prvi roman.</p>

Slika Srđan Valjarević

Srđan Valjarević

<p style="text-align: justify">Srđan Valjarević (Beograd, 1967), pisac, piše prozu i poeziju.<br /> <br /> Objavio romane <em>List na korici hleba</em> (1990), <em>Ljudi za stolom</em> (1994), <em>Dnevnik druge zime</em> (2006) i <em>Komo </em>(2007), prozne zapise <em>Zimski dnevnik</em> (1995), troknjižje <em>Fric i Dobrila</em> (2021), <em>Brod koji je zaplovio kroz maglu</em> (2023) i <em>Narator je konačno progovorio</em> (2024), kao i zbirku pesama <em>Džo Frejzer</em> i <em>49 + 24 + 5 pesama</em> (prošireno izdanje, 2024).<br /> <br /> Knjige su mu prevođene na engleski, španski, nemački, francuski, italijanski, švedski, ukrajinski, bugarski, albanski, makedonski, slovenački i kineski jezik.<br /> <br /> Dobitnik je nagrade &bdquo;Biljana Jovanović&ldquo; za <em>Dnevnik druge zime</em> 2006; za roman <em>Komo </em>nagrade &bdquo;Kulturkontakt Austria&ldquo; 2006, &bdquo;Stevan Sremac&ldquo; 2006, &bdquo;Gorki list Award&ldquo; 2007. i &bdquo;Prix des lecteurs du Var &ndash; Toulon&ldquo; 2011.<br /> <br /> Član je Srpskog književnog društva.<br /> <br /> Živi u Beogradu.<br /> &nbsp;</p>

Slika Vida Crnčević Basara

Vida Crnčević Basara

<p style="text-align: justify">Vida Crnčević Basara (1960, Beograd) završila je Desetu beogradsku gimnaziju, a potom diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.<br /> <br /> Radila je kao filmski i televizijski kritičar u brojnim medijima: <em>Džuboks, Ritam, Intervju, OKO</em> (Zagreb), <em>Vreme</em> i <em>Profil</em>, kao i na televizijskim emisijama<em> Popovanje</em> i <em>Kult </em>(RTS, Redakcija za kulturu). Koautorka je zbornika o filmu <em>Svetlo u tami</em> (<em>Novi Holivud</em>) i monografije <em>Vojislav Nanović</em>. Objavljivala je kratke priče u književnim časopisima (<em>Književne novine, Ovdje</em>). Kao scenaristkinja radila je u Školskom i Dečjem programu RTS-a, a autorka je i više dramskih i filmskih scenarija.<br /> <br /> Igrani dramski tekstovi: <em>Nek mu je laka crna zemlja</em>, <em>Prevaranti</em>.<br /> Igrani film: <em>Koma</em>.<br /> Televizijske serije: <em>Čovek u srebrnoj jakni</em> (TV Novi Sad),<em> Ljubav i mržnja</em> (TV Pink), kao i više franšiza produkcijskih kuća <em>Emotion </em>i <em>Film Plus Production</em>.<br /> <br /> Učestvovala je kao scenaristkinja u popularnim televizijskim formatima<em> Operacija Trijumf</em> i <em>Veliki brat </em>(<em>Emotion</em>). Dva puta je bila zaposlena kao PR menadžer &ndash; u izdavačkoj kući <em>Narodna knjiga</em> i u <em>Beogradskom sajmu</em>. Sarađivala je i kao scenaristkinja u marketinškim agencijama <em>Idols & Friends</em> i <em>Bird</em>, te bila urednica kulture u političkom magazinu <em>Zemlja</em>.<br /> <br /> Autorka je romana <em>Prekomerna upotreba sile </em>(2013) i <em>Humano preseljenje</em> (2025). Živi i radi u Beogradu.<br /> <br /> Foto: Privatna arhiva</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x