Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Kontroverzna knjiga „Deca komunizma I: Magle sa istoka “ Milomira Marića krajem osamdesetih godina izazvala je burne reakcije u tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, pred čitaocima će se naći u svom osmom izdanju. Milomir Marić je nastojeći da razobliči zablude i tabue jugoslovenskog komunističkog sistema, decenijama istraživao zabranjene stranice naše istorije, rušio usađene zablude i opsesije i otvarao opasne tabu-teme. U ovoj knjizi on pokušava da prepozna šta se zapravo događalo i šta se krilo iza političkih kulisa i obmana, istovremeno sladostrasno prebirajući po namerno zaturenim i sklonjenim dokumentima, domaćim i inostranim arhivama, i beležeći sećanja koja su junaci naše epohe želeli da ponesu u grob – da bi ih kao opomenu za budućnost štampao u knjizi „Deca komunizma“.
U štampi je četvrto izdanje knjige Bojana Ljubenovića „Pisma iz Srbije“. Stranac, koji je glavni junak ovog epistolarnog romana, neprestano se iščuđava ovdašnjim paradoksima praveći se naivnijim nego što zaista jeste. Iz te naivnosti rađa se oštra kritika srpskog društva. Njegovim zapažanjima ništa ne promiče, od srpskog odnosa prema Kosovu pa do toga kako se prosečna ovdašnja porodica ponaša na letovanju. Ova knjiga će i najveće mrgude naterati da se smeju.
Pred čitaocima će se uskoro naći i četvrto izdanje knjige „Dvadeset srpskih podela“ Dušana Kovačevića. U ovoj satiričnoj nabrajalici srpskih podela autor na sebi svojstven način, duhovito i neuvijeno, objašnjava kako se Srbi množe deljenjem i podseća nas u koliko smo se kolona svrstali i koliko nas ima istih a toliko različitih: nebeski i ovozemaljski Srbi, proistočni i prozapadni, patriote i izdajnici, racionalni i iracionalni, oslobodioci i oslobođeni… Pomenute podele Kovačević sagledava kao nasleđe vekovnih i neprolaznih srpskih međusobica, pa dok čitamo ove apsurdne redove uviđamo kao u kakvoj groteski koliko su srpske svađe besmislene i štetne i, istovremeno, koliko su usađene u srpski mentalitet.
Uskoro će se u knjižarama pojaviti i treće izdanje knjige „Vesela veštica Nika“ Lele Stojanović. Dobra veštica Nika dolazi u grad Šmek i ima zadatak da uveseljava ljude i čini dobra dela. Njene priče su smešne i zabavne, a autorka kaže da se među komentarima čitalaca čuje i da je knjiga neobična, drugačija od onoga što inače čitaju.
U štampi je i drugo izdanje knjiga:
Knjiga eseja „Pohvala nesavremenosti“ Mila Lompara govori o samoći pojedinca i njegovoj izmeštenosti u odnosu na vreme u kojem živi. Pisac će nam kroz eseje razotkriti neke tajne vremena, i pokušati odgovoriti na pitanja: Šta pojedinca čini usamljenim, šta ga čini izuzetnim i kako ga ta izuzetnost povezuje sa sudbinama sličnih u istoriji. Otkriće nam uzbudljive životne priče značajnih istorijskih ličnosti poput: Dositeja, Slobodana Jovanovića, Crnjanskog, Orvela, Gavrila Principa, Nevernog Tome, Hristosa... Likove eseja ćemo sretati u Londonu, Berlinu, Pragu, Bostonu, Terezinu, Potsdamu, a svedočiće nam o šapatu nesavremenosti u nama, o drami sumnje i vere u modernoj sudbini i mnogo čemu drugom.
„Semper idem“ Đorđa Lebovića je knjiga o detinjstvu, koja se može čitati kao porodični roman ali i kao memoarski spis, kojim se poznati dramaturg i scenarista Đorđe Lebović, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze. Lebović pokušava da napravi paralelu između Drugog svetskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije kroz neke konkretne događaje. Priču o događajima pre Drugog svetskog rata priča dečak, a u epilogu dečak je pisac na silaznoj liniji života.
„Nasmejani svet“ je jedina zbirka pesama Miroslava Antića namenjena najmlađima. Saznaćete kako je na Severnom polu, kakva je jesen, otkriti razne zavrzlame i nezgode i šta se sve dogodilo u cirkusu miševa. Obratite pažnju na plavi mesec i nikako nemojte da preskočite sagu o strašnim kapetanima. Uživajte u vrhunkoj poeziji decu koja i odraslima može dati krila.
Knjige možete kupiti u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.
<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br />
Rođen 1972. godine u Beogradu.<br />
Uređuje rubriku TRN u „Večernjim novostima“.<br />
<br />
Objavio:<br />
<br />
<em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br />
<em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br />
<em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br />
Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br />
Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br />
<em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br />
<em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br />
<em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br />
<em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br />
<em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br />
<em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br />
<em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br />
<em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br />
<em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br />
<em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br />
<em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br />
<em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br />
<em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br />
<br />
Nagrade:<br />
<br />
„Mladi jež“ 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br />
Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br />
„Vladimir Bulatović VIB“ 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br />
Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br />
„Jovan Hadži Kostić“ 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br />
Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br />
„Radoje Domanović“ 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br />
„Vuko Bezarević“ 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br />
„Letnji erski kabare“, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br />
„Dragiša Kašiković“ 2014., za satirično stvaralaštvo.<br />
Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br />
„Tipar“ 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br />
„Radoje Domanović“ 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br />
„Interfer“ 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br />
„Zlatna značka“ 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>
<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br />
<br />
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br />
<br />
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br />
<br />
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br />
<br />
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br />
<br />
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br />
<br />
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br />
<br />
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br />
<br />
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen. </p>
<p style="text-align: justify">Dušan Kovačević (Mrđenovac kod Šapca, 1948), dramski pisac, romansijer, scenarista, pozorišni i filmski i reditelj. Završio je osnovnu školu u Šapcu i gimnaziju u Novom Sadu 1968, a diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1973.<br />
<br />
Radio je kao dramaturg na TV Beograd od 1973. do 1978, docent na Fakultetu dramskih umetnosti od 1986. do 1988, a od 1998. direktor je „Zvezdara teatra“ u Beogradu. Dopisni član SANU od 2000, redovni od 2009. godine. Bio je ambasador Srbije i Crne Gore, a zatim Srbije 2005–2006. godine u Portugaliji.<br />
<br />
Živi u Beogradu.<br />
<br />
Drame: <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1972), <em>Radovan III</em> (1973), <em>Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću</em> (1976), <em>Proleće u januaru</em> (1977), <em>Svemirski zmaj</em> (delo za decu u stihu, 1977), <em>Sabirni centar</em> (1982), <em>Balkanski špijun</em> (1983), <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (1986), <em>Klaustrofobična komedija</em> (1987), <em>Profesionalac </em>(1990), <em>Urnebesna tragedija</em> (1991), <em>Lari Tompson, tragedija jedne mladosti</em> (1996), <em>Kontejner sa pet zvezdica</em> (1999), <em>Doktor šuster</em> (2000), <em>Dinar po dinar</em> (2005), <em>Generalna proba samoubistva</em> (2008), <em>Život u tesnim cipelama</em> (2010), <em>Kumovi </em>(2012), <em>Rođendan gospodina Nušića</em> (2014) i <em>Hipnoza jedne ljubavi</em> (2016).<br />
<br />
Filmski scenariji: <em>Beštije </em>(1976, režija Ž. Nikolić), <em>Poseban tretman</em> (1978, režija G. Paskaljević), <em>Ko to tamo peva</em> (1980, režija S. Šijan), <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1981, režija S. Šijan), <em>Balkanski špijun</em> (1984, režija D. Kovačević i B. Nikolić), <em>Sabirni centar</em> (1990, režija G. Marković), <em>Urnebesna tragedija</em> (1995, režija G. Marković), <em>Podzemlje – Underground</em> (1995, režija E. Kusturica), <em>Profesionalac </em>(2003, režija D. Kovačević) i <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (2009, režija S. Dragojević).<br />
<br />
TV drame: <em>Povratak lopova</em> (1974), <em>Dvosobna kafana</em> (1975) i <em>Zvezdana prašina</em> (1976).<br />
<br />
TV serije: <em>Čardak i na nebu i na zemlji</em> (13 epizoda po 45 minuta, 1976), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (6 epizoda po 60 minuta, 1995).<br />
<br />
Radio drame: <em>828 kilometara severno od prve varoši</em> (1970) i <em>Bio čovek</em> (1970).<br />
<br />
Romani: <em>Meda peva bluz</em> (2004), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (1995).<br />
<br />
Priče: <em>Deset filmskih priča</em> (2023).<br />
<br />
Pesme: <em>Ja to tamo pevam</em> (2020).<br />
<br />
Priznanja i nagrade: Oktobarska nagrada Beograda (za scenario filma <em>Sabirni centar</em>, 1989); „Zlatna arena“ za najbolji jugoslovenski film (Festival jugoslovenskog filma, Pula, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sabirni centar</em>, 1989); Nagrada Sterijinog grada Vršca za tekst savremene komedije (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Maratonci trče počasni krug</em>, 1974); Sterijina nagrada za tekst savremene drame (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em>, 1987; <em>Doktor šuster</em>, 2002); nagrada „Branko Ćopić“ („Novosti 8“, Beograd, za dramski tekst i scenario filma <em>Balkanski špijun</em>, 1985; za najbolje humorističko satirično delo, <em>Klaustrofobična komedija</em>, 1988; za humor i satiru za komediju <em>Urnebesna tragedija</em>, 1992); nagrada „Joakim Vujić“ (za izuzetan doprinos razvoju pozorišne umetnosti u Srbiji, Knjaževsko-srpski teatar, Kragujevac, 1987); nagrada „Miloš Crnjanski“ (za knjigu <em>Drame</em>, Zadužbina Miloša Crnjanskog, Beograd, 1983); nagrada „Radoje Domanović“ (za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri, Fond „Radoje Domanović“, Beograd, 2007), „Zlatna palma“ za najbolji film (Filmski festival, Kan, 1995, <em>Podzemlje</em>); nagrada za najbolji scenario (Filmski festival, Montreal, 1984, <em>Balkanski špijun</em>; 2003, <em>Profesionalac</em>), nagrada međunarodnog žirija kritike za najbolji film – FIPRESCI (Filmski festival, Montreal, 2003, <em>Profesionalac</em>), Nagrada „Ivo Andrić“ za ukupan životni doprinos srpskoj književnosti (2017), nagrada Udruženja filmskih umetnika Srbije za životno delo (2018).<br />
<br />
Scenario za <em>Profesionalca </em>bio je nominovan među šest najboljih evropskih scenarija za 2003. od strane EFA (Evropske Filmske Akademije) u Berlinu; a film <em>Ko to tamo peva</em> dobio je „Čaplinovu nagradu“ u Veveju, itd. Film <em>Ko to tamo peva</em> po njegovom scenariju proglašen je za najbolji film jugoslovenske kinematografije nastao od 1945–1995. Filmski sajt IMDb je proglasio film <em>Podzemlje – Underground</em> za 223. od trista najboljih filmova svih vremena.<br />
<br />
<em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> izveden je u Grčkom nacionalnom teatru u Atini u februaru 1995. godine kao prvi ikad izveden srpski komad u Grčkoj. <em>Profesionalac </em>je igran u preko 40 inostranih pozorišta, pa i u prestižnom pariskom Theatre de la Ville u januaru 2004. godine, a 1995. je izveden u Njujorku (Off-Broadway). Između ostalog, izveden je u Teheranu na persijskom, u Španiji na galisijskom (galego) jeziku, u Barseloni na katalonskom, u Jerusalimu na hebrejskom, a u Turskoj se od 2012. godine igra svake sezone. Komad <em>Lari Tompson – tragedija jedne mladosti</em> izveden je 1998. na njujorškom festivalu i kao najbolja predstava festivala prikazan je u zgradi OUN za ambasadore u UN. Ta drama je u januaru 2005. godine imala premijeru i na Novom Zelandu. <em>Balkanski špijun</em> izveden je u Tokiju 2014. Drama <em>Maratonci trče počasni krug</em> izvođena je u Zagrebu, kao mjuzikl u Beogradu, kao opera u Austriji i Italiji, i kao opereta u Nemačkoj. <em>Doktor šuster</em> je izveden u Trstu i Tirani.<br />
<br />
Samo u beogradskim profesionalnim pozorištima odigrano je preko 4.000 predstava Kovačevićevih drama, koje je gledalo preko 2 miliona gledalaca. Njegove drame igrane su u preko 286 inostranih pozorišta i prevođene na nemački, engleski, francuski, talijanski, ruski, češki, slovački, grčki, poljski, makedonski, švedski, finski, mađarski, rumunski, bugarski, kineski, slovenački, turski, katalonski, španski, katalonski, galisijski, portugalski, persijski, japanski i hebrejski.</p>
<p style="text-align: justify">Lela Stojanović je rođena i živi u Niškoj Banji. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i Udruženja književnika Srbije. Objavila je knjige pesama za decu <em>Zeleni oblak</em> (1999), <em>Najlepši osmeh</em> (2008), <em>Oaza sreće</em> (pesme na temu ekologije, 2009) i <em>Konstantin Veliki</em> (slikovnica, 2013). Autorka je mnogobrojnih pozorišnih tekstova za dečju scenu, igranih u zemlji i regionu. </p>
<p style="text-align: justify">Milo Lompar je rođen 1962. godine u Beogradu. Završio je Grupu za jugoslovenske i opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde predaje <em>Srpsku književnost XVIII i XIX veka</em> i <em>Kulturnu istoriju Srba</em>. Predsednik je <em>Zadužbine Miloša Crnjanskog</em>.<br />
<br />
Objavljene knjige:<br />
<br />
<em>O završetku romana</em> (<em>Smisao završetka u romanu „Druga knjiga Seoba“ Miloša Crnjanskog</em>), Rad, Beograd, 1995. Drugo, izmenjeno izdanje: Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, Beograd, 2008. – Nagrada Stanislav Vinaver, 1995.<br />
<em>Moderna vremena u prozi Dragiše Vasića</em>, Filip Višnjić, Beograd, 1996.<br />
<em>Njegoš i moderna</em>, Filip Višnjić, Beograd, 1998. Drugo, popravljeno izdanje: Nolit, Beograd, 2008.<br />
<em>Crnjanski i Mefistofel (O skrivenoj figuri „Romana o Londonu“)</em>, Filip Višnjić, Beograd, 2000. Drugo, izmenjeno izdanje: Nolit, Beograd, 2007. – Nagrada Đorđe Jovanović, 2000.<br />
<em>Apolonovi putokazi (Eseji o Crnjanskom)</em>, Službeni list SCG, Beograd, 2004. – Nagrada Laza Kostić, 2004.<br />
<em>Moralistički fragmenti</em>, Narodna knjiga, Beograd, 2007. Drugo, prošireno izdanje: Nolit, Beograd, 2009.<br />
<em>Negde na granici filozofije i literature (O književnoj hermeneutici Nikole Miloševića)</em>, Službeni glasnik, Beograd, 2009. – Nagrada Nikola Milošević, 2009.<br />
<em>O tragičkom pesniku (Njegoševe pesme)</em>, Albatros plus, Beograd, 2010.<br />
<em>Njegoševo pesništvo</em>, Srpska književna zadruga, Beograd, 2010.<br />
<em>Duh samoporicanja (prilog kritici srpske kulturne politike)</em>, Orfeus, Novi Sad, 2011. Drugo, dopunjeno izdanje: <em>Duh samoporicanja – U senci tuđinske vlasti</em>, 2012. Treće, dopunjeno izdanje: <em>Duh samoporicanja – U senci tuđinske vlasti</em>, 2012. Četvrto i peto izdanje: Evro-Giunti, Beograd, 2013, 2014. Šesto, dopunjeno i konačno izdanje: Catena mundi, Beograd, 2016. – Nagrada <em>Pečat vremena</em>, 2012.<br />
<em>Povratak srpskom stanovištu?</em> (intervjui), Catena mundi, Beograd, 2013. Drugo, dopunjeno izdanje: 2014. </p>
<p style="text-align: justify">Milomir Marić (rođen 1956. godine) opisivao je tuđe pustolovine, avanture, iskušenja i sudbinske drame pošto svojih još nema. Njegovi „stari“ su jednostavno ispunili raspoloživu kvotu. Sa trideset godina, kad su oni „drmali“ svetom između Moskve, Beča, Berlina, Pariza i Njujorka, komandovali divizijama i bataljonima ili uskakali u ministarske fotelje nove revolucionarne vlasti, on je mlad, „zelen“, sumnjiv i neiskusan. I upravo zbog toga, malo zbunjen i lišen velikih prevratničkih perspektiva. Nezadovoljan i razočaran, poput većine svojih junaka, s tom razlikom što je on „svega gladan“ na početku, a oni „svega siti“ na kraju svog životnog puta. I njemu i njima je savršeno jasno da se istorija, ipak, ne može ponoviti. On za sobom ima normalno detinjstvo, mladost i redovno školovanje.<br />
<br />
Milomir Marić je gotovo jednu deceniju proveo prikupljajući sklonjenu i neobjavljenu istorijsku građu iz domaćih i inostranih arhiva. Iako ponekad u priči deluje ironično i zlonamerno, autor otvoreno zavidi svojim junacima i neizmerno im se divi.<br />
<br />
Milomir Marić je decenijama istraživao zabranjene stranice naše istorije, rušio dogovorene zablude i opsesije i otvarao opasne tabu teme, svestan da nam je prošlost, posle svega, možda neizvesnija od sadašnjosti i budućnosti. Dok su nas dobronamerno upozoravali da će nam višak istorije izazvati samo kuršlus u glavi, izbegavanje suočavanja sa stvarnošću istine vodila nas je u nove tragedije i nepopravljive greške, a istorijska distanca opominjala nas je da ništa nije bilo onako kako nam se činilo, kada smo oduševljeno donosili sudbonosne i često pogubne odluke. Zato je Milomir Marić pokušavao da na vreme prepozna šta se zapravo događa i šta se krije iza političkih kulisa i obmana, kao glavni urednik najprestižnijih novina ( Duga, Intervju, Profil ) i televizija ( BK Telecom i mnogih drugih ) međutim, istovremeno je sladostrasno prebirao po namerno zaturenim i sklonjenim dokumentima domaćim i inostranim arhivama i beležio sećanja koja su junaci naše epohe najradije poželeli da ponesu u grob, da bih ih kao opomenu za budućnost štampao u knjizi Deca komunizma.<br />
</p>
<p style="text-align: justify">Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.<br />
<br />
Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...<br />
<br />
Imam i neke nagrade i priznanja. Dve „Nevenove“. Jednu za životno delo u poeziji za decu. „Goranovu nagradu“. „Nagradu Sterijinog pozorišta“. „Zlatnu arenu za filmski scenario“. „Nagradu oslobođenja Vojvodine“. „Sedmojulsku nagradu Srbije“. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list „Ritam“ ili uređivao Zmajev „Neven“... <br />
<br />
Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima. Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi „In Memoriam“. I u svim ostalim svojim pesmama.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.