Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja u svim knjižarama

U svim knjižarama Delfi i Laguninim klubovima čitalaca u prodaji se nalazi 19. izdanje romana „Poslednje proleće u Parizu“ Jelene Bačić Alimpić.

U prodaji se nalaze i 13. izdanje romana „Misterija Ginkove ulice“ Uroša Petrovića i „Duge noći i crne zastave“ Dejana Stojiljkovića.

Štampano je i osmo izdanje knjige „Kaja, Beograd i dobri Amerikanac“ Mirjane Đurđević. Dok Evropa još uvek ismeva nacizam, Beograd gradi dve bogomolje: katoličku crkvu Svetog Antuna i budističku pagodu. Potonju za svoje privremene sugrađane Kalmike, poreklom Mongole, koji su sa Belim Rusima pobegli pred Oktobarskom revolucijom. Kalmička devojčica Kaja za to vreme trenira mačevanje, odlazi na jahanje, uči jezike i baca pod noge sve muškarce koje susretne: od kosookih vršnjaka do američkog poslanika u Kraljevini Jugoslaviji. Pa i jednog Nemca – budućeg ratnog zločinca. Jedina koja pokušava da joj stane na put je Mica Ðurđević, novelistkinja, agilna članica Društva za ulepšavanje Vračara i učiteljica u beogradskoj Boračkoj školi za mačevanje i boks…

Sedmo izdanje knjiga „Zagonetne priče 4“ i „Mračne tajne Ginkove ulice“ Uroša Petrovića možete naći u svim knjižarama.

U knjižarama možete pronaći i šesto izdanje knjige „Zauvari“ Ljubivoja Rašumovića. Ova knjiga je autobiografska u onoj meri u kojoj može da se tiče svakog deteta i svakog odraslog čoveka, roditelja, koji će u ovoj kraljevini prepoznati svoju.

Peto izdanje knjiga „Zagonetne priče 5“ Uroša Petrovića, „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića, „Zašto psujem“ Vedrane Rudan, „Beograd ispod Beograda“ Zorana Nikolića, „Islamska republika Nemačka: Moćnici i ratnici“ i „Islamska republika Nemačka: Britanski pečat“ Dejana Lučića takođete možete kupiti u svim knjižarama.

„Lek od breskvinog lišća“ Zorice Kuburović je knjiga o odrastanju uz čije su bezvremene istine već odrasle brojne generacije dece i vodič uz koji će stasavati novi naraštaji pametnih, radoznalih, iskrenih devojčica i dečaka. Knjiga je stigla do četvrtog izdanja. Knjiga za decu „Urnebesna fizika“ Svetislava Paunovića, Branka Stevanovića i Igora Kolarova nalazi se na 4. mestu Lagunine top-liste i ne treba se iznenaditi ako za nekoliko godina stasa vojska urnebesnih fizičara, ako je suditi po popularnosti knjige jer se u prodaji nalazi četvrto izdanje. Postoje li velike ideje zbog kojih vredi ubijati? Saznajte u knjizi „Kako upokojiti vampira“ Borislava Pekića čije se četvrto izdanje nalazi u prodaji.

U prodaji je i treće izdanje knjiga „Nećeš mi verovati“ Branka Ćopića, „Biti poseban“ Jelene Trajković i „Teorija zavere III – Škola za ubice“ Dejana Lučića.

Štampana su i druga izdanja knjiga „Prava istorija sveta“, „Peta žica“ Branislava Jankovića, „Čaj od šljiva“ Lazara Džamića, „Kraljevska dinastija“ Kristine Oksenberg Karađorđević, „Sara i zaboravljeni trg“ Zorana Penevskog, „Mravac Mrav“ Jelice Greganović i „Budi voda“ Igora Ariha.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Branislav Janković

Branislav Janković

<p style="text-align: justify">Objavio je romane <em>O vukovima i senkama</em> (2011), <em>Suze Svetog Nikole</em> (2013, dopunjeno ćiriično izdanje 2021), <em>Vetrovi zla</em> (2015) <em>Peta žica</em> (2015), <em>Poslednji cirkus na svetu</em> (2017), <em>Gvozdeni oblaci</em> (2019), <em>Mačka u koferu</em> (2019), <em>Zidanje ambisa</em> (2021), <em>Utvare </em>(2024); knjigu priča <em>Bezimeni</em> (2014, 2021); zbirku poezije <em>Februarski brodovi</em> (2014); radio-drame <em>Dve duše Gvozdena Milića</em> (2015), <em>Milentijeva 14/2</em>, <em>Dva neba</em> (2018), <em>Lomača za boga</em> (2021); pozorišne predstave <em>Le Saint homme</em> (2015), <em>Kafana Balkan</em> (2017), <em>Začarana šuma</em> (2017), <em>Spasavanje Deda Mraza</em> (2017), <em>Rondeau pour deux soeurs</em> (2019); scenario za film <em>Poslednji strelac</em> (2023).<br /> <br /> Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja:<br /> <br /> · Druga nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Milentijeva 14/2</em>, 2016.<br /> · Prva nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Dva neba</em>, 2018.<br /> · Nagrada &bdquo;Miroslav Dereta&ldquo; za rukopis romana <em>Mačka u koferu</em>, 2019.<br /> · Međunarodna nagrada &bdquo;Zlatni zmaj&ldquo; za doprinos razvoju fantastične književnosti, Bijelo Polje, Crna Gora, 2022.<br /> · Zahvalnica biblioteke &bdquo;Stevan Sremac&ldquo; u Nišu za višegodišnju saradnju i doprinos u razvoju kulture Republike Srbije i grada Niša, 2024.<br /> · Nagrada filmskih novinara i filmskih kitičara za najbolji scenario na festivalu filmskih scenarija, Vrnjačka Banja, 2024.<br /> <br /> Član je Srpskog književnog društva.<br /> <br /> Foto: Privatna arhiva</p>

Slika Branko Ćopić

Branko Ćopić

<p style="text-align: justify">Branko Ćopić je rođen 1915. godine u Hašanima u Bosni. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću, pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu, Banjaluci i Karlovcu, a diplomirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše vrlo rano, a prva dela je objavio već u svojoj četrnaestoj godini. Tokom Drugog svetskog rata bio je ratni dopisnik i jedan od učesnika u Narodnooslobodilačkoj borbi. Pisao je pesme, priče, novele, romane za decu i odrasle. Jedan je od najplodnijih i najčitanijih pisaca naše književnosti, a dela su mu višestruko nagrađivana i prevođena na mnogo svetskih jezika. Napisao je više od trideset knjiga za decu među kojima su najpoznatije zbirke pripovedaka <em>U svijetu medvjeda i leptirova</em>, <em>Priče partizanke</em>, <em>Doživljaji mačka Toše</em>, <em>Priče ispod zmajevih krila</em> i romani <em>Orlovi rano lete</em>, <em>Magareće godine</em> i <em>Slavno vojevanje</em>. Tragično je preminuo 1984. godine u Beogradu.</p>

Slika Branko Stevanović

Branko Stevanović

<p style="text-align: justify">Branko Stevanović (1966) rođen je u Bačkoj Topoli, odrastao na Krivaji i u Sevojnu, živi na Novom Beogradu. Piše za decu i odrasle. Bio je urednik u nekoliko izdavačkih kuća i listova za decu. Bavi se i prevodilačkim radom. U periodici je prisutan od 1984, a prvu knjigu objavio je 1986. godine. Poezijom i kratkom prozom zastupljen je u antologijama, udžbenicima i lektiri za osnovnu školu. <br /> <br /> Neke od objavljenih knjiga su: <em>Trajanja</em>, <em>Nikola Vrana i golubovi</em>, <em>Vrlo društvena igra</em>, <em>Upotreba deteta</em>, <em>Zoološka pesmarica</em>, <em>Priča o princu jedincu</em>, <em>Lepo ti kažem</em>, <em>Eto tako</em>, <em>Ovako je to bilo</em>, <em>Kako sam bio zec</em>, <em>Pozorištancije</em>, <em>Avanture Kraljevića Marka</em>, <em>Strogo poverljiva knjiga</em>, <em>Blago nama sa životinjama</em>&hellip; Koautor je knjiga <em>Urnebesna fizika</em> i <em>Urnebesna hemija</em>. Priredio je knjigu izabranih pesama Ljubivoja Ršumovića <em>Čini mi se vekovima</em> i knjigu izabranih priča i pesama Vladimira Andrića <em>Savršeni darmar</em>. Sa Igorom Kolarovim priredio je tri izbora iz srpske poezije za decu: <em>E, baš to!</em>, <em>Od Zmaja do beskraja</em> i <em>Zrenjaninski vatromet</em>. Sa Gordanom Maletić priredio je knjigu izabranih pesama Jovana Jovanovića Zmaja <em>Zgodno mesto</em>. <br /> <br /> Dobitnik je brojnih priznanja u sferi književnosti za decu, među kojima su: &bdquo;Dečja knjiga godine&ldquo; 52. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, Nagrada &bdquo;Neven&ldquo; Prijatelja dece Srbije (dva puta &ndash; za beletristiku i za popularnu nauku), Nagrada 57. Zmajevih dečjih igara za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu, Nagrada Žirija dečje kritike &bdquo;Dositejevo pero&ldquo;, Nagrada &bdquo;Momčilo Tešić&ldquo;, Nagrada &bdquo;Knjaževačko zlatno runo&ldquo; za doprinos stvaralaštvu za decu i razigranom detinjstvu, Nagrada &bdquo;Zlatni ključić&ldquo; 50. Festivala poezije Smederevska pesnička jesen, Povelja &bdquo;Naisa&ldquo; 13. Medijana festivala dečjeg stvaralaštva i stvaralaštva za decu, Plaketa &bdquo;Zlatna bulka&ldquo; 29. Međunarodnog festivala pesnika za decu u Crvenki za ukupan doprinos stvaralaštvu za decu, Nagrada &bdquo;Zlatno Gašino pero&ldquo; 35. Međunarodnog festivala humora za decu u Lazarevcu, za doprinos vedrom duhu detinjstva. U časopisu Vukove zadužbine <em>Danica za mlade</em> je 2019. proglašen za ličnost godine, a 2021. u Republici Srpskoj proglašen je za &bdquo;Princa Dječijeg carstva&ldquo; &ndash; za životno delo i doprinos dečjem stvaralaštvu.</p>

Slika Dejan Lučić

Dejan Lučić

<p style="text-align: justify">Dejan Lučić je za mnoge obaveštajni monstrum, koji je desetak godina, pre ruske vojne obaveštajne službe GRU, objavio &bdquo;Plan o obnovi Hazarstana&ldquo; u svojoj knjizi <em>Islamska republika Nemačka</em>! A još 1994, u <em>Vladarima iz senke</em> &ndash; scenario pravljenja države Vojvodine u okviru &bdquo;Operacije Habzburg&ldquo;! O secesiji Kosmeta Lučić je bio nemilosrdno iskren u <em>Tajnama albanske mafije</em>, gde je još 1989. optužio levo krilo CIA-e za izdaju Zapada! <br /> <br /> Dosad je objavio sledeće knjige: <em>Varvarstvo u ime Hristovo</em>, <em>1 </em>i<em> 2</em> (sa prof. dr Dragoljubom Živojinovićem), 1988; <em>Tajne albanske mafije</em>, 1989; <em>Tajne lopovskog znata</em>, 1990; <em>Pavelićev testament</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1990. i 1991; <em>Vladari iz senke</em>, 1994; <em>Islamska republika Nemačka</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1999. i 2000; <em>Kraljevstvo Hazara</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 2005. i 2008; <em>Teorija zavere</em>, 2009, <em>Kineska osveta</em> 2011.</p>

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Dragoslav Mihailović

Dragoslav Mihailović

<p style="text-align: justify">Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. <br /> <br /> Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom &bdquo;Pismo&ldquo;, objavljuje krajem 1957. u <em>Ježevom kalendaru</em>. Zatim nekoliko godina sarađuje u novosadskom časopisu <em>Letopis Matice srpske</em>. Matica srpska objavljuje 1967. i prvu njegovu knjigu, zbirku šest pripovedaka pod naslovom <em>Frede, laku noć</em>, za koju dobija Oktobarsku nagradu Grada Beograda. Opet, najpre u <em>Letopisu</em>, isti izdavač 1968. objavljuje i drugu njegovu knjigu, kratki roman <em>Kad su cvetale tikve</em>. Treća knjiga, <em>Petrijin venac</em>, izdata 1975. godine, osvojila je &bdquo;Andrićevu nagradu&ldquo;. Roman <em>Čizmaši</em> objavio je 1983. i za njega dobio prestižnu Ninovu nagradu kritike, a 1985. godine i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine. <br /> <br /> Godine 1969, prema motivima svog romana, napisao je dramu <em>Kad su cvetale tikve</em>, koja je objavljena i, u oktobru te godine, pet puta igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali posle mnogobrojnih napada na političkim skupovima i u štampi, na radiju i televiziji, lične intervencije Edvarda Kardelja i javnog govora Josipa Broza Tita, skinuta je s repertoara zbog eksplicitnog pominjanja golootočkih zatočenika. Posle toga drama četrnaest godina nije nanovo stavljena na repertoar &ndash; obnovljena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a igrani film prema već otkupljenom scenariju nije snimljen. Roman je u zemlji bio devet godina praktično zabranjen, a isto toliko zvanični jugoslovenski diplomatski predstavnik odlagao je izlazak prevoda u jednoj socijalističkoj zemlji. <br /> <br /> Godine 1990. počeo je da objavljuje i dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova <em>Goli otok</em> (poslednji, peti tom objavljen je 2012. godine).<br /> <br /> Objavio je još publicistička dela i naučne studije <em>Kratka istorija satiranja</em> (1999),<em> Crveno i plavo</em> (2001), <em>Vreme za povratak</em> (2006), <em>Majstorsko pismo</em> (2007), kao i drame<em> Kad su cvetale tikve</em>, <em>Protuve piju čaj</em>, <em>Skupljač</em> i <em>Uvođenje u posao</em>.&nbsp;U polemičkim tekstovima, izjavama i intervjuima osuđivao je dve državne koncepcije koju je Srbija tokom XX veka branila: Jugoslaviju i socijalizam.<br /> <br /> Izabrana dela su mu štampana dva puta, u šest knjiga 1984. i u sedam knjiga 1990. godine. &bdquo;Laguna&ldquo; je objavila njegova sabrana književna dela u 12 knjiga. Osim pomenutih, dobio je Kočićevu nagradu za životno delo, &bdquo;Račansku povelju&ldquo; za celokupno književno delo, Vitalovu nagradu za zbirku pripovedaka <em>Preživljavanje</em>, i mnoga druga književna priznanja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a za redovnog 1989. godine.<br /> <br /> Dragoslav Mihailović je preminuo 12. marta 2023. godine u Beogradu.</p>

Slika Igor Arih

Igor Arih

<p style="text-align: justify">Igor Arih je rođen 1964. godine u Vodnjanu, u Istri. Posle deset godina partnerstva i kreativnog rada u agenciji &bdquo;Futura&ldquo;, odlučio je da krene putem samostalnosti i osnovao svoju agenciju. Njegova želja je bila da vodi tim sa visokim merilima za kreativno stvaranje i produbljenog razumevanja novih dvosmernih komunikacionih kanala nastalih pojavom interneta. U agenciji je trenutno zaposleno deset ljudi. Kao osnovna ćelija, agencija vodi brigu o odabranom broju spoljnih naručilaca i o vlastitim proizvodima, kao što su robna marka <em>Wannabesociety.com</em>, muzička izdavačka kuća sa studiom &bdquo;Dom slobode&ldquo; i realizacija likova <em>Mujo i Haso Superstars</em>. Razvoj vlastitih robnih marki i produbljeno razumevanje muzike kao krajnje nematerijalnog proizvoda za Igora su velika inspiracija za vođenje tuđih marki. Igor voli da nas podseti da je rokenrol inicirao globalizaciju kakvu danas poznajemo. Na tu temu je knjigu<em> Dinamične komunikacije</em> napisao kao vodič oglašivačima u aktuelnim vremenima tranzicije iz jednosmernih u dvosmerne medije: kada i kako odustati od klasičnog oglašavanja u kom ciljamo stotinu da pridobijemo jednog i po uzoru na rokenrol ciljati jednog da pogodimo stotine (hiljade, milione).<br /> <br /> Za svoju kreativnost Igor je dobio više međunarodnih nagrada na takmičenjima u oglašivačkoj i dizajnerskoj kreativnosti. Bio je član žirija za štampu u Kanu 1997. godine, do sada jedini slovenački predstavnik u žiriju najvećeg svetskog festivala oglašavanja. Kasnije je sarađivao i kao član žirija festivala &bdquo;Zlatni bubanj&ldquo; u Portorožu 1998, 1999, 2001. godine, član žirija Slovenačkog festivala oglašavanja 2001, 2004, 2005. godine i &bdquo;Idea festivala&ldquo; u Novosibirsku 2001. godine. Danas Igor ima specifično viđenje festivala. Svoje radove je prestao da šalje na ocenjivanja i tvrdi da bi taj prostor morao da se otvori samo za mlade koji se tek afirmišu u oglašivačkom poslu.</p>

    Slika Igor Kolarov

    Igor Kolarov

    <p style="text-align: justify">Igor Kolarov (1973&ndash;2017) jedan je od najznačajnijih domaćih pisaca za decu i mlade. Objavio je knjige za decu: <em>Hionijine priče</em> (pesme i priče, 2000); <em>Agi i Ema</em> (roman, 2002, nagrada "Politikin Zabavnik"); <em>Priče o skoro svemu</em> (priče, 2005, nagrada "Neven"), <em>Kuća hiljadu maski</em> (roman, 2006; nagrada "Politikin Zabavnik", nagrada "Sima Cucić", nagrada "Mali Princ" za najbolju dečju knjigu u regionu) i druge. Pored navedenih, dobio je i nagradu Zmajevih dečjih igara (2006) za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za mlade, kao i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2009) za stvaralački doprinos u širenju kulture.&nbsp;</p>

    Slika Jelena Bačić Alimpić

    Jelena Bačić Alimpić

    <p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br /> <br /> Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br /> <br /> Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br /> <br /> U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> &ndash; <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br /> <br /> Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br /> <br /> Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br /> <br /> Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br /> <br /> Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>

    Slika Jelica Greganović

    Jelica Greganović

    <p style="text-align: justify">Jelica Greganović je rođena 1964. godine u Kragujevcu. Od 1984. godine se bavi novinarstvom. Jedan je od osnivača Radija B92, kao i osnivač i prvi urednik njegove informativne redakcije. Do sada je pisala i izveštavala za B92, Vreme, NIN, Politikin Zabavnik, Šumadija Press, Studio B, Elle, Bazar, Ekonomist, Bankar...<br /> <br /> Objavila je devet zbirki humorističkih priča: <em>Priči nikad kraja</em>, <em>Samo da ti kažem</em>, <em>Od reči do reči</em>, <em>Ispod sedmog neba</em>, <em>Ljubav i druge sitnice</em>, <em>Osmeh za svaki dan</em>, <em>Zovem se Mama</em> i <em>Zovem se Mama 2</em>,&nbsp;<em>Život za poneti</em> kao i knjige za decu <em>Mravac Mrav</em> i <em>Uspavanka za miša</em>, koja je i dobitnik nagrade <em>Dobra slikovnica</em>, na <em>Međunarodnom festivalu slikovnica Čigra</em>.<br /> <br /> Svoje priče objavljuje i na portalu Blic Žena, kao i na blogu izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Bojan Brecelj</p>

    Slika Kristina Oksenberg Karađorđević

    Kristina Oksenberg Karađorđević

    <p style="text-align: justify">Kristina Oksenberg Karađorđević (Christina Oxenberg) je čukun-čukununuka Karađorđa, utemeljitelja savremene Srbije. Rodila se 1962. godine u Njujorku, majka joj je Njeno kraljevsko visočanstvo kneginja Jelisaveta Karađorđević od Jugoslavije, a otac Amerikanac Hauard Oksenberg; po rođenju je državljanka SAD. Početkom šezdesetih godina preselila se u London, kad joj se majka udala za Britanca.<br /> <br /> Kristina je pohađala četrnaest škola širom Engleske, kao i škole u Madridu, Njujorku i Koloradu. Posle burnih socioloških eksperimenata u nekoliko obrazovnih sistema, odlučila je da ne ide na studije. Vratila se u rodni Njujork i redovno odlazila u diskoteku &bdquo;Studio 54&ldquo;! <br /> <br /> Tokom narednih tridesetak godina Kristina Oksenberg Karađorđević objavila je nekoliko knjiga, dva puta se udala i razvela, vodila firmu za izradu vrhunske trikotaže, i s nastankom interneta počela da objavljuje nedeljni blog. Od 2010. godine usredsredila se samo na pisanje.<br /> <br /> Pošto je živela u gotovo svakoj američkoj saveznoj državi i u nekoliko zemalja sveta, uključujući i pet godina u planinama južne Kolumbije, dom je najzad našla u Ki Vestu, najprijatnijem tropskom gradu kontinentalnih Sjedinjenih Američkih Država. Tu je živela četiri godine. <br /> <br /> Jula 2014. Kristina Oksenberg Karađorđević prvi put je došla u Srbiju i odmah se zainteresovala za zemlju u koju je dospela. Zanimanje je potom preraslo u potrebu da i u knjizi iznese svoja novostečena znanja, kako bi shvatila sve posebnosti zemlje i naroda kojima oseća da pripada i za koje se nada da će je prihvatiti. Posetila je porodičnu grobnicu na Oplencu u okolini Topole, Karađorđevog grada, videla je njegov grob, kao i grobove kralja Petra Prvog i svojih voljenih babe i dede &ndash; Njegovog kraljevskog visočanstva kneza Pavla i Njenog kraljevskog visočanstva kneginje Olge, i sve to je na nju ostavilo dubok utisak. Potekle su joj suze olakšanja, potpuno prirodno &ndash; očigledno se događalo nešto što se moralo dogoditi. Kristina kaže: &bdquo;Prvu polovinu života provela sam istražujući svoju američku stranu. Sada, na polovini svoga veka, odlučila sam da ostatak života provedem proučavajući majčinu stranu, srpsku stranu. Tako ću, valjda, zaokružiti sve!&ldquo;<br /> <br /> Foto: Igor Stojanović</p>

    Slika Lazar Džamić

    Lazar Džamić

    <p style="text-align: justify">Novinarstvo, marketing, bubnjevi, čitanje, pisanje, vežbanje i genetska nespremnost za učešće u velikim grupnim dešavanjima. Bivši (a sebe smatra i sadašnjim) profesionalni novinar na radiju i u štampi. Konsultant za marketing i autor brojnih profesionalnih članaka o digitalnoj i analognoj komunikaciji, kao i sedam knjiga na razne teme. Poslednjih šesnaest godina baziran u Londonu, sa karijerom stratega u nekoliko oglasnih agencija i, u poslednje dve, u Guglovom kreativnom timu ZOO. Predavač na katedri za digitalni marketing Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu. Autor &bdquo;Cvjećarnice u kući cveća&ldquo;, kulturne studije o fenomenu jugoslovenskog uspeha stripa Alan Ford.</p>

    Slika Ljubivoje Ršumović

    Ljubivoje Ršumović

    <p style="text-align: justify">Ljubivoje Ršumović je rođen u Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine. Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu, gde je završio komparativnu književnost na Filološkom fakultetu, 1965. godine.<br /> <br /> Počeo je pisati rano, još kao osnovac u Ljubišu. Prve pesme je objavio kao gimnazijalac, 1957. godine, najpre u užičkim <em>Vestima</em>, a zatim u <em>Književnim novinama</em>.<br /> <br /> Godine 1965. zaposlio se u Radio Beogradu, u redakciji programa za decu. Svoj literarni rad uspešno ugrađuje u emisije <em>Utorak uveče &ndash; ma šta mi reče</em>, <em>Subotom u dva</em>, <em>Veseli utorak</em>. U tim programima primenjuje dokumentarnu poetiku koju je usvojio od Zmaja i Duška Radovića i pedagošku doktrinu Džona Loka: &bdquo;Što pre dete smatraš čovekom &ndash; pre će čovek i postati!&ldquo; Godine 1968. prelazi na televiziju i radi poznate serije: <em>Dvogled</em>, <em>Hiljadu zašto</em> i<em> Hajde da rastemo</em>. Kao televizijski poslenik napisao je, vodio i režirao više od šeststo emisija. Jedna od najpopularnijih serija za decu <em>Fazoni i fore</em> imala je sto pedeset sedam epizoda.<br /> <br /> Pored programa za decu uradio je i nekoliko serija dokumentarnih programa. Najpoznatija je serija <em>Dijagonale &ndash; priče o ljudima i naravima</em>, u kojima Ršumović govori o pojedinim etničkim grupama, puštajući pripadnike tih grupa da sami daju karakterizaciju svojih saplemenika. To su emisije o Mijacima, Brsjacima, Malisorima, Torbešima, Bunjevcima, Erama, Lalama, Dubrovčanima, Bodulima, Šopovima, Gorancima, Piperima itd.<br /> <br /> Objavio je devedeset dve knjige, uglavnom za decu. Najpoznatiji su mu naslovi: <em>Ma šta mi reče</em>, <em>Pričanka</em>, <em>Pevanka</em>, <em>Još nam samo ale fale</em>, <em>Vesti iz nesvesti</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Domovina se brani lepotom</em>, <em>Sjaj na pragu</em>, <em>Rošavi anđeo</em>, <em>Zov tetreba</em>, <em>Uspon vrtovima</em>, <em>Pesme uličarke</em>, <em>Severozapadni krokodil</em>, <em>Pošto prodaš to što misliš</em>, <em>Opasan svedok</em>, <em>Ne vucite me za jezik</em>, <em>Gujina stena</em>, <em>Bukvar dečjih prava</em>, <em>Tri čvora na trepavici</em>,<em> Poverenje u sunce</em>, <em>Tajna ledene pećine</em>, <em>Beli paketi</em>, <em>Sunčanje na mesečini</em>, <em>Ujdurme i zvrčke iz antičke Grčke</em>, <em>Zauvari</em>, <em>Planiranje prošlosti</em>, <em>Zemlja hoda nebom</em>, <em>Vidovite priče</em>, <em>Vid iz Talambasa</em>...<br /> <br /> U pozorištima je izvedeno više njegovih dela: <em>Šuma koja hoda</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Baba Roga</em>, <em>Rokenrol za decu</em>, <em>Uspavana lepotica</em>, <em>Au, što je škola zgodna</em>,<em> U cara Trojana kozje uši</em>, <em>Snežana i sedam patuljaka</em>...<br /> <br /> Dobio je književne nagrade: &bdquo;Neven&ldquo;, &bdquo;Mlado pokolenje&ldquo;, Nagradu Zmajevih dečjih igara, Brankovu nagradu, Oktobarsku nagradu grada Beograda, Goranovu plaketu, Vukovu nagradu, Zlatni prsten Festivala pesnika za decu u Crvenki, nagradu &bdquo;Porodica bistrih potoka&ldquo; Udruženja književnika Srbije, prvu nagradu za dramski tekst U cara Trojana kozje uši na Festivalu pozorišta za decu u Kotoru, &bdquo;Zlatni beočug&ldquo;, nagradu Politikinog zabavnika za knjigu <em>Tri čvora na trepavici</em>, nagradu &bdquo;Duško Radović&ldquo;, titulu &bdquo;Saradnik Sunca&ldquo;, Instelovu nagradu za poeziju, nagradu &bdquo;Miroslav Antić&ldquo; (kao prvi dobitnik 2008), nagradu &bdquo;Princ dečjeg carstva Tamaris&ldquo; u Banjaluci i nagradu &bdquo;Branko Ćopić&ldquo; za knjigu <em>Sunčanje na mesečini</em>.<br /> <br /> Dobio je i tri zapažene međunarodne nagrade: &bdquo;Pulja&ldquo; u Bariju, za celokupno stvaralaštvo za decu, nagradu Uneska za <em>Bukvar dečjih prava</em>, na svetskom konkursu za knjigu koja propagira mir i toleranciju, i nagradu &bdquo;Tabernakul&ldquo; za poeziju u Skoplju.<br /> <br /> Dela su mu prevedena na više stranih jezika.<br /> <br /> Autor je udžbenika za osnovnu školu: <em>Deca su narod poseban</em> (drugi razred), za izborni predmet Građansko vaspitanje, i <em>Azbukovar</em> i <em>Pismenar</em> (prvi razred).<br /> <br /> Uporedo sa književnim radom bavio se i sportom. Osnivač je, takmičar i prvi predsednik Karate kluba &bdquo;Crvena zvezda&ldquo;. Bio je predsednik Karate saveza Srbije i savezni je sudija karatea.<br /> <br /> Od 1986. do 2002. bio je direktor Pozorišta &bdquo;Boško Buha&ldquo;.<br /> <br /> Predsednik je Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i jedan od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine Dositeja Obradovića.<br /> <br /> Jedan je od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije, u kojoj je aktuelni predsednik Skupštine.<br /> <br /> Više nije član Udruženja književnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi na Slobodnoj teritoriji, nedaleko od Beograda.</p>

    Slika Njuz.net

    Njuz.net

    <p>Njuz.net, srpski je satirični veb sajt koji na svojim stranicama objavljuje lažne vesti, pod sloganom &bdquo;Vesti u ogledalu&ldquo;. Od nastanka sajta, više puta se dogodilo da pojedine medijske kuće s njega prenesu izmišljene vesti kao istinite.</p>

    Slika Svetislav Paunović

    Svetislav Paunović

    <p style="text-align: justify">Svetislav Paunović (1934&ndash;2014) radio je u Institutu Boris Kidrič u Vinči i Vojno-tehničkom institutu u Beogradu. Bio je asistent za predmet <em>Teorija električnih kola</em> na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Godine 1968. odlazi u Kanadu gde je kao asistent radio na Torontskom univerzitetu <em>Sent Džordž</em> i Koledžu <em>Ranimed</em>. Od 1971. radi u ETŠ <em>Nikola Tesla</em> u Beogradu. Na Višu elektrotehničku školu u Beogradu prelazi 1977. i tu ostaje do penzionisanja (2000). Od 1994. bio je šef katedre za elektroniku. Objavio je više stručnih radova iz oblasti analize i sinteze električnih kola, kao i rad <em>Sinteza jedne specijalne klase električnih mreža sa N pristupa</em>, koji je 1988. godine primljen od strane Srpske akademije nauke i umetnosti u Beogradu. Knjige: <em>Osnovi elektronike</em> (izdanje VETŠ u Beogradu, 1989); <em>Elektronika I </em>(pet izdanja VETŠ u Beogradu, 1996); <em>Zbirka rešenih zadataka iz elektronike I </em>(pet izdanja VETŠ u Beogradu, 1996); <em>Analiza kola i signala</em> (dva izdanja VETŠ u Beogradu, 1998); <em>Zbirka rešenih ispitnih zadataka iz analize kola i signala</em> (dva izdanja VETŠ u Beogradu, 1999) itd.&nbsp;</p>

    Slika Uroš Petrović

    Uroš Petrović

    <p style="text-align: justify">Uroš Petrović (1967) je književnik čija dela pomeraju granice u savremenoj literaturi za decu i mlade. Počev od zbirki priča-mozgalica i romana u zagonetkama do grafičkih romana, bajki i fantastičnih pripovesti, dela ovog autora jesu originalne pustolovine koje bogato nagrađuju čitaoce. Razmrdavanje vijuga, susret sa čudesnim, neobičnim ali i zastrašujućim, raskošna mašta i osobeni humor u njegovim knjigama, odavno su postali omiljenim štivom i za odrasle.<br /> <br /> Autor je trideset knjiga (prodatih u više od pola miliona primeraka) i dobitnik većeg broja najprestižnijih nagrada za književnost za decu i mlade. Knjige su mu do sada objavljene i u Italiji, Mađarskoj, Grčkoj, Rusiji, Sloveniji, Rumuniji, Severnoj Makedoniji i Češkoj, kao i na engleskom jeziku.<br /> <br /> Svako njegovo druženje sa čitaocima, kako sa domaćim tako i sa onima van zemlje, jeste svojevrsni spoj književnog susreta, kreativne radionice i pozorišne predstave, umetničko-intelektualni performans koji uvek protiče u živoj, interaktivnoj atmosferi i potom se dugo pamti i prepričava.<br /> <br /> Po njegovom nagrađenom romanu <em>Peti leptir</em> snimljen je prvi (i još uvek jedini) dugometražni 3D film u istoriji srpske kinematografije.<br /> <br /> Autor je i više originalnih stonih društvenih igara, za koje je više puta nagrađen priznanjem <em>Dobra igračka</em> Prijatelja dece Srbije, nagradom <em>Gran Pri</em> za <em>Igračke sa svrhom</em> i nagradom <em>Najbolja stona društvena igra za decu</em>.<br /> <br /> Podsticao je naciju na razmišljanje i unutar kultnog serijala <em>Fazoni i fore</em>, kao i u kvizovima <em>Potera</em> kao sastavljač pitanja i kvizu <em>Lavirint</em> kao <em>Tvorac lavirinta</em> i najteža prepreka za takmičare, oba na Javnom servisu Radio televizije Srbije.<br /> <br /> Dobitnik je i većeg broja nagrada za fotografiju (<em>National Geographic</em>, <em>Microsoft</em>, <em>Wikipedia</em>, <em>Canon </em>itd)), koje objavljuje širom planete.<br /> <br /> Autor je koncepta <em>Zagonetna pitanja</em>, kao i programa za usavršavanje<em> Kako razmišljanjem izvan ustaljenih okvira doći do novih ideja i rešenja?</em>, <em>Zagonetne iluzije mozga, Socijalni tango, Mozgaonica za bolji svet i Misli kreaKtivno</em>, i koautor <em>NTC sistema učenja.</em><br /> <br /> Gostuje kao predavač na fakultetima, u školama i drugim obrazovnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, kao i u kompanijama, na poslovnim forumima i kongresima.<br /> <br /> Bio je predsednik Mense Srbije i jedan od najuspešnijih rešavača IQ X testa na svetu.<br /> &nbsp;</p>

    Slika Vedrana Rudan

    Vedrana Rudan

    <p style="text-align: justify">Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je petnaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i četiri knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i kao voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.<br /> <br /> Vedrana Rudan piše na svom blogu rudan.info. Ima preko trista dvadeset četiri hiljade sledbenika, a stranica joj je pogledana preko trideset miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem i dve mačke.<br /> <br /> U Laguni je objavila knjige <em>Zašto psujem</em>, <em>Muškarac u grlu</em>, <em>Uho, grlo, nož</em>, <em>Dabogda te majka rodila</em>, <em>Kosturi okruga Medison</em>, <em>Život bez krpelja</em>, <em>Ples oko Sunca</em>, <em>Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder</em>, <em>Puding od vanilije</em>, <em>Ljubav na posljednji pogled</em>, <em>Doživotna robija</em>, <em>Besplatna dostava</em>, <em>Crnci u Firenci</em> i <em>Umrijeti bez stresa</em>.<br /> <em> </em><em><br /> </em>Foto:&nbsp;© Rino Gropuzzo</p>

    Slika Zoran Lj. Nikolić

    Zoran Lj. Nikolić

    <p>Zoran Lj. Nikolić (1967), novinar i publicista, od 1997. godine radi za <em>Večernje novosti</em>. Prvu knjigu <em>Beograd ispod Beograda</em> (zajedno sa dr Vidojem Golubovićem) objavio je 2002. godine. To istraživačko delo, koje se bavi zaboravljenim podzemnim objektima i drugim tajnama koje se kriju ispod prestonice, za kratko vreme doživelo je sedam izdanja i često je na vrhu lista čitanosti.<br /><br />Tri godine kasnije, 2005, kao autor potpisuje knjigu <em>Masonski simboli u Beogradu</em> koja istražuje tragove koje su u glavnom gradu ostavili slobodni zidari i koja već ima tri izdanja i značajan broj čitalaca.<br /><br />Aprila 2007. godine iznenađuje publiku satiričnom knjigom <em>Globalizacija za neupućene</em> koja se na sarkastičan način bavi današnjicom, da bi se 2010. godine ponovo vratio istraživačkom novinarstvu i publicistici, ovog puta sa Mirkom Radonjićem, objavljujući knjigu <em>Tajna Novog Beograda</em>. Tokom 2011. godine objavio je i zbirku poezije <em>Dekada</em>, a <em>Grad tajni</em> mu je prvi roman.</p>

    Slika Zoran Penevski

    Zoran Penevski

    <p style="text-align: justify">Zoran Penevski (1967) je pisac, scenarista i prevodilac. Autor je romana <em>Sara i zaboravljeni trg</em> (Laguna, 2016), <em>Budimir i retke vrste </em>(Kreativni centar, 2013), <em>Lektor</em> (SKC Novi Sad, 2015), <em>Tragovi odsustva</em> (Okean, 2008), <em>Manje važni zločini</em> (stipendija Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, Okean, 2005), <em>Flamanski mesečar</em> (Matica srpska, 1997) i zbirke priča <em>Istorija stomaka</em> (priče o Gogolju, Beografiti, 1999).<br /> <br /> Sa Ivicom Stevanovićem koautor je prvog srpskog grafičkog romana <em>Ljubazni leševi</em> (SKC Novi Sad, 2004; Komiko, 2011), objavljenog i na engleskom jeziku kao <em>Kindly Corpses</em> (ChiZine, 2016), grafičkog romana <em>Leksikon likovnih legija</em> (SKC Novi Sad, 2005) i strip-albuma <em>L&rsquo;Anatomie du Ciel </em>(Les Humanoides Associès, 2006).<br /> <br /> Napisao je scenarija za strip-albume <em>Korporativni pandemonijum</em> (crtež A. Zolotić, Besna kobila, 2015; nagrada ULUPUDS-a za strip godine), <em>Des Rivierès sur les Ponts</em> (crtež G. Josić, Delcourt, 2004), <em>Filip i Olga &ndash; knjiški moljci</em> (crtež Dušan Pavlić, System Comics, 2012; nagrada na Salonu stripa u Beogradu 2012. godine; prošireno izdanje <em>Olga i Filip &ndash; knjiški moljci</em>, System Comics, 2016).<br /> <br /> Priredio je knjigu zanimljivosti iz istorije početaka <em>Prvi u Srbiji</em> (Laguna, 2016), zbirku viceva <em>Da pukneš od smeha</em> (Kreativni centar, 2012) i priredio i dizajnirao ilustrovani izbor iz dela Miroslav Antića <em>Tu gde počinje nebo</em> (Stylos Art, 2011).<br /> <br /> Objavljivao je priče, tekstove, prikaze, kritike i eseje (o književnosti, stripu, muzici, ilustraciji i dr.) u časopisima <em>Sveske</em>, <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Večernje novosti</em>, <em>Danas</em>, <em>Art 032</em>, <em>Kvadart</em>, <em>Književna reč</em>, <em>Reč</em>, <em>Povelja</em>, <em>Detinjstvo</em>, <em>Letopis Matice srpske</em>, <em>Ritam</em> itd.<br /> <br /> Preveo je više od pedeset knjiga (sa engleskog, nemačkog i makedonskog jezika), a uredio više od sto izdanja. Radovi su mu prevođeni na engleski, francuski, holandski i makedonski jezik.</p>

    Slika Zorica Kuburović

    Zorica Kuburović

    <p>Zorica Kuburović (Beograd, 1951) završila je medicinski fakultet u Beogradu i specijalizaciju urgentne medicine. Radi kao lekar urgentne medicine i načelnik ambulantne službe Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć &ndash; Beograd.<br /><br />Objavila je knjige: <em>Lek od breskvinog lišća</em> (priče), &bdquo;Nezavisna izdanja Slobodana Mašića&ldquo;; 1987. (do 2007. u 5 izdanja), <em>Škola za vile</em> (roman-bajka), &bdquo;Stubovi kulture&ldquo;, Beograd, 1997; <em>Vilindvor &ndash; božićna bajka </em>(roman-bajka sa školom pisanja), &bdquo;Stubovi kulture&ldquo;, Beograd, 1998; <em>Čarobno ogledalo </em>(bajke) &ndash; &bdquo;Nolit&ldquo;, Beograd, 2000; <em>Put žene </em>(esej o ženi u pravoslavlju), &bdquo;Vidoslov&ldquo;, Trebinje, 2001; <em>I reč i lek &ndash; zbornik lirskih tekstova po recepturi Hitne pomoći Beograda</em>, &bdquo;Obeležja&ldquo;, Beograd, 2002; <em>Nežni i divlji </em>(roman) &bdquo;Obeležja&ldquo;, Beograd, 2003; <em>Očaravanje</em> (priče i pesme) &bdquo;Vilindvor&ldquo;, Beograd, 2008.<br /><br />Zastupljena je u većem broju antologija i objavljivala je eseje i pesme u mnogim teološkim i književnim časopisima. Od 1993. povremeno drži škole pisanja bajki. U Srpskom lekarskom društvu osnovala je ediciju lekara-pisaca &bdquo;I reč i lek&ldquo;. Udovica je, majka troje dece. Živi u Beogradu.<br /><br />&nbsp;</p>

    Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

    visa-logo4x
    Group-96674x
    Group4x
    Group-96724x
    layer14x
    Group-96634x
    Group-96654x
    Group-96664x
    image-4384x
    Group-96644x
    image-4394x