Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja u knjižarama

Na knjižarskim policama uskoro će se naći osamnaesto izdanje romana „ZamalekDejana Tiago-Stankovića. Ovaj roman o kismetu događa se u srcu Kaira, na ostrvu usred Nila, u kom je decenijama postojala antikvarnica krcata svakojakim blagom kao Ali-babina pećina. Radnju, najčuveniju u tom delu sveta, vodili su Kosta, glasoviti egiptolog, i njegova poćerka Arna, sve dok kismet, zbog nekih Kostinih misterioznih greha, nije odlučio drugačije.

U knjižare stiže i trinaesto izdanje knjige „E baš vam hvalaMarka Vidojkovića. Ovaj roman izvodi svojevrsni desant na celokupno postjugoslovensko društvo. U doba globalne apatije i opšteg osećanja bezizlaza Vidojković nam pomaže da jasnije sagledamo i sudbinu Jugoslavije i vreme u kojem živimo.

Dvanaesto moreIgora Kolarova dostiglo je 12. izdanje. Ovo je priča koja počinje pre svog početka i, kad jednom počne, više se ne završava. Kia Sibin ima 12 godina i svi misle da je neobična. Skuplja porcelanske figurice divljih životinja. Ona i njena drugarica Simona zajedno obilaze Mesečev vrt i napušteno pozorište Orfej. Međutim, kad se Simona razboli, čuda će morati da se dogode da bi ona mogla da ozdravi...

Knjiga „Marko Kraljević“ pokušava da prvi put ispriča celu i istinitu priču o njegovom životu: priču o tome kako je kao svaki srednjovekovni vladar i ratnik učestvovao u bitkama, često putovao, provodio vreme u lovu ili čitanju, prisustvovao proslavama i venčanjima, vodio privatni život (ženio se najmanje tri puta), ali i kako je doživljavao sebe i kako ga je doživljavalo njegovo vreme – kao viteza. U isto vreme, priča o istorijskom Marku, postavljena u širi okvir burnog 14. veka, predstavlja i priču o srpskom srednjovekovnom društvu i vremenu u kojem je živela jedna od najpoznatijih ličnosti u srpskoj istoriji. U štampi je osmo izdanje ove knjige.

Do 6. izdanja stigla je još jedna knjiga za najmlađe, „Luče i SilvijaAleksandre Urošević. Devojčica Silvija i mačence Luče su najbolji prijatelji. I ništa nije smešnije i zabavnije od toga kako, s jedne strane knjige, Silvija otkriva svet oko sebe, i kako, kad okrenete knjigu, Luče svojim mačjim okicama gleda šta sve postoji u njihovom stanu. Mnogo neobičnih situacija, mnoštvo drugačijih pogleda na iste događaje, i naravno – mnogo, mnooogo smeha!

ProvincijalacMome Kapora doživeće šesto izdanje. Niko N. Herceg, uspešni tridesetsedmogodišnji televizijski reporter, zaronio je sedmog avgusta 1974. godine u blizini ostrva Saplun, u potrazi za potonulim brodom o kojem je snimao emisiju, a izronio istog dana 1947. godine na drugom mestu, na naizgled nepoznatoj, jadranskoj plaži. U susretu sa samim sobom kao desetogodišnjim dečakom, Niko postaje svedok svog detinjstva, života u Sarajevu, školskih dana u gimnaziji, sopstvene prve ljubavi... Onoliko koliko su „Foliranti“ priča o Kaporovim studentskim danima kasnih pedesetih u Beogradu, toliko je „Provincijalac“ knjiga koja evocira sećanja na detinjstvo u Sarajevu, gde je autor proveo prve godine svog života.

Još jedna knjiga Mome Kapora ima novo izdanje i to peto. Reč je o knjizi „Hej, nisam ti to pričala“, nastavak evergrina „Beleške jedne Ane“.

Hajduk je ponovo popularan među mladim čitaocima. U štampi je peto izdanje knjige „Hajduk protiv vetrenjača“. U ovoj knjizi Hajduk ide u drugi razred gimnazije i neprestano se sukobljava sa razrednim starešinom koga zovu Fric. Situacija se pogoršava kada sazna da mu otac odlazi u inostranstvo da radi. A do eksplozije će doći kada se pojave nov nastavnik i zloglasna braća Vranić!

Knjiga satiričnih priča pod nazivom „Ništa nije smešno“ biće štampana u petom izdanju.

Duhovitiji, apsurdniji i oštriji nego ikad pre, Bojan Ljubenović nam je kroz pedesetak priča ponudio svoju dijagnozu stanja srpskog savremenog društva.

Jedno od najznačajnijih dela srpske književnosti posle Drugog svetskog rata, ĆosićeveDeobe“ biće štampane u trećem tiražu. Naizgled istorijska epopeja o ravnogorskom pokretu u Srbiji, roman je zapravo metafora o podelama u istoriji i tradiciji srpskog naroda, o sudaru revolucije i zločina, nacionalnog mita i južnoslovenskih ideala, partizana i četnika, seljačkog i građanskog...

Knjiga „Niko nije rekao da će biti lakodr Stefana Jerotića, psihijatra i psihoterapeuta Klinike za psihijatriju UKCS i asistenta na Katedri za psihijatriju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, donosi odlično napisane priče, 15 slučajeva iz psihijhatrijske prakse, kojim ispisuje našu stvarnost i probleme sa kojima se suočavamo. U knjižarama će se uskoro naći 3. izdanje ove knjige.

Autobiografija Bekima Fehmiua, slavnog jugoslovenskog glumca, „Blistavo i strašno“ doživeće treće izdanje. Ovo je prvi deo njegovih memoara, koji pokrivaju period od detinjstva do odlaska u Beograd, dakle od rođenja 1936. do 1955.

Treće izdanje doživeće i roman „BekosEnesa Halilovića, portret jednog razorenog podneblja gde su lične i kolektivne traume nerazmrsivo isprepletane. Ovaj roman je ovenčan nagradom „Beogradski pobednik“ za 2025.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Aleksandra Urošević

Aleksandra Urošević

<p style="text-align: justify">Aleksandra Urošević (Priština, 1985) diplomirala je režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu i završila master studije na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i dugogodišnja rediteljka emisije <em>Dobro jutro, deco</em> Prvog programa Radio Beograda. Autorka nekolicine pozorišnih predstava u zemlji i regionu i dva kratka igrana filma za decu. Njene kratke priče objavljene su u <em>Antologiji najkraćih priča za decu</em> (2009, priredio Igor Kolarov). Dobitnica je Nušićeve nagrade za dramu u 2013. godini.&nbsp;</p>

Slika Bekim Fehmiu

Bekim Fehmiu

<p style="text-align: justify">Bekim Fehmiu (1936&ndash;2010) bio je srpski i jugoslovenski filmski, televizijski i pozorišni glumac albanskog porekla.<br /> <br /> Posle gimnazije Bekim postaje član albanske drame Oblasnog narodnog pozorišta, jedinog profesionalnog pozorišta u Prištini (odnosno na Kosovu).<br /> <br /> Pozorišnu akademiju u Beogradu upisuje 1956. godine, u klasi čuvenog reditelja i profesora Mate Miloševića. Polaže ispit i biva primljen, pod uslovom da nauči srpsko-hrvatski jezik.<br /> <br /> Godine 1960. postaje redovan član tada najprestižnijeg pozorišta u zemlji &ndash; Jugoslovenskog dramskog pozorišta Sedam godina kasnije daje otkaz nezadovoljan položajem u pozorištu, i postaje slobodan umetnik. Odigrao je preko 40 epizodnih, srednjih i nekoliko glavnih uloga, uključujući i uloge u Ateljeu 212.<br /> <br /> Veliki uspeh filma &bdquo;Skupljači perja&ldquo; u režiji Aleksandra Petrovića, u kome igra glavnu ulogu &ndash; Belog Boru (film dobija dve nagrade na filmskom festivalu u Kanu &ndash; Francuska, 1967. godine i biva nominovan za Oskara 1968) donosi mu glavnu ulogu u mini TV seriji &bdquo;Odisej&ldquo; u produkciji italijanske nacionalne televizje u režiji Franka Rosija. Potom dobija glavnu ulogu u visokobudžetskoj produkciji Paramauntovog filma &bdquo;Avanturisti&ldquo; u režiji Luisa Gilberta, i tako počinje njegova međunarodna karijera. <br /> <br /> Imao je priliku da sarađuje sa najvećim filmskim imenima svoga vremena kao što su Džon Hjuston, Ava Gardner, Olivia de Havilend, Irena Papas, Dirk Bogart, Robert Šo, Klaudia Kardinale, Marta Keler, Timoti Dalton, Frederik Forest, Šarl Aznavur i mnogi drugi. <br /> <br /> Snimio je preko pedeset filmova u kojima je glumio uglavnom glavne uloge. Italijanski pisac i producent pomenutog filma Frančesko Skardamalja rekao je: &bdquo;Bekim Fehmiu je jedini internacionalni glumac iz istočnih komunističkih zemalja koji je snimao na zapadu, gotovo dvadeset godina, probijajući gvozdenu zavesu, sve do pojave Gorbačova i pada Berlinskog zida.&ldquo;<br /> <br /> Proveo je 47 godina života u ljubavi sa Brankom Petrić sve do svoje smrti 2010. godine.</p>

Slika Bojan Ljubenović

Bojan Ljubenović

<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br /> Rođen 1972. godine u Beogradu.<br /> Uređuje rubriku TRN u &bdquo;Večernjim novostima&ldquo;.<br /> <br /> Objavio:<br /> <br /> <em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br /> <em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br /> <em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br /> Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br /> Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br /> <em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br /> <em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br /> <em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br /> <em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br /> <em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br /> <em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br /> <em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br /> <em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br /> <br /> Nagrade:<br /> <br /> &bdquo;Mladi jež&ldquo; 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br /> Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Vladimir Bulatović VIB&ldquo; 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br /> Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Jovan Hadži Kostić&ldquo; 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br /> Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br /> &bdquo;Vuko Bezarević&ldquo; 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br /> &bdquo;Letnji erski kabare&ldquo;, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br /> &bdquo;Dragiša Kašiković&ldquo; 2014., za satirično stvaralaštvo.<br /> Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Tipar&ldquo; 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br /> &bdquo;Interfer&ldquo; 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br /> &bdquo;Zlatna značka&ldquo; 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić

<p style="text-align: justify">Dobricа Ćosić (1921&ndash;2014), pisаc, esejistа, političаr, jednа od nаjznаčаjnijih figurа srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekа. U književnost ulаzi 1951. godine sа svojim prvim romаnom Dаleko je sunce, prvim modernim romаnom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstаvljаo kritiku revolucionаrnog terorа. Romаn je preveden nа tridesetаk jezikа, а sаmo u SSSR-u štаmpаn u 1.600.000 primerаkа. Zаtim objаvljuje romаne: <em>Koreni</em> (1954), <em>Deobe</em> (1961), <em>Bаjkа</em> (1965), <em>Vreme smrti</em> (tetrаlogijа, 1972&ndash;79), <em>Vreme zlа</em> &ndash; trilogijа<em> Grešnik</em> (1985), <em>Otpаdnik</em> (1986) i <em>Vernik</em> (1990), <em>Vreme vlаsti I </em>(1996) i <em>Vreme vlasti II</em> (2007). Dobitnik je Ninove nаgrаde dvа putа, zа romаne <em>Koreni</em> i <em>Deobe.</em><br /> <br /> Udruženje književnikа Srbije dodelilo mu je 1986. Nаgrаdu UKS zа izuzetаn znаčаj zа književno stvаrаlаštvo. Povelju Zаdužbine Jаkovа Ignjаtovićа iz Budimpešte dobio je 1989. godine. Njegoševа nаgrаdа uručenа mu je 1990. godine nа Cetinju zа troknjižje<em> Vreme zlа</em>.<br /> <br /> Dvа putа je dobio trаdicionаlnu godišnju nаgrаdu Nаrodne biblioteke Srbije zа nаjčitаniju domаću knjigu (1990. godine zа romаn Vernik i 1996. zа romаn <em>Vreme vlаsti I</em>; inаče, jedаn je od sаmo tri piscа, uz Slobodаnа Selenićа i Ljiljаnu Hаbjаnović Đurović, koji je ovu nаgrаdu dobio više putа). Povodom sedamdesetog rođendаnа dobio je 1991. godine specijаlnu Vukovu nаgrаdu. Junа 1993. dodeljenа mu je književnа nаgrаdа &bdquo;Zlаtni krst knezа Lаzаrа&ldquo;, dok je romаn <em>Vreme vlаsti</em> višestruko nаgrаđivаn (Kočićevo pero 1996, Nаgrаdа &bdquo;Lаzа Kostić&ldquo; 1996, &bdquo;Mešа Selimović&ldquo; 1997, &bdquo;Petаr Kočić&ldquo; 1997, Kočićevа nаgrаdа 1998, nаgrаdа &bdquo;Svetozаr Ćorović&ldquo; 1997, а ugledni švаjcаrski list <em>Nuvo Kotidijen</em> je, nа osnovu аnkete među čitаocimа u toj zemlji, početkom mаjа mesecа 1996. ovаj romаn proglаsio jednim od sedаm nаjboljih evropskih romаnа). Godine 1998. u Kruševаčkom pozorištu uručen mu je &bdquo;Zlаtni krst despotа Stefаnа Lаzаrevićа&ldquo;.<br /> <br /> U Moskvi je mаjа 2010. postаo prvi dobitnik nаgrаde &bdquo;Puškin&ldquo; zа izuzetne zаsluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumа umetnosti &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; predsednik udruženjа pisаcа Rusije Vаlerij Gаničev uručio je Ćosiću i nаgrаdu &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; zа književno stvаrаlаštvo.<br /> <br /> Delа Dobrice Ćosića prevedenа su nа tridesetаk jezikа, а svi romаni prevedeni su nа frаncuski gde su dobili nаjveće pohvаle.&nbsp;</p>

Slika Enes Halilović

Enes Halilović

<p style="text-align: justify">Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.<br /> <br /> Poezija: <em>Srednje slovo</em> (1995), <em>Bludni parip</em> (2000), <em>Listovi na vodi</em> (2007), <em>Pesme iz bolesti i zdravlja</em> (2011), <em>Zidovi </em>(2014), <em>Bangladeš </em>(2019) i <em>Sekvoja </em>(2022).<br /> <br /> Zbirke priča: <em>Potomci odbijenih prosaca </em>(2004), <em>Kapilarne pojave</em> (2006) i <em>Čudna knjiga</em> (2017).<br /> <br /> Drame: <em>In vivo </em>(2004), <em>Kemet </em>(2009) i <em>Zemlja </em>(2022).<br /> <br /> Romani:<em> Ep o vodi</em> (2012), <em>Ako dugo gledaš u ponor</em> (2016),<em> Ljudi bez grobova</em> (2020) i <em>Bekos </em>(2025).<br /> <br /> Osnovao je književni časopis <em>Sent </em>i književni veb-časopis <em>Eckermann</em>. <br /> <br /> Knjige Enesa Halilovića objavljene su na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom, bugarskom, ruskom, italijanskom i latinskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, beloruski, jermenski, hebrejski, japanski, persijski i latinski jezik. <br /> <br /> Nagrade: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, &bdquo;Branko Miljković&ldquo;, &bdquo;Đura Jakšić, &bdquo;Meša Selimović&ldquo;, &bdquo;Ahmed Vali&ldquo;, &bdquo;Stevan Sremac&ldquo;, &bdquo;Zlatno slovo&ldquo;, &bdquo;Grigorije Božović&ldquo;, Vitalova nagrada &bdquo;Zlatni suncokret&ldquo;, &bdquo;Zaplanjski Orfej&ldquo;, &bdquo;Kočićevo pero&ldquo;, &bdquo;Velika nagrada Ivo Andrić&ldquo; i Povelja festivala u Anciju. <br /> <br /> Za urednički rad dobio je nagradu &bdquo;Sergije Lajković&ldquo;.<br /> <br /> <em>Komad o novorođenčadima</em> koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra <em>Šaubine </em>(<em>Schaubuhne</em>) 10. marta 2011. godine. <br /> <br /> Po romanu <em>Ako dugo gledaš u ponor </em>Zlatko Paković je režirao istoimenu predstavu koja je premijerno izvedena 27. decembra 2020. <br /> <br /> Po pesničkoj knjizi <em>Zidovi </em>Mitar Belojica je režirao predstavu koja je premijerno izvedena 5. januara 2022. Istog dana je premijerno izveden film <em>Zidovi</em>, takođe po motivima Halilovićeve pesničke knjige, a u režiji Adema Tutića. <br /> <br /> Po romanu <em>Ljudi bez grobova</em> Stevan Bodroža je režirao istoimenu predstavu koja je premijerno izvedena 13. novembra 2023.<br /> <br /> Za redovnog člana Slovenske akademije nauka i umetnosti (Varna, Bugarska) izabran 2. januara 2023. godine.</p>

Slika Gradimir Stojković

Gradimir Stojković

<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 2002)&hellip; Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>

Slika Igor Kolarov

Igor Kolarov

<p style="text-align: justify">Igor Kolarov (1973&ndash;2017) jedan je od najznačajnijih domaćih pisaca za decu i mlade. Objavio je knjige za decu: <em>Hionijine priče</em> (pesme i priče, 2000); <em>Agi i Ema</em> (roman, 2002, nagrada "Politikin Zabavnik"); <em>Priče o skoro svemu</em> (priče, 2005, nagrada "Neven"), <em>Kuća hiljadu maski</em> (roman, 2006; nagrada "Politikin Zabavnik", nagrada "Sima Cucić", nagrada "Mali Princ" za najbolju dečju knjigu u regionu) i druge. Pored navedenih, dobio je i nagradu Zmajevih dečjih igara (2006) za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za mlade, kao i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2009) za stvaralački doprinos u širenju kulture.&nbsp;</p>

Slika Marko Aleksić

Marko Aleksić

<p style="text-align: justify">Marko Aleksić rođen je 1970. u Beogradu, gde je diplomirao i magistrirao srednjovekovnu arheologiju. U Narodnom muzeju u Beogradu stekao je zvanje kustosa. Kao član ekipe ili vođa iskopavanja učestvovao je u arheološkim&nbsp;istraživanjima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Nemačkoj i drugim zemljama. Objavio je brojne naučne radove u zemlji i inostranstvu o temama iz&nbsp;srednjovekovne arheologije i istorije, kao i stručnu knjigu Medieval Swords from Southeastern Europe (<em>Srednjovekovni mačevi u Jugoistočnoj Evropi</em>) koja je dobila više pozitivnih prikaza u vodećim svetskim stručnim časopisima&nbsp;i citirana nekoliko stotina puta. Održao je predavanja u institucijama kulture širom&nbsp;Srbije, na univerzitetima, međunarodnim naučnim skupovima i drugim mestima. Sarađivao je sa dečjim kulturnim centrom u Beogradu, na RTS-u kao stručni konsultant i autor priloga sa temama iz nauke i kulture, pisao dramske tekstove za program Radio Beograda, objavljivao naučno-popularne članke sa temama iz srednjeg veka u&nbsp;Politikinom Zabavniku i drugim listovima. Poslednjih nekoliko godina je predavač u Istraživačkoj stanici Petnica (programi Arheologija i Petnica International). Kao stručni konsultant ili predavač sarađuje sa muzejima, fakultetima, vojnim, bezbednosnim i kulturnim organiacijama i viteškim družinama.</p>

Slika Marko Vidojković

Marko Vidojković

<p style="text-align: justify">Marko Vidojković (Beograd, 1975) po obrazovanju je pravnik. Autor je romana <em>Ples sitnih demona</em> (2001), <em>Đavo je moj drug</em> (2002), <em>Pikavci na plaži</em> (2003), <em>Kandže </em>(2004), <em>Sve crvenkape su iste</em> (2006), <em>Hoću da mi se nešto lepo desi odmah</em> (2009), <em>Kandže 2: Diler i smrt</em> (2012), <em>Urednik </em>(2014), <em>E baš vam hvala</em> (2017) i <em>Đubre </em>(2020). Takođe, objavio je zbirke priča <em>Bog ti pomogo</em> (2007), <em>Priče s dijagnozom</em> (2015) i <em>Kovid 19+</em> (2021). Za roman <em>Sve crvenkape su iste</em> osvojio je Vitalovu nagradu za najbolju knjigu 2006. godine, dok je roman <em>Kandže </em>osvojio nagrade Kočićevo pero i Zlatni bestseler. Roman <em>E baš vam hvala</em> donosi mu Nagradu Hudi Maček Grosmanovog festivala fantastike i stripa. Vidojković je prevođen na nemački, engleski, bugarski, slovenački, makedonski, poljski, mađarski i češki jezik, a njegove knjige su objavljivane i u Hrvatskoj. Godine 2010. bio je protagonista dokumentarnog filma <em>Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest</em>, zajedno s Miljenkom Jergovićem, dok je njegov roman <em>Ples sitnih demona</em> adaptiran u pozorišnu predstavu uspešno igranu u beogradskom Dadovu. Pored književnog stvaralaštva, bio je urednik magazina <em>Maxim </em>i <em>Playboy</em>, kao i u beogradskoj kancelariji zagrebačkog izdavača <em>Profil</em>. Takođe se bavio muzikom, svirao i pevao u bendovima <em>The Goblins</em>, <em>Toxic Noise Team</em>, <em>On the Run,</em> <em>Snowdrop</em>, <em>Strap On</em> i <em>Crveni vetar</em>. Kao TV voditelj, vodio je emisije <em>390 stepeni</em> na ATV Banja Luka i <em>400 stepeni</em> na TV Naša, a od 2017. godine, zajedno s Nenadom Kulačinom, vodi politički špageti-vestern <em>Dobar, loš, zao</em>, koji se od oktobra 2020. emituje na portalu nova.rs. Od decembra 2017. do oktobra 2023. bio je redovni kolumnista banjalučkog portala Buka, a od novembra 2021. piše kolumne za dnevni list <em>Danas </em>svakim radnim danom. Prema podacima <em>PEN International</em> za 2022, 2023. i 2024. godinu, Vidojković spada među sto najugroženijih pisaca na planeti i počasni je član slovenačkog PEN centra. Od februara 2023. godine prinuđen je da živi i radi van Srbije. <br /> <br /> <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer" data-value="http://www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer"><span class="ql-link-text">www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer</span></span><br></u><u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.instagram.com/marko.vidojkovic" data-value="http://www.instagram.com/marko.vidojkovic"><span class="ql-link-text">www.instagram.com/marko.vidojkovic</span></span></u></p>

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br /> <br /> <em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br /> <br /> Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br /> <br /> Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br /> <br /> Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br /> <br /> U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br /> <br /> Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br /> <br /> U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br /> <br /> <em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br /> <br /> U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br /> <br /> <em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br /> <br /> U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br /> <br /> 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br /> <br /> Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br /> <br /> Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br /> <br /> Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br /> <br /> Umro je 2010. godine u Beogradu.<br /> <br /> Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>

Slika Stefan Jerotić

Stefan Jerotić

<p style="text-align: justify">Stefan Jerotić je psihijatar i psihoterapeut Klinike za psihijatriju UKCS i asistent na Katedri za psihijatriju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Klinički i naučno se bavi stanjima anksioznosti, depresije, bipolarnog poremećaja, psihoze i graničnim područjima filozofije i medicine, posebno fenomenologijom. Dobitnik je <em>Pohvalnice Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu</em> za doktorsku diseratciju i <em>Godišnje nagrade Udruženja Psihijatara Srbije</em> za najbolji rad mladih istraživača. Autor je niza radova u domaćim i međunarodnim časopisima i književnih priča iz domena spekulativne fikcije.<br /> <br /> Živi i radi u Beogradu.<br /> &nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x