Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Naša književnost je „Lutajućim Bokeljom“ dobila mediteranski roman koji je vraća beskrajnom plavetnilu i soli na zavodljiv i prijemčiv način. I posle više od decenije od objavljivanja, 2007. godine, roman Nikole Malovića privlači nove čitaoce. U knjižarama će se uskoro naći deseto izdanje ovog romana, u kojem pratimo pustolovine junaka Nika u 24 poglavlja, kroz težnju savremenog Odiseja da se vrati ženi.
U knjižarama će se naći i sedmo izdanje knjige „Zauvari“ Ljubivoja Ršumovića, zanimljiva priča koja govori o tome kako odrastao čovek može da se „pretvori“ u dvanaestogodišnje dete.
Peto izdanje knjige „Dorćol“ Svetlane Velmar Janković očekuje nas uskoro u knjižarama. Ovom knjigom, za koju je dobila „Andrićevu nagradu“, Svetlana Velmar-Janković je, po rečima kritičara, „opčinila čitaoce prenoseći ’dobri duh Dorćola’ u ključ pomoću kojeg u naznakama i kroz sivilo stvarnosti uspevamo da uđemo u raskoš prošlosti“.
U štampi je i treće izdanje knjiga „Sudbina i komentari“ Radoslava Petkovića i „Antičke izreke“ Vladete Jankovića. U romanu „Sudbina i komentari“ lažna istorija slovenskog pohoda na jug izmešala se sa senkama junaka Crnjanskog, pa je oživela prava istorija srpskog pohoda na slobodu... Iza svake od izreka protumačenih u knjizi „Antičke izreke“ stoji priča o nekom mitskom ili istorijskom događaju ili ličnosti iz antike – što je ostavilo traga i u delima likovne umetnosti kojima je knjiga ilustrovana.
<p style="text-align: justify">Ljubivoje Ršumović je rođen u Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine. Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu, gde je završio komparativnu književnost na Filološkom fakultetu, 1965. godine.<br />
<br />
Počeo je pisati rano, još kao osnovac u Ljubišu. Prve pesme je objavio kao gimnazijalac, 1957. godine, najpre u užičkim <em>Vestima</em>, a zatim u <em>Književnim novinama</em>.<br />
<br />
Godine 1965. zaposlio se u Radio Beogradu, u redakciji programa za decu. Svoj literarni rad uspešno ugrađuje u emisije <em>Utorak uveče – ma šta mi reče</em>, <em>Subotom u dva</em>, <em>Veseli utorak</em>. U tim programima primenjuje dokumentarnu poetiku koju je usvojio od Zmaja i Duška Radovića i pedagošku doktrinu Džona Loka: „Što pre dete smatraš čovekom – pre će čovek i postati!“ Godine 1968. prelazi na televiziju i radi poznate serije: <em>Dvogled</em>, <em>Hiljadu zašto</em> i<em> Hajde da rastemo</em>. Kao televizijski poslenik napisao je, vodio i režirao više od šeststo emisija. Jedna od najpopularnijih serija za decu <em>Fazoni i fore</em> imala je sto pedeset sedam epizoda.<br />
<br />
Pored programa za decu uradio je i nekoliko serija dokumentarnih programa. Najpoznatija je serija <em>Dijagonale – priče o ljudima i naravima</em>, u kojima Ršumović govori o pojedinim etničkim grupama, puštajući pripadnike tih grupa da sami daju karakterizaciju svojih saplemenika. To su emisije o Mijacima, Brsjacima, Malisorima, Torbešima, Bunjevcima, Erama, Lalama, Dubrovčanima, Bodulima, Šopovima, Gorancima, Piperima itd.<br />
<br />
Objavio je devedeset dve knjige, uglavnom za decu. Najpoznatiji su mu naslovi: <em>Ma šta mi reče</em>, <em>Pričanka</em>, <em>Pevanka</em>, <em>Još nam samo ale fale</em>, <em>Vesti iz nesvesti</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Domovina se brani lepotom</em>, <em>Sjaj na pragu</em>, <em>Rošavi anđeo</em>, <em>Zov tetreba</em>, <em>Uspon vrtovima</em>, <em>Pesme uličarke</em>, <em>Severozapadni krokodil</em>, <em>Pošto prodaš to što misliš</em>, <em>Opasan svedok</em>, <em>Ne vucite me za jezik</em>, <em>Gujina stena</em>, <em>Bukvar dečjih prava</em>, <em>Tri čvora na trepavici</em>,<em> Poverenje u sunce</em>, <em>Tajna ledene pećine</em>, <em>Beli paketi</em>, <em>Sunčanje na mesečini</em>, <em>Ujdurme i zvrčke iz antičke Grčke</em>, <em>Zauvari</em>, <em>Planiranje prošlosti</em>, <em>Zemlja hoda nebom</em>, <em>Vidovite priče</em>, <em>Vid iz Talambasa</em>...<br />
<br />
U pozorištima je izvedeno više njegovih dela: <em>Šuma koja hoda</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Baba Roga</em>, <em>Rokenrol za decu</em>, <em>Uspavana lepotica</em>, <em>Au, što je škola zgodna</em>,<em> U cara Trojana kozje uši</em>, <em>Snežana i sedam patuljaka</em>...<br />
<br />
Dobio je književne nagrade: „Neven“, „Mlado pokolenje“, Nagradu Zmajevih dečjih igara, Brankovu nagradu, Oktobarsku nagradu grada Beograda, Goranovu plaketu, Vukovu nagradu, Zlatni prsten Festivala pesnika za decu u Crvenki, nagradu „Porodica bistrih potoka“ Udruženja književnika Srbije, prvu nagradu za dramski tekst U cara Trojana kozje uši na Festivalu pozorišta za decu u Kotoru, „Zlatni beočug“, nagradu Politikinog zabavnika za knjigu <em>Tri čvora na trepavici</em>, nagradu „Duško Radović“, titulu „Saradnik Sunca“, Instelovu nagradu za poeziju, nagradu „Miroslav Antić“ (kao prvi dobitnik 2008), nagradu „Princ dečjeg carstva Tamaris“ u Banjaluci i nagradu „Branko Ćopić“ za knjigu <em>Sunčanje na mesečini</em>.<br />
<br />
Dobio je i tri zapažene međunarodne nagrade: „Pulja“ u Bariju, za celokupno stvaralaštvo za decu, nagradu Uneska za <em>Bukvar dečjih prava</em>, na svetskom konkursu za knjigu koja propagira mir i toleranciju, i nagradu „Tabernakul“ za poeziju u Skoplju.<br />
<br />
Dela su mu prevedena na više stranih jezika.<br />
<br />
Autor je udžbenika za osnovnu školu: <em>Deca su narod poseban</em> (drugi razred), za izborni predmet Građansko vaspitanje, i <em>Azbukovar</em> i <em>Pismenar</em> (prvi razred).<br />
<br />
Uporedo sa književnim radom bavio se i sportom. Osnivač je, takmičar i prvi predsednik Karate kluba „Crvena zvezda“. Bio je predsednik Karate saveza Srbije i savezni je sudija karatea.<br />
<br />
Od 1986. do 2002. bio je direktor Pozorišta „Boško Buha“.<br />
<br />
Predsednik je Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i jedan od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine Dositeja Obradovića.<br />
<br />
Jedan je od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije, u kojoj je aktuelni predsednik Skupštine.<br />
<br />
Više nije član Udruženja književnika Srbije.<br />
<br />
Živi i radi na Slobodnoj teritoriji, nedaleko od Beograda.</p>
<p style="text-align: justify">Nikola Malović rođen je 1970. u Kotoru. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu.<br />
<br />
Objavio je knjigu kratkih priča <em>Poslednja decenija</em>, novele u dramskoj formi <em>Kapetan Vizin – 360 stepeni oko Boke</em>, <em>Peraški goblen</em> i oko 3300 tekstova. Priče su mu prevođene na ruski, engleski, poljski i bugarski.<br />
<br />
Nagrade „Borislav Pekić“, „Laza Kostić“, potom „Majstorsko pismo“ (za životno dјelo), „Lazar Komarčić“ i Oktobarsku nagradu grada Herceg Novog – dobio je za roman <em>Lutajući Bokelj</em> (Laguna, 2007, 2008, 2009, 2010, 2013, 2014, 2016, 2018, 2021, 2022).<br />
<br />
Kompletan je autor književne foto-monografije Herceg-Novi: <em>Grad sa 100.001 stepenicom</em> (Knjižara So, Herceg Novi, 2011), monografije <em>Brodogradilište u Bijeloj</em> (Jadransko brodogradilište – Bijela, 2012), knjige dokumentarne proze <em>Bokeški berberin</em> (Knjižara So, 2015), <em>Boga u Boci</em> (Nova knjiga, 2015). Napisao je tekst <em>Bokeške bojanke</em> (ilustrator Aleksandar Jeremić, Knjižara So, 2022). Priredio je <em>Bokeški humor</em> (Knjižara So, 2017).<br />
<br />
Osim storija <em>Za čitanje na plaži</em> (Knjižara So, 2022), оbjavio je <em>Prugastoplave storije</em> (Laguna, 2010, 2016, 2021), koje s romanom <em>Jedro nade</em> (Laguna, 2014, 2015, 2016, 2019, 2021. g; nagrade „Pero despota Stefana Lazarevića“, „Borisav Stanković“, „Pečat vremena“ i nagrada „Branko Ćopić“ Srpske akademije nauka i umetnosti) čine jedinstveni dualni prozni sistem u savremenoj srpskoj književnosti. <em>Jedro nade</em> prevedeno je na ruski (Laguna, 2017) i engleski (Laguna, 2019).<br />
<br />
Autor je esejističko-dokumentarne proze <em>Boka Kotorska i Srbija</em> (Knjiga komerc, 2018, 2019) i <em>Dogodine na moru</em> (Catena mundi, 2021).<br />
<br />
Objavio je <em>Galeba koji se smeje – roman za decu i odrasle</em> (Knjiga komerc, 2019, 2020), koji se pojavio i u prevodu na kineski jezik (Knjiga komerc, 2022).<br />
Od 2008. g. urednik je izdavačke delatnosti hercegnovske Knjižare So (edicija „Bokeljologija“) i urednik manifestacije „Dani Knjižare So“.<br />
<br />
Pisao za <em>Politiku </em>i <em>Nedeljnik</em>. Kolumnista je <em>Pečata</em>.<br />
<br />
Član je Srpskog književnog društva i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“.<br />
<br />
Jedan je od osnivača Grupe P-70.<br />
<br />
Živi u Herceg Novom i u Bijeloj.</p>
<p style="text-align: justify">Radoslav Petković rođen je 1953. godine u Beogradu.<br />
<br />
Objavio je romane: <em>Put u Dvigrad</em> (1979, Nagrada „Miloš Crnjanski“), <em>Zapisi iz godine jagoda</em> (1983), <em>Senke na zidu</em> (1985), <em>Sudbina i komentari</em> (1993, nagrade: „Meša Selimović“ i „Borbina nagrada“ za najbolju knjigu godine, NIN-ova nagrada za najbolji roman godine) i <em>Savršeno sećanje na smrt</em> (2008, nagrada „Borisav Stanković“); knjige priča: <em>Izveštaj o kugi</em> (1989, „Andrićeva nagrada“) i <em>Čovek koji je živeo u snovima</em> (1998, „Vitalova nagrada“ za knjigu godine); i knjige esejističke proze <em>Ogled o mački</em> (1995), <em>O Mikelanđelu govoreći</em> (2006), <em>Vizantijski internet </em>(2007), <em>Upotreba vilenjaka</em> (2008) i i <em>Događaj godine</em> (2010).<br />
<br />
Dela Radoslava Petkovića prevođena su na engleski, francuski, nemački, grčki, mađarski, bugarski, slovenački, slovački i makedonski jezik.<br />
<br />
Prevodio je sa engleskog Čestertona, Tolkina, Defoa i Stivensona.<br />
<br />
Priče Radoslava Petkovića nalaze se u više antologija objavljenih u zemlji i inostranstvu.<br />
<br />
Živeo je i radio u Novom Sadu. Preminuo je 2024. godine.</p>
<p style="text-align: justify">Svetlana Velmar-Janković (1933-2014) rođena je u Beogradu gde se školovala i živela. Kao sekretar i urednik časopisa Književnost bila je i u uredništvu koje je vodio Eli Finci i u uredništvu koje je vodio Zoran Mišić. Dugo je godina uređivala, u Izdavačkom preduzeću <em>Prosvet</em>a, edicije savremene jugoslovenske proze i esejistike. Osnovala je biblioteku <em>Baština</em>.<br />
<br />
Objavila je romane: <em>Ožiljak</em> (1956, drugo, prerađeno izdanje 1999), <em>Lagum</em> (1990), <em>Bezdno</em> (1995), <em>Nigdina</em> (2000) i <em>Vostanije</em> (2004); eseje: <em>Savremenici </em>(1967), <em>Ukletnici</em> (1993), <em>Izabranici</em> (2005) i <em>Srodnici</em> (2013); sećanja: <em>Prozraci</em> (2003); zbirke pripovedaka: <em>Dorćol</em> (1981), <em>Vračar</em> (1994), <em>Glasovi </em>(1997), <em>Knjiga za Marka</em> (1998) i <em>Očarane naočare: priče o Beogradu</em> (2006); molitve: <em>Svetilnik</em> (1998); dramu <em>Knez Mihailo</em> (1994) i knjigu drama <em>Žezlo</em> (2001); monografiju <em>Kapija Balkana: brzi vodič kroz prošlost Beograda</em> (2011).<br />
<br />
Nagrade: „Isidora Sekulić“, Andrićeva nagrada za knjigu priča <em>Dorćol</em>, „Meša Selimović“, „Đorđe Jovanović“, „Bora Stanković“, „Pera Todorović“, Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu u 1992. godini, Ninova nagrada za roman godine za Bezdno (1995), Nagrada „Neven“, Nagrada <em>Politikinog zabavnika</em>, Nagrada „6. april“ za životno delo o Beogradu, Nagrada „Mišićev dukat“ i Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“. Prevođena na engleski, francuski, nemački, španski, italijanski, grčki, bugarski i mađarski jezik.</p>
<p style="text-align: justify">Vladeta Janković je rođen 1940. u Beogradu, gde živi i radi. Završio je Klasičnu gimnaziju i Odsek za opštu književnost sa teorijom književnosti beogradskog Filološkog fakulteta, na kojem je zatim prešao put od asistenta-pripravnika do redovnog profesora antičke književnosti i uporedne istorije drame.<br />
<br />
Objavljivao je oglede, studije, književnu i pozorišnu kritiku.<br />
<br />
Objavio je knjige: <em>Poetska funkcija kovanica Laze Kostića</em>, Beograd 1969; <em>Menandrovi likovi i evropska drama</em>, Beograd 1978;<em> Terencije: Komedije</em> (prevod, komentar, predgovor), Beograd 1978; <em>„Petrijin venac“ Dragoslava Mihailovića</em>, Beograd 1985;<em> Nasmejana životinja – o antičkoj komediji</em>, Novi Sad 1987; <em>Hrosvita: Drame</em> (prevod, komentar i predgovor), Zagreb 1988; <em>Imenik klasične starine</em>, Beograd 1992; <em>Beočug</em>, Beograd 2011.<br />
<br />
Kao ambasador Jugoslavije, pa Srbije, predstavljao je zemlju u Velikoj Britaniji, Republici Irskoj, pri Svetoj Stolici i Malteškom viteškom redu.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.