Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja Laguninih autora

Uskoro će se u prodaji naći trinaesto izdanje knjige „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Ovaj prvi Mihailovićev roman zauzima značajno mesto u srpskoj književnosti i kulturi XX veka. Roman prati događaje iz života junaka Ljube Sretenovića, koga svi znaju kao Ljubu Šampiona.

U štampi je osmo izdanje knjige „101 tehnika uticaja“ D. R. Gilberta. Reč je o vrhunskom priručniku koji sažima dvadesetogodišnje ekspertsko iskustvo stručnjaka iz oblasti direktne prodaje, pregovaranja, motivacije zaposlenih i savremenog liderstva.

Osmo izdanje doživeće i knjiga „Semper idem“ Đorđa Lebovića. „Semper idem“ je knjiga o detinjstvu koja se može čitati kao porodični roman, ali i kao memoarski spis kojim se poznati dramaturg i scenarista, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze. Pisac uviđa paralele između Drugog svetskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije posmatrajući neke konkretne događaje.

Na knjižarskim policama uskoro će se naći sedmo izdanje knjige „Zamalek“ Dejana Tiago-Stankovića, nedavno ovenčan i nagradom Evropske unije za književnost. „Zamalek“ je roman koji se u prvom trenutku čini kao putopis pun opisa čudnih običaja, leksikon egzotičnih pojmova ili nekakav uvrnuti bedeker o Egiptu. A onda, malo-pomalo, iz novootkrivenih delova istorije te zemlje i sjajnog opisa mentaliteta njenih stanovnika počinje da izranja priča.

Latinično izdanje knjige „Aleksandar od Jugoslavije“ Vuka Draškovića doživeće šesto izdanje. Bez ulepšavanja i bez omalovažavanja, Vuk Drašković nam iznosi unutrašnju borbu i dileme regenta i kralja Aleksandra, koji nam, u jednoj dramatičnoj ispovesti, iznosi svoju viziju države, već tada ugrožene mnogim pukotinama...

Kroz priče o intimnim i stvaralačkim sudbinama dvadeset četiri pisca ispričana je istorija Beograda kao grada velikih književnika u „Književnom vodiču kroz Beograd“ Jova Anđića. Povezanost pisaca sa Beogradom i trajnost njihovog uticaja na identitet grada iskazani su koliko obimnom faktografijom i pripovedanjem o životu i radu pisaca toliko i pažljivim odabirom izvoda iz dela kojima se završava svako poglavlje. U štampi je peto izdanje ove knjige.

Umetnički najuspeliji i misaono najdublji, treći deo „Vremena smrti“ Dobrice Ćosića smešten je u valjevsku bolnicu, glavni centar za prijem srpskih vojnika, ranjenika i velikog broja izbeglica i zarobljenika, koji su zbog loših higijenskih uslova u bolnici oboleli od epidemije pegavog tifusa, ali u kojoj su se čudesnim spletom okolnosti i sudbine dogodile i neke od najneverovatnijih i najtragičnijih ljubavnih priča u savremenoj srpskoj književnosti. U štampi je četvrto izdanje.

Uskoro će izaći i četvrto izdanje knjige „Foliranti“ Mome Kapora. Ovo je nostalgična priča o ljubavi i prijateljstvu, koja nas vraća u vreme kasnih pedesetih, kada je autor bio sasvim mlad. U štampi je i drugo izdanje romana „Una“, nepunih mesec dana od objavljivanja. Roman nastao 1981. godine spada u red najčitanijih dela Mome Kapora, ne samo zbog intrigantne ljubavne priče oko koje se radnja odvija već i zbog načina na koji je autor uspeo da dočara duh jednog vremena i tako ga zauvek sačuvao od zaborava.

I knjiga poezije „Plavi čuperak“ Miroslava Antića će doživeti četvrto izdanje. „Plavi čuperak“ je najlepši priručnik za odrastanje i nezaobilazni zapis o drhtanju onih koji su se zaljubili prvi put. Ova vanvremena zbirka pesama za samo pola veka postala je predivni udžbenik čežnje, jedinstveno uputstvo za beskrajno čuvanje detinjstva u nama, neodoljivi spomenik šašavosti, dnevnik sa čijih stranica osećamo sazvučja daljina ka kojima hrlimo...

U knjizi crnohumornih priča „Pogledaj što je mačka donijela“ hrvatski pisac, novinar i scenarista Ante Tomić na originalan način progovara o svakodnevici, ukazuje na nepravdu, ali i ideju da život vrlo često ne pita, nego samo servira, baš poput mačke koja svom vlasniku ponekad pred noge donese neželjenog miša. U štampi je treće izdanje ove knjige.

Drugo izdanje će doživeti nastavak neverovatnih priča iz prošlosti „Nestvarno, a stvarno 2“ Živojina Petrovića. Petrović nastavlja da istražuje našu prošlost i donosi nam nove priče o neobičnim događajima u Beogradu, o zaboravljenim a zaslužnim građanima, o prvinama i ispraćajima za pamćenje.

Samo dve nedelje nakon objavljivanja, drugo izdanje zbirke kolumni Vedrane Rudan „Puding od vanilije“ uskoro će se naći pred čitaocima. U svom prepoznatljivom stilu autorka piše o licemernim sveštenicima, korumpiranim političarima, obespravljenim ženama i životu u doba korone.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Ante Tomić

Ante Tomić

<p style="text-align: justify">Ante Tomić (1970, Split) studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Objavio je romane <em>Što je muškarac bez brkova</em> (2000, adaptiran za pozorište; snimljen film 2005. u rečiji Hrvoja Hribara), <em>Ništa nas ne smije iznenaditi</em>, (2003, adaptiran za pozorište; snimljen film <em>Karaula</em>, u režiji Rajka Grlića), <em>Ljubav, struja, voda, telefon</em> (2005), <em>Građanin pokorni</em> (Nagrada Kiklop, 2006), <em>Čudo u Poskokovoj Dragi</em> (2009), <em>Punoglavci</em> (2011) i <em>Veličanstveni Poskokovi</em> (2015)&nbsp;i <em>Nada </em>(2024). Objavio je i zbirke priča <em>Zaboravio sam gdje sam parkirao</em> (1997), <em>Veliki šoping</em> (2004) i <em>Pogledaj što je mačka donijela</em> (2019); zbirku drama <em>Krovna udruga i druge drame</em> (2005, u saradnji sa Ivicom Ivaniševićem); kao i publicistička dela <em>Smotra folklora</em> (feljtoni, 2001), <em>Klasa optimist</em> (kolumne, 2004); <em>Dečko koji obećava</em> (kolumne 2009) i <em>Nisam pametan</em> (kolumne 2010). Stalni je kolumnista <em>Jutarnjeg lista</em> i portala <em>Velike priče</em>. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva &bdquo;Marija Jurić Zagorka&ldquo; za najbolju reportažu.<br /> <br /> Foto: Petar Marković</p>

Slika D. R. Gilbert

D. R. Gilbert

<p style="text-align: justify">Dragiša Ristovski poseduje više od dvadeset godina praktičnog poslovnog iskustva na različitim pozicijama, od komercijaliste na terenu do direktora. Kao trener poslovnih veština počeo je da radi pre petnaest godina, a danas su oblasti njegove ekspertize direktna prodaja, pregovaranje, motivacija zaposlenih i liderstvo. Autor je jedanaest knjiga, među kojima su bestseleri <em>Gube samo oni koji ne igraju</em> i <em>Arena prodaje</em>, objavljenih pod pseudonimom D.R. Gilbert. Kasnije su usledile knjige <em>Dobijaju svi oni koji igraju</em>, <em>Lider je u vama</em>, <em>Prodajni ring</em>, <em>Mapa uspeha</em>,<em> Veština uticaja</em>, <em>Kako unaprediti svoje pregovaračke veštine</em>, <em>Kako postati efikasan menadžer prodaje</em>, <em>101 tehnika uticaja</em> i <em>21 zašto i samo jedno kako</em>. <br /> <br /> U poslovnim krugovima je poznat kao energičan predavač, koji na svojim seminarima i treninzima pozitivnom energijom konstantno drži pažnju i motiviše slušaoce. Osnivač je i direktor D.R. Gilbert centar group d.o.o. i D.R. Gilbert consultinga, a suvlasnik je u još dve firme. Radi kao stalni konsultant unapređenja prodaje za više renomiranih kompanija i predsednik je &bdquo;Udruženja Profesionalnih Prodavaca Srbije&ldquo;. Početkom 2012. godine osnovao je &bdquo;Akademiju komercijalne komunikacije&ldquo; koja je zvanično otpočela sa radom 2. juna kada je upisana prva generacija polaznika. 2014 godine osnovao je &bdquo;Akademiju menadžerskih veština&ldquo;. Osim Akademija kreator je i devet autorskih programa edukacije poslovnih veština, kao i pokretač regionalne Konferencije prodajnih strategija. Jedan je od osnivača Lyceum sistema koji je kreirao inovativnu softversku aplikaciju koja sadrži jedinstven sistem merenja kompetencija zaposlenih u prodaji i prodajnom menadžmentu. Svoju trenersku edukaciju je sticao na brojnim seminarima i treninzima, a značajno ju je upotpunio nezamenljivim praktičnim iskustvom. U toku svoje karijere je održao više od 2.200 treninga, seminara i predavanja u svim zemljama bivše Jugoslavije na kojima je učestvovalo nešto više od 32.000 polaznika.<br /> <br /> Do sada su na njegovim seminarima prisustvovali predstavnici iz više od 1000 kompanija među kojima su: &bdquo;Banca Intesa, &bdquo;ProCredit banka, &bdquo;Bosch, &bdquo;NIS Gasprom Neft, &bdquo;Komercijalna banka, &bdquo;Alpha banka&ldquo;, &bdquo;Piraeus Bank, &bdquo;Coca-Cola Hellenic&ldquo;, &bdquo;Fiat Srbija&ldquo;, &bdquo;Uniqa osiguranje&ldquo;, &bdquo;Hemofarm&ldquo;, &bdquo;DDOR Novi Sad&ldquo;, &bdquo;Merkur Osiguranje BiH&ldquo;, &bdquo;Neoplanta&ldquo;, &bdquo;Galenika&ldquo;, &bdquo;Metalac&ldquo;, &bdquo;Generali osiguranje Srbija&ldquo;, &bdquo;Peštan&ldquo;, &bdquo;HE Đerdap&ldquo;, &bdquo;Bambi-Banat&ldquo;, &bdquo;Hemofarm BiH&ldquo;, &bdquo;Galerija podova&ldquo;, &bdquo;Tarkett Group&ldquo;, &bdquo;BASF&ldquo;, &bdquo;Rafinerija Modriča&ldquo;, &bdquo;Erste banka&ldquo;, &bdquo;Office Shoes&ldquo;, &bdquo;NLB bankaBIH&ldquo; , &bdquo;OTP banka&ldquo;, &bdquo;Natron Hayat&ldquo;, &bdquo;Zepter International&ldquo;, &bdquo;Jub boje&ldquo;, &bdquo;Perutnina Ptuj&ldquo;, &bdquo; banka BiH&ldquo;&hellip;<br /> <br /> 2011. godine je započeo saradnju sa Mokrogorskom školom menadžmenta gde drži obuke u oblasti prodajnih veština. U novembru 2008. godine u organizaciji kompanije &bdquo;Hemel&ldquo; imao je prilike da održi predavanje na kojem je gostovao jedan od najvećih svetskih autoriteta iz oblasti marketinga i prodaje, J. Conrad Levinson. Objavio je više od dvesta tekstova u poslovnim i uže stručnim časopisima sa aktuelnim poslovnim temama. Za svoj rad i dostignuća dobio je i nekoliko zvaničnih priznanja. <br /> <br /> Potiče iz preduzetničke porodice &ndash; peta generacija preduzetnika, a po formalnom obrazovanju je diplomirani ekonomista. <br /> <br /> Rođen je 24. 07. 1973. godine, oženjen je suprugom Anom i ima ćerku Helenu.</p>

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić

<p style="text-align: justify">Dobricа Ćosić (1921&ndash;2014), pisаc, esejistа, političаr, jednа od nаjznаčаjnijih figurа srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekа. U književnost ulаzi 1951. godine sа svojim prvim romаnom Dаleko je sunce, prvim modernim romаnom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstаvljаo kritiku revolucionаrnog terorа. Romаn je preveden nа tridesetаk jezikа, а sаmo u SSSR-u štаmpаn u 1.600.000 primerаkа. Zаtim objаvljuje romаne: <em>Koreni</em> (1954), <em>Deobe</em> (1961), <em>Bаjkа</em> (1965), <em>Vreme smrti</em> (tetrаlogijа, 1972&ndash;79), <em>Vreme zlа</em> &ndash; trilogijа<em> Grešnik</em> (1985), <em>Otpаdnik</em> (1986) i <em>Vernik</em> (1990), <em>Vreme vlаsti I </em>(1996) i <em>Vreme vlasti II</em> (2007). Dobitnik je Ninove nаgrаde dvа putа, zа romаne <em>Koreni</em> i <em>Deobe.</em><br /> <br /> Udruženje književnikа Srbije dodelilo mu je 1986. Nаgrаdu UKS zа izuzetаn znаčаj zа književno stvаrаlаštvo. Povelju Zаdužbine Jаkovа Ignjаtovićа iz Budimpešte dobio je 1989. godine. Njegoševа nаgrаdа uručenа mu je 1990. godine nа Cetinju zа troknjižje<em> Vreme zlа</em>.<br /> <br /> Dvа putа je dobio trаdicionаlnu godišnju nаgrаdu Nаrodne biblioteke Srbije zа nаjčitаniju domаću knjigu (1990. godine zа romаn Vernik i 1996. zа romаn <em>Vreme vlаsti I</em>; inаče, jedаn je od sаmo tri piscа, uz Slobodаnа Selenićа i Ljiljаnu Hаbjаnović Đurović, koji je ovu nаgrаdu dobio više putа). Povodom sedamdesetog rođendаnа dobio je 1991. godine specijаlnu Vukovu nаgrаdu. Junа 1993. dodeljenа mu je književnа nаgrаdа &bdquo;Zlаtni krst knezа Lаzаrа&ldquo;, dok je romаn <em>Vreme vlаsti</em> višestruko nаgrаđivаn (Kočićevo pero 1996, Nаgrаdа &bdquo;Lаzа Kostić&ldquo; 1996, &bdquo;Mešа Selimović&ldquo; 1997, &bdquo;Petаr Kočić&ldquo; 1997, Kočićevа nаgrаdа 1998, nаgrаdа &bdquo;Svetozаr Ćorović&ldquo; 1997, а ugledni švаjcаrski list <em>Nuvo Kotidijen</em> je, nа osnovu аnkete među čitаocimа u toj zemlji, početkom mаjа mesecа 1996. ovаj romаn proglаsio jednim od sedаm nаjboljih evropskih romаnа). Godine 1998. u Kruševаčkom pozorištu uručen mu je &bdquo;Zlаtni krst despotа Stefаnа Lаzаrevićа&ldquo;.<br /> <br /> U Moskvi je mаjа 2010. postаo prvi dobitnik nаgrаde &bdquo;Puškin&ldquo; zа izuzetne zаsluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumа umetnosti &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; predsednik udruženjа pisаcа Rusije Vаlerij Gаničev uručio je Ćosiću i nаgrаdu &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; zа književno stvаrаlаštvo.<br /> <br /> Delа Dobrice Ćosića prevedenа su nа tridesetаk jezikа, а svi romаni prevedeni su nа frаncuski gde su dobili nаjveće pohvаle.&nbsp;</p>

Slika Đorđe Lebović

Đorđe Lebović

<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 &ndash; Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme &bdquo;Velikog Sunovrata&ldquo;, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br /> <br /> U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br /> <br /> Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu &bdquo;Jež&ldquo;. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br /> <br /> Bio je član Evropskog komiteta &bdquo;Aušvic&ldquo;, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br /> <br /> Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu &bdquo;Delo&ldquo; 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br /> <br /> Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br /> <br /> Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br /> <br /> U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br /> <br /> Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, &bdquo;sa istim predznakom &ndash; tla i krvi&ldquo;, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen.&nbsp;</p>

Slika Dragoslav Mihailović

Dragoslav Mihailović

<p style="text-align: justify">Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. <br /> <br /> Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom &bdquo;Pismo&ldquo;, objavljuje krajem 1957. u <em>Ježevom kalendaru</em>. Zatim nekoliko godina sarađuje u novosadskom časopisu <em>Letopis Matice srpske</em>. Matica srpska objavljuje 1967. i prvu njegovu knjigu, zbirku šest pripovedaka pod naslovom <em>Frede, laku noć</em>, za koju dobija Oktobarsku nagradu Grada Beograda. Opet, najpre u <em>Letopisu</em>, isti izdavač 1968. objavljuje i drugu njegovu knjigu, kratki roman <em>Kad su cvetale tikve</em>. Treća knjiga, <em>Petrijin venac</em>, izdata 1975. godine, osvojila je &bdquo;Andrićevu nagradu&ldquo;. Roman <em>Čizmaši</em> objavio je 1983. i za njega dobio prestižnu Ninovu nagradu kritike, a 1985. godine i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine. <br /> <br /> Godine 1969, prema motivima svog romana, napisao je dramu <em>Kad su cvetale tikve</em>, koja je objavljena i, u oktobru te godine, pet puta igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali posle mnogobrojnih napada na političkim skupovima i u štampi, na radiju i televiziji, lične intervencije Edvarda Kardelja i javnog govora Josipa Broza Tita, skinuta je s repertoara zbog eksplicitnog pominjanja golootočkih zatočenika. Posle toga drama četrnaest godina nije nanovo stavljena na repertoar &ndash; obnovljena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a igrani film prema već otkupljenom scenariju nije snimljen. Roman je u zemlji bio devet godina praktično zabranjen, a isto toliko zvanični jugoslovenski diplomatski predstavnik odlagao je izlazak prevoda u jednoj socijalističkoj zemlji. <br /> <br /> Godine 1990. počeo je da objavljuje i dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova <em>Goli otok</em> (poslednji, peti tom objavljen je 2012. godine).<br /> <br /> Objavio je još publicistička dela i naučne studije <em>Kratka istorija satiranja</em> (1999),<em> Crveno i plavo</em> (2001), <em>Vreme za povratak</em> (2006), <em>Majstorsko pismo</em> (2007), kao i drame<em> Kad su cvetale tikve</em>, <em>Protuve piju čaj</em>, <em>Skupljač</em> i <em>Uvođenje u posao</em>.&nbsp;U polemičkim tekstovima, izjavama i intervjuima osuđivao je dve državne koncepcije koju je Srbija tokom XX veka branila: Jugoslaviju i socijalizam.<br /> <br /> Izabrana dela su mu štampana dva puta, u šest knjiga 1984. i u sedam knjiga 1990. godine. &bdquo;Laguna&ldquo; je objavila njegova sabrana književna dela u 12 knjiga. Osim pomenutih, dobio je Kočićevu nagradu za životno delo, &bdquo;Račansku povelju&ldquo; za celokupno književno delo, Vitalovu nagradu za zbirku pripovedaka <em>Preživljavanje</em>, i mnoga druga književna priznanja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a za redovnog 1989. godine.<br /> <br /> Dragoslav Mihailović je preminuo 12. marta 2023. godine u Beogradu.</p>

Slika Jovo Anđić

Jovo Anđić

<p style="text-align: justify">Jovo Anđić rođen je 1953. godine u Užicu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu je diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu: Grupa geografija, smer turizam. Po završetku fakulteta kraće vreme živeo i radio u Parizu. Posle višegodišnjeg rada u turizmu posvećeno se bavio kulturnim nasleđem što je krunisao pokretanjem i utemeljivanjem manifestacije &bdquo;Dani evropske baštine&ldquo; u Beogradu i Srbiji 2002. godine. Istovremeno pisao tekstove iz oblasti turizma, ekonomije i kulture, i putopise u nedeljnim novinama, magazinima i stručnim časopisima, kao i scenarija za radio i televiziju. Osnivač je Centra za kulturne inicijative &bdquo;Kulttura&ldquo; i autor i koautor izložbi i programa koje Centar već deset godina realizuje na teritoriji Beograda, samostalno ili u saradnji sa drugim gradskim institucijama. Autor je ilustrovanog vodiča &bdquo;Beograd za decu&ldquo;, knjige bez prethodnika u ovoj oblasti. Njegovi tematski autorski programi &bdquo;Beogradski muzički vremeplov&ldquo;, Slatki Beograd&ldquo;, &bdquo;Beografija&ldquo;, &bdquo;Tesla u Beogradu&ldquo;, &bdquo;Beogradski zadužbinari&ldquo;, &bdquo;Sportski Beograd&ldquo; i &bdquo;Književni vodič kroz Beograd&ldquo; otkrivaju širokoj publici kulturnu i društvenu istoriju prestonice. Kao najpopularniji, program &bdquo;Književni vodič kroz Beograd&ldquo; najpre je ostvarivan kao serijal objavljivan u mesečnom magazinu &bdquo;Bel Gest&ldquo;, a potom od 2009. godine realizovan u formi šetnji kroz Beograd tragovima pisaca. Na kraju je ovo veliko iskustvo, uz obilje fotografija, zapisa raznih vrsta, dokumenata i malo poznatih činjenica o piscima i njihovom Beogradu uobličeno u jedinstvenu knjigu <em>Književni vodič kroz Beograd</em>.<br /> <br /> Autor svakog proleća, leta i jeseni decu i odrasle vodi u svoje &bdquo;Beogradske šetnje&ldquo;, kako su u spomen na Borisava Stankovića zajednički nazvani njegovi programi, otkrivajući im skrivene lepote Beograda... Zimi obrađuje prikupljenu građu i piše knjige o gradu koji voli.</p>

Slika Miroslav Antić

Miroslav Antić

<p style="text-align: justify">Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.<br /> <br /> Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...<br /> <br /> Imam i neke nagrade i priznanja. Dve &bdquo;Nevenove&ldquo;. Jednu za životno delo u poeziji za decu. &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. &bdquo;Nagradu Sterijinog pozorišta&ldquo;. &bdquo;Zlatnu arenu za filmski scenario&ldquo;. &bdquo;Nagradu oslobođenja Vojvodine&ldquo;. &bdquo;Sedmojulsku nagradu Srbije&ldquo;. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list &bdquo;Ritam&ldquo; ili uređivao Zmajev &bdquo;Neven&ldquo;... <br /> <br /> Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima. Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi &bdquo;In Memoriam&ldquo;. I u svim ostalim svojim pesmama.</p>

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br /> <br /> <em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br /> <br /> Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br /> <br /> Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br /> <br /> Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br /> <br /> U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br /> <br /> Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br /> <br /> U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br /> <br /> <em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br /> <br /> U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br /> <br /> <em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br /> <br /> U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br /> <br /> 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br /> <br /> Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br /> <br /> Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br /> <br /> Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br /> <br /> Umro je 2010. godine u Beogradu.<br /> <br /> Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>

Slika Vedrana Rudan

Vedrana Rudan

<p style="text-align: justify">Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je petnaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i četiri knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i kao voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.<br /> <br /> Vedrana Rudan piše na svom blogu rudan.info. Ima preko trista dvadeset četiri hiljade sledbenika, a stranica joj je pogledana preko trideset miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem i dve mačke.<br /> <br /> U Laguni je objavila knjige <em>Zašto psujem</em>, <em>Muškarac u grlu</em>, <em>Uho, grlo, nož</em>, <em>Dabogda te majka rodila</em>, <em>Kosturi okruga Medison</em>, <em>Život bez krpelja</em>, <em>Ples oko Sunca</em>, <em>Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder</em>, <em>Puding od vanilije</em>, <em>Ljubav na posljednji pogled</em>, <em>Doživotna robija</em>, <em>Besplatna dostava</em>, <em>Crnci u Firenci</em> i <em>Umrijeti bez stresa</em>.<br /> <em> </em><em><br /> </em>Foto:&nbsp;© Rino Gropuzzo</p>

Slika Vuk Drašković

Vuk Drašković

<p style="text-align: justify">Vuk Drašković (1946, Međa kod Žitišta), pisac, političar, osnivač i predsednik Srpskog pokreta obnove. Po završenim studijama prava u Beogradu 1968, radio kao novinar u Tanjugu i dopisnik iz afričkih zemalja. Od 1980. posvetio se književnosti, a od kraja 80-ih godina do danas je i politički angažovan.<br /> <br /> Osnovao je stranku Srpski pokret obnove 1990. godine i bio najsnažniji i najuticajniji predstavnik opozicije i protivnik režima Slobodana Miloševića u poslednjoj deceniji XX veka, zbog čega je više puta, sa suprugom Danicom, zatvaran i izlagan policijskoj torturi, a nekoliko puta bio je i meta atentata kriminalizovanih struktura državne bezbednosti.<br /> <br /> Objavio je romane Sudija (1981), Nož (1982, ekranizovan 1999), Molitva (1985), Ruski konzul (1988), Noć đenerala (1994), Doktor Aron (2009), Via Romana (2012), Tamo daleko (2013), Isusovi memoari (2015, i iste godine u prevodu na engleski The Memoirs of Jesus), Ko je ubio Katarinu (2017), Aleksandar od Jugoslavije (2018), I grob i rob (2020), Monah Hokaj (2023); autobiografsku prozu Meta (2007); knjige eseja Ja, malograđanin (1981), Odgovori (1987), Koekude, Srbijo (1989), Podsećanja (2001), te knjige govora, intervjua i članaka Sve moje izdaje (1992), Isečci vremena (2016). Autobiografiju Ožiljci života objavio je 2022. godine.<br /> <br /> Njegove knjige prevođene su na bugarski, češki, engleski, francuski, grčki, italijanski, poljski, rumunski, ruski, španski, turski i ukrajinski jezik, a svi romani su mu bili bestseleri i u srpskim i u jugoslovenskim okvirima.<br /> <br /> Romani Nož, Aleksandar od Jugoslavije i Ruski konzul su ekranizovani.</p>

Slika Živojin Petrović

Živojin Petrović

<p style="text-align: justify">Živojin Žika Petrović rođen je u Beogradu 1969. godine. U ranoj mladosti pokazuje interesovanje za elektroniku i kibernetiku, a već sa 18 godina registruje samostalnu delatnost, kao svoje dopunsko zanimanje, i osniva servis za popravku TV, audio i video tehnike. Osnovao je firmu &bdquo;Processor Commerce&ldquo;, izdavačku kuću &bdquo;GSM Public&ldquo; i prvi srpski časopis namenjen telekomunikacijama &ndash; &bdquo;Mobilni magazin&ldquo;, a zatim i &bdquo;e magazin&ldquo;, izdanje usmereno ka polju savremenih komunikacija, digitalne ekonomije i finansija. Osnivač je prve i jedinstvene u Srbiji, obrazovne i neprofitne TV stanice Srpska naučna televizija, koja je u saradnji sa kompanijom United Media, krajem 2018. godine prerasla u regionalni kanal nauke i umetnosti Brainz TV, čiji je direktor i glavni i odgovorni urednik.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x