Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja Laguninih autora

Na knjižarskim policama uskoro će se naći sedmo izdanje „Apisovog apostolaSlaviše Pavlovića, koji prati uzbudljiv život novinara Pavla Govedarice, koji od običnog piskarala napreduje do mesta urednika. Pošto ga je Crna ruka zavrbovala, napisaće seriju vatrenih političkih tekstova u kojima otkriva afere o skandaloznom kriminalu u vrhu sistema. Ali kad Pavla osude što je ubio čoveka u saobraćajnoj nesreći, biće primoran da pobegne u Ameriku sa lažnim pasošem.

Ja, tajkunMiroslava Miškovića, doživeće deseto izdanje. U pitanju je jedinstvena ispovest čoveka koga je Milošević smatrao saradnikom, Đinđić prijateljem, Tadić protivnikom, a Vučić neprijateljem. Ona pruža celovit pogled srpskog preduzetnika na istorijat nesporazuma između države i njenih biznismena, na mentalitet srpskog političara i radnika, na ekonomsku prošlost, sadašnjost i budućnost Srbije i regiona.

Uskoro će se u prodaji naći trinaesto izdanje knjige „Dosije Bogorodica“, Vanje Bulića. Čudnom igrom sudbine ili Božje promisli, dve najveće hrišćanske svetinje – desna ruka Jovana Krstitelja i čudotvorna ikona Bogorodica Filermosa našle su se na Cetinju. Odnete iz Jerusalima u jedanaestom veku, tokom krstaških ratova, relikvije su sedam vekova bile zaštitni znak malteških vitezova. Bežeći pred Napoleonom, viteški red ih je predao ruskom caru Pavlu I, a posle Oktobarske revolucije preživeli naslednici dinastije Romanov daju svetinje na čuvanje dinastiji Karađorđević. Drugi svetski rat svetinje provode skrivene u manastiru Ostrog. Nakon oslobođenja, komunističke vlasti ih prebacuju u policijski sef u Titogradu, današnjoj Podgorici. Proći će skoro četvrt veka dok konačno ne izađu na svetlost dana... Jedna od njih, međutim, sada je oskrnavljena: sa Bogorodičine ogrlice ukradeni su jedan dijamant i veliki plavi safir neprocenjive vrednosti. Ova vest podstaći će novinara Novaka Ivanovića da krene u potragu za ukradenim draguljima.

Uskoro će biti štampano dvadeset prvo izdanje. „Simeonovog pečata“ Vanje Bulića, koji daje odgovor na pitanje ko je i zašto zapalio manastir Hilandar. U potrazi za odgovorom na to pitanje, Novak i Veljko dolaze na Svetu Goru. Ali kada u maslinjaku iznad manastira nađu obešenog lažnog monaha, događaji počinju da se nižu neverovatnom brzinom. Na mestu svakog narednog zločina, pronalaze otisak pečata Svetog Simeona koji je monaško bratstvo Hilandara poklonilo kralju Aleksandru Obrenoviću, a potom mu se izgubio trag u burnim događajima tokom Prvog svetskog rata...

U štampi će biti osmo izdanje I toma „Zlatnog runa“, koje obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književnosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka. Oživljavajući nam porodicu Njegovan, u istorijskim sunovratima i značajnim događajima od antičkih vremena, preko Sulejmana Veličanstvenog, do Drugog svetskog rata, Pekić nas kroz ovaj roman vodi do krajnje mitske metafore, plovidbe Argonauta na Istok, po zlatno runo Života.

Drugo izdanje „Filosofije palankeRadomira Konstantinovića, objavljena prvi put davne 1969. godine, počela se više čitati i citirati u poslednjoj deceniji XX veka. Bilo je potrebno da se duh palanke otelotvori u svim pojedinostima da bi „Filosofija palanke“ postala ključ za razumevanje krvavog haosa u toj deceniji.

Knjižarske police dobiće drugo izdanje „Zvezde nad prazninomDejana Stojiljkovića, priču o jednoj državi i njenoj Službi bezbednosti, ali i o izuzetnom pojedincu koji poput Prometeja donosi čovečanstvu vatru i svetlost života. U rano jutro, 12. februara 1961, pred sam početak pomračenja Sunca, u Ksaverskoj šumi, na periferiji Zagreba, pronađeno je beživotno telo mladića kako kleči obešen o drvo debljine dečje ruke. Vest o ovoj smrti brzo je protutnjala tadašnjom Jugoslavijom, jer se radilo o Branku Miljkoviću, princu poezije, koji je u trenutku smrti imao samo 27 godina i ceo život pred sobom. Kako se našao tu? Šta ga je dovelo na to samotno mesto? Da li je digao ruku na sebe ili je možda ubijen? Prateći poslednje tri godine Brankovog života, sa reminiscencijama na njegovo detinjstvo i rane godine, roman se bavi tragičnom sudbinom genijalnog umetnika u večitom sukobu sa svetom.

Beleške jedne Ane“ je knjiga Mome Kapora koja će vas nasmejati, ali i podstaknuti na razmišljanje o večitim pitanjima koja sebi postavljamo. Kada bi trebalo odabrati jedno delo Mome Kapora koje ga najbolje predstavlja, onda bi to svakako bila knjiga „Beleške jedne Ane“, svet posmatran iz ugla tinejdžerke, ispričan prepoznatljivim beogradskim žargonom i ilustrovan autorovom rukom, u isto vreme je i duhovita ali i nemilosrdna analiza jednog vremena. U štampi je deseto izdanje.

Da je bolje, ne bi valjalo“, Bojana Ljubenovića – u prodaji će se naći osmo izdanje. Kada neostvareni pisac Ivan Bogdan u svom bračnom krevetu zatekne voljenu suprugu sa drugim muškarcem, uveren je da je njegov život dotakao samo dno. Ali on zaboravlja da živi u zemlji koja često podseća na kofer sa duplim dnom, te da uvek postoji još jedna pregrada ispod. Priča postaje sve dinamičnija i dobija neverovatne obrte, a Ivan otkriva da je i te kako sposoban za dela koje su mu ranija bila nepojmljiva.

Roman „Zoe“, napisan davne 1978. godine, jedno je od najpopularnijih dela Mome Kapora. Ova moderna bajka zainteresovaće čitaoce svojom pričom, ali će ih i podstaći na razmišljanje o kontrastima koji i danas karakterišu savremeni svet. U štampi je četvrto izdanje. Nesvakidašnja i uvek aktuelna, istovremeno zabavna i poučna, „Zmajeva riznica“ je knjiga bez koje ne može da se odraste u srpskom jeziku, a pojaviće se u Delfi knjižarama u trećem izdanju. Stihovi čika Jove najbolji su prvi koraci u otkrivanju sveta, jer deca kroz pesme otkrivaju šta je dobro i lepo. Lepršava i svevremena, poezija Jovana Jovanovića neizbežni je dodatak svačijem odrastanju i sagledavanju lepote srpskog jezika.

Književni vodič kroz BeogradJove Anđića – kroz priče o intimnim i stvaralačkim sudbinama dvadeset četiri pisca ispričana je istorija Beograda kao grada velikih književnika. Povezanost pisaca sa Beogradom i trajnost njihovog uticaja na identitet grada iskazani su koliko obimnom faktografijom i pripovedanjem o životu i radu pisaca toliko i pažljivim odabirom izvoda iz dela kojima se završava svako poglavlje. U štampi je šesto izdanje ove knjige.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Bojan Ljubenović

Bojan Ljubenović

<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br /> Rođen 1972. godine u Beogradu.<br /> Uređuje rubriku TRN u &bdquo;Večernjim novostima&ldquo;.<br /> <br /> Objavio:<br /> <br /> <em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br /> <em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br /> <em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br /> Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br /> Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br /> <em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br /> <em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br /> <em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br /> <em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br /> <em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br /> <em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br /> <em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br /> <em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br /> <br /> Nagrade:<br /> <br /> &bdquo;Mladi jež&ldquo; 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br /> Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Vladimir Bulatović VIB&ldquo; 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br /> Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Jovan Hadži Kostić&ldquo; 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br /> Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br /> &bdquo;Vuko Bezarević&ldquo; 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br /> &bdquo;Letnji erski kabare&ldquo;, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br /> &bdquo;Dragiša Kašiković&ldquo; 2014., za satirično stvaralaštvo.<br /> Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Tipar&ldquo; 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br /> &bdquo;Interfer&ldquo; 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br /> &bdquo;Zlatna značka&ldquo; 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Jovan Jovanović Zmaj

Jovan Jovanović Zmaj

<p style="text-align: justify">Jovan Jovanović Zmaj (Novi Sad, 6. decembar 1833 &mdash; Sremska Kamenica, 14. jun 1904) je bio jedan od najvećih liričara srpskog romantizma. Po zanimanju bio je lekar, a tokom celog svog života bavio se uređivanjem i izdavanjem književnih, političkih i dečjih časopisa. Pored lirskih pesama, pisao je satirične i političke pesme, a prvi je pisac u srpskoj književnosti koji je pisao poeziju za decu. Najznačajnija objavljena dela: <em>Đulići</em> (1864), <em>Đulići uveoci</em> (1882), <em>Pevanija</em> (1882), <em>Snohvatice</em> (1895), <em>Čika Jova srpskoj deci</em> (1899), <em>Devesilje</em> (1900), <em>Čika Jova srpskoj omladini</em> (1901).&nbsp;</p>

Slika Jovo Anđić

Jovo Anđić

<p style="text-align: justify">Jovo Anđić rođen je 1953. godine u Užicu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu je diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu: Grupa geografija, smer turizam. Po završetku fakulteta kraće vreme živeo i radio u Parizu. Posle višegodišnjeg rada u turizmu posvećeno se bavio kulturnim nasleđem što je krunisao pokretanjem i utemeljivanjem manifestacije &bdquo;Dani evropske baštine&ldquo; u Beogradu i Srbiji 2002. godine. Istovremeno pisao tekstove iz oblasti turizma, ekonomije i kulture, i putopise u nedeljnim novinama, magazinima i stručnim časopisima, kao i scenarija za radio i televiziju. Osnivač je Centra za kulturne inicijative &bdquo;Kulttura&ldquo; i autor i koautor izložbi i programa koje Centar već deset godina realizuje na teritoriji Beograda, samostalno ili u saradnji sa drugim gradskim institucijama. Autor je ilustrovanog vodiča &bdquo;Beograd za decu&ldquo;, knjige bez prethodnika u ovoj oblasti. Njegovi tematski autorski programi &bdquo;Beogradski muzički vremeplov&ldquo;, Slatki Beograd&ldquo;, &bdquo;Beografija&ldquo;, &bdquo;Tesla u Beogradu&ldquo;, &bdquo;Beogradski zadužbinari&ldquo;, &bdquo;Sportski Beograd&ldquo; i &bdquo;Književni vodič kroz Beograd&ldquo; otkrivaju širokoj publici kulturnu i društvenu istoriju prestonice. Kao najpopularniji, program &bdquo;Književni vodič kroz Beograd&ldquo; najpre je ostvarivan kao serijal objavljivan u mesečnom magazinu &bdquo;Bel Gest&ldquo;, a potom od 2009. godine realizovan u formi šetnji kroz Beograd tragovima pisaca. Na kraju je ovo veliko iskustvo, uz obilje fotografija, zapisa raznih vrsta, dokumenata i malo poznatih činjenica o piscima i njihovom Beogradu uobličeno u jedinstvenu knjigu <em>Književni vodič kroz Beograd</em>.<br /> <br /> Autor svakog proleća, leta i jeseni decu i odrasle vodi u svoje &bdquo;Beogradske šetnje&ldquo;, kako su u spomen na Borisava Stankovića zajednički nazvani njegovi programi, otkrivajući im skrivene lepote Beograda... Zimi obrađuje prikupljenu građu i piše knjige o gradu koji voli.</p>

Slika Miroslav Mišković

Miroslav Mišković

<p style="text-align: justify">Miroslav Mišković je rođen 5. jula 1945. godine u selu Bošnjane kod Varvarina. Posle prekida atletičarske karijere diplomirao je na kragujevačkom odeljenju Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Specijalizaciju iz devizno-bankarskog poslovanja stiče u Dubrovniku. Poslovnu karijeru otpočinje u kruševačkoj filijali <em>Jugobanke</em>, u kojoj postaje najmlađi direktor deviznog sektora. Godine 1977. postaje finansijski direktor Hemijske industrije <em>Župa</em>, a zatim staje na njeno čelo kao jedan od najmlađih generalnih direktora u istoriji jugoslovenske privrede. U vladu Republike Srbije ulazi na kraju 1989. godine kao potpredsednik zadužen za privredne reforme. Budući da korenite promene nisu moguće bez tržišne privrede i privatizacije društvene svojine, napušta to mesto posle svega šest meseci. Osnivač je i predsednik <em>Delta holdinga</em>, kompanije koja je od 1991. godine prešla put od firme sa četiri zaposlena pripravnika do vodeće korporacije na prostoru bivše Jugoslavije. U svojoj zemlji doživeo je otmicu, hapšenje, zatvaranje, suđenje i višegodišnju medijsku harangu. Oženjen je, ima dvoje dece i četvoro unučadi.&nbsp;</p>

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br /> <br /> <em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br /> <br /> Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br /> <br /> Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br /> <br /> Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br /> <br /> U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br /> <br /> Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br /> <br /> U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br /> <br /> <em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br /> <br /> U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br /> <br /> <em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br /> <br /> U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br /> <br /> 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br /> <br /> Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br /> <br /> Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br /> <br /> Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br /> <br /> Umro je 2010. godine u Beogradu.<br /> <br /> Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>

Radomir Konstantinović

<p style="text-align: justify">Radomir Konstantinović (Subotica, 1928 &ndash; Beograd, 2011) bio je srpski i jugoslovenski književnik, filozof, publicista. Njegov otac Mihailo Konstantinović (1897&ndash;1982) bio je tvorac Zakona o obligacionim odnosima koji je i danas na snazi, te dekan Pravnog fakulteta u Beogradu.<br /> <br /> Književnu karijeru Radomir Konstantinović počeo je kao pesnik zbirkom stihova Kuća bez krova, koju je objavio 1951. godine kada je bio član Literarne redakcije Radio Beograda, da bi se posle toga posvetio pisanju romana, radio-drama, eseja i rasprava, emitovanih preko radija i televizije i štampanih u listovima i časopisima. Prvu zbirku eseja <em>Ahasver ili traktat o pivskoj flaši</em> objavio je 1964, <em>Pentagram, beleške iz hotelske</em> sobe 1966. godine. Od 1966. godine emituju se preko Trećeg programa Radio Beograda, a od 1969. štampaju u časopisu <em>Treći program</em> ogledi<em> Biće i jezik</em>, prva knjiga integralnog i kompleksnog filosofskog modela književne kritike, objavljena u osam tomova 1983. godine pod naslovom <em>Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka</em>. Konstantinović je u celosti pročitao Filosofiju palanke u emisijama Trećeg programa Radio Beograda pre nego što je prvi put štampana 1969. godine.<br /> <br /> Njegovi romani <em>Daj nam danas</em> (1954), <em>Mišolovka </em>(1956), <em>Čisti i prljavi</em> (1958), <em>Izlazak </em>(1960, ovenčan Ninovom nagradom) privukli su pažnju književne kritike i ocenjeni kao zreo izraz naše literature. U esejističkom nizu dela čijem se pisanju posvetio od šezdesetih nastalo je postmodernističko štivo <em>Dekartova smrt</em> (1998), potom zapaženo delo <em>Beket prijatelj</em> (2000) sačinjeno od tridesetak pisama koje je Semjuel Beket slao Konstantinoviću i Kaći Samardžić, propraćeno sa isto toliko esejističkih napomena, te <em>Duh umetnosti</em> (2016), a posthumno su objavljene dve knjige Miloš Crnjanski i Na margini.<br /> <br /> Dobitnik je mnogih važnih priznanja, među kojima su Ninova nagrada za roman Izlazak, nagrada &bdquo;Đorđe Jovanović&ldquo; i Godišnja nagrada Radio Beograda za Filosofiju palanke, Ninova nagrada &bdquo;Dimitrije Tucović&ldquo; za eseje objavljenje u časopisu Treći program, odlikovanja &bdquo;Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom&ldquo; i druge.<br /> <br /> U Subotici je u februaru 2013. godine osnovan Savet za očuvanje misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića; ustanovljene su i međunarodna nagrada &bdquo;Radomir Konstantinović&ldquo; koja se dodeljuje svake druge godine u Subotici na godišnjicu njegove smrti, kao i nagrada &bdquo;Biće i jezik&ldquo;.</p>

Slika Slaviša Pavlović

Slaviša Pavlović

<p style="text-align: justify">Rođen je 1982. godine u Ljuboviji.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Zavet </em>(2010), <em>Nema šanse da ne uspem</em> (2012), <em>Zavet heroja</em> (2014), <em>Apisov apostol</em> (2016), <em>Himerina krv: roman o Dučiću</em> (2020) i istorijsko-dokumentarnu knjigu <em>Ratnici Crne ruke</em> (2017).<br /> <br /> Prevođen je na ruski jezik. Njegov roman <em>Zavet heroja</em>, objavljen povodom obeležavanja stogodišnjice početka Velikog rata u Rusiji bio je dva meseca na top-listi bestseler romana u Moskvi. <br /> <br /> Na poziv Ruskog istorijskog društva i Asocijacije &bdquo;Francusko-ruski dijalog&ldquo; govorio je na više međunarodnih naučno-istorijskih skupova posvećenih Prvom svetskom ratu. <br /> <br /> Godinama se bavio novinarstvom. Bio je glavni i odgovorni urednik mesečnika <em>ReStart</em>, izvršni urednik magazina <em>Sofija</em>, a pisao je za <em>Srpski glas</em> iz Melburna, ruski portal <em>Jugoslovo</em>, francusku mrežu <em>Volter</em>, <em>Vodič za život</em>... Bio je autor i voditelj nekoliko televizijskih emisija (<em>Klub književnika</em>, <em>TV Skupština</em>, <em>Na raskršću</em>, <em>Arena</em>). <br /> <br /> Aktivan je sportista. Bio je fudbalski sudija, a i dan-danas aktivno trenira fudbal i boks.<br /> <br /> Živi i radi u Beogradu.</p>

Slika Vanja Bulić

Vanja Bulić

<p style="text-align: justify">Vanja Bulić (1947) čitav radni vek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je uradio više od četiri hiljade emisija različitih žanrova, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Bio je glavni urednik časopisa <em>ITD</em>, <em>Zum</em>, <em>Praktična žena</em>, pomoćnik glavnog urednika časopisa <em>Duga</em>, glavni urednik satelitskog programa TV BK, urednik zabavnog programa TV BK i TV <em>Happy</em>. Dobitnik je više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove (<em>Državni radnik</em>, <em>Crveni barjak</em> <em>Filipa Filipovića</em>), scenarista je četiri TV serije (<em>Jugovići </em>&ndash; RTS, <em>Javlja mi se iz dubine duše</em> &ndash; TV Košava, <em>Drugo stanje</em> &ndash; BK TV i <em>Kafana na Balkanu</em> &ndash; Telekom). Koscenarista je dugometražnog filma <em>Lepa sela lepo gore</em> i scenarista filmova <em>Drugo stanje</em> i <em>Pokidan</em>. Napisao je zbirke priča <em>Kako sam gajio blizance</em> (1995), <em>Sto bisera</em> (2009), <em>Istorija u krevetu</em> (2012), <em>Muškarac u izvesnim godinama</em> (2014), <em>Zašto bog nema auto</em> (2016) i <em>Rupe u glavi</em> (2020), i romane <em>Tunel </em>&ndash; <em>lepa sela lepo gore </em>(1996), <em>Ratna sreća</em> (1999), <em>Zadah belog</em> (2000), <em>Vrele usne</em> (2001), <em>Parada strasti</em> (2003), <em>Drugo stanje</em> (2006), <em>Oko otoka</em> (2009), <em>Šole </em>(2010), <em>Simeonov pečat</em> (2012), <em>Jovanovo zaveštanje</em> (2013), <em>Dosije Bogorodica</em> (2014), <em>Devedesete </em>(2015 &ndash; knjiga u kojoj se nalaze četiri romana objavljena devedesetih godina prošlog veka), <em>Teslina pošiljka</em> (2015), <em>Šmekeri </em>(2016), <em>Šmekerke </em>(2017), <em>Viza za nebo</em> (2017), <em>Dušanova kletva</em> (2018), <em>Teodorin prsten</em> (2019), <em>Savin osvetnik</em> (2020), <em>Tata u drugom stanju</em> (2021), <em>Milutinov greh</em> (2023). Priredio je dnevnik iz Haga Veselina Šljivančanina <em>Branio </em><em>sam istinu</em> (2012), a napisao je i romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog, Jelisavete Seke Sablić i pevača Ace Lukasa. Napisao je pet pozorišnih komada: <em>Državni radnik</em>, <em>Rijaliti obračun</em>, <em>Jače smo od sudbine</em>, <em>Braća po Hagu</em> i <em>Bitanga u boji</em>. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se <em>Zlatni beočug</em> za trajni doprinos kulturi Beograda, nagrada &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; za najbolju knjigu satiričnih priča, kao i tri godišnja priznanja Redakcije za kulturu RTS <em>Zlatni hit liber</em> za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije 2012, 2013. i 2015. godine.<br /> <br /> Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x