Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Na knjižarskim policama uskoro će se naći nova izdanja romana Borislava Pekića.
U „Besnilu“, univerzalnoj metafori, zaraženi ljudi vode rat ne samo sa zlokobnim psećim virusom nego i sa besnilom u sebi i besnilom svoje okoline, razotkrivajući zastrašujuću istinu o ljudskoj prirodi: nije nam potreban virus da bi ludilo koje s rođenjem nosimo iskazalo sve svoje vidove i probilo tanku opnu obzira i samopoštovanja. U štampi je petnaesto izdanje.
„Zlatno runo“ obeležava čitavu jednu istorijsku epohu i stoji u samom vrhu književnosti napisane na srpskom jeziku u drugoj polovini XX veka. Roman je ostvaren kao ciklus od sedam velikih samostalnih delova, koji su iznutra povezani porodičnom sudbinom balkanskih Cincara, pomešanih sa srpskim stanovništvom i srpskom građanskom klasom u njenom usponu u raspadanju. U srpskoj književnosti „Zlatno runo“ predstavlja kapitalno delo. Uskoro će biti štampano peto izdanje drugog i četvrtog dela ove sage.
Uskoro izlazi dvanaesto izdanje knjige Nikole Malovića „Lutajući Bokelj“. Visokim planinskim vencem s jedne, i morem s druge strane, omeđena je Boka Kotorska. Puna je turista, iznenadnih situacija, neobičnih dešavanja, misterioznih nestanaka. I fešti. U ovoj knjizi pratimo pustolovine junaka Nika u 24 poglavlja, kroz težnju savremenog Odiseja da se vrati ženi. Vidimo sve letnje mediteranske boje plavog i osećamo slan ukus mora.
U knjižarama će se uskoro naći deveto izdanje knjige Dejana Lučića „Islamska republika Nemačka 1 – Strahovi moćnika“. Ova knjiga je više od špijunskog romana. Ona otkriva da je rat biznis, ko su tajna društva koja vladaju svetom i da nas očekuje treći svetski rat koji će se povesti protiv katoličke Evrope.
U štampi je osmo izdanje „Priča“ Ive Andrića. Bilo da pripoveda o bosanskim muslimanima, Turcima ili Jevrejima, o ženama, gradovima ili fratrima, o neobičnim likovima koje je upoznao ili zamislio u Sarajevu, Višegradu ili Beogradu, Andrić sa neodoljivom ironijom, prepoznatljivim i jedinstvenim stilom uspeva u svojim pričama da čitaoca uvek iznova, kako je sam umeo da kaže, „iznenadi nečim poznatim“.
U štampi je i drugo izdanje romana „Atlas opisan nebom“ Gorana Petrovića, kojim se autor vinuo u sam vrh savremene srpske književnosti. Ova vrlo neobična i zagonetna knjiga doživela je po četiri izdanja na ruskom i španskom jeziku, po jedno na bugarskom, engleskom, francuskom i farsi jeziku.
Napet i odlično napisan roman prvenac Borisa Dežulovića „Christkind“ doživeće drugo izdanje. Žanrovska je mešavina čiju okosnicu čini priča o splitskom knjižaru s kraja 20. veka, koji je vremeplovom poslat u pozni 19. vek da ubije dečaka Adolfa Hitlera i tako spreči krvoproliće 20. veka.
„Astragan“ Dragana Velikića, prvi put objavljen 1991. godine, može se nazvati poslednjim jugoslovenskim romanom iako s godinama samo dobija na intrigantnosti i aktuelnosti. Tragajući po životima svojih dvojnika, glavni junak gubi identitet i postaje jedan od mnogih koji su uključeni u svet špijunaže, politike i istorije. U štampi je drugo izdanje.
I naslovi za najmlađe doživeće nova izdanja.
Knjiga „Urnebesna fizika“ Igora Kolarova, Svetislava Paunovića i Branka Stevanovića doživeće trinaesto izdanje. U pitanju je zbirka eksperimenata i trikova za one koji su ludi za fizikom, ali i za one koji bi radije vukli krokodila za rep nego izučavali fiziku! To je knjiga koja oslobađa decu od bauka nauke i istovremeno ih uvodi u ozbiljna saznanja putem raznih „trikova“.
Kia Sibin ima 12 godina i svi misle da je neobična. Ona i njena drugarica Simona zajedno obilaze Mesečev vrt i napušteno pozorište „Orfej“. Međutim, kad se Simona razboli, čuda će morati da se dogode da bi ona mogla da ozdravi... Savremena bajka koju ispunjavaju nesvakidašnji junaci poput Gospođe Flo, Profesora Apija i patuljka Dva Plus Jedan. „Dvanaesto more“ predstavlja verovatno vrhunac stvaralaštva Igora Kolarova, pisca koji je pomerio granice književnosti za decu. U štampi je deveto izdanje.
„Fazoni i fore 2“ Ljubivoja Ršumovića kroz zabavu nenametljivo uče decu osnovnim životnim istinama, jer se šalama najbolje štiti odrastanje. U štampi je drugo izdanje.
Urnebesan i dirljiv roman Roberta Takariča „Upomoć! Izgleda da sam se zaljubila“ priča je o ljubavi i problemima adolescenata. Oli ide u šesti razred u osmoj školi jer se stalno seli, ali postaje urednica emisije „Školski dnevnik“, a ljubav je ludilo koje zahvata njene drugarice (mada su neke od njih lude i bez ljubavi). A da li Oli zaista misli da ljubav samo nju zaobilazi? U štampi je drugo izdanje.
<p style="text-align: justify">Boris Dežulović rođen je 20. novembra 1964. u Splitu.<br />
<br />
Karijeru u novinarstvu započeo je 1977. kao vlasnik i urednik <em>Đulabija</em>, nedeljnika 7a razreda Osnovne škole „Bruno Ivanović“ u Splitu, i <em>Glasila razredne ćelije</em>, časopisa I27 razreda splitske Srednje škole „Ante Jonić“, te istraživački novinar <em>Građevinara</em>, lista Srednje građevinske škole „Ćiro Gamulin“, gde je doživeo prvi susret s cenzurom i zabranu teksta o korupciji u upravi škole. Nakon kraćih izleta u nogomet, veslanje, ragbi, rokenrol, alternativno kazalište, strip, drogu i sitni kriminal, sredinom osamdesetih postaje grafički urednik u splitskoj <em>Omladinskoj iskri</em> i urednik satiričkog priloga <em>Le Spizd</em>. Od 1990. radi kao novinar <em>Nedjeljne Dalmacije</em>, te ratni reporter i komentator <em>Slobodne Dalmacije</em>.<br />
<br />
Od 1988. zajedno s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem u <em>Nedjeljnoj</em>, odnosno <em>Slobodnoj Dalmaciji</em>, uređuje satirički podlistak <em>Feral Tribune,</em> koji nakon HDZ-ovog preuzimanja splitske novinske kuće 1993. izdvajaju i utemeljuju kao nezavisni satiričko-politički nedeljnik. Krajem 1999. napušta <em>Feral </em>i postaje kolumnista <em>Globusa</em>, te saradnik ostalih izdanja <em>Europa Press Holdinga</em>, odakle odlazi nakon otkazivanja saradnje u <em>Slobodnoj Dalmaciji</em> 2015. godine. Danas radi za <em>Novosti</em>, nedeljnik <em>Srpskog narodnog vijeća</em>.<br />
<br />
Dugogodišnji je redovni kolumnista ljubljanskog <em>Dnevnika</em> i portala N1, te stalni ili povremeni saradnik brojnih hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih medija. U izboru Hrvatskog novinarskog društva 2004. proglašen je novinarom godine, a 2014. u Londonu je dobio i <em>European Press Award</em> za najbolji novinski komentar.<br />
<br />
Koautor je brojnih proznih zbirki i monografija, i autor scenarija za dokumentarni film Jasmile Žbanić <em>Dnevnik graditelja</em> (2007) o rekonstrukciji mostarskog Starog mosta. S pjesničko-satiričkim kabareom <em>Melodije Bljeska i Oluje</em> zajedno s Predragom Lucićem deset je godina, od 2007. do 2017, nastupao po gradovima i selima bivše Jugoslavije, te sadašnje Švedske, Norveške, Nemačke, Belgije i Luksemburga.<br />
<br />
S Lucićem je 1999. u Biblioteci <em>Feral Tribune</em> uredio i <em>Antologiju suvremene hrvatske gluposti</em>, a objavio je još romane <em>Christkind</em> (2003) – za koji je dobio nagradu <em>Jutarnjeg lista</em> za najbolje prozno delo godine – i <em>Jebo sad hiljadu dinara </em>(2005), pesničku zbirku <em>Pjesme iz Lore</em> (2005) i zbirku priča <em>Poglavnikova bakterija</em> (2007), izbore kolumni <em>Ugovor s đavlom </em>(2008), <em>Crveno i crno</em> (2010), <em>Zločin i kazna</em> (2010), <em>Rat i mir</em> (2012) i <em>U potrazi za izgubljenim vremenom</em> (2013), knjigu intervjua <em>Razgovori sa Smojom</em> (2015), te zbirke eseja <em>Diego Armando i sedam patuljaka</em> (2011) i <em>Summa Atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg</em> (2019).<br />
<br />
Knjige, pripovetke, pesme i eseji prevođeni su mu na nemački, italijanski, francuski, engleski, grčki, poljski, ukrajinski, slovenski i makedonski jezik.<br />
<br />
Živi i radi u jednom malom ribarskom selu između Trsta i Dubrovnika gde ilegalno peče rakiju, lovi ribu i povremeno zapisuje stvari. <br />
<br />
Foto: Tanja Draškić Savić</p>
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p style="text-align: justify">Branko Stevanović (1966) rođen je u Bačkoj Topoli, odrastao na Krivaji i u Sevojnu, živi na Novom Beogradu. Piše za decu i odrasle. Bio je urednik u nekoliko izdavačkih kuća i listova za decu. Bavi se i prevodilačkim radom. U periodici je prisutan od 1984, a prvu knjigu objavio je 1986. godine. Poezijom i kratkom prozom zastupljen je u antologijama, udžbenicima i lektiri za osnovnu školu. <br />
<br />
Neke od objavljenih knjiga su: <em>Trajanja</em>, <em>Nikola Vrana i golubovi</em>, <em>Vrlo društvena igra</em>, <em>Upotreba deteta</em>, <em>Zoološka pesmarica</em>, <em>Priča o princu jedincu</em>, <em>Lepo ti kažem</em>, <em>Eto tako</em>, <em>Ovako je to bilo</em>, <em>Kako sam bio zec</em>, <em>Pozorištancije</em>, <em>Avanture Kraljevića Marka</em>, <em>Strogo poverljiva knjiga</em>, <em>Blago nama sa životinjama</em>… Koautor je knjiga <em>Urnebesna fizika</em> i <em>Urnebesna hemija</em>. Priredio je knjigu izabranih pesama Ljubivoja Ršumovića <em>Čini mi se vekovima</em> i knjigu izabranih priča i pesama Vladimira Andrića <em>Savršeni darmar</em>. Sa Igorom Kolarovim priredio je tri izbora iz srpske poezije za decu: <em>E, baš to!</em>, <em>Od Zmaja do beskraja</em> i <em>Zrenjaninski vatromet</em>. Sa Gordanom Maletić priredio je knjigu izabranih pesama Jovana Jovanovića Zmaja <em>Zgodno mesto</em>. <br />
<br />
Dobitnik je brojnih priznanja u sferi književnosti za decu, među kojima su: „Dečja knjiga godine“ 52. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, Nagrada „Neven“ Prijatelja dece Srbije (dva puta – za beletristiku i za popularnu nauku), Nagrada 57. Zmajevih dečjih igara za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu, Nagrada Žirija dečje kritike „Dositejevo pero“, Nagrada „Momčilo Tešić“, Nagrada „Knjaževačko zlatno runo“ za doprinos stvaralaštvu za decu i razigranom detinjstvu, Nagrada „Zlatni ključić“ 50. Festivala poezije Smederevska pesnička jesen, Povelja „Naisa“ 13. Medijana festivala dečjeg stvaralaštva i stvaralaštva za decu, Plaketa „Zlatna bulka“ 29. Međunarodnog festivala pesnika za decu u Crvenki za ukupan doprinos stvaralaštvu za decu, Nagrada „Zlatno Gašino pero“ 35. Međunarodnog festivala humora za decu u Lazarevcu, za doprinos vedrom duhu detinjstva. U časopisu Vukove zadužbine <em>Danica za mlade</em> je 2019. proglašen za ličnost godine, a 2021. u Republici Srpskoj proglašen je za „Princa Dječijeg carstva“ – za životno delo i doprinos dečjem stvaralaštvu.</p>
<p style="text-align: justify">Dejan Lučić je za mnoge obaveštajni monstrum, koji je desetak godina, pre ruske vojne obaveštajne službe GRU, objavio „Plan o obnovi Hazarstana“ u svojoj knjizi <em>Islamska republika Nemačka</em>! A još 1994, u <em>Vladarima iz senke</em> – scenario pravljenja države Vojvodine u okviru „Operacije Habzburg“! O secesiji Kosmeta Lučić je bio nemilosrdno iskren u <em>Tajnama albanske mafije</em>, gde je još 1989. optužio levo krilo CIA-e za izdaju Zapada! <br />
<br />
Dosad je objavio sledeće knjige: <em>Varvarstvo u ime Hristovo</em>, <em>1 </em>i<em> 2</em> (sa prof. dr Dragoljubom Živojinovićem), 1988; <em>Tajne albanske mafije</em>, 1989; <em>Tajne lopovskog znata</em>, 1990; <em>Pavelićev testament</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1990. i 1991; <em>Vladari iz senke</em>, 1994; <em>Islamska republika Nemačka</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1999. i 2000; <em>Kraljevstvo Hazara</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 2005. i 2008; <em>Teorija zavere</em>, 2009, <em>Kineska osveta</em> 2011.</p>
<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br />
<br />
Romani: <em>Via Pula</em> (1988 – <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 – stipendija Fonda „Borislav Pekić“), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 – Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada „Meša Selimović“ za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 – Nagrada „Kočićevo pero“, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br />
<br />
Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br />
<br />
Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br />
<br />
Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br />
<br />
Monografija<em> Pula – grad interval</em> (2014) – u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br />
<br />
Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br />
<br />
Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>
<p style="text-align: justify">Goran Petrović (Kraljevo 1961 – Beograd 2024) objavio je knjigu kratke proze <em>Saveti za lakši život</em> (1989), romane <em>Atlas opisan nebom</em> (1993), <em>Opsada crkve Svetog Spasa</em> (1997), <em>Sitničarnica „Kod srećne ruke“</em> (2000), <em>Papir </em>(2022) i <em>Ikonostas </em>(2022), novelu <em>Ispod tavanice koja se ljuspa </em>(2010), zbirke pripovedaka <em>Ostrvo i okolne priče</em> (1996), <em>Bližnji </em>(2002), <em>Razlike </em>(2006), knjigu izabrane kratke proze <em>Sve što znam o vremenu</em> (2003), dramske tekstove <em>Skela </em>(2004) i <em>Matica </em>(2011), knjigu zapisa <em>Pretraživač </em>(2007) i knjige izabranih priča <em>Porodične storije </em>(2011) i <em>Unutrašnje dvorište</em> (2018).<br />
<br />
Petrovićevi romani i zbirke priča objavljeni su u preko sto trideset izdanja, od čega šezdeset izdanja u prevodu na francuski, ruski, španski, nemački, italijanski, bugarski, slovenački, poljski, ukrajinski, makedonski, engleski, holandski, arapski i persijski jezik. Dvadesetak njegovih priča je zastupljeno u antologijama srpske priče u zemlji i inostranstvu.<br />
<br />
Neka od Petrovićevih dela su adaptirana za pozorište, televiziju i radio: <em>Opsada crkve Svetog Spasa</em> (dramatizacija i režija Kokan Mladenović), Narodno pozorište Sombor, 2002; Skela (po sopstvenom tekstu), produkcija Narodno pozorište u Beogradu (režija Kokan Mladenović), Orašac, 2004; radiodrama <em>Bogorodica i druga viđenja</em> (dramatizacija Sanja Milić, režija Nađa Janjetović), Dramski program Radio Beograda, 2007; televizijski film <em>Bližnji </em>(po sopstvenom scenariju, režija Miško Milojević), Dramski program RTSa, 2008; radiodrama <em>Iznad pet trošnih saksija</em> (dramatizacija i režija Strahinja Mlađenović), Dramski program Radija Novi Sad, 2011; <em>Matica </em>(po sopstvenom dramskom tekstu, režija Rahim Burhan), Atelje 212, 2011.<br />
<br />
Goran Petrović je dobitnik više književnih priznanja. Pored književne stipendije Fonda Borislava Pekića, važnije nagrade su: „Prosvetina“, „Meša Selimović“, Ninova nagrada za roman godine, nagrade za roman godine „Beogradski pobednik“ i „Vladan Desnica“, „Vitalova“, „Račanska povelja“, nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, „Borisav Stanković“, „Svetozar Ćorović“, nagrada „Ivo Andrić“ za pripovetku, „Laza Kostić“, nagrada za dramski tekst „Kočićeva knjiga“, „Zlatni krst Kneza Lazara“, „Veljkova golubica“ za celokupno pripovedačko delo, Velika nagrada „Ivo Andrić“ za celokupno književno stvaralaštvo, „Stanislav Lem“, „Grigorije Božović“, „Zlatna knjiga Matice srpske“...<br />
<br />
Bio je član Srpskog književnog društva i Srpskog PEN centra, a za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 8. novembra 2018. godine.</p>
<p style="text-align: justify"> <br />
Foto: Nebojša Babić</p>
<h3 style="color: red;">Priče o Merama</h3>
<div data-type="image-block" imageid="da735197-55e1-410e-8fc3-0c3aaaf1041a" pathprefix="images/da735197-55e1-410e-8fc3-0c3aaaf1041a" title="018-broj-prijatelja-E" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-broj-prijatelja"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="31aebc1f-cd69-4758-8ce3-75b6162a967f" pathprefix="images/31aebc1f-cd69-4758-8ce3-75b6162a967f" title="023-price-o-merama-2-prof-2" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-koliko-pesama-staje-na-longplej-plocu-a-ko"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="93db6822-445b-40db-af94-e0cdd5f77366" pathprefix="images/93db6822-445b-40db-af94-e0cdd5f77366" title="propusna-moc-profil-1" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-propusna-moc-bulevara"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="8fa02c24-44c2-4120-bec9-328ffc1ed2a6" pathprefix="images/8fa02c24-44c2-4120-bec9-328ffc1ed2a6" title="Foto-Laguna-profil-1" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-baletanke-ni-male-ni-velike"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="86a09bc7-6eba-48f1-afd7-cf22f1155546" pathprefix="images/86a09bc7-6eba-48f1-afd7-cf22f1155546" title="sve-goran-petrovic-04-profil-2" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-sve"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="c626ba0b-2628-4f10-83bc-65e1cf94e3f1" pathprefix="images/c626ba0b-2628-4f10-83bc-65e1cf94e3f1" title="Prstohvat-thumb" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-prstohvat"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="1e1844c1-b387-4706-991d-d2cc41cbda36" pathprefix="images/1e1844c1-b387-4706-991d-d2cc41cbda36" title="03-profil" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/price-o-merama-dobro-ulozen-novac"}' linkexternal=''></div>
<p style="text-align: justify">Igor Kolarov (1973–2017) jedan je od najznačajnijih domaćih pisaca za decu i mlade. Objavio je knjige za decu: <em>Hionijine priče</em> (pesme i priče, 2000); <em>Agi i Ema</em> (roman, 2002, nagrada "Politikin Zabavnik"); <em>Priče o skoro svemu</em> (priče, 2005, nagrada "Neven"), <em>Kuća hiljadu maski</em> (roman, 2006; nagrada "Politikin Zabavnik", nagrada "Sima Cucić", nagrada "Mali Princ" za najbolju dečju knjigu u regionu) i druge. Pored navedenih, dobio je i nagradu Zmajevih dečjih igara (2006) za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za mlade, kao i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2009) za stvaralački doprinos u širenju kulture. </p>
<p style="text-align: justify">Hronologija života i rada Ive Andrića<br />
<br />
<strong>1892. </strong><br />
<br />
U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika, i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. <br />
<br />
<strong>1894.</strong><br />
<br />
Andrić je ostao bez oca kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje u Višegrad muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku, austrijskom činovniku poljskog porekla. U Višegradu Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo.<br />
<br />
<strong>1903.</strong><br />
<br />
Upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Živi s majkom u Sarajevu, na Bistriku. <br />
<br />
<strong>1911.</strong><br />
<br />
Za gimnazijskih dana počinje da piše poeziju i 1911. godine u „Bosanskoj vili“ objavljuje svoju prvu pesmu <em>U</em><em> sumrak</em>. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz stega Austrougarske monarhije.<br />
<br />
<strong>1912</strong>.<br />
<br />
Sa stipendijom hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Upoznaje studentkinju Evgeniju Gojmerac, s kojom održava duboko emotivno prijateljstvo sve do njene smrti od leukemije 1915.<br />
<br />
<strong>1913.</strong><br />
<br />
Prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala.<br />
<br />
<strong>1914–1918.</strong><br />
<br />
Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami <em>Hrvatska mlada lirika</em>.<br />
<br />
Na Vidovdan, 28. juna 1914, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.<br />
<br />
Po izlasku sa robije, Andrić je u konfinaciji u Ovčarevu i Zenici, gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa „Književni jug“. Dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom <em>Ex Ponto</em> biti objavljena u Zagrebu 1918. godine, sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu <em>Nezvani neka šute,</em> objavljenom u zagrebačkim „Novostima“, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.<br />
<br />
<strong>1919.</strong><br />
<br />
Andrić početkom oktobra počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju u kafani „Moskva“. Početkom 1920. godine započinje svoju uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač „Kugli“ objavljuje novu zbirku pesama u prozi <em>Nemiri</em>, a izdavač S. B. Cvijanović iz Beograda štampa njegovu pripovetku <em>Put Alije Ðerzeleza</em>.<br />
<br />
<strong>1921.</strong><br />
<br />
S jeseni, Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukurešt, a iste godine započinje saradnju sa „Srpskim književnim glasnikom“ objavljujući u broju 8 priču <em>Ćorkan i Švabica</em>. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke (<em>Za logorovanja</em> i <em>Žena od slonove kosti</em>), ciklus pesama <em>Šta sanjam i šta mi se događa</em> i nekoliko književnih prikaza.<br />
<br />
<strong>1923.</strong><br />
<br />
U jesen, usled obaveze da kao diplomatski službenih završi fakultet, upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: <em>Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani </em>i <em>Dan u Rimu</em>.<br />
<br />
<strong>1924.</strong><br />
<br />
<strong> </strong><br />
<br />
U junu, u Gracu je odbranio doktorsku tezu <em>Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine</em>. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd, u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča, <em>Pripovetke</em>, u izdanju „Srpske književne zadruge“, za koju sledeće godine dobija književnu nagradu iz fonda Ljube Mihailovića. <br />
<br />
<strong>1926.</strong><br />
<br />
Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, Ivo Andrić je primljen za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke <em>Mara milosnica</em> i <em>Čudo u Olovu</em>. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju.<br />
<br />
<strong>1927.</strong><br />
<br />
Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. <br />
<br />
<strong>1928.</strong><br />
<br />
S proleća premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče <em>Olujaci, Ispovijed</em> i <em>Most na Žepi</em>.<br />
<br />
<strong>1929.</strong><br />
<br />
Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u „Srpskom književnom glasniku“ pojavljuje se njegov esej <em>Goja, </em>potpisan inicijalima R. R.<br />
<br />
<strong>1930.</strong><br />
<br />
Već 1. januara u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču <em>Kod kazana</em> i tekst <em>Učitelj Ljubomir</em>.<br />
<br />
<strong>1931.</strong><br />
<br />
U Beogradu izlazi i druga knjiga pripovedaka Ive Andrića kod „Srpske književne zadruge“, takođe pod naslovom <em>Pripovetke</em>, u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju <em>Anikina vremena</em>, a u kalendaru-almanahu sarajevske „Prosvjete“ pojavljuje se putopis <em>Portugal, zelena zemlja</em>.<br />
<br />
<strong>1932.</strong><br />
<br />
Andrić objavljuje pripovetke <em>Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi</em> i zapis<em> Leteći nad morem.</em><br />
<br />
<strong>1933.</strong><br />
<br />
U martu mesecu vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku <em>Napast</em> i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.“<br />
<br />
<strong>1934.</strong><br />
<br />
Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke <em>Olujaci, Žeđ</em> i prvi deo triptiha <em>Jelena, žena koje nema</em>.<br />
<br />
<strong>1935.</strong><br />
<br />
Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela i stanuje u hotelu „Ekscelzior“. Štampa pripovetke <em>Bajron u Sintri, Deca</em>, esej <em>Razgovor s Gojom</em> i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova – <em>Njegoš kao tragični junak kosovske misli</em>.<br />
<br />
<strong>1936.</strong><br />
<br />
Tokom godine „Srpska književna zadruga“ štampa knjigu Andrićevih pripovedaka <em>Pripovetke </em><em>II</em>, koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče <em>Mila i Prelac</em> i <em>Svadba</em>.<br />
<br />
<strong>1937.</strong><br />
<br />
Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić objavljuje priče <em>Trup</em> i <em>Likovi</em>, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine – Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Izlazi mu izbor pripovedaka na poljskom jeziku.<br />
<br />
1938.<br />
<br />
Početkom godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.<br />
<br />
<strong>1939.</strong><br />
<br />
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić protestvuje i interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Izleze mu izbori pripovedaka na nemačkom i bugarskom jeziku<br />
<br />
<strong>1940–1944.</strong><br />
<br />
Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka <em>Čaša</em> i zapisi <em>Staze</em> i <em>Vino</em> izlaze u „Srpskom književnom glasniku“ tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila 1941, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica, pa Andrić bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca je penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da „Srpska književna zadruga“, za vreme dok „narod pati i strada“, objavi njegove pripovetke.<br />
<br />
<strong>1944.</strong><br />
<br />
U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo <em>Travničku hroniku</em>, a krajem 1944. godine okončava i <em>Na Drini ćupriju</em>. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata.<br />
<br />
<strong>1945.</strong><br />
<br />
Koncem godine u Sarajevu izlazi i roman <em>Gospođica</em>.<br />
<br />
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a.<br />
<br />
<strong>1946.</strong><br />
<br />
<strong> </strong><br />
<br />
Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke <em>Zlostavljanje</em> i <em>Pismo iz 1920. godine</em>.<br />
<br />
<strong>1947.</strong><br />
<br />
Postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje <em>Priču o vezirovom slonu</em> i nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu<br />
<br />
<strong>1948–1953.</strong><br />
<br />
Tokom godine prvi put će biti štampana <em>Priča o kmetu Simanu</em>. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče <em>Bife Titanik</em> (1950), <em>Znakovi</em> (1951), <em>Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko</em> (1952), <em>Aska i vuk</em>, <em>Nemirna godina</em>, <em>Lica</em> (1953).<br />
<br />
<strong>1954.</strong><br />
<br />
Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj <em>Prokletu avliju, </em>za koju dobija nagradu Saveza književnika Jugoslavije.<br />
<br />
<strong>1956.</strong><br />
<br />
Objavljuje pripovetku <em>Igra</em>. Izlaze mu prevodi romana <em>Na Drini ćuprija</em> na francuskom, ruskom i poljskom, <em>Proklete avlije</em> na bugarskom i <em>Travničke hronike </em>na rumunskom.<br />
<br />
<strong>1958.</strong><br />
<br />
U šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan – u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke <em>Panorama</em>, <em>U zavadi sa svetom</em> i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura <em>Nekrolog jednoj čaršiji</em>.<br />
<br />
<strong>1961.</strong><br />
<br />
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić 1961. godine dobija Nobelovu nagradu.<br />
<br />
Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na više stranih jezika, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju u prevodu na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe.<br />
<br />
<strong>1963.</strong><br />
<br />
Kod Udruženih izdavača („Prosveta“, „Mladost“, „Svjetlost“ i „Državna založba Slovenije“) izlaze prva <em>Sabrana dela Ive Andrića</em> u deset tomova.<br />
<br />
<strong>1964.</strong><br />
<br />
Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu.<br />
<br />
<strong>1968.</strong><br />
<br />
U martu Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.<br />
<br />
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju.<br />
<br />
<strong>1975.</strong><br />
<br />
Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Ljubivoje Ršumović je rođen u Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine. Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu, gde je završio komparativnu književnost na Filološkom fakultetu, 1965. godine.<br />
<br />
Počeo je pisati rano, još kao osnovac u Ljubišu. Prve pesme je objavio kao gimnazijalac, 1957. godine, najpre u užičkim <em>Vestima</em>, a zatim u <em>Književnim novinama</em>.<br />
<br />
Godine 1965. zaposlio se u Radio Beogradu, u redakciji programa za decu. Svoj literarni rad uspešno ugrađuje u emisije <em>Utorak uveče – ma šta mi reče</em>, <em>Subotom u dva</em>, <em>Veseli utorak</em>. U tim programima primenjuje dokumentarnu poetiku koju je usvojio od Zmaja i Duška Radovića i pedagošku doktrinu Džona Loka: „Što pre dete smatraš čovekom – pre će čovek i postati!“ Godine 1968. prelazi na televiziju i radi poznate serije: <em>Dvogled</em>, <em>Hiljadu zašto</em> i<em> Hajde da rastemo</em>. Kao televizijski poslenik napisao je, vodio i režirao više od šeststo emisija. Jedna od najpopularnijih serija za decu <em>Fazoni i fore</em> imala je sto pedeset sedam epizoda.<br />
<br />
Pored programa za decu uradio je i nekoliko serija dokumentarnih programa. Najpoznatija je serija <em>Dijagonale – priče o ljudima i naravima</em>, u kojima Ršumović govori o pojedinim etničkim grupama, puštajući pripadnike tih grupa da sami daju karakterizaciju svojih saplemenika. To su emisije o Mijacima, Brsjacima, Malisorima, Torbešima, Bunjevcima, Erama, Lalama, Dubrovčanima, Bodulima, Šopovima, Gorancima, Piperima itd.<br />
<br />
Objavio je devedeset dve knjige, uglavnom za decu. Najpoznatiji su mu naslovi: <em>Ma šta mi reče</em>, <em>Pričanka</em>, <em>Pevanka</em>, <em>Još nam samo ale fale</em>, <em>Vesti iz nesvesti</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Domovina se brani lepotom</em>, <em>Sjaj na pragu</em>, <em>Rošavi anđeo</em>, <em>Zov tetreba</em>, <em>Uspon vrtovima</em>, <em>Pesme uličarke</em>, <em>Severozapadni krokodil</em>, <em>Pošto prodaš to što misliš</em>, <em>Opasan svedok</em>, <em>Ne vucite me za jezik</em>, <em>Gujina stena</em>, <em>Bukvar dečjih prava</em>, <em>Tri čvora na trepavici</em>,<em> Poverenje u sunce</em>, <em>Tajna ledene pećine</em>, <em>Beli paketi</em>, <em>Sunčanje na mesečini</em>, <em>Ujdurme i zvrčke iz antičke Grčke</em>, <em>Zauvari</em>, <em>Planiranje prošlosti</em>, <em>Zemlja hoda nebom</em>, <em>Vidovite priče</em>, <em>Vid iz Talambasa</em>...<br />
<br />
U pozorištima je izvedeno više njegovih dela: <em>Šuma koja hoda</em>, <em>Nevidljiva ptica</em>, <em>Baba Roga</em>, <em>Rokenrol za decu</em>, <em>Uspavana lepotica</em>, <em>Au, što je škola zgodna</em>,<em> U cara Trojana kozje uši</em>, <em>Snežana i sedam patuljaka</em>...<br />
<br />
Dobio je književne nagrade: „Neven“, „Mlado pokolenje“, Nagradu Zmajevih dečjih igara, Brankovu nagradu, Oktobarsku nagradu grada Beograda, Goranovu plaketu, Vukovu nagradu, Zlatni prsten Festivala pesnika za decu u Crvenki, nagradu „Porodica bistrih potoka“ Udruženja književnika Srbije, prvu nagradu za dramski tekst U cara Trojana kozje uši na Festivalu pozorišta za decu u Kotoru, „Zlatni beočug“, nagradu Politikinog zabavnika za knjigu <em>Tri čvora na trepavici</em>, nagradu „Duško Radović“, titulu „Saradnik Sunca“, Instelovu nagradu za poeziju, nagradu „Miroslav Antić“ (kao prvi dobitnik 2008), nagradu „Princ dečjeg carstva Tamaris“ u Banjaluci i nagradu „Branko Ćopić“ za knjigu <em>Sunčanje na mesečini</em>.<br />
<br />
Dobio je i tri zapažene međunarodne nagrade: „Pulja“ u Bariju, za celokupno stvaralaštvo za decu, nagradu Uneska za <em>Bukvar dečjih prava</em>, na svetskom konkursu za knjigu koja propagira mir i toleranciju, i nagradu „Tabernakul“ za poeziju u Skoplju.<br />
<br />
Dela su mu prevedena na više stranih jezika.<br />
<br />
Autor je udžbenika za osnovnu školu: <em>Deca su narod poseban</em> (drugi razred), za izborni predmet Građansko vaspitanje, i <em>Azbukovar</em> i <em>Pismenar</em> (prvi razred).<br />
<br />
Uporedo sa književnim radom bavio se i sportom. Osnivač je, takmičar i prvi predsednik Karate kluba „Crvena zvezda“. Bio je predsednik Karate saveza Srbije i savezni je sudija karatea.<br />
<br />
Od 1986. do 2002. bio je direktor Pozorišta „Boško Buha“.<br />
<br />
Predsednik je Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i jedan od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine Dositeja Obradovića.<br />
<br />
Jedan je od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije, u kojoj je aktuelni predsednik Skupštine.<br />
<br />
Više nije član Udruženja književnika Srbije.<br />
<br />
Živi i radi na Slobodnoj teritoriji, nedaleko od Beograda.</p>
<p style="text-align: justify">Nikola Malović rođen je 1970. u Kotoru. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu.<br />
<br />
Objavio je knjigu kratkih priča <em>Poslednja decenija</em>, novele u dramskoj formi <em>Kapetan Vizin – 360 stepeni oko Boke</em>, <em>Peraški goblen</em> i oko 3300 tekstova. Priče su mu prevođene na ruski, engleski, poljski i bugarski.<br />
<br />
Nagrade „Borislav Pekić“, „Laza Kostić“, potom „Majstorsko pismo“ (za životno dјelo), „Lazar Komarčić“ i Oktobarsku nagradu grada Herceg Novog – dobio je za roman <em>Lutajući Bokelj</em> (Laguna, 2007, 2008, 2009, 2010, 2013, 2014, 2016, 2018, 2021, 2022).<br />
<br />
Kompletan je autor književne foto-monografije Herceg-Novi: <em>Grad sa 100.001 stepenicom</em> (Knjižara So, Herceg Novi, 2011), monografije <em>Brodogradilište u Bijeloj</em> (Jadransko brodogradilište – Bijela, 2012), knjige dokumentarne proze <em>Bokeški berberin</em> (Knjižara So, 2015), <em>Boga u Boci</em> (Nova knjiga, 2015). Napisao je tekst <em>Bokeške bojanke</em> (ilustrator Aleksandar Jeremić, Knjižara So, 2022). Priredio je <em>Bokeški humor</em> (Knjižara So, 2017).<br />
<br />
Osim storija <em>Za čitanje na plaži</em> (Knjižara So, 2022), оbjavio je <em>Prugastoplave storije</em> (Laguna, 2010, 2016, 2021), koje s romanom <em>Jedro nade</em> (Laguna, 2014, 2015, 2016, 2019, 2021. g; nagrade „Pero despota Stefana Lazarevića“, „Borisav Stanković“, „Pečat vremena“ i nagrada „Branko Ćopić“ Srpske akademije nauka i umetnosti) čine jedinstveni dualni prozni sistem u savremenoj srpskoj književnosti. <em>Jedro nade</em> prevedeno je na ruski (Laguna, 2017) i engleski (Laguna, 2019).<br />
<br />
Autor je esejističko-dokumentarne proze <em>Boka Kotorska i Srbija</em> (Knjiga komerc, 2018, 2019) i <em>Dogodine na moru</em> (Catena mundi, 2021).<br />
<br />
Objavio je <em>Galeba koji se smeje – roman za decu i odrasle</em> (Knjiga komerc, 2019, 2020), koji se pojavio i u prevodu na kineski jezik (Knjiga komerc, 2022).<br />
Od 2008. g. urednik je izdavačke delatnosti hercegnovske Knjižare So (edicija „Bokeljologija“) i urednik manifestacije „Dani Knjižare So“.<br />
<br />
Pisao za <em>Politiku </em>i <em>Nedeljnik</em>. Kolumnista je <em>Pečata</em>.<br />
<br />
Član je Srpskog književnog društva i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“.<br />
<br />
Jedan je od osnivača Grupe P-70.<br />
<br />
Živi u Herceg Novom i u Bijeloj.</p>
<p style="text-align: justify">Robert Takarič je profesor i pedagog drame, dramski pisac i pisac za decu iz Sente. Napisao je više knjiga za decu i dobio prestižne nagrade kao što su „Mali Princ“, „Neven“, „Dositejevo pero“… </p>
<p style="text-align: justify">Svetislav Paunović (1934–2014) radio je u Institutu Boris Kidrič u Vinči i Vojno-tehničkom institutu u Beogradu. Bio je asistent za predmet <em>Teorija električnih kola</em> na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Godine 1968. odlazi u Kanadu gde je kao asistent radio na Torontskom univerzitetu <em>Sent Džordž</em> i Koledžu <em>Ranimed</em>. Od 1971. radi u ETŠ <em>Nikola Tesla</em> u Beogradu. Na Višu elektrotehničku školu u Beogradu prelazi 1977. i tu ostaje do penzionisanja (2000). Od 1994. bio je šef katedre za elektroniku. Objavio je više stručnih radova iz oblasti analize i sinteze električnih kola, kao i rad <em>Sinteza jedne specijalne klase električnih mreža sa N pristupa</em>, koji je 1988. godine primljen od strane Srpske akademije nauke i umetnosti u Beogradu. Knjige: <em>Osnovi elektronike</em> (izdanje VETŠ u Beogradu, 1989); <em>Elektronika I </em>(pet izdanja VETŠ u Beogradu, 1996); <em>Zbirka rešenih zadataka iz elektronike I </em>(pet izdanja VETŠ u Beogradu, 1996); <em>Analiza kola i signala</em> (dva izdanja VETŠ u Beogradu, 1998); <em>Zbirka rešenih ispitnih zadataka iz analize kola i signala</em> (dva izdanja VETŠ u Beogradu, 1999) itd. </p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.