Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja Laguninih autora

Knjiga Dr Neleta Karajlića „Fajront u Sarajevu“ doživeće dvanaesto izdanje. Ovo je teško, pomalo bolno i svakako setno prebiranje po uspomenama jednog od Sarajlija koje su taj grad u Titovoj Jugoslaviji učinile posebnim. Novi primitivizam je Sarajevo izbacio iz zglobne čašice, učinio ga drugačijim, dao mu oreol avangarde, a najveća zvezda tog pokreta bio je upravo dr Nele Karajlić. Ovo je njegova priča, iskrena i duhovita, bez koje predratno Sarajevo nije moguće razumeti do kraja.

Na knjižarskim policama uskoro će se naći peto izdanje knjige „1999“ Borislava Pekića. To je kentaurski hibrid zbirke pripovedaka i romana, u kome se kroz neizračunjivo vreme spajaju rađanje, lutanje i smrt jedne komete. Slutnja propasti civilizacije na pragu samouništenja njenim tragičnim junacima daje simboličke obrise poslednjih bića na opustošenoj planeti. Ova dramatična priča u različitim junacima prepoznaće istu sudbinu, i kroz pet priča i pet čovečanstava udaljenih milonima godina sjediniti ih u zajedničku kataklizmu.

Knjiga koja je već nekoliko nedelja na prvom mestu top-liste publicistike, „Do viđenja!“ Živojina Petrovića, doživeće četvrto izdanje. Prvi srpski dokumentarni triler „Do viđenja!“ je intrigantna priča o ubistvu ćudljive milionerke Drage Mitrićević. Osim uzbudljive priče pune obrta koje samo stvarnost može da stvori, misterija oko Drage Mitrićević donosi nam spektar naših karaktera i sliku srpskog društva viđenu nušićevskim širokim objektivom, ali iz perspektive crne hronike.

Četvrto izdanje doživeće i knjiga „Maratonci trče počasni krug“ Dušana Kovačevića, najznačajnijeg savremenog srpskog dramskog pisca, scenariste i reditelja. Za njegovo stvaralaštvo karakteristično je prepoznavanje i karikiranje naših mana, navika i predrasuda. U ovoj knjizi nalaze se sledeće drame: „Maratonci trče počasni krug“, „Radovan Treći“, „Svemirski zmaj“, „Šta je to u ljudskom biću što ga tera prema piću“ i prolog Dušana Kovačevića o pisanju, piscima, pozorištu...

Samo dve nedelje nakon pojavljivanja u knjižarama, knjiga „Đubre“ Marka Vidojkovića doživeće drugo izdanje. Godine 2018. epidemija superkuge započinje u Srbiji, u Beogradu, na divljim deponijama smeća, i preti da se proširi na ceo svet. Dragiša, brutalan i neuračunljiv operativac tajne službe, „srpski psiho“ i siva eminencija za predsednika Srbije, pozvan je da reši stvar. Uz furiozan ritam, političku nekorektnost, iščašeni crni humor, Vidojković ponire duboko u psihopatologiju neimenovanih likova, koji su iz senke u velikoj meri preoblikovali posttranziciona društva na ovim prostorima.

Drugo izdanje doživeće i knjiga Dejana Lučića „Profesori smrti 2: Ruski protokoli“, koja je takođe za veoma kratko vreme privukla veliku pažnju čitalaca. „Ruski protokoli“ su dokumentarni roman o ruskoj vojnoj tajnoj službi GRU, koja pobeđuje lukavošću, ne koristeći silu već pamet. Tajni agent Oleg Dolgorukov je parnjak britanskom Bondu, za koga možemo da navijamo a da ne osećamo grižu savesti. „Ruski protokoli“ otkrivaju ko i kako ubija u celom svetu one koji stanu na put satanistima.

U štampi je i drugo izdanje knjige „Teslina pošiljka – Posebno izdanje“ Vanje Bulića. Na ruševinama Narodne biblioteke, uništene tokom bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine, jednog jutra pronađeno je telo nemačkog novinara Riharda Genca. Taj događaj označiće početak potere za ubicom koja će novinara Novaka Ivanovića uvesti u lavirint laži, obmana, obaveštajnih intriga, istorijskih nepravdi, međunarodnih zavera... U dodatku posebnog izdanja romana autor nudi malo poznate podatke koji se nisu uklapali u literarnu priču, a govore o novijoj istoriji Narodne biblioteke i intrigantnim pojedinostima iz života Nikole Tesle.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Dejan Lučić

Dejan Lučić

<p style="text-align: justify">Dejan Lučić je za mnoge obaveštajni monstrum, koji je desetak godina, pre ruske vojne obaveštajne službe GRU, objavio &bdquo;Plan o obnovi Hazarstana&ldquo; u svojoj knjizi <em>Islamska republika Nemačka</em>! A još 1994, u <em>Vladarima iz senke</em> &ndash; scenario pravljenja države Vojvodine u okviru &bdquo;Operacije Habzburg&ldquo;! O secesiji Kosmeta Lučić je bio nemilosrdno iskren u <em>Tajnama albanske mafije</em>, gde je još 1989. optužio levo krilo CIA-e za izdaju Zapada! <br /> <br /> Dosad je objavio sledeće knjige: <em>Varvarstvo u ime Hristovo</em>, <em>1 </em>i<em> 2</em> (sa prof. dr Dragoljubom Živojinovićem), 1988; <em>Tajne albanske mafije</em>, 1989; <em>Tajne lopovskog znata</em>, 1990; <em>Pavelićev testament</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1990. i 1991; <em>Vladari iz senke</em>, 1994; <em>Islamska republika Nemačka</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1999. i 2000; <em>Kraljevstvo Hazara</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 2005. i 2008; <em>Teorija zavere</em>, 2009, <em>Kineska osveta</em> 2011.</p>

Slika Dr Nele Karajlić

Dr Nele Karajlić

<p style="text-align: justify">Dr Nele Karajlić je rođen u Sarajevu 1962. godine kao Nenad Janković. Završio je Drugu sarajevsku gimnaziju, studirao orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. <br /> <br /> Multimedijalni je umetnik koji se bavi muzikom, filmom, televizijom, pozorištem i književnošću. <br /> <br /> Ranih osamdesetih osniva rok grupu <em>Zabranjeno pušenje</em>, koja veoma brzo postaje svejugoslovenski fenomen. U isto vreme radi na Radio Sarajevu, kasnije i na Televiziji, satirično-humorističku emisiju <em>Top lista nadrealista</em>, koja ostavlja dubok trag na celokupnom jugoslovenskom medijskom prostoru. <br /> <br /> Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji seli se u Beograd gde sa grupom <em>Zabranjeno pušenje</em> izdaje još jedan album, <em>Ja nisam odavle</em>, sa kojeg je pesma <em>Ženi nam se Vukota</em> u izborima brojnih TV stanica proglašena hitom 20. veka. <br /> <br /> Za Radio-televiziju Srbije 1996. snima humorističku seriju <em>Složna braća</em>. <br /> <br /> Godinu dana kasnije Dr Nele Karajlić sarađuje sa filmskim režiserom i bivšim basistom <em>Zabranjenog pušenja</em>, Emirom Kusturicom, na saundtreku za film <em>Crna mačka, beli mačor</em>, odakle nastaje ideja o osnivanju grupe <em>The No Smoking Orchestra</em>.<br /> <br /> Grupa postaje svetski priznata i nastupa u svim većim gradovima. Dr Nele Karajlić svira u grupi <em>The No Smoking Orchestra</em> sve do 2011. <br /> <br /> U prestižnoj operi <em>Bastilja</em> u Parizu piše libreto i igra u pank operi <em>Dom za vešanje</em> u režiji Emira Kusturice. <br /> <br /> U produkciji Prve televizije 2013. radi na humorističko- -satiričnoj seriji <em>Nadrealna televizija</em>, a samo godinu dana kasnije izdaje i svoj prvi roman <em>Fajront u Sarajevu</em>, koji postaje bestseler ne samo u Srbiji već i u regionu. <br /> <br /> Godine 2016. na sto šezdesetu godišnjicu rođenja Nikole Tesle u Sava centru u Beogradu i Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu postavlja multimedijalni spektakl <em>FBI: Dosije Tesla</em>.</p>

Slika Dušan Kovačević

Dušan Kovačević

<p style="text-align: justify">Dušan Kovačević (Mrđenovac kod Šapca, 1948), dramski pisac, romansijer, scenarista, pozorišni i filmski i reditelj. Završio je osnovnu školu u Šapcu i gimnaziju u Novom Sadu 1968, a diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1973.<br /> <br /> Radio je kao dramaturg na TV Beograd od 1973. do 1978, docent na Fakultetu dramskih umetnosti od 1986. do 1988, a od 1998. direktor je &bdquo;Zvezdara teatra&ldquo; u Beogradu. Dopisni član SANU od 2000, redovni od 2009. godine. Bio je ambasador Srbije i Crne Gore, a zatim Srbije 2005&ndash;2006. godine u Portugaliji.<br /> <br /> Živi u Beogradu.<br /> <br /> Drame: <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1972), <em>Radovan III</em> (1973), <em>Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću</em> (1976), <em>Proleće u januaru</em> (1977), <em>Svemirski zmaj</em> (delo za decu u stihu, 1977), <em>Sabirni centar</em> (1982), <em>Balkanski špijun</em> (1983), <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (1986), <em>Klaustrofobična komedija</em> (1987), <em>Profesionalac </em>(1990), <em>Urnebesna tragedija</em> (1991), <em>Lari Tompson, tragedija jedne mladosti</em> (1996), <em>Kontejner sa pet zvezdica</em> (1999), <em>Doktor šuster</em> (2000), <em>Dinar po dinar</em> (2005), <em>Generalna proba samoubistva</em> (2008), <em>Život u tesnim cipelama</em> (2010), <em>Kumovi </em>(2012), <em>Rođendan gospodina Nušića</em> (2014) i <em>Hipnoza jedne ljubavi</em> (2016).<br /> <br /> Filmski scenariji: <em>Beštije </em>(1976, režija Ž. Nikolić), <em>Poseban tretman</em> (1978, režija G. Paskaljević), <em>Ko to tamo peva</em> (1980, režija S. Šijan), <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1981, režija S. Šijan), <em>Balkanski špijun</em> (1984, režija D. Kovačević i B. Nikolić), <em>Sabirni centar</em> (1990, režija G. Marković), <em>Urnebesna tragedija</em> (1995, režija G. Marković), <em>Podzemlje &ndash; Underground</em> (1995, režija E. Kusturica), <em>Profesionalac </em>(2003, režija D. Kovačević) i <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (2009, režija S. Dragojević).<br /> <br /> TV drame: <em>Povratak lopova</em> (1974), <em>Dvosobna kafana</em> (1975) i <em>Zvezdana prašina</em> (1976).<br /> <br /> TV serije: <em>Čardak i na nebu i na zemlji</em> (13 epizoda po 45 minuta, 1976), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (6 epizoda po 60 minuta, 1995).<br /> <br /> Radio drame: <em>828 kilometara severno od prve varoši</em> (1970) i <em>Bio čovek</em> (1970).<br /> <br /> Romani: <em>Meda peva bluz</em> (2004), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (1995).<br /> <br /> Priče: <em>Deset filmskih priča</em> (2023).<br /> <br /> Pesme: <em>Ja to tamo pevam</em> (2020).<br /> <br /> Priznanja i nagrade: Oktobarska nagrada Beograda (za scenario filma <em>Sabirni centar</em>, 1989); &bdquo;Zlatna arena&ldquo; za najbolji jugoslovenski film (Festival jugoslovenskog filma, Pula, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sabirni centar</em>, 1989); Nagrada Sterijinog grada Vršca za tekst savremene komedije (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Maratonci trče počasni krug</em>, 1974); Sterijina nagrada za tekst savremene drame (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em>, 1987; <em>Doktor šuster</em>, 2002); nagrada &bdquo;Branko Ćopić&ldquo; (&bdquo;Novosti 8&ldquo;, Beograd, za dramski tekst i scenario filma <em>Balkanski špijun</em>, 1985; za najbolje humorističko satirično delo, <em>Klaustrofobična komedija</em>, 1988; za humor i satiru za komediju <em>Urnebesna tragedija</em>, 1992); nagrada &bdquo;Joakim Vujić&ldquo; (za izuzetan doprinos razvoju pozorišne umetnosti u Srbiji, Knjaževsko-srpski teatar, Kragujevac, 1987); nagrada &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za knjigu <em>Drame</em>, Zadužbina Miloša Crnjanskog, Beograd, 1983); nagrada &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; (za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri, Fond &bdquo;Radoje Domanović&ldquo;, Beograd, 2007), &bdquo;Zlatna palma&ldquo; za najbolji film (Filmski festival, Kan, 1995, <em>Podzemlje</em>); nagrada za najbolji scenario (Filmski festival, Montreal, 1984, <em>Balkanski špijun</em>; 2003, <em>Profesionalac</em>), nagrada međunarodnog žirija kritike za najbolji film &ndash; FIPRESCI (Filmski festival, Montreal, 2003, <em>Profesionalac</em>), Nagrada &bdquo;Ivo Andrić&ldquo; za ukupan životni doprinos srpskoj književnosti (2017), nagrada Udruženja filmskih umetnika Srbije za životno delo (2018).<br /> <br /> Scenario za <em>Profesionalca </em>bio je nominovan među šest najboljih evropskih scenarija za 2003. od strane EFA (Evropske Filmske Akademije) u Berlinu; a film <em>Ko to tamo peva</em> dobio je &bdquo;Čaplinovu nagradu&ldquo; u Veveju, itd. Film <em>Ko to tamo peva</em> po njegovom scenariju proglašen je za najbolji film jugoslovenske kinematografije nastao od 1945&ndash;1995. Filmski sajt IMDb je proglasio film <em>Podzemlje &ndash; Underground</em> za 223. od trista najboljih filmova svih vremena.<br /> <br /> <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> izveden je u Grčkom nacionalnom teatru u Atini u februaru 1995. godine kao prvi ikad izveden srpski komad u Grčkoj. <em>Profesionalac </em>je igran u preko 40 inostranih pozorišta, pa i u prestižnom pariskom Theatre de la Ville u januaru 2004. godine, a 1995. je izveden u Njujorku (Off-Broadway). Između ostalog, izveden je u Teheranu na persijskom, u Španiji na galisijskom (galego) jeziku, u Barseloni na katalonskom, u Jerusalimu na hebrejskom, a u Turskoj se od 2012. godine igra svake sezone. Komad <em>Lari Tompson &ndash; tragedija jedne mladosti</em> izveden je 1998. na njujorškom festivalu i kao najbolja predstava festivala prikazan je u zgradi OUN za ambasadore u UN. Ta drama je u januaru 2005. godine imala premijeru i na Novom Zelandu. <em>Balkanski špijun</em> izveden je u Tokiju 2014. Drama <em>Maratonci trče počasni krug</em> izvođena je u Zagrebu, kao mjuzikl u Beogradu, kao opera u Austriji i Italiji, i kao opereta u Nemačkoj. <em>Doktor šuster</em> je izveden u Trstu i Tirani.<br /> <br /> Samo u beogradskim profesionalnim pozorištima odigrano je preko 4.000 predstava Kovačevićevih drama, koje je gledalo preko 2 miliona gledalaca. Njegove drame igrane su u preko 286 inostranih pozorišta i prevođene na nemački, engleski, francuski, talijanski, ruski, češki, slovački, grčki, poljski, makedonski, švedski, finski, mađarski, rumunski, bugarski, kineski, slovenački, turski, katalonski, španski, katalonski, galisijski, portugalski, persijski, japanski i hebrejski.</p>

Slika Marko Vidojković

Marko Vidojković

<p style="text-align: justify">Marko Vidojković (Beograd, 1975) po obrazovanju je pravnik. Autor je romana <em>Ples sitnih demona</em> (2001), <em>Đavo je moj drug</em> (2002), <em>Pikavci na plaži</em> (2003), <em>Kandže </em>(2004), <em>Sve crvenkape su iste</em> (2006), <em>Hoću da mi se nešto lepo desi odmah</em> (2009), <em>Kandže 2: Diler i smrt</em> (2012), <em>Urednik </em>(2014), <em>E baš vam hvala</em> (2017) i <em>Đubre </em>(2020). Takođe, objavio je zbirke priča <em>Bog ti pomogo</em> (2007), <em>Priče s dijagnozom</em> (2015) i <em>Kovid 19+</em> (2021). Za roman <em>Sve crvenkape su iste</em> osvojio je Vitalovu nagradu za najbolju knjigu 2006. godine, dok je roman <em>Kandže </em>osvojio nagrade Kočićevo pero i Zlatni bestseler. Roman <em>E baš vam hvala</em> donosi mu Nagradu Hudi Maček Grosmanovog festivala fantastike i stripa. Vidojković je prevođen na nemački, engleski, bugarski, slovenački, makedonski, poljski, mađarski i češki jezik, a njegove knjige su objavljivane i u Hrvatskoj. Godine 2010. bio je protagonista dokumentarnog filma <em>Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest</em>, zajedno s Miljenkom Jergovićem, dok je njegov roman <em>Ples sitnih demona</em> adaptiran u pozorišnu predstavu uspešno igranu u beogradskom Dadovu. Pored književnog stvaralaštva, bio je urednik magazina <em>Maxim </em>i <em>Playboy</em>, kao i u beogradskoj kancelariji zagrebačkog izdavača <em>Profil</em>. Takođe se bavio muzikom, svirao i pevao u bendovima <em>The Goblins</em>, <em>Toxic Noise Team</em>, <em>On the Run,</em> <em>Snowdrop</em>, <em>Strap On</em> i <em>Crveni vetar</em>. Kao TV voditelj, vodio je emisije <em>390 stepeni</em> na ATV Banja Luka i <em>400 stepeni</em> na TV Naša, a od 2017. godine, zajedno s Nenadom Kulačinom, vodi politički špageti-vestern <em>Dobar, loš, zao</em>, koji se od oktobra 2020. emituje na portalu nova.rs. Od decembra 2017. do oktobra 2023. bio je redovni kolumnista banjalučkog portala Buka, a od novembra 2021. piše kolumne za dnevni list <em>Danas </em>svakim radnim danom. Prema podacima <em>PEN International</em> za 2022, 2023. i 2024. godinu, Vidojković spada među sto najugroženijih pisaca na planeti i počasni je član slovenačkog PEN centra. Od februara 2023. godine prinuđen je da živi i radi van Srbije. <br /> <br /> <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer" data-value="http://www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer"><span class="ql-link-text">www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer</span></span><br></u><u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.instagram.com/marko.vidojkovic" data-value="http://www.instagram.com/marko.vidojkovic"><span class="ql-link-text">www.instagram.com/marko.vidojkovic</span></span></u></p>

Slika Vanja Bulić

Vanja Bulić

<p style="text-align: justify">Vanja Bulić (1947) čitav radni vek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je uradio više od četiri hiljade emisija različitih žanrova, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Bio je glavni urednik časopisa <em>ITD</em>, <em>Zum</em>, <em>Praktična žena</em>, pomoćnik glavnog urednika časopisa <em>Duga</em>, glavni urednik satelitskog programa TV BK, urednik zabavnog programa TV BK i TV <em>Happy</em>. Dobitnik je više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove (<em>Državni radnik</em>, <em>Crveni barjak</em> <em>Filipa Filipovića</em>), scenarista je četiri TV serije (<em>Jugovići </em>&ndash; RTS, <em>Javlja mi se iz dubine duše</em> &ndash; TV Košava, <em>Drugo stanje</em> &ndash; BK TV i <em>Kafana na Balkanu</em> &ndash; Telekom). Koscenarista je dugometražnog filma <em>Lepa sela lepo gore</em> i scenarista filmova <em>Drugo stanje</em> i <em>Pokidan</em>. Napisao je zbirke priča <em>Kako sam gajio blizance</em> (1995), <em>Sto bisera</em> (2009), <em>Istorija u krevetu</em> (2012), <em>Muškarac u izvesnim godinama</em> (2014), <em>Zašto bog nema auto</em> (2016) i <em>Rupe u glavi</em> (2020), i romane <em>Tunel </em>&ndash; <em>lepa sela lepo gore </em>(1996), <em>Ratna sreća</em> (1999), <em>Zadah belog</em> (2000), <em>Vrele usne</em> (2001), <em>Parada strasti</em> (2003), <em>Drugo stanje</em> (2006), <em>Oko otoka</em> (2009), <em>Šole </em>(2010), <em>Simeonov pečat</em> (2012), <em>Jovanovo zaveštanje</em> (2013), <em>Dosije Bogorodica</em> (2014), <em>Devedesete </em>(2015 &ndash; knjiga u kojoj se nalaze četiri romana objavljena devedesetih godina prošlog veka), <em>Teslina pošiljka</em> (2015), <em>Šmekeri </em>(2016), <em>Šmekerke </em>(2017), <em>Viza za nebo</em> (2017), <em>Dušanova kletva</em> (2018), <em>Teodorin prsten</em> (2019), <em>Savin osvetnik</em> (2020), <em>Tata u drugom stanju</em> (2021), <em>Milutinov greh</em> (2023). Priredio je dnevnik iz Haga Veselina Šljivančanina <em>Branio </em><em>sam istinu</em> (2012), a napisao je i romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog, Jelisavete Seke Sablić i pevača Ace Lukasa. Napisao je pet pozorišnih komada: <em>Državni radnik</em>, <em>Rijaliti obračun</em>, <em>Jače smo od sudbine</em>, <em>Braća po Hagu</em> i <em>Bitanga u boji</em>. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se <em>Zlatni beočug</em> za trajni doprinos kulturi Beograda, nagrada &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; za najbolju knjigu satiričnih priča, kao i tri godišnja priznanja Redakcije za kulturu RTS <em>Zlatni hit liber</em> za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije 2012, 2013. i 2015. godine.<br /> <br /> Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.</p>

Slika Živojin Petrović

Živojin Petrović

<p style="text-align: justify">Živojin Žika Petrović rođen je u Beogradu 1969. godine. U ranoj mladosti pokazuje interesovanje za elektroniku i kibernetiku, a već sa 18 godina registruje samostalnu delatnost, kao svoje dopunsko zanimanje, i osniva servis za popravku TV, audio i video tehnike. Osnovao je firmu &bdquo;Processor Commerce&ldquo;, izdavačku kuću &bdquo;GSM Public&ldquo; i prvi srpski časopis namenjen telekomunikacijama &ndash; &bdquo;Mobilni magazin&ldquo;, a zatim i &bdquo;e magazin&ldquo;, izdanje usmereno ka polju savremenih komunikacija, digitalne ekonomije i finansija. Osnivač je prve i jedinstvene u Srbiji, obrazovne i neprofitne TV stanice Srpska naučna televizija, koja je u saradnji sa kompanijom United Media, krajem 2018. godine prerasla u regionalni kanal nauke i umetnosti Brainz TV, čiji je direktor i glavni i odgovorni urednik.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x