Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
„Una“ je ljubavni roman Mome Kapora, ali je ljubavna priča u njemu najmanje važna. Mnogo je važnije sve ono što je prati. Ova knjiga stigla je do 9. izdanja.
Vedrana Rudan u svom romanu „Doživotna robija“ donosi priču o nesvakidašnjoj ženi s kojom se možda nećete uvek složiti, ali ćete beskrajno uživati u svakom trenutku provedenom s njom. U štampi je 5. izdanje ove knjige.
U knjizi „Tajne zanata“ Miroslav Mišković je sabrao iskustvo dugo više od pola veka, sa dragocenim primerima i suštinski važnim zaključcima. Za kratko vreme ova knjiga je stigla do 3. izdanja.
U „Firentinskom dubletu“ Goran Skrobonja i Ivan Nešić majstorski povezuju tajnu istoriju, stimpank i horor u zavodljivu književnu majstoriju u kojoj će uživati svaki ljubitelj fantastike. „Ne brinite za sutra“ Gradimira Stojkovića je dinamičan i sveobuhvatan, duhovit i potresan roman koji tvrdi da sudbina nije nešto što nam je bez našeg uticaja dodeljeno, već ono što treba da se osvoji. Obe knjige biće štampane u drugom izdanju.
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p style="text-align: justify">Objavio je romane <em>O vukovima i senkama</em> (2011), <em>Suze Svetog Nikole</em> (2013, dopunjeno ćiriično izdanje 2021), <em>Vetrovi zla</em> (2015) <em>Peta žica</em> (2015), <em>Poslednji cirkus na svetu</em> (2017), <em>Gvozdeni oblaci</em> (2019), <em>Mačka u koferu</em> (2019), <em>Zidanje ambisa</em> (2021), <em>Utvare </em>(2024); knjigu priča <em>Bezimeni</em> (2014, 2021); zbirku poezije <em>Februarski brodovi</em> (2014); radio-drame <em>Dve duše Gvozdena Milića</em> (2015), <em>Milentijeva 14/2</em>, <em>Dva neba</em> (2018), <em>Lomača za boga</em> (2021); pozorišne predstave <em>Le Saint homme</em> (2015), <em>Kafana Balkan</em> (2017), <em>Začarana šuma</em> (2017), <em>Spasavanje Deda Mraza</em> (2017), <em>Rondeau pour deux soeurs</em> (2019); scenario za film <em>Poslednji strelac</em> (2023).<br />
<br />
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja:<br />
<br />
· Druga nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Milentijeva 14/2</em>, 2016.<br />
· Prva nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Dva neba</em>, 2018.<br />
· Nagrada „Miroslav Dereta“ za rukopis romana <em>Mačka u koferu</em>, 2019.<br />
· Međunarodna nagrada „Zlatni zmaj“ za doprinos razvoju fantastične književnosti, Bijelo Polje, Crna Gora, 2022.<br />
· Zahvalnica biblioteke „Stevan Sremac“ u Nišu za višegodišnju saradnju i doprinos u razvoju kulture Republike Srbije i grada Niša, 2024.<br />
· Nagrada filmskih novinara i filmskih kitičara za najbolji scenario na festivalu filmskih scenarija, Vrnjačka Banja, 2024.<br />
<br />
Član je Srpskog književnog društva.<br />
<br />
Foto: Privatna arhiva</p>
<p style="text-align: justify">Desanka Maksimović (1898–1993) bila je srpska pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“. Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“ – pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata. </p>
<p style="text-align: justify">Dušan Kovačević (Mrđenovac kod Šapca, 1948), dramski pisac, romansijer, scenarista, pozorišni i filmski i reditelj. Završio je osnovnu školu u Šapcu i gimnaziju u Novom Sadu 1968, a diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1973.<br />
<br />
Radio je kao dramaturg na TV Beograd od 1973. do 1978, docent na Fakultetu dramskih umetnosti od 1986. do 1988, a od 1998. direktor je „Zvezdara teatra“ u Beogradu. Dopisni član SANU od 2000, redovni od 2009. godine. Bio je ambasador Srbije i Crne Gore, a zatim Srbije 2005–2006. godine u Portugaliji.<br />
<br />
Živi u Beogradu.<br />
<br />
Drame: <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1972), <em>Radovan III</em> (1973), <em>Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću</em> (1976), <em>Proleće u januaru</em> (1977), <em>Svemirski zmaj</em> (delo za decu u stihu, 1977), <em>Sabirni centar</em> (1982), <em>Balkanski špijun</em> (1983), <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (1986), <em>Klaustrofobična komedija</em> (1987), <em>Profesionalac </em>(1990), <em>Urnebesna tragedija</em> (1991), <em>Lari Tompson, tragedija jedne mladosti</em> (1996), <em>Kontejner sa pet zvezdica</em> (1999), <em>Doktor šuster</em> (2000), <em>Dinar po dinar</em> (2005), <em>Generalna proba samoubistva</em> (2008), <em>Život u tesnim cipelama</em> (2010), <em>Kumovi </em>(2012), <em>Rođendan gospodina Nušića</em> (2014) i <em>Hipnoza jedne ljubavi</em> (2016).<br />
<br />
Filmski scenariji: <em>Beštije </em>(1976, režija Ž. Nikolić), <em>Poseban tretman</em> (1978, režija G. Paskaljević), <em>Ko to tamo peva</em> (1980, režija S. Šijan), <em>Maratonci trče počasni krug</em> (1981, režija S. Šijan), <em>Balkanski špijun</em> (1984, režija D. Kovačević i B. Nikolić), <em>Sabirni centar</em> (1990, režija G. Marković), <em>Urnebesna tragedija</em> (1995, režija G. Marković), <em>Podzemlje – Underground</em> (1995, režija E. Kusturica), <em>Profesionalac </em>(2003, režija D. Kovačević) i <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> (2009, režija S. Dragojević).<br />
<br />
TV drame: <em>Povratak lopova</em> (1974), <em>Dvosobna kafana</em> (1975) i <em>Zvezdana prašina</em> (1976).<br />
<br />
TV serije: <em>Čardak i na nebu i na zemlji</em> (13 epizoda po 45 minuta, 1976), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (6 epizoda po 60 minuta, 1995).<br />
<br />
Radio drame: <em>828 kilometara severno od prve varoši</em> (1970) i <em>Bio čovek</em> (1970).<br />
<br />
Romani: <em>Meda peva bluz</em> (2004), <em>Bila jednom jedna zemlja</em> (1995).<br />
<br />
Priče: <em>Deset filmskih priča</em> (2023).<br />
<br />
Pesme: <em>Ja to tamo pevam</em> (2020).<br />
<br />
Priznanja i nagrade: Oktobarska nagrada Beograda (za scenario filma <em>Sabirni centar</em>, 1989); „Zlatna arena“ za najbolji jugoslovenski film (Festival jugoslovenskog filma, Pula, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sabirni centar</em>, 1989); Nagrada Sterijinog grada Vršca za tekst savremene komedije (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Maratonci trče počasni krug</em>, 1974); Sterijina nagrada za tekst savremene drame (Sterijino pozorje, Novi Sad, <em>Balkanski špijun</em>, 1984; <em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em>, 1987; <em>Doktor šuster</em>, 2002); nagrada „Branko Ćopić“ („Novosti 8“, Beograd, za dramski tekst i scenario filma <em>Balkanski špijun</em>, 1985; za najbolje humorističko satirično delo, <em>Klaustrofobična komedija</em>, 1988; za humor i satiru za komediju <em>Urnebesna tragedija</em>, 1992); nagrada „Joakim Vujić“ (za izuzetan doprinos razvoju pozorišne umetnosti u Srbiji, Knjaževsko-srpski teatar, Kragujevac, 1987); nagrada „Miloš Crnjanski“ (za knjigu <em>Drame</em>, Zadužbina Miloša Crnjanskog, Beograd, 1983); nagrada „Radoje Domanović“ (za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri, Fond „Radoje Domanović“, Beograd, 2007), „Zlatna palma“ za najbolji film (Filmski festival, Kan, 1995, <em>Podzemlje</em>); nagrada za najbolji scenario (Filmski festival, Montreal, 1984, <em>Balkanski špijun</em>; 2003, <em>Profesionalac</em>), nagrada međunarodnog žirija kritike za najbolji film – FIPRESCI (Filmski festival, Montreal, 2003, <em>Profesionalac</em>), Nagrada „Ivo Andrić“ za ukupan životni doprinos srpskoj književnosti (2017), nagrada Udruženja filmskih umetnika Srbije za životno delo (2018).<br />
<br />
Scenario za <em>Profesionalca </em>bio je nominovan među šest najboljih evropskih scenarija za 2003. od strane EFA (Evropske Filmske Akademije) u Berlinu; a film <em>Ko to tamo peva</em> dobio je „Čaplinovu nagradu“ u Veveju, itd. Film <em>Ko to tamo peva</em> po njegovom scenariju proglašen je za najbolji film jugoslovenske kinematografije nastao od 1945–1995. Filmski sajt IMDb je proglasio film <em>Podzemlje – Underground</em> za 223. od trista najboljih filmova svih vremena.<br />
<br />
<em>Sveti Georgije ubiva aždahu</em> izveden je u Grčkom nacionalnom teatru u Atini u februaru 1995. godine kao prvi ikad izveden srpski komad u Grčkoj. <em>Profesionalac </em>je igran u preko 40 inostranih pozorišta, pa i u prestižnom pariskom Theatre de la Ville u januaru 2004. godine, a 1995. je izveden u Njujorku (Off-Broadway). Između ostalog, izveden je u Teheranu na persijskom, u Španiji na galisijskom (galego) jeziku, u Barseloni na katalonskom, u Jerusalimu na hebrejskom, a u Turskoj se od 2012. godine igra svake sezone. Komad <em>Lari Tompson – tragedija jedne mladosti</em> izveden je 1998. na njujorškom festivalu i kao najbolja predstava festivala prikazan je u zgradi OUN za ambasadore u UN. Ta drama je u januaru 2005. godine imala premijeru i na Novom Zelandu. <em>Balkanski špijun</em> izveden je u Tokiju 2014. Drama <em>Maratonci trče počasni krug</em> izvođena je u Zagrebu, kao mjuzikl u Beogradu, kao opera u Austriji i Italiji, i kao opereta u Nemačkoj. <em>Doktor šuster</em> je izveden u Trstu i Tirani.<br />
<br />
Samo u beogradskim profesionalnim pozorištima odigrano je preko 4.000 predstava Kovačevićevih drama, koje je gledalo preko 2 miliona gledalaca. Njegove drame igrane su u preko 286 inostranih pozorišta i prevođene na nemački, engleski, francuski, talijanski, ruski, češki, slovački, grčki, poljski, makedonski, švedski, finski, mađarski, rumunski, bugarski, kineski, slovenački, turski, katalonski, španski, katalonski, galisijski, portugalski, persijski, japanski i hebrejski.</p>
<p style="text-align: justify">Goran Skrobonja rođen je 1962. godine u Beogradu.<br />
<br />
Objavio roman <em>Nakot</em> (1993), kao i <em>Od šapata do vriska, priče strave i fantastike </em>(1996),<em> Šilom u čelo, priče fantastike i strave</em> (2000). Autor je i <em>Bleferskog vodiča za horor</em> (1995) i koautor dela <em>La Rue – grafički roman</em> (2000 – nagrada BEDECOUVERT za najbolji debitantski strip-album, 2000).<br />
<br />
Zastupljen je u <em>Antologiji nove srpske fantastike. </em>Priredio je nekoliko antologija horor, odnosno SF književnosti. Prevodio Stivena Kinga, Dena Simonsa, Ijana Mekdonalda i mnoge druge autore.<br />
<br />
Živi u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 2002)… Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Ivan Nešić rođen je u Beogradu 1964. godine. Diplomirao na Rudarsko-geološkom fakultetu. <br />
<br />
Od 1982. godine objavljuje prozu koja se pojavila u magazinima <em>Sirius</em>, <em>Alef</em>, <em>Znak Sagite</em>, <em>Emitor</em>, <em>Večernje novosti</em>, <em>Fantastyka</em>, <em>Književna reč</em>, <em>Kikindske novine</em>, <em>Naš trag</em>, <em>Orbis</em>, <em>Kvartal</em>, <em>Književna fantastika</em>, <em>Trash</em>, <em>Gradina</em> i <em>Fantastični vodič</em>. <br />
<br />
Zastupljen je u brojnim antologijama. <br />
<br />
Objavio je zbirke priča <em>Rigor Mortis</em> (1997) i <em>Jedan na jedan</em> (2009) i roman <em>Pod imelom</em> (2019). <br />
<br />
Dobitnik je nagrade Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“ za kratku priču <em>Trick or Treat</em> 1996. godine i nagradu časopisa Književna fantastika 2017. za priču <em>Glasovi u plastici</em>.</p>
<p style="text-align: justify">Jasenka Lalović je Paštrovka, rođena u Baru jednog juskog dana 1965. godine. Stasavala u Buljarici, pored mora i zauvek ostala zaljubljenik njegovog mirisa i plavih širina. Osnovnu školu zvršila je u Petrovcu, pohađala gimnaziju u Baru, potom je upisala studije sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Oduvek se bavila pisanjem, ali se tek u pedesetim godinama osmelila da objavi svoj prvi roman. Radila je na Radio-televiziji Srbije. Majka Kristine, Luke i Teodore. Ponosna tetka Dorotee. Udata, živi i radi u Beogradu. <em>S one bande moje gore</em> je njen prvi roman, kojim je započela pisanje trilogije <em>Brda od pelina</em>.<br />
<br />
Foto: privatna arhiva</p>
<p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br />
<br />
Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br />
<br />
Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br />
<br />
Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br />
<br />
U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> – <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br />
<br />
Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br />
<br />
Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br />
<br />
Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br />
<br />
Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>
<p style="text-align: justify">Miroslav Mišković je rođen 5. jula 1945. godine u selu Bošnjane kod Varvarina. Posle prekida atletičarske karijere diplomirao je na kragujevačkom odeljenju Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Specijalizaciju iz devizno-bankarskog poslovanja stiče u Dubrovniku. Poslovnu karijeru otpočinje u kruševačkoj filijali <em>Jugobanke</em>, u kojoj postaje najmlađi direktor deviznog sektora. Godine 1977. postaje finansijski direktor Hemijske industrije <em>Župa</em>, a zatim staje na njeno čelo kao jedan od najmlađih generalnih direktora u istoriji jugoslovenske privrede. U vladu Republike Srbije ulazi na kraju 1989. godine kao potpredsednik zadužen za privredne reforme. Budući da korenite promene nisu moguće bez tržišne privrede i privatizacije društvene svojine, napušta to mesto posle svega šest meseci. Osnivač je i predsednik <em>Delta holdinga</em>, kompanije koja je od 1991. godine prešla put od firme sa četiri zaposlena pripravnika do vodeće korporacije na prostoru bivše Jugoslavije. U svojoj zemlji doživeo je otmicu, hapšenje, zatvaranje, suđenje i višegodišnju medijsku harangu. Oženjen je, ima dvoje dece i četvoro unučadi. </p>
<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br />
<br />
<em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br />
<br />
Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br />
<br />
Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br />
<br />
Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br />
<br />
U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br />
<br />
Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br />
<br />
U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br />
<br />
<em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br />
<br />
U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br />
<br />
<em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br />
<br />
U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br />
<br />
1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br />
<br />
Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br />
<br />
Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br />
<br />
Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br />
<br />
Umro je 2010. godine u Beogradu.<br />
<br />
Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>
<p style="text-align: justify">Arhimandrit Onufrije (Vranić) rođen je 1978. godine u Kragujevcu. Zamonašen je i rukopoložen u čin jerođakona u manastiru Hilandaru. Bio je iguman manastira Kaludra u Crnoj Gori i manastira Sarinac u Šumadiji. Danas je iguman manastira Denkovac u Eparhiji šumadijskoj.<br />
<br />
Autor je bloga <em>Svetogorske staze</em>. Objavljivao je novinske članke iz oblasti istorije Crkve i poznavanja <em>Tipika</em>, kao i tri knjige: <em>Otuđena dobra</em>, <em>Svetogorski bogoslužbeni ustav</em> i <em>Svetogorski kuvar</em>. <br />
<br />
Njegova knjiga, <em>Svetogorski kuvar</em>, prevedena je na ruski jezik, a objavljena je pod dva različita naslova (<em>Поваренная книга Афона</em> i <em>Тайна православной трапезы</em>) u izdanju ruske izdavačke kuće <em>Эксмо</em>.<br />
<br />
Ovaj kuvar plod je višegodišnjeg prikupljanja recepata posnih jela.</p>
<p style="text-align: justify">Uroš Petrović (1967) je književnik čija dela pomeraju granice u savremenoj literaturi za decu i mlade. Počev od zbirki priča-mozgalica i romana u zagonetkama do grafičkih romana, bajki i fantastičnih pripovesti, dela ovog autora jesu originalne pustolovine koje bogato nagrađuju čitaoce. Razmrdavanje vijuga, susret sa čudesnim, neobičnim ali i zastrašujućim, raskošna mašta i osobeni humor u njegovim knjigama, odavno su postali omiljenim štivom i za odrasle.<br />
<br />
Autor je trideset knjiga (prodatih u više od pola miliona primeraka) i dobitnik većeg broja najprestižnijih nagrada za književnost za decu i mlade. Knjige su mu do sada objavljene i u Italiji, Mađarskoj, Grčkoj, Rusiji, Sloveniji, Rumuniji, Severnoj Makedoniji i Češkoj, kao i na engleskom jeziku.<br />
<br />
Svako njegovo druženje sa čitaocima, kako sa domaćim tako i sa onima van zemlje, jeste svojevrsni spoj književnog susreta, kreativne radionice i pozorišne predstave, umetničko-intelektualni performans koji uvek protiče u živoj, interaktivnoj atmosferi i potom se dugo pamti i prepričava.<br />
<br />
Po njegovom nagrađenom romanu <em>Peti leptir</em> snimljen je prvi (i još uvek jedini) dugometražni 3D film u istoriji srpske kinematografije.<br />
<br />
Autor je i više originalnih stonih društvenih igara, za koje je više puta nagrađen priznanjem <em>Dobra igračka</em> Prijatelja dece Srbije, nagradom <em>Gran Pri</em> za <em>Igračke sa svrhom</em> i nagradom <em>Najbolja stona društvena igra za decu</em>.<br />
<br />
Podsticao je naciju na razmišljanje i unutar kultnog serijala <em>Fazoni i fore</em>, kao i u kvizovima <em>Potera</em> kao sastavljač pitanja i kvizu <em>Lavirint</em> kao <em>Tvorac lavirinta</em> i najteža prepreka za takmičare, oba na Javnom servisu Radio televizije Srbije.<br />
<br />
Dobitnik je i većeg broja nagrada za fotografiju (<em>National Geographic</em>, <em>Microsoft</em>, <em>Wikipedia</em>, <em>Canon </em>itd)), koje objavljuje širom planete.<br />
<br />
Autor je koncepta <em>Zagonetna pitanja</em>, kao i programa za usavršavanje<em> Kako razmišljanjem izvan ustaljenih okvira doći do novih ideja i rešenja?</em>, <em>Zagonetne iluzije mozga, Socijalni tango, Mozgaonica za bolji svet i Misli kreaKtivno</em>, i koautor <em>NTC sistema učenja.</em><br />
<br />
Gostuje kao predavač na fakultetima, u školama i drugim obrazovnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, kao i u kompanijama, na poslovnim forumima i kongresima.<br />
<br />
Bio je predsednik Mense Srbije i jedan od najuspešnijih rešavača IQ X testa na svetu.<br />
</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.