Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

Knjiga „Kineska osveta“ Dejana Lučića doživeće trinaesto izdanje. Glavni likovi su mlada i lepa beogradska novinarka i njujorški bankar, koji igrom sudbine bivaju uvučeni u zaveru i obračun tajnih društava i obaveštajnih službi Istoka i Zapada.

Na knjižarskim policama uskoro će se naći dvanaesto izdanje knjige „Vreme čuda“ Borislava Pekića. Složeno i slojevito delo na slikovit način ukazuje na isključivost ideologija, dogmi i doktrina, gde iz najvećeg nametnutog dobra proističu najveće nevolje.

Knjiga priča „Kišni psi“ Dejana Stojiljkovića doživeće osmo izdanje. Od Beograda koji opsedaju Austrougari, preko berlinskih bulevara i planina na kojima žive demoni, do apokaliptične vizije Srbije u bliskoj budućnosti, ova knjiga-mozaik odvešće vas na putovanje kroz fantazmagorične svetove u kojima se susreću istorija i mašta.

Uskoro će se u prodaji naći peto izdanje prvog dela knjige „Kod Hiperborejaca“ Miloša Crnjanskog. Dvadeset pet godina nakon diplomatskog službovanja u Rimu, po povratku iz mučnog i nametnutog egzila, Crnjanski objavljuje jedan od najneobičnijih romana napisanih na srpskom jeziku.

Kultna knjiga „Beograde, dobro jutro 1“ Dušana Radovića takođe će doživeti peto izdanje. Izbor tekstova iz emisije Prvog programa Studija B – „Beograde, dobro jutro“ obuhvata period od jula 1975. do novembra 1976. kada je Dušan Radović sa najvišeg sprata Palate „Beograd“ oko pet stotina puta uživo pozdravio Beograd, svakoga jutra u 7 časova i 15 minuta.

Peto izdanje doživeće i knjiga Bojana Ljubenovića „Srbijo, Bog ti pomogo“. Slikovito, duhovito, sa smehom i podsmehom Ljubenovićev junak sagledava svet i opisuje ljude i događaje u svom selu Miloševu.

Roman „Estoril“ Dejana Tiago-Stankovića doživeće četvrto izdanje. „Estoril“ je divan i potresan roman o egzilu, podeljenoj lojalnosti, strahu i preživljavanju.

Na novu knjigu Vedrane Rudan „Doživotna robija“ čekalo se sa nestrpljenjem. U ovoj knjizi Vedrana piše o svojim omiljenim temama, odnosu roditelja i dece, kao i o tome šta znači biti istinski slobodan. U štampi je treće izdanje.

I knjiga „Baba, nemoj ništa da me pitaš“ Mirjane Bobić Mojsilović doživeće treće izdanje. Obogaćena sa devet novih priča, ova riznica svakodnevnih čuda, večnih sudbina malih ljudi, nas podseća zašto čuvamo, volimo i nerado pozajmljujemo ali rado prijateljima poklanjamo knjige Mirjane Bobić Mojsilović.

Nastavak evergrina „Beleške jedne Ane“ Mome Kapora, „Hej, nisam ti to pričala“ kroz usta svoje prividno naivne junakinje kritikuje tadašnje društvo koje, u nekim aspektima, i dalje prepoznajemo, ali nas u isto vreme i uči da pronalazimo lepotu u malim stvarima i da budemo svesni neponovljivosti svakog trenutka koji živimo. U štampi je treće izdanje.

Uskoro će se u prodaji naći drugo izdanje romana „Otpadnik“, drugi deo sage Dobrice Ćosića „Vreme zla“, o porodici Katić sa istorijskim ličnostima iz sredine XX veka, uz otvorenu reviziju službene istoriografije.

Aleksandar Gajić je svež i originalan glas u savremenom srpskom trileru, a veštim građenjem i vođenjem dijaloga u romanu „Kremanska straža“ čitaocima nudi u uverljivu priču o našim naravima. U štampi je drugo izdanje.

Drago Kekanović prvi je dobitnik nagrade „Beogradski pobednik“ za roman „Privrženost“. Ovo je veliki roman о istoriji i ljubavi, ženi i njenoj složenoj ulozi u svim društvenim, političkim i porodičnim okolnostima. Uskoro će se u prodaji naći drugo izdanje.

Devet“, prvi roman nagrađivanog beogradskog dizajnera i vizuelnog umetnika Slavimira Stojanovića Futra, priča je o Savi Nikoliću, poznatom dizajneru, koji je u devetoj godini pao na glavu i izgubio pamćenje. Trideset godina kasnije pamćenje mu se vraća, sve dok ne napuni devet godina, po drugi put. U štampi je drugo izdanje.

I naslovi za najmlađe doživeće nova izdanja.

Šta je to prijateljstvo? Od kakvog se ručka tope obrve? Šta to ima između dve tišine? Ko je Hanibal Prvi? Da li je iskorišćena šibica i dalje šibica? Odgovori se nalaze u „Kući hiljadu maski“ Igora Kolarova, a uskoro iz štampe izlazi četvrto izdanje.

Smešne priče o odrastanju nestašnog mačeta i njene devojčice, „Luče i Silvija“ Aleksandre Urošević donose mnogo neobičnih situacija, mnoštvo drugačijih pogleda na iste događaje, i naravno – mnogo, mnooogo smeha! U štampi je treće izdanje.

Roman o devojčici koja ne voli granice „Ja sam Akiko“ Stefana Tićmija ulazi u niz ostvarenja koja će decenijama biti naši sagovornici. U štampi je drugo izdanje na ćirilici.

Uskoro će se pojaviti i drugo izdanje najlepših priča za decu „Bajka o trešnji“ Desanke Maksimović. Njen svet bajki dotiče najsitnije detalje iz života i otkriva sve strahove, sumnje i strepnje junaka koje je lako zavoleti.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Aleksandar Gajić

Aleksandar Gajić

<p style="text-align: justify">Aleksandar Gajić (1973), doktor pravnih i političkih nauka, naučni je savetnik na Institutu za evropske studije u Beogradu i profesor na katedri za bezbednost Fakulteta za pravne i poslovne studije &bdquo;Lazar Vrkatić&ldquo; u Novom Sadu. Autor je ili priređivač 14 naučnih monografija i više od sto naučnih radova iz oblasti međunarodnih odnosa, društvene teorije i studija kulture. Svoje tekstove, analize i kolumne objavljivao je u mnogim dnevnim i nedeljnim novinama kao i internet potralima u Srbiji.</p>

Slika Aleksandra Urošević

Aleksandra Urošević

<p style="text-align: justify">Aleksandra Urošević (Priština, 1985) diplomirala je režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu i završila master studije na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i dugogodišnja rediteljka emisije <em>Dobro jutro, deco</em> Prvog programa Radio Beograda. Autorka nekolicine pozorišnih predstava u zemlji i regionu i dva kratka igrana filma za decu. Njene kratke priče objavljene su u <em>Antologiji najkraćih priča za decu</em> (2009, priredio Igor Kolarov). Dobitnica je Nušićeve nagrade za dramu u 2013. godini.&nbsp;</p>

Slika Bojan Ljubenović

Bojan Ljubenović

<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br /> Rođen 1972. godine u Beogradu.<br /> Uređuje rubriku TRN u &bdquo;Večernjim novostima&ldquo;.<br /> <br /> Objavio:<br /> <br /> <em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br /> <em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br /> <em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br /> Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br /> Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br /> <em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br /> <em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br /> <em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br /> <em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br /> <em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br /> <em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br /> <em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br /> <em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br /> <br /> Nagrade:<br /> <br /> &bdquo;Mladi jež&ldquo; 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br /> Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Vladimir Bulatović VIB&ldquo; 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br /> Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Jovan Hadži Kostić&ldquo; 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br /> Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br /> &bdquo;Vuko Bezarević&ldquo; 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br /> &bdquo;Letnji erski kabare&ldquo;, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br /> &bdquo;Dragiša Kašiković&ldquo; 2014., za satirično stvaralaštvo.<br /> Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Tipar&ldquo; 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br /> &bdquo;Interfer&ldquo; 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br /> &bdquo;Zlatna značka&ldquo; 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Dejan Lučić

Dejan Lučić

<p style="text-align: justify">Dejan Lučić je za mnoge obaveštajni monstrum, koji je desetak godina, pre ruske vojne obaveštajne službe GRU, objavio &bdquo;Plan o obnovi Hazarstana&ldquo; u svojoj knjizi <em>Islamska republika Nemačka</em>! A još 1994, u <em>Vladarima iz senke</em> &ndash; scenario pravljenja države Vojvodine u okviru &bdquo;Operacije Habzburg&ldquo;! O secesiji Kosmeta Lučić je bio nemilosrdno iskren u <em>Tajnama albanske mafije</em>, gde je još 1989. optužio levo krilo CIA-e za izdaju Zapada! <br /> <br /> Dosad je objavio sledeće knjige: <em>Varvarstvo u ime Hristovo</em>, <em>1 </em>i<em> 2</em> (sa prof. dr Dragoljubom Živojinovićem), 1988; <em>Tajne albanske mafije</em>, 1989; <em>Tajne lopovskog znata</em>, 1990; <em>Pavelićev testament</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1990. i 1991; <em>Vladari iz senke</em>, 1994; <em>Islamska republika Nemačka</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 1999. i 2000; <em>Kraljevstvo Hazara</em>, <em>1</em> i <em>2</em>, 2005. i 2008; <em>Teorija zavere</em>, 2009, <em>Kineska osveta</em> 2011.</p>

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Desanka Maksimović

Desanka Maksimović

<p style="text-align: justify">Desanka Maksimović (1898&ndash;1993) bila je srpska pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: &bdquo;Predosećanje&ldquo;, &bdquo;Strepnja&ldquo;, &bdquo;Prolećna pesma&ldquo;, &bdquo;Opomena&ldquo;, &bdquo;Na buri&ldquo;, &bdquo;Tražim pomilovanje&ldquo; i &bdquo;Pokošena livada&ldquo;. Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama &bdquo;Krvava bajka&ldquo; &ndash; pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata.&nbsp;</p>

Slika Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić

<p style="text-align: justify">Dobricа Ćosić (1921&ndash;2014), pisаc, esejistа, političаr, jednа od nаjznаčаjnijih figurа srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekа. U književnost ulаzi 1951. godine sа svojim prvim romаnom Dаleko je sunce, prvim modernim romаnom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstаvljаo kritiku revolucionаrnog terorа. Romаn je preveden nа tridesetаk jezikа, а sаmo u SSSR-u štаmpаn u 1.600.000 primerаkа. Zаtim objаvljuje romаne: <em>Koreni</em> (1954), <em>Deobe</em> (1961), <em>Bаjkа</em> (1965), <em>Vreme smrti</em> (tetrаlogijа, 1972&ndash;79), <em>Vreme zlа</em> &ndash; trilogijа<em> Grešnik</em> (1985), <em>Otpаdnik</em> (1986) i <em>Vernik</em> (1990), <em>Vreme vlаsti I </em>(1996) i <em>Vreme vlasti II</em> (2007). Dobitnik je Ninove nаgrаde dvа putа, zа romаne <em>Koreni</em> i <em>Deobe.</em><br /> <br /> Udruženje književnikа Srbije dodelilo mu je 1986. Nаgrаdu UKS zа izuzetаn znаčаj zа književno stvаrаlаštvo. Povelju Zаdužbine Jаkovа Ignjаtovićа iz Budimpešte dobio je 1989. godine. Njegoševа nаgrаdа uručenа mu je 1990. godine nа Cetinju zа troknjižje<em> Vreme zlа</em>.<br /> <br /> Dvа putа je dobio trаdicionаlnu godišnju nаgrаdu Nаrodne biblioteke Srbije zа nаjčitаniju domаću knjigu (1990. godine zа romаn Vernik i 1996. zа romаn <em>Vreme vlаsti I</em>; inаče, jedаn je od sаmo tri piscа, uz Slobodаnа Selenićа i Ljiljаnu Hаbjаnović Đurović, koji je ovu nаgrаdu dobio više putа). Povodom sedamdesetog rođendаnа dobio je 1991. godine specijаlnu Vukovu nаgrаdu. Junа 1993. dodeljenа mu je književnа nаgrаdа &bdquo;Zlаtni krst knezа Lаzаrа&ldquo;, dok je romаn <em>Vreme vlаsti</em> višestruko nаgrаđivаn (Kočićevo pero 1996, Nаgrаdа &bdquo;Lаzа Kostić&ldquo; 1996, &bdquo;Mešа Selimović&ldquo; 1997, &bdquo;Petаr Kočić&ldquo; 1997, Kočićevа nаgrаdа 1998, nаgrаdа &bdquo;Svetozаr Ćorović&ldquo; 1997, а ugledni švаjcаrski list <em>Nuvo Kotidijen</em> je, nа osnovu аnkete među čitаocimа u toj zemlji, početkom mаjа mesecа 1996. ovаj romаn proglаsio jednim od sedаm nаjboljih evropskih romаnа). Godine 1998. u Kruševаčkom pozorištu uručen mu je &bdquo;Zlаtni krst despotа Stefаnа Lаzаrevićа&ldquo;.<br /> <br /> U Moskvi je mаjа 2010. postаo prvi dobitnik nаgrаde &bdquo;Puškin&ldquo; zа izuzetne zаsluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumа umetnosti &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; predsednik udruženjа pisаcа Rusije Vаlerij Gаničev uručio je Ćosiću i nаgrаdu &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; zа književno stvаrаlаštvo.<br /> <br /> Delа Dobrice Ćosića prevedenа su nа tridesetаk jezikа, а svi romаni prevedeni su nа frаncuski gde su dobili nаjveće pohvаle.&nbsp;</p>

Slika Drago Kekanović

Drago Kekanović

<p style="text-align: justify">Drago Kekanović, pripovedač, romansijer, dramski pisac i scenarista, rođen je 1947. u Bratuljevcima kod (Slavonske) Požege. Školovao se u Požegi i Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je Jugoslavenske jezike i književnosti, te Komparativnu književnost. U <em>Poletu </em>i <em>Studentskom listu</em> uređivao je prozu, jedan je od osnivača pozorišnog časopisa <em>Prolog</em>, te urednik i priređivač izdanja u Srpskom kulturnom društvu &bdquo;Prosvjeta&ldquo;. Četvrt veka je radio kao urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb, kasnije Hrvatske radio-televizije.<br /> <br /> Objavio je sledeće knjige: <em>Svjetlost šuma</em>, pesme, Centar za kulturu, Osijek, 1965; <em>Mehanika noći</em>, spisi, priče, Razlog, Zagreb, 1971; <em>Večera na verandi</em>, pripovetke, Naprijed, Zagreb, 1975; <em>Ledena šuma i druge kratke priče</em>, CCD, Zagreb, 1975; <em>Potomak sjena</em>, roman, Naprijed, Zagreb, 1978; <em>Ivanjska noć</em>, roman, BIGZ, Beograd, 1985; <em>Panonski diptih</em>, dve pripovesti, &bdquo;August Cesarec&ldquo;, Zagreb, 1990; <em>Riblja staza</em>, roman, Kairos, Sremski Karlovci, 1997; <em>Američki sladoled</em>, roman, SKD &bdquo;Prosvjeta&ldquo;, Zagreb, 1998; <em>Na nebu</em>, priče, Kairos, Sremski Karlovci, 2002; <em>Veprovo srce</em>, roman, SKZ, Beograd, 2012; <em>Usvojenje</em>, priče, Kairos, Sremski Karlovci, 2013; <em>Privrženost</em>, roman, SKD &bdquo;Prosvjeta&ldquo;, Zagreb, 2021.<br /> <br /> Dobitnik je sledećih nagrada: &bdquo;Sedam sekretara SKOJ-a&ldquo; (za knjigu <em>Mehanika noći</em>, spisi, 1971), lista <em>Oslobođenje </em>(za kratku priču, 1975), lista <em>Politika </em>(za kratku priču, 1975), lista <em>Mladost </em>(za <em>Večeru na verandi</em>, 1976), &bdquo;Vladimir Nazor&ldquo; (godišnja nagrada za <em>Potomak sjena</em>, 1978), &bdquo;Sava Mrkalj&ldquo; (za doprinos kulturi Srba u Republici Hrvatskoj, 2012). Za roman <em>Veprovo srce</em> dobio je nagrade: &bdquo;Svetozar Ćorović&ldquo;, &bdquo;Vitalova knjiga godine&ldquo; (2013), &bdquo;Borisav Stanković&ldquo; (2013), &bdquo;Dušan Vasiljev&ldquo; (2013), &bdquo;Branko Ćopić&ldquo; (2013). Za knjigu priča <em>Usvojenje </em>dobio je nagrade: &bdquo;Grigorije Božović&ldquo; (2014), &bdquo;Danko Popović&ldquo; (2014) i &bdquo;Andrićevu nagradu&ldquo; (2014). Prvi je dobitnik nagrade &bdquo;Beogradski pobednik&ldquo; za roman <em>Privrženost</em>.<br /> <br /> Foto: Antonia Drezga</p>

Slika Dušan Radović

Dušan Radović

<p style="text-align: justify">Dušan Radović (Niš, 29. novembar 1922 &ndash; Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Bio je glavni urednik <em>Pionirskih novina</em>, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista <em>Poletarac</em>, novinar <em>Borbe</em> i (od 1975. godine) urednik <em>Studija B</em>.<br /> <br /> Rekao je o svom pisanju: &bdquo;Pisati sam počeo u samoodbrani. Branio sam se od svih koji su me ugrožavali zdravljem, snagom, lepotom, boljim uspehom u školi. Vadio sam se, dokazivao i sebi i drugima da sam samo drukčiji a ne gori od njih. Ima i izuzetaka, ali ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.&ldquo;<br /> &nbsp;</p>

Slika Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski

<p style="text-align: justify">Miloš Crnjanski je rođen 1893. godine u Čongradu, školovao se kod fratara pijarista u Temišvaru, studirao u Rijeci i Beču, završio komparativnu književnost, istoriju i istoriju umetnosti u Beogradu. <br /> <br /> U međuratnom periodu bio je profesor i novinar, istaknuta figura modernističke književnosti, polemičar u nizu raznorodnih pravaca, urednik antikomunistički orijentisanog lista Ideje. Kao niži diplomatski službenik, kao ataše za štampu i dopisnik Centralnog presbiroa, boravio je u Berlinu (1929&ndash;1931, 1935&ndash;1938) i Rimu (1938&ndash;1941). Kao novinar, specijalni dopisnik i reportažni pisac reprezentativnih beogradskih listova Politika i Vreme, izveštavao je iz Španskog građanskog rata i iz skandinavskih zemalja. <br /> <br /> Drugi svetski rat ga je zatekao u Rimu, odakle je &ndash; posle nemačke okupacije i rasparčavanja Kraljevine Jugoslavije 1941. godine &ndash; sproveden, poput ostalih diplomatskih službenika, za Madrid i Lisabon. U 1941. godini priključio se emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Budući da je bio novinar izrazito antikomunističke orijentacije, otpušten je iz diplomatske službe 1945. godine. Ostao je u emigraciji, u Londonu, u periodu između 1945. i 1966. godine. Označan kao predratni simpatizer pronemačke politike nije mogao dobiti prikladno zaposlenje &ndash; radio je kao knjigovođa u obućarskoj radnji i prodavac knjiga, ostajući često bez posla i u krajnjoj životnoj oskudici. Tek 1966. godine dozvoljeno mu je da se vrati u Beograd, u kojem je umro 1977. godine. <br /> <br /> Kao romansijer, pesnik, putopisac, dramski pisac, pripovedač, novinar, on je obeležio i istorijsku i književnu pozornicu srpskog jezika. U svojoj životnoj i umetničkoj sudbini spojio je neka od najznačajnijih svojstava srpske i evropske istorije: visoku umetničku vrednost, samotništvo i siromaštvo, apatridsku sudbinu koja je postala evropska sudbina pisca, nepoznatost i privatnost egzistencije kao sadržaj savremenog duhovnog lika. Vrativši se u Beograd, svom lutalaštvu pripojio je povratak u zavičaj. I premda nikada nije u javnoj svesti imao onaj značaj i ono mesto koje je zasluživao kako po osećajnosti i duhovnosti svojih dela tako i po savršenstvu njihovog umetničkog izraza, Miloš Crnjanski ostaje najveći srpski pisac u dvadesetom veku.&nbsp;</p>

Slika Mirjana Bobić Mojsilović

Mirjana Bobić Mojsilović

<p style="text-align: justify">Mirjana Bobić Mojsilović je spisateljica i slikarka. Objavila je romane <em>Dnevnik srpske domaćice</em> (2000), <em>Happy End</em> (2002), <em>Majke mi, bajka</em> (2003), <em>Ono sve što znaš o meni</em> (2005), <em>Tvoj sam</em> (2006), <em>Srce moje</em> (2007), <em>Azbuka mog života</em> (2008), <em>Glad</em> (2009), <em>Gospodin pogrešni</em> (2010), <em>Traži me</em> (2012), <em>Tvoj anđeo čuvar</em> (2016), kratke priče <em>Baba, nemoj ništa da me pitaš</em> (1997) i zbirku poezije <em>Obećao si mi</em> (2016). Autorka je šest pozorišnih komada <em>Suze su O. K</em>., <em>Verica među šljivama</em>, <em>Pozovi M radi užitka</em>, <em>Poslednja šansa</em>, <em>Pogodi ko dolazi na večeru</em>, <em>Svlačenje</em>, koji su izvođeni u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, Kult Teatru, Zvezdara Teatru, Akademiji 28 i na sceni KC &bdquo;Palilula&ldquo;. Dvanaest njenih naslova objavljeno je u Francuskoj, Italiji, Češkoj, Hrvatskoj, Sloveniji i Makedoniji. Autorka je nekoliko samostalnih izložbi slika. Bila je jedan od prvih autora &ndash; samostalnih izdavača u Beogradu. Nekoliko puta je dobila nagradu &bdquo;Zlatni bestseler&ldquo; i dobitnica je &bdquo;Zlatne značke&ldquo; Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Mirjana Bobić Mojsilović je slobodna umetnica i živi u Beogradu.&nbsp;<br /> <br /> Foto:&nbsp;Vukica Mikača</p>

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br /> <br /> <em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br /> <br /> Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br /> <br /> Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br /> <br /> Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br /> <br /> U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br /> <br /> Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br /> <br /> U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br /> <br /> <em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br /> <br /> U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br /> <br /> <em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br /> <br /> U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br /> <br /> 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br /> <br /> Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br /> <br /> Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br /> <br /> Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br /> <br /> Umro je 2010. godine u Beogradu.<br /> <br /> Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>

Slika Slavimir Stojanović Futro

Slavimir Stojanović Futro

<p style="text-align: justify">Slavimir Stojanović (1969) beogradski je grafički dizajner, kreativni direktor, ilustrator i vizuelni umetnik, dobitnik preko 300 međunarodnih priznanja i nagrada u domenu dizajna i advertajzinga, kao i nagrade UEPS-a za životno delo, ponosni otac Nađe Stojanović, glavne inspiracije za lik Singi Lumbe, čije je ime nastalo dok Nađa još nije znala dobro da priča, pa je uporno zvala tatu kada joj se helijumski balon zalepi za plafon: &bdquo;Tata, singi lumba!&ldquo; (&bdquo;Tata, skini balon!&ldquo;)&nbsp;</p>

Slika Stefan Tićmi

Stefan Tićmi

<p style="text-align: justify">Stefan Mitić Tićmi rođen je u Leskovcu 1992. godine. Objavio je knjige: <em>U'vatile me lutke</em> (2015), <em>Ja sam Akiko</em> (2018), <em>Kaput od mahovine</em> (2020) i <em>Guguto memeto</em> (2023). Scenarista je četvrte sezone televizijskog serijala <em>Avanture miša Harlampija</em> (2025).<br /> <br /> Zbirka <em>U'vatile me lutke</em> prevedena je i prilagođena osobama sa oštećenim sluhom, dok je roman <em>Ja sam Akiko</em>, prodat u više od 25.000 primeraka, doživeo niz umetničkih adaptacija &ndash; animirani film, mural, grafičku novelu, kao i više pozorišnih predstava koje se izvode u zemlji i regionu. Prema romanu <em>Guguto memeto</em> snimljen je kratki igrani film.<br /> <br /> Njegova dela uvrštena su na prestižnu listu <em>White Ravens</em> Međunarodne omladinske biblioteke u Minhenu. Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Leskovca za doprinos kulturi, afirmaciji dečje književnosti i društvenom angažovanju, kao i nagrade Politikinog Zabavnika za najbolju dečju knjigu namenjenu mladima u 2018. godini za roman <em>Ja sam Akiko</em>, i plaketu Dječja knjiga godine na Međunarodnom festivalu Trg od knjige u Herceg Novom.<br /> <br /> Živi i radi u Beogradu.</p>

Slika Vedrana Rudan

Vedrana Rudan

<p style="text-align: justify">Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je petnaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i četiri knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i kao voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.<br /> <br /> Vedrana Rudan piše na svom blogu rudan.info. Ima preko trista dvadeset četiri hiljade sledbenika, a stranica joj je pogledana preko trideset miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem i dve mačke.<br /> <br /> U Laguni je objavila knjige <em>Zašto psujem</em>, <em>Muškarac u grlu</em>, <em>Uho, grlo, nož</em>, <em>Dabogda te majka rodila</em>, <em>Kosturi okruga Medison</em>, <em>Život bez krpelja</em>, <em>Ples oko Sunca</em>, <em>Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder</em>, <em>Puding od vanilije</em>, <em>Ljubav na posljednji pogled</em>, <em>Doživotna robija</em>, <em>Besplatna dostava</em>, <em>Crnci u Firenci</em> i <em>Umrijeti bez stresa</em>.<br /> <em> </em><em><br /> </em>Foto:&nbsp;© Rino Gropuzzo</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x