Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
U prodaji će se uskoro naći četrnaesto izdanje knjige „Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda“ Nenada Novaka Stefanovića. Vodič o tajnim vezama nobelovca Ive Andrića, naučnika Milutina Milankovića, kraljevskih parova iz dinastija Obrenovića i Karađorđevića, o dvorskoj romansi Josipa Broza i o desetinama značajnih ličnosti opisanih u ambijentu palata i kuća sa utisnutim pečatom vremena. Sve adrese opisanih kuća i danas postoje, tako da je čitanje ove knjige istovremeno i poziv u šetnju kroz dva poslednja veka naše novije istorije.
Još jedna knjiga Nenada Novaka Stefanovića doživeće novo, peto izdanje. Reč je o knjizi „Beograd kroz ključaonice 100 kuća“. Kroz istoriju sto beogradskih zdanja autor daje panoramu grada na ušću dveju reka, raskrsnici Istoka i Zapada. U ovom jedinstvenom vodiču saznaćete malo poznate činjenice o građevinama pored kojih svakodnevno prolazite, kao i brojne kuriozitete koji će oplemeniti vaš pogled na grad.
„Semper idem“ Đorđa Lebovića, najpreporučivanija knjiga po izboru knjižara Delfi lanca, doživeće deveto izdanje. „Semper idem“ je knjiga o detinjstvu koja se može čitati kao porodični roman, ali i kao memoarski spis kojim se poznati dramaturg i scenarista, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze. Pisac uviđa paralele između Drugog svetskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije posmatrajući neke konkretne događaje.
Dve novele Borislava Pekića „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana“ i „Odbrana i poslednji dani“ spaja glavni junak samac u kome se ogledaju sve društvene i duhovne traume. Pokušaj prevazilaženja sopstvene sudbine neminovno vodi osobenoj životnoj dramaturgiji i pokreće niz pitanja o smislu života i smrti, moralu i sudbinskoj datosti. U štampi je četvrto izdanje ove knjige.
Dve knjige Marka Vidojkovića doživeće nova izdanja.
U štampi je treće izdanje zbirke priča „Kovid 19+“. Urnebesno duhovite, lekovite i katartične priče Marka Vidojkovića u novoj knjizi opisuju sumanute ljude u pandemiji: od hipohondara, preko negatora pandemije do teoretičara zavere. Nema reči o delta soju, ali ima o zlatiborskom.
Drugo izdanje doživeće Markov roman „Sve crvenkape su iste“. Pisac Boban Šestić pripoveda svoje gubitničko, beznadno iskustvo življenja u izobličenom gradu, među izobličenim ljudima, u izobličenoj zemlji, ne sluteći da će se njegova priča pretvoriti u jedinstven testament, izveštaj o stihijnosti slave, o proizvoljnosti ljudske egzistencije koju nijedna umetnost, pa ni književnost, ne može ukloniti ili barem neutralisati.
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br />
<br />
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br />
<br />
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br />
<br />
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br />
<br />
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br />
<br />
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br />
<br />
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br />
<br />
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br />
<br />
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen. </p>
<p style="text-align: justify">Marko Vidojković (Beograd, 1975) po obrazovanju je pravnik. Autor je romana <em>Ples sitnih demona</em> (2001), <em>Đavo je moj drug</em> (2002), <em>Pikavci na plaži</em> (2003), <em>Kandže </em>(2004), <em>Sve crvenkape su iste</em> (2006), <em>Hoću da mi se nešto lepo desi odmah</em> (2009), <em>Kandže 2: Diler i smrt</em> (2012), <em>Urednik </em>(2014), <em>E baš vam hvala</em> (2017) i <em>Đubre </em>(2020). Takođe, objavio je zbirke priča <em>Bog ti pomogo</em> (2007), <em>Priče s dijagnozom</em> (2015) i <em>Kovid 19+</em> (2021). Za roman <em>Sve crvenkape su iste</em> osvojio je Vitalovu nagradu za najbolju knjigu 2006. godine, dok je roman <em>Kandže </em>osvojio nagrade Kočićevo pero i Zlatni bestseler. Roman <em>E baš vam hvala</em> donosi mu Nagradu Hudi Maček Grosmanovog festivala fantastike i stripa. Vidojković je prevođen na nemački, engleski, bugarski, slovenački, makedonski, poljski, mađarski i češki jezik, a njegove knjige su objavljivane i u Hrvatskoj. Godine 2010. bio je protagonista dokumentarnog filma <em>Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest</em>, zajedno s Miljenkom Jergovićem, dok je njegov roman <em>Ples sitnih demona</em> adaptiran u pozorišnu predstavu uspešno igranu u beogradskom Dadovu. Pored književnog stvaralaštva, bio je urednik magazina <em>Maxim </em>i <em>Playboy</em>, kao i u beogradskoj kancelariji zagrebačkog izdavača <em>Profil</em>. Takođe se bavio muzikom, svirao i pevao u bendovima <em>The Goblins</em>, <em>Toxic Noise Team</em>, <em>On the Run,</em> <em>Snowdrop</em>, <em>Strap On</em> i <em>Crveni vetar</em>. Kao TV voditelj, vodio je emisije <em>390 stepeni</em> na ATV Banja Luka i <em>400 stepeni</em> na TV Naša, a od 2017. godine, zajedno s Nenadom Kulačinom, vodi politički špageti-vestern <em>Dobar, loš, zao</em>, koji se od oktobra 2020. emituje na portalu nova.rs. Od decembra 2017. do oktobra 2023. bio je redovni kolumnista banjalučkog portala Buka, a od novembra 2021. piše kolumne za dnevni list <em>Danas </em>svakim radnim danom. Prema podacima <em>PEN International</em> za 2022, 2023. i 2024. godinu, Vidojković spada među sto najugroženijih pisaca na planeti i počasni je član slovenačkog PEN centra. Od februara 2023. godine prinuđen je da živi i radi van Srbije. <br />
<br />
<u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer" data-value="http://www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer"><span class="ql-link-text">www.facebook.com/marko.vidojkovic.writer</span></span><br></u><u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="www.instagram.com/marko.vidojkovic" data-value="http://www.instagram.com/marko.vidojkovic"><span class="ql-link-text">www.instagram.com/marko.vidojkovic</span></span></u></p>
<p style="text-align: justify">Nenad Novak Stefanović rođen je u Beogradu 1961. godine. Objavio je, između ostalog: <em>Darovi mrtvih</em> (1988), <em>Pokrštavanje petokrake</em> (1994), <em>Jedan svet na Dunavu</em> (1996), <em>Zemlja u koferu </em>(2007), <em>Doktor sluša sving </em>(2009), <em>Svetlarnik</em> (2013), <em>Ubistvo u Kapetan Mišinoj </em>(2016), <em>Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda</em> (2017), <em>Muzeopisi </em>(2018),<em> Jedno ubistvo u Patrijaršiji</em> (2018), <em>Beograd kroz ključaonice 100 kuća</em> (2019). Knjige su mu prevođene na engleski i nemački jezik. Zastupljen je u antologiji kratke priče <em>Četvrtasto mesto</em> (2014). Bio je urednik u redakciji <em>Srpski Who is Who 2011–2013</em>. Koautor je dokumentarnog TV serijala <em>Peti oktobar – poslednja revolucija u Evropi</em>. Bio je glavni urednik magazina <em>Duga </em>i <em>Krug</em>.<br />
<br />
nenadnovaks@gmail.com</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.