Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Na knjižarskim policama uskoro će se naći osmo izdanje knjige „Kako upokojiti vampira“ Borislava Pekića. Dr Konrad Rutkowski, nakon posete jednom dalmatinskom gradiću, pokušava da opravda svoje postupke kada je, kao SS oficir za vreme Drugog svetskog rata, poslao jednog nevinog gradskog činovnika na vešala i nasmrt pretukao jednog zatvorenika.
Zabavan roman Roberta Takariča o problemima ulaska u pubertet –„Udario me pubertet u glavu“ – doživeće šesto izdanje. Dečak Zvezdan je upravo ušao u pubertet i zaljubio se u Zoricu. Svet mu je izvrnut naglavačke brojnim igrama, nepouzdanim drugarima, žurkama i nestašlucima, a povrh svega toga on dobija još jedan strašan udarac: Zorica odlazi iz grada! Ovo je, između ostalog, i priča o tome kako preboleti ljubav svog života u pubertetu.
Još jedna knjiga namenjena mlađim čitaocima doživeće novo izdanje. U štampi je peto izdanje romana „Sve moje gluposti“ Gradimira Stojkovića. Glavna junakinja romana je Bogdanka Petrović, koja želi da režira filmove. Ali u scenariju svog tinejdžerskog života mnogo toga ne može da kontroliše. Kroz burne godine odrastanja treba zaplivati snažno i odlučno – a junakinja je izuzetna plivačica!
Poslednji deo „Vremena smrti“ ispisuje vrhunac kolektivne drame jednog naroda, paralelno prateći herojsku odbranu i pad Beograda u austrougarske ruke, izdaju saveznika i u istoriji nezabeležen egzodus srpskog naroda, mojsijevskih razmera, i povlačenje srpske vojske preko albanskih planina.
„Godine koje su pojeli skakavci“ su letopis zatvorskih godina autora koji iznose svu tragiku piščevog ličnog iskustva i obelodanjuju surovo naličje komunističkog režima u Jugoslaviji neposredno posle Drugog svetskog rata. Čitajući ovo potresno i poučno svedočanstvo, otkrićemo zajedno sa piscem kako tamnica menja jezik, percepciju, život, pretvarajući se u neku vrstu paralelne stvarnosti gde se zakonitosti ljudske zajednice najbolje vide.
Nova knjiga Lagunine bestseler autorke Jelene Bačić Alimpić pojavila se u prodaji pre manje od mesec dana, a već je u štampi novo izdanje. Uskoro će se u prodaji naći drugo izdanje romana „Nisam kriva“, u kojoj autorka virtuozno pripoveda intrigantnu priču o sudbini dve žene koje su se našle pred ponorom života, ali koje su opstale zahvaljujući hrabrosti, upornosti i borbi. Neuropsihijatar Hana Rajs i zatvorenica Sara Porter su dve umnogome različite žene, koje se na neobičan način zbližavaju i postaju saveznice kada shvate da su im životi u opasnosti.
Drugo izdanje doživeće i knjiga Vladete Jankovića „Latinski glosar“. Vladeta Janković je u ovoj zbirci izneo priče o najčešćim latinskim izrekama, izrazima pa i skraćenicama, koji su još uvek u širokoj upotrebi, a o čijem se poreklu, okolnostima nastanka i autorstvu uglavnom malo zaista zna.
U štampi je i drugo izdanje romana Isidore Sekulić „Đakon Bogorodičine crkve“. Već na samom početku nagoveštena je glavna tema romana – udaja protagonistkinje Ane, „gospođice Nedićeve“, o čemu čitava varoš vodi brigu. Ana Nedićeva, samosvesna i emancipovana devojka, intelektualka i pijanistkinja, opire se zahtevima malograđanske sredine i braku po svaku cenu. Sve dok joj se ne dogodi ljubav.
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p style="text-align: justify">Dobricа Ćosić (1921–2014), pisаc, esejistа, političаr, jednа od nаjznаčаjnijih figurа srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekа. U književnost ulаzi 1951. godine sа svojim prvim romаnom Dаleko je sunce, prvim modernim romаnom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstаvljаo kritiku revolucionаrnog terorа. Romаn je preveden nа tridesetаk jezikа, а sаmo u SSSR-u štаmpаn u 1.600.000 primerаkа. Zаtim objаvljuje romаne: <em>Koreni</em> (1954), <em>Deobe</em> (1961), <em>Bаjkа</em> (1965), <em>Vreme smrti</em> (tetrаlogijа, 1972–79), <em>Vreme zlа</em> – trilogijа<em> Grešnik</em> (1985), <em>Otpаdnik</em> (1986) i <em>Vernik</em> (1990), <em>Vreme vlаsti I </em>(1996) i <em>Vreme vlasti II</em> (2007). Dobitnik je Ninove nаgrаde dvа putа, zа romаne <em>Koreni</em> i <em>Deobe.</em><br />
<br />
Udruženje književnikа Srbije dodelilo mu je 1986. Nаgrаdu UKS zа izuzetаn znаčаj zа književno stvаrаlаštvo. Povelju Zаdužbine Jаkovа Ignjаtovićа iz Budimpešte dobio je 1989. godine. Njegoševа nаgrаdа uručenа mu je 1990. godine nа Cetinju zа troknjižje<em> Vreme zlа</em>.<br />
<br />
Dvа putа je dobio trаdicionаlnu godišnju nаgrаdu Nаrodne biblioteke Srbije zа nаjčitаniju domаću knjigu (1990. godine zа romаn Vernik i 1996. zа romаn <em>Vreme vlаsti I</em>; inаče, jedаn je od sаmo tri piscа, uz Slobodаnа Selenićа i Ljiljаnu Hаbjаnović Đurović, koji je ovu nаgrаdu dobio više putа). Povodom sedamdesetog rođendаnа dobio je 1991. godine specijаlnu Vukovu nаgrаdu. Junа 1993. dodeljenа mu je književnа nаgrаdа „Zlаtni krst knezа Lаzаrа“, dok je romаn <em>Vreme vlаsti</em> višestruko nаgrаđivаn (Kočićevo pero 1996, Nаgrаdа „Lаzа Kostić“ 1996, „Mešа Selimović“ 1997, „Petаr Kočić“ 1997, Kočićevа nаgrаdа 1998, nаgrаdа „Svetozаr Ćorović“ 1997, а ugledni švаjcаrski list <em>Nuvo Kotidijen</em> je, nа osnovu аnkete među čitаocimа u toj zemlji, početkom mаjа mesecа 1996. ovаj romаn proglаsio jednim od sedаm nаjboljih evropskih romаnа). Godine 1998. u Kruševаčkom pozorištu uručen mu je „Zlаtni krst despotа Stefаnа Lаzаrevićа“.<br />
<br />
U Moskvi je mаjа 2010. postаo prvi dobitnik nаgrаde „Puškin“ zа izuzetne zаsluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumа umetnosti „Zlаtni vitez“ predsednik udruženjа pisаcа Rusije Vаlerij Gаničev uručio je Ćosiću i nаgrаdu „Zlаtni vitez“ zа književno stvаrаlаštvo.<br />
<br />
Delа Dobrice Ćosića prevedenа su nа tridesetаk jezikа, а svi romаni prevedeni su nа frаncuski gde su dobili nаjveće pohvаle. </p>
<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 2002)… Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Isidora Sekulić, najznačajnija srpska književnica 20. veka, rođena je 16. februara 1877. u Mošorinu, gde joj je otac Danilo Sekulić službovao kao beležnik opštine mošorinske. Majka joj se zvala Ljubica, a umrla je kada je Isidora imala šest godina. Sa ocem i bratom, Isidora se iz Rume seli u Zemun, odakle će poticati njene prve književne impresije (proza <em>Saputnici</em>), ali i trajnija književna opredeljenja (<em>Kronika palanačkog groblja</em>, 1940). Posle završenog trećeg razreda realke u Zemunu, nastavlja školovanje u Novom Sadu (Viša ženska škola), zatim u somborskoj Preparandiji, koju završava 1894. S uspehom će se potom usavršavati u Budimpešti („viši kurs državne pedagogije“), nakon čega se 1897. zapošljava kao nastavnica u Srpskoj devojačkoj školi u Pančevu, gde će raditi sve do 1909. godine. Tada prelazi u Šabac kao učiteljica Više devojačke škole i uzima srpsko podanstvo (1910). Književni rad Isidora započinje u <em>Srpskom književnom glasniku</em> pričom <em>Glavobolja</em>. Uoči balkanskih ratova, objavljuje prvu zbirku pripovedaka <em>Saputnici </em>(1912), a uoči Prvog svetskog rata <em>Pisma iz Norveške</em> (1914). Okupaciju provodi u Beogradu i Sokobanji. Posle Prvog svetskog rata, 1919, objavljuje dve knjige: roman <em>Đakon Bogorodičine crkve</em> (Zagreb, 1919) i zbirku pripovedaka <em>Iz prošlosti </em>(Sarajevo, 1919). Između dva svetska rata mnogo putuje, prevodi i piše o domaćim i svetskim književnicima i temama. Postaje poznata i cenjena kao originalan mislilac i esejista. Saradnik je najuglednijih jugoslovenskih književnih časopisa. Penzionisala se kao nastavnica Druge ženske gimnazije u Beogradu 1931. godine, nakon čega se u celini posvećuje književnom radu. Godine 1939. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka. Tokom okupacije živi u svojoj kući na Topčideru, u Vase Pelagića 70. Za to vreme o svom trošku izdaje svoje izabrane eseje u tri knjige: <em>Analitički trenuci </em>(1941–1943) i <em>Zapisi </em>(1941). Nakon Drugog svetskog rata aktivno se uključuje u život nove Jugoslavije: izabrana je za potpredsednika Saveza književnika Jugoslavije (1946). Objavljuje zbirku pripovedaka<em> Zapisi o mome narodu </em>(1948). Godine 1950. izabrana je za redovnog člana SANU, a 1951. objavljuje svoju poslednju knjigu – monografiju <em>Njegošu knjiga duboke odanosti</em>. Zbog negativne kritike M. Đilasa, drugi deo zamišljene monografije o Njegošu je spalila. Umrla je u Beogradu 5. aprila 1958. godine i sahranjena na Topčiderskom groblju u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br />
<br />
Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br />
<br />
Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br />
<br />
Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br />
<br />
U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> – <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br />
<br />
Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br />
<br />
Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br />
<br />
Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br />
<br />
Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>
<p style="text-align: justify">Robert Takarič je profesor i pedagog drame, dramski pisac i pisac za decu iz Sente. Napisao je više knjiga za decu i dobio prestižne nagrade kao što su „Mali Princ“, „Neven“, „Dositejevo pero“… </p>
<p style="text-align: justify">Vladeta Janković je rođen 1940. u Beogradu, gde živi i radi. Završio je Klasičnu gimnaziju i Odsek za opštu književnost sa teorijom književnosti beogradskog Filološkog fakulteta, na kojem je zatim prešao put od asistenta-pripravnika do redovnog profesora antičke književnosti i uporedne istorije drame.<br />
<br />
Objavljivao je oglede, studije, književnu i pozorišnu kritiku.<br />
<br />
Objavio je knjige: <em>Poetska funkcija kovanica Laze Kostića</em>, Beograd 1969; <em>Menandrovi likovi i evropska drama</em>, Beograd 1978;<em> Terencije: Komedije</em> (prevod, komentar, predgovor), Beograd 1978; <em>„Petrijin venac“ Dragoslava Mihailovića</em>, Beograd 1985;<em> Nasmejana životinja – o antičkoj komediji</em>, Novi Sad 1987; <em>Hrosvita: Drame</em> (prevod, komentar i predgovor), Zagreb 1988; <em>Imenik klasične starine</em>, Beograd 1992; <em>Beočug</em>, Beograd 2011.<br />
<br />
Kao ambasador Jugoslavije, pa Srbije, predstavljao je zemlju u Velikoj Britaniji, Republici Irskoj, pri Svetoj Stolici i Malteškom viteškom redu.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.