Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Na knjižarskim policama uskoro će se naći deveto izdanje knjige „Atlantida“ Borislava Pekića. Pišući „Atlantidu“, Pekić nije hteo da domašta antičku viziju raja koji se nalazio na zapadu iza Herkulovih stubova (Gibraltara) i koji je volšebno nestao ispod mora i naslaga ljudskog zaborava, već je želeo da osvetli vrhove, ali i sunovrate jedne drevne i mistične civilizacije.
U štampi je osmo izdanje romana Vanje Bulića „Oko otoka“. Kostja izrasta u buntovnog mladića koji rastrzan porodičnom ćutnjom, društvenom osudom i ličnim ideološkim sumnjama dospeva u zatvor. Nakon izlaska Kostju će vrbovati za rad u kontraobaveštajnoj službi...
Osmo izdanje doživeće i knjiga „Očevi i oci“ Slobodana Selenića. Knjiga predstavlja beskompromisan presek zamršene scene predratne srpske i jugoslovenske politike, u kome se vešto prepliću porodična i društvena drama epohe. U epilogu ove tragične poluvekovne porodične sage, u poslednjim godinama Drugog svetskog rata, Mihajlo Medaković, sin pripadnika predratne građanske aristokratije, sve dublje se upliće u komunistički pokret.
Još jedna knjiga Borislava Pekića doživeće novo izdanje. U štampi je četvrto izdanje knjige „Pisma iz tuđine“. Tri ciklusa pisama iz tuđine, sabranih u ovoj knjizi, pravi su esejistički biseri, prozne minijature koje još jednom potvrđuju Pekićevo suvereno vladanje svim književnim žanrovima. Ovo su njegova pisma iz Londona koja je čitao na BBC-ju, u kojima se bavio temama kojima nije bilo mesta u njegovim knjigama.
U štampi je i četvrto izdanje knjige „Kakagrad“ Srđana Dragojevića. „Kakagrad“ je zabavna slikovnica koje će pomoći roditeljima da pomognu svojim mališanima da lakše prebrode prelazak sa pelena na nošu.
Ogromno interesovanje javnosti vlada za knjigom „Puding od vanilije“ Vedrane Rudan, pa iako je od njenog izlaska u prodaju prošlo tek mesec dana, uskoro će se u prodaji naći treće izdanje. U svom prepoznatljivom stilu autorka piše o licemernim sveštenicima, korumpiranim političarima, obespravljenim ženama i životu u doba korone.
Knjiga „Mehane i kafane starog Beograda“ Vidoja Golubovića od zaborava čuva stare kafane koje su obeležile život Beograda. Bez naučnih pretenzija, uz obilje arhivskog materijala, kroz malo poznate priče o „našoj najvitalnijoj instituciji“, upoznaje nas sa duhom prošlih vremena i nadaleko čuvenim posebnostima naše gradske kulture. U štampi je drugo izdanje ove knjige.
Veliku pažnju je izazvao i istorijski roman Slobodana Vladušića „Omama“. Berlin u jesen 1928. miriše na benzin, meskalin i francuske parfeme. Bezimeni radnik dolazi u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kako bi prijavio nestanak svog prijatelja Milutina Topalovića. Miloš Crnjanski, ataše za kulturu, i Miloš Verulović, vojni savetnik u poslanstvu i heroj sa Kajmakčalana, kreću u potragu za iščezlim čovekom. Knjiga će doživeti drugo izdanje.
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p>Dejvid Gibins je podvodni arheolog i pisac. Rođen je 1962 u Kanadi. Pored više desetina stručnih radova objavio je i pet avanturističkih romana koji su postigli ogroman uspeh u svetu.<br /><br /> </p>
<p style="text-align: justify">Slobodan Selenić je rođen 1933. godine u Pakracu. Pisao je pozorišnu kritiku i bio redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Napisao je sledeće romane: <em>Memoari</em><em> Pere Bogalja </em>(1968, Oktobarska nagrada grada Beograda za književnost), <em>Prijatelji </em>(1980, NIN-ova nagrada, Nagrada Biblioteke SR Srbijeza najčitaniju knjigu 1981), <em>Pismo/glava </em>(1982), <em>Očevi i oci </em>(1985), <em>Timor mortis </em>(1989, nagradajugoslovenske kritike „Meša Selimović“), <em>Ubistvo</em> <em>s predumišljajem </em>(1993, Nagrada Biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu 1994. i 1995). Posthumno su mu objavljeni roman <em>Malajsko ludilo </em>(2003) i pozorišne kritike <em>Dramsko doba </em>(2005, priredioFeliks Pašić), objavljivane od 1956. do 1978. godine. Napisaoje tri drame:<em> Kosančićev venac </em>7 (prvoizvođenjemarta1982.u Ateljeu212), <em>Ruženje naroda u dva dela </em>(prvo izvođenje decembra1987. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Sterijina nagrada za najbolji tekst 1988), <em>Knez Pavle </em>(prvo izvođenje maja 1991. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu). Iz oblasti dramske teorije i kritike objavio je sledeće knjige: <em>Angažmanu dramskoj formi </em>(1965. i 2003), <em>Dramski pravci XX veka </em>(1971. i 2002), i antologije <em>Avangardna drama </em>(1964), <em>Antologija savremene srpske drame </em>(1977). Knjiga razgovora i političkih eseja <em>Iskorak u stvarnost </em>objavljena je1995. i 2003. godine. <br />
<br />
Umro je 1995. godine u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Slobodan Vladušić, pisac i esejista, rođen je 1973. godine u Subotici, gde i danas živi.<br />
<br />
Radi na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu u zvanju redovnog profesora.<br />
<br />
Romani:<em><br />
Forward</em> (2009) – stipendija „Borislav Pekić“, Vitalova nagrada.<br />
<em>Mi izbrisani</em> (2013) – nagada „Meša Selimović“.<br />
<em>Veliki juriš</em> (2018) – nagrade „Svetozar Ćorović“, „Janko Veselinović“.<br />
<em>Omama</em> (2021) – nagrada „Beskrajni plavi krug“ koju dodeljuje Matica srpska.<br />
<br />
Teorijska proza:<br />
<em>Crnjanski, Megalopolis </em>(2011) – nagrada „Isidora Sekulić“. <br />
<em>Književnosti i komentari</em> (2017) – nagrade „Laza Kostić“ i „Đorđe Jovanović“.<br />
<br />
Slobodan Vladušić je član neformalne grupe pisaca P-70, zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem, Dejanom Stojiljkovićem, Markom Krstićem i Nikolom Malovićem.<br />
<br />
Oficijelni sajt: slobodanvladusic.rs<br />
<br />
Foto: Katarina Marčetić</p>
Srđan Dragojević (Beograd, 1963) rođen je u SFRJ. Po obrazovanju je klinički psiholog i reditelj.
Snimio je filmove Mi nismo anđeli (1992), Dva sata kvalitetnog TV programa (1994), Lepa sela lepo gore (1996), Rane (1998), Mi nismo anđeli 2 (2005), Sveti Georgije ubiva aždahu (2009), Parada (2011), Atomski zdesna (2014).
Objavio je knjigu Rane & dve priče za novu deceniju (2010). Osim toga, izdao je i tri zbirke pesama, a za Knjigu akcione poezije 1986. dobio je nagradu „Branko Radičević“.
Živi u Beogradu.
<p style="text-align: justify">Vanja Bulić (1947) čitav radni vek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je uradio više od četiri hiljade emisija različitih žanrova, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Bio je glavni urednik časopisa <em>ITD</em>, <em>Zum</em>, <em>Praktična žena</em>, pomoćnik glavnog urednika časopisa <em>Duga</em>, glavni urednik satelitskog programa TV BK, urednik zabavnog programa TV BK i TV <em>Happy</em>. Dobitnik je više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove (<em>Državni radnik</em>, <em>Crveni barjak</em> <em>Filipa Filipovića</em>), scenarista je četiri TV serije (<em>Jugovići </em>– RTS, <em>Javlja mi se iz dubine duše</em> – TV Košava, <em>Drugo stanje</em> – BK TV i <em>Kafana na Balkanu</em> – Telekom). Koscenarista je dugometražnog filma <em>Lepa sela lepo gore</em> i scenarista filmova <em>Drugo stanje</em> i <em>Pokidan</em>. Napisao je zbirke priča <em>Kako sam gajio blizance</em> (1995), <em>Sto bisera</em> (2009), <em>Istorija u krevetu</em> (2012), <em>Muškarac u izvesnim godinama</em> (2014), <em>Zašto bog nema auto</em> (2016) i <em>Rupe u glavi</em> (2020), i romane <em>Tunel </em>– <em>lepa sela lepo gore </em>(1996), <em>Ratna sreća</em> (1999), <em>Zadah belog</em> (2000), <em>Vrele usne</em> (2001), <em>Parada strasti</em> (2003), <em>Drugo stanje</em> (2006), <em>Oko otoka</em> (2009), <em>Šole </em>(2010), <em>Simeonov pečat</em> (2012), <em>Jovanovo zaveštanje</em> (2013), <em>Dosije Bogorodica</em> (2014), <em>Devedesete </em>(2015 – knjiga u kojoj se nalaze četiri romana objavljena devedesetih godina prošlog veka), <em>Teslina pošiljka</em> (2015), <em>Šmekeri </em>(2016), <em>Šmekerke </em>(2017), <em>Viza za nebo</em> (2017), <em>Dušanova kletva</em> (2018), <em>Teodorin prsten</em> (2019), <em>Savin osvetnik</em> (2020), <em>Tata u drugom stanju</em> (2021), <em>Milutinov greh</em> (2023). Priredio je dnevnik iz Haga Veselina Šljivančanina <em>Branio </em><em>sam istinu</em> (2012), a napisao je i romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog, Jelisavete Seke Sablić i pevača Ace Lukasa. Napisao je pet pozorišnih komada: <em>Državni radnik</em>, <em>Rijaliti obračun</em>, <em>Jače smo od sudbine</em>, <em>Braća po Hagu</em> i <em>Bitanga u boji</em>. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se <em>Zlatni beočug</em> za trajni doprinos kulturi Beograda, nagrada „Radoje Domanović“ za najbolju knjigu satiričnih priča, kao i tri godišnja priznanja Redakcije za kulturu RTS <em>Zlatni hit liber</em> za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije 2012, 2013. i 2015. godine.<br />
<br />
Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.</p>
<p style="text-align: justify">Vidoje D. Golubović, naučni saradnik, zaposlen na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu. Izučava kulturno-istorijsku baštinu i njeno predstavljanje javnosti kroz turizam. Doktorirao na Fakultetu za bezbednost. Do sada objavio stotinak naučnih i stručnih radova. Urednik više naučnih zbornika i monografija.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.