Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

U štampi je 27. izdanje kultne knjige za decu i odrasle „Agi i EmaIgora Kolarova. Ovo je dirljiva priča o prijateljstvu usamljenog devetogodišnjeg dečaka Agija i luckaste starice Eme, i njihovom zajedničkom buntu protiv svirepog i otuđenog sveta. Roman je do sada preveden na engleski, ruski, francuski i italijanski jezik, a u Rusiji je za kratko vreme doživeo dva izdanja.

Na knjižarskim policama uskoro će se naći dvadeseto izdanje knjige „Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda“ i deseto izdanje knjige „Beograd kroz ključaonice 100 kućaNenada Novaka Stefanovića. Vodeći se principom „jedna kuća – jedna priča“, autor je u knjizi „Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda“ ispričao četrdesetak priča o slavnim beogradskim ljubavima i njihovim adresama. Ovo je zbirka istinitih ljubavnih priča, ali i svojevrsni vodič kroz dvovekovnu istoriju Beograda. Kuće u kojima se odvijala javna i tajna ljubavna istorija prestonice postoje i danas. Kroz istoriju sto beogradskih zdanja u knjizi „Beograd kroz ključaonice 100 kuća“ autor daje panoramu grada na ušću dveju reka, raskrsnici Istoka i Zapada. U ovom jedinstvenom vodiču saznaćete malo poznate činjenice o građevinama pored kojih svakodnevno prolazite, kao i brojne kuriozitete koji će oplemeniti vaš pogled na grad.

Semper idemĐorđa Lebovića, najpreporučivanija knjiga po izboru knjižara Delfi lanca, doživeće dvadeseto izdanje. „Semper idem“ je knjiga o detinjstvu koja se može čitati kao porodični roman, ali i kao memoarski spis kojim se poznati dramaturg i scenarista, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze. Pisac uviđa paralele između Drugog svetskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije posmatrajući neke konkretne događaje.

Roman „EstorilDejana Tiago-Stankovića, koji je prevođen na više jezika i preporučena lektira u školama u Portugalu, doživeće 13. izdanje. Smešten u luksuzni hotel „Palasio“ u mondenskom letovalištu Estoril nedaleko od Lisabona, koji je tokom Drugog svetskog rata usled portugalske neutralnosti bio stecište mutnih radnji obaveštajnih službi zaraćenih strana, ali i izbeglica iz svih krajeva Evrope, „Estoril“ je divna i potresna priča o egzilu, podeljenoj lojalnosti, strahu i preživljavanju.

Uskoro će se u prodaji naći deveto izdanje romana „Da je bolje, ne bi valjalo“ i treće romana „OtacBojana Ljubenovića. Radnja hit knjige „Da je bolje, ne bi valjalo“ počinje u trenutku kada neostvareni pisac Ivan Bogdan u svom bračnom krevetu zatekne voljenu suprugu sa drugim muškarcem. Njegov ljubavni problem uskoro prelazi u drugi plan jer ga sustiže mnogo gori. Jedan bizarni trenutak nepažnje upliće Ivana u neuspešnu pljačku banke i uspešno ga uvodi u surovi svet beogradskog podzemlja. Prva na top-listi od kada je objavljena, knjiga „Otac“ je uzbudljiva, duhovita i duboko emotivna priča o raspadu jedne velike države, ali pre svega dinamična storija o Đorđu Kovaču, četrdesetogodišnjaku čiji se život okreće naglavačke kada jednog sasvim običnog dana na njegova vrata zazvoni nepoznati čovek u kaputu i sa kačketom na glavi.

ZavodGorana Markovića stigao je do četvrtog izdanja. Pred čitaocima je intrigantna priča o poznatim žiteljima Beograda. Glavni protagonisti su psihijatar i pozorišni reditelj Hugo Klajn, pijanistkinja i muzikolog Stana Đurić i vlasnik i direktor „Politike“ Vladislav Ribnikar – priča o njihovim isprepletanim odnosima utoliko je zanimljivija što im se sudbine i karijere prelamaju kroz dve različite epohe, onu pre i onu posle Drugog svetskog rata.

U štampi je i treće izdanje romana „Kad zvona zanemeVlade Arsića, priča o vremenu kada je Srbija bila zemlja smrti, a Valjevo njena prestonica. U nestvarnom mozaiku satkanom od dramatičnih događaja, u kojem se ukrštaju sudbine istorijskih ličnosti i nepoznatih junaka iz naroda, odvija se i ljubavna priča čiji nas dirljivi ishod uverava da život uvek pobeđuje smrt.

Novo izdanje kultnog romana Gradimira Stojkovića (1947–2025) „Hajduk u Beogradu“, sa posebnim koricama, ponovo je u modi. U štampi je treće izdanje knjige koja je postala sjajan film zbog kojeg gledaoci i čitaoci hrle u bioskope i u knjižare.

Nagrađivan i obožavan, ovaj roman o odrastanju, uklapanju i o nedoumicama mladih i nakon više od trideset godina nosi u sebi univerzalne poruke o prijateljstvu i zajedništvu. Važan kao prekretnica u domaćoj književnosti za decu i mlade, „Hajduk u Beogradu“ nas i danas podseća na nezamenljivost iskrenosti i poštenja.

Knjiga Slobodana VladušićaKošarka, to je Partizan“ posvećena crno-belom košarkaškom klubu doživeće treće izdanje. Ova knjiga nije hronologija, nije statistika, nije katalog trofeja. Ona je svedočanstvo – o tome kako su čuda moguća, kako pobeda ne stanuje samo u budžetima, i kako tim može postati mit. Novo izdanje prošireno je i ekskluzivnim intervjuima sa Željkom Obradovićem i Vanjom Marinkovićem.

Knjiga „PrestoniceAne Atanasković predstavlja autorkino sentimentalno putovanje kroz vreme i prostor srpskih prestonica od Beograda, Kruševca, Smedereva, preko Sremskih Karlovaca, Kragujevca, Debrca, do Niša i Prizrena. U knjižare stiže drugo izdanje ove knjige.

Nije mi ovo trebalo“, društveno-koristan roman za tinejdžere Ljiljane Šarac će vas osvojiti razigranošću i vedrinom. Uprava osnovne škole vodi disciplinski postupak protiv Bojana, učenika osmog razreda. On je priznao da je napravio ispad na času fizike i zbog toga ga čeka društveno-koristan rad. Bojan mora da se izvini nastavnici, da ide kod psihologa, da dežura sa nastavnicima, a povrh toga, od majke dobija zaduženje da, dok je ona na seminaru, pomogne tetka Ani koja je trudna i usamljena. A tek onda će se javiti nove nevolje… U knjižarama će se uskoro naći drugo izdanje ove knjige.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Ana Atanasković

Ana Atanasković

<p style="text-align: justify">Ana Atanasković (Kruševac, 1973) je književnica i novinarka. Osnovne studije: engleski jezik i književnost, master &ndash; marketing u izdavaštvu. Do sada je objavila: zbirku priča <em>Beogradske majske priče</em> (2006), roman <em>Duet duša</em> (2008), roman <em>Moja ljubav Nikola Tesla</em> (2013) i (2021), zbirku priča <em>Beograd je ljubav</em> (2017), roman <em>Kraljica jorgovana</em> (proširena verzija Jelene Anžujske, 2019), roman <em>Davorjanka Paunović</em> (2020) i roman <em>Zmajeva žena</em> (2024). Kao novinarka pisala je za ELLE, VipTripDiplomatic, Vodič za život, Sensu, Lepotu&Zdravlje, Esquire, Ilustrovanu politiku i za mnogobrojne portale. Dobitnica je prvih nagrada na konkursima za najbolju priču o lavandi (Bonux i Sofia) i najbolji prikaz knjige (Lisa i Laguna) i nagrade Podvižnik mira za celokupni doprinos književnosti. Na manifestaciji Orfej na Dunavu dobila je nagradu za lepotu lirskog ispisa ljubavi za pesmu Orfej Euridiki.<br /> <br /> Predavanje <em>Tesla i žene</em> održala je u Filadelfiji kao i više puta u Srbiji. Njenu priču o vanilicama (Vanil iz vanilice) posvećenu Marselu Prustu, objavili su časopisi Majdan i Blic žena. Pisala je eseje o književnosti i prevodilaštvu za portal Infoprevodi i Balkanski književni glasnik. Trenutno piše eseje za Kulturni dodatak Politike i književne kritike za Lagunin Bukmarker. Objavljivala je na engleskom, u Velikoj Britaniji &ndash; pesmu u časopisu The Poet i eseje na portalu Agape Review. Roman &bdquo;Moja ljubav Nikola Tesla&ldquo; je preveden na engleski (SAD) i makedonski jezik. Njen esej Kako pisati istorijski roman/scenario su preneli portali <em>Pulse</em>, <em>Sinhro </em>i <em>Art-Anima.</em> U zborniku Književnih vertikala zastupljena je pričom Miroč, o vili Ravijojli, u zbirci Nijanse časti pričom Strahinjica, o Anđeliji, ženi Banović Strahinje a u online zbirci Najkraće priče kratkom pričom Senke Istrosa, o boginji Atini. Živi i radi u Beogradu.<br /> <br /> <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="samovoli.wordpress.com" data-value="https://samovoli.wordpress.com/"><span class="ql-link-text">samovoli.wordpress.com</span></span></u><br /> <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="facebook.com/spisateljicasastilom" data-value="https://www.facebook.com/spisateljicasastilom"><span class="ql-link-text">facebook.com/spisateljicasastilom</span></span></u><br /> <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="instagram.com/ana.atanaskovic" data-value="https://www.instagram.com/ana.atanaskovic/"><span class="ql-link-text">instagram.com/ana.atanaskovic</span></span><br>anaatanaskovic@gmail.com<a href="https://www.facebook.com/spisateljicasastilom" target="_blank"><u><br /> </u> <br /> </a>Foto:&nbsp;Privatna arhiva</p>

Slika Bojan Ljubenović

Bojan Ljubenović

<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br /> Rođen 1972. godine u Beogradu.<br /> Uređuje rubriku TRN u &bdquo;Večernjim novostima&ldquo;.<br /> <br /> Objavio:<br /> <br /> <em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br /> <em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br /> <em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br /> Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br /> Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br /> <em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br /> <em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br /> <em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br /> <em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br /> <em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br /> <em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br /> <em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br /> <em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br /> <br /> Nagrade:<br /> <br /> &bdquo;Mladi jež&ldquo; 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br /> Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Vladimir Bulatović VIB&ldquo; 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br /> Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Jovan Hadži Kostić&ldquo; 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br /> Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br /> &bdquo;Vuko Bezarević&ldquo; 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br /> &bdquo;Letnji erski kabare&ldquo;, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br /> &bdquo;Dragiša Kašiković&ldquo; 2014., za satirično stvaralaštvo.<br /> Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Tipar&ldquo; 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br /> &bdquo;Interfer&ldquo; 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br /> &bdquo;Zlatna značka&ldquo; 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Đorđe Lebović

Đorđe Lebović

<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 &ndash; Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme &bdquo;Velikog Sunovrata&ldquo;, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br /> <br /> U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br /> <br /> Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu &bdquo;Jež&ldquo;. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br /> <br /> Bio je član Evropskog komiteta &bdquo;Aušvic&ldquo;, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br /> <br /> Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu &bdquo;Delo&ldquo; 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br /> <br /> Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br /> <br /> Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br /> <br /> U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br /> <br /> Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, &bdquo;sa istim predznakom &ndash; tla i krvi&ldquo;, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen.&nbsp;</p>

Slika Goran Marković

Goran Marković

<p style="text-align: justify">Goran Marković je rođen 1946. u Beogradu, od roditelja Olivere i Radeta, poznatih dramskih umetnika. Posle završene osnovne škole i gimnazije u svom rodnom gradu odlazi na studije u Prag, u Čehoslovačku. Tamo od 1965. do 1970, na poznatom Filmskom fakultetu pri Univerzitetu umetničkih muza (FAMU), studira, diplomira i magistrira filmsku režiju.<br /> <br /> Posle završenih studija, od 1970. do 1976, radi za televiziju dokumentarne filmove. Snimio je oko pedeset filmova, od kojih se neki izdvajaju svojom provokativnom formom i smelim sadržajima.<br /> <br /> Od 1976. godine počinje da se bavi pisanjem i režiranjem igranih filmova. Do sada ih je snimio petnaest, uglavnom po sopstvenim scenarijima, uključujući i tri televizijske serije.<br /> <br /> Od 1978. godine radi na FDU, gde je počeo kao asistent pripravnik kod profesora Radoša Novakovića. U toku svog rada na ovom fakultetu bio je docent na predmetu rad sa glumcima, zatim redovni profesor predmeta filmska režija, da bi se penzionisao u zvanju profesora emeritusa. U jednom periodu je bio šef katedre odseka Filmske i televizijske režije kao i predsednik Saveta fakulteta. Godine 1984. i 2018. gostuje kao predavač na Columbia University u Njujorku. Od 2010. do 2012. godine gostujući je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Banskoj Bistrici u Slovačkoj. Od 2017. godine predaje predmet Poetike velikih reditelja na doktorskim studijama Akademije umetnosti u Novom Sadu i na FDU u Beogradu. Takođe je mentor doktorandima na ovim fakultetima.<br /> <br /> Do sada su u Francuskoj prikazane tri retrospektive filmova Gorana Markovića: u La Rošelu 1986, u Monpeljeu 1988, u Strazburu 1991. godine. Na velikoj retrospektivi Jugoslovenskog filma organizovanoj u Centru <em>Pompidu </em>u Parizu 1987. godine, Goran Marković je bio predstavljen sa četiri filma. Retrospektive svih filmova ovog autora u 2002. godini prikazali su Međunarodni filmski festival u Roterdamu, Kinoteka u Ljubljani i Kinoteka u Zagrebu. Godine 2008. prikazana je retrospektiva njegovih filmova u Kijevu.<br /> <br /> Na Međunarodnom filmskom festivalu u Monpeljeu, u Francuskoj, Goran Marković je 1992. godine bio predsednik međunarodnog žirija. Bio je član međunarodnog žirija na internacionalnom festivalu u Solunu, u Grčkoj, 1995. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u Jerusalimu, u Izraelu, 2009. godine, i na međunarodnom internacionalnom festivalu u Orenburgu, u Rusiji, 2013. godine. Mnogo puta je bio član žirija filmskih i pozorišnih festivala u Jugoslaviji i Srbiji.<br /> <br /> Od 1986. godine počinje da režira u pozorištu i piše pozorišne komade. Napisao je jedanaest pozorišnih komada i režirao isto toliko predstava po svojim i tuđim tekstovima. Njegova <em>Turneja </em>nagrađena je Sterijinom nagradom za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1997. godine.<br /> <br /> Dva puta je nagrađen godišnjom Nagradom grada Beograda za oblast kinematografije, 1983. godine za film <em>Variola vera</em> i 2001. godine za film <em>Kordon</em>. Od 1986. Goran Marković predstavljen je u <em>Rečniku filma</em> (<em>Librairie Larousse</em>), a od 2007. godine u obimnom vodiču istaknutih svetskih reditelja <em>501 filmski reditelj</em> (<em>Barron's Educational Series, Inc.</em>). Filmski centar Srbije je izdao monografiju o ovom autoru pod naslovom <em>Nacionalna klasa</em>. Nagradu za životno delo dobio je od Udruženja filmskih umetnika Srbije. Na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji 2021. dobio je nagradu za životno delo <em>Zlatno pero Gordana Mihića</em>, a iste godine nagradu za životno delo <em>Živojin Pavlović</em> na Festivalu filmske režije u Leskovcu. Na Festivalu autorskog filma u Beogradu 2022. godine takođe je dobio nagradu za životno delo. Na festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, iste godine dobio je počasnu nagradu <em>Maverick</em>, koja se dodeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izražavanja. Godine 2012. odlikovan je francuskim ordenom <em>Officier dans l&rsquo;ordre des Arts et des Lettres</em>.<br /> <br /> Napisao je deset knjiga: četiri romana (<em>Tito i ja</em>, 1992; <em>Beogradski trio</em>, 2018 &ndash; najuži izbor za Ninovu nagradu; <em>Doktor D.</em>, 2022. i <em>Zavod</em>, 2024), prozne knjige <em>Češka škola ne postoji</em>, 1990; <em>Male tajne</em>, 2008; <em>Tri priče o samoubicama</em>, 2015. i <em>Izmišljeni život</em>, 2017; dnevnik <em>Godina dana</em>, 2000; i zbirku drama <em>Drame</em>, 1997.<br /> <br /> Foto: ©Mitar Mitrović</p>

Slika Gradimir Stojković

Gradimir Stojković

<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 2002)&hellip; Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>

Slika Igor Kolarov

Igor Kolarov

<p style="text-align: justify">Igor Kolarov (1973&ndash;2017) jedan je od najznačajnijih domaćih pisaca za decu i mlade. Objavio je knjige za decu: <em>Hionijine priče</em> (pesme i priče, 2000); <em>Agi i Ema</em> (roman, 2002, nagrada "Politikin Zabavnik"); <em>Priče o skoro svemu</em> (priče, 2005, nagrada "Neven"), <em>Kuća hiljadu maski</em> (roman, 2006; nagrada "Politikin Zabavnik", nagrada "Sima Cucić", nagrada "Mali Princ" za najbolju dečju knjigu u regionu) i druge. Pored navedenih, dobio je i nagradu Zmajevih dečjih igara (2006) za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za mlade, kao i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2009) za stvaralački doprinos u širenju kulture.&nbsp;</p>

Slika Ljiljana Šarac

Ljiljana Šarac

<p style="text-align: justify">Ljiljana Šarac (devojačko Lazić) rođena je u Smederevu 1971. godine. U rodnom gradu završila je gimnaziju, a u Beogradu Filološki fakultet, smer Srpska književnost i jezik sa opštom književnošću. Dvanaest godina je radila u Saobraćajnom preduzeću <em>Lasta</em> kao novinar, urednik <em>Revije Lasta</em> i PR. Nakon toga se okreće profesorskom pozivu i danas radi kao nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi &bdquo;Stefan Dečanski&ldquo; u Beogradu. Godinama je pisala i objavljivala pesme. Dobitnik je &bdquo;Smederevskog Orfeja&ldquo;. Književni klub Smederevo joj je objavio zbirku pesama <em>Lutka učaurene duše</em> 1997. godine. Do sada je objavila četiri istorijska (<em>Opet sam te sanjao</em>, <em>Gde sam to pogrešila</em>, <em>Zid tajni</em> i <em>Zlatna žila</em>) i dva ljubavna romana (<em>Starija </em>i <em>Stariji</em>). Dobitnica je prestižne nagrade Beogradski pobednik (2019). Član je Književnog kluba Čukarica. Od 2020. član je Udruženja književnika Srbije. Udata je i majka dvojice sinova.<br /> <br /> Instagram: saracljiljana_pisac<br /> Fejsbuk stranica: https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/<br /> Web sajt: www.ljiljanasarac.com<br /> Email: ljiljanasarac@gmail.com<br /> <br /> Foto:&nbsp;Vladimir Šporčić</p>

Slika Nenad Novak Stefanović

Nenad Novak Stefanović

<p style="text-align: justify">Nenad Novak Stefanović rođen je u Beogradu 1961. godine. Objavio je, između ostalog: <em>Darovi mrtvih</em> (1988), <em>Pokrštavanje petokrake</em> (1994), <em>Jedan svet na Dunavu</em> (1996), <em>Zemlja u koferu </em>(2007), <em>Doktor sluša sving </em>(2009), <em>Svetlarnik</em> (2013), <em>Ubistvo u Kapetan Mišinoj </em>(2016), <em>Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda</em> (2017), <em>Muzeopisi </em>(2018),<em> Jedno ubistvo u Patrijaršiji</em> (2018), <em>Beograd kroz ključaonice 100 kuća</em> (2019). Knjige su mu prevođene na engleski i nemački jezik. Zastupljen je u antologiji kratke priče <em>Četvrtasto mesto</em> (2014). Bio je urednik u redakciji <em>Srpski Who is Who 2011&ndash;2013</em>. Koautor je dokumentarnog TV serijala <em>Peti oktobar &ndash; poslednja revolucija u Evropi</em>. Bio je glavni urednik magazina <em>Duga </em>i <em>Krug</em>.<br /> <br /> nenadnovaks@gmail.com</p>

Slika Slobodan Vladušić

Slobodan Vladušić

<p style="text-align: justify">Slobodan Vladušić, pisac i esejista, rođen je 1973. godine u Subotici, gde i danas živi.<br /> <br /> Radi na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu u zvanju redovnog profesora.<br /> <br /> Romani:<em><br /> Forward</em> (2009) &ndash; stipendija &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, Vitalova nagrada.<br /> <em>Mi izbrisani</em> (2013) &ndash; nagada &bdquo;Meša Selimović&ldquo;.<br /> <em>Veliki juriš</em> (2018) &ndash; nagrade &bdquo;Svetozar Ćorović&ldquo;, &bdquo;Janko Veselinović&ldquo;.<br /> <em>Omama</em> (2021) &ndash; nagrada &bdquo;Beskrajni plavi krug&ldquo; koju dodeljuje Matica srpska.<br /> <br /> Teorijska proza:<br /> <em>Crnjanski, Megalopolis </em>(2011) &ndash; nagrada &bdquo;Isidora Sekulić&ldquo;. <br /> <em>Književnosti i komentari</em> (2017) &ndash; nagrade &bdquo;Laza Kostić&ldquo; i &bdquo;Đorđe Jovanović&ldquo;.<br /> <br /> Slobodan Vladušić je član neformalne grupe pisaca P-70, zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem, Dejanom Stojiljkovićem, Markom Krstićem i Nikolom Malovićem.<br /> <br /> Oficijelni sajt: slobodanvladusic.rs<br /> <br /> Foto: Katarina Marčetić</p>

Slika Vlada Arsić

Vlada Arsić

<p style="text-align: justify">Vlada Arsić rođen je u Beogradu, 1963. godine. Dugogodišnji je urednik i novinar u brojnim listovima i časopisima. Pisao je za <em>Press</em>,<em> Ilustrovanu politiku</em>, <em>Politikin zabavnik</em>, <em>Nacionalnu reviju Srbije</em>, reviju <em>SAT Plus</em>&hellip; Autor je i prvi urednik televizijske serije <em>Od zlata jabuka</em>.<br /> <br /> Autor je publicističke knjige <em>Lopatanje đavola</em> (2010) i romana<em> Izgubljene u magli</em> (2012), <em>Armagedon</em> (2014), <em>Brodolom</em> (2014) i <em>Kad zvona zaneme</em> (2016). Roman <em>Izgubljene u magli</em> adaptiran je u radio-dramu koja je premijerno emitovana na Drugom programu Radio Beograda, 2015. godine. Živi i stvara u Beogradu.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x