Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

U knjižare stiže treće izdanje romana „SerafimDejana Stojiljkovića i drugo „Dorćolskog rekvijema“, oba iz univerzuma „Konstantinovog raskršća“.

U knjizi „Serafim“ pratimo Nemanju Lukića od trenutka kada je u međuratnom Beogradu prihvatio novi identitet. Čitaoci će saznati kako je Nemanja prvi put sreo Mustafu Golubića i čime je tačno zadužio našeg nobelovca Ivu Andrića.

Nastavak „Dorćolski rekvijem“ prati Aleksandra Malavrazića, istrošenog beogradskog privatnog detektiva koji dobija poziv da reši neobičan slučaj. Nalogodavac mu je tajanstvena organizacija Zavod za istraživanje onostranog.

U štampi je i drugo izdanje romana „GorilaDušana Savkovića po kojem se snima i serija.

Prvi put objavljen sedamdesetih godina prošlog veka, roman „Gorila“ postao je manifest balkanske mafije otprilike na isti način na koji je „KumMarija Puza postao usvojena mudrost američkih gangstera. To je roman o Stevici Markoviću, telohranitelju proslavljenog francuskog glumca Alena Delona.

Na police knjižara stiže i peto izdanje knjige „Viza za neboVanje Bulića, onespokojavajući roman o tabloidnoj Srbiji koja je zagazila u nemoral, krv i bezakonje.

Bulić prati uzbudljiva istraživanja novinara „crne hronike“ Novaka Ivanovića, ovoga puta povodom ubistva vlasnika noćnog kluba Laleta Svica, nekadašnjeg žestokog momka sa beogradskog asfalta.

FolirantiMome Kapora izlaze u osmom izdanju. Ova nostalgična priča o ljubavi i prijateljstvu vraća nas u vreme kasnih pedesetih, kada je autor bio sasvim mlad. Tridesetsedmogodišnji Momo Kapor seća se sebe sa devetnaest godina, tadašnjeg Beograda, kao i svih onih ljudi koji su mu tada, na neki način, bili važni. Ova knjiga je pismo upućena njima, ali je u isto vreme i upečatljiv dnevnik jednog davno iščezlog vremena.

Kada je reč o piscu Borislavu Pekiću, stiže 13. izdanje njegovog „Novog Jerusalima“ i 18. izdanje „Besnila“.

„Novi Jerusalim“ je zbirka priča široke vremenske perspektive, ali i veoma široke perspektive karaktera; od ljudi koji stvaraju svet i novi sadržaj do onih koji ruše. Karakteri u sebi nose, kao dominantnu osobinu, pečat i lik vremena, kao sudbinu, iskušenje i tragiku postojanja. Svakom junaku Pekić je odredio jedan od osnovnih elemenata – metal, zemlju, vatru, vazduh, vodu …

U „Besnilu“ u univerzalnoj metafori, čije književne srodnike možemo prepoznati u Kamijevoj „Kugi“ ili SaramagovomSlepilu“, zaraženi ljudi vode rat ne samo sa zlokobnim psećim virusom nego i sa besnilom u sebi i besnilom svoje okoline, razotkrivajući tako zastrašujuću istinu o ljudskoj prirodi: nije nam potreban virus da bi ludilo koje s rođenjem nosimo iskazalo sve svoje vidove i probilo tanku opnu obzira i samopoštovanja.

U knjižare stiže i treće izdanje poslednje Dizgramove knjige „Ovaj put biram sebe“. Ovu novu knjigu Dizgram je posvetio tebi – snažnoj, nepokolebljivoj, prelepoj u svojoj autentičnosti. Njegove reči će te podstaći da ustaneš kada padneš, da veruješ kada sumnjaš i da voliš sebe bez zadrške. Svaka stranica je podsetnik da nosiš moć u sebi, da zaslužuješ ljubav, sreću i ostvarenje svojih snova.

Poslednji roman Jelena Bačić AlimpićKrojač“ ne silazi sa top-lista najčitanijih, te ne iznenađuje činjenica da izlazi treće izdanje. Bačić Alimpić ispisuje priču o ljubavi, hrabrosti i ljudskosti u najmračnijim vremenima. Ovo je roman o onima koji su krojili život uprkos smrti, o tajnama koje su ostale sačuvane u šavovima odela i o sudbini, koja se, poput konca, plete kroz generacije.

U štampi je treće izdanje romana „PasIvana Tokina. Pas iz Tokinovog romana je koliko-toliko pripitomljeni gradski šmeker. Odrastao je bez roditelja, dojila ga je mačka, zamalo je umro od zime i onda je u Beogradu stekao prijatelja, čoveka i njegovu porodicu. To je pas koji je sav stvoren od srca, mišića i ljubavi. On iznad svega voli život, a usput ukazuje nama ljudima na šta sve nebitno gubimo vreme.

Na police stiže i četvrto izdanje knjige „Vatra i ledVesne Radusinović, uzbudljiva moderna priča o ljubavi, praštanju, licemerju i smrti, kao i peto izdanje romana „BastadurJasenke Lalović. U romanu, čiju radnju smešta u prvu polovinu XX veka, Jasenka Lalović sledi ideju da u svakom čoveku živi komadić kaluđera, baš kao što u svakom kaluđeru pretekne deo njegovog svetovnog života. Takva se mešavina žudnji, težnji i osećanja javlja kod svih protagonista ovog uzbudljivog romana.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Dizgram

Dizgram

<p style="text-align: justify">Dizgram je čovek sveta, zaljubljen u svet i ljude, more, zalaske sunca i jednostavne trenutke. Iskustva je skupljao u 75 zemalja koje je obišao.<br /> <br /> Bavio se ljudima kroz novinarstvo na početku karijere, kao RTV voditelj, a kasnije se posvetio dizajnu, predavanju na univerzitetu, komunikacijama i pisanju za mnoge medije iz Danske, Engleske i regiona.<br /> <br /> Autor je knjiga:<em> Sebi duguješ sve</em>, <em>Ovaj put biram sebe</em> i <em>Smij se u inat svemu</em> &ndash; od koje je sve počelo.<br /> <br /> Iskustva o ljudima sticao i kroz mnogobrojne seminare o psihologiji, terapeutskom radu, odnosima, radu na sebi.<br /> <br /> Dizgram je rođen u Sarajevu, a od 2000. godine živi u Danskoj.</p>

Slika Dušan Savković

Dušan Savković

<p style="text-align: justify">Dušan Savković (Beograd, 1922&ndash;1990) bio je jugoslovenski i srpski novinar, pisac i scenarista. Bavio se istraživačkim novinarstvom i prvi među kolegama koji je pisao o &bdquo;žestokim momcima&ldquo; u bivšoj Jugoslaviji. Najveći broj reportaža objavio je u <em>Ninu</em>, <em>Politici </em>i <em>Dugi</em>. Uglavnom se bavio emigracijom, pre svega pariskom, i skandalima iz francuskog visokog društva, u koje su bili umešani i momci sa beogradskog asfalta. Takođe, prvi je otkrio afere o mahinacijama i bogaćenju nekih tadašnjih federalnih i republičkih funkcionera, preko razvoda, stanova, lečenja u inostranstvu&hellip;<br /> <br /> Svoj novinarski istraživački rad Savković je pretočio i u nekoliko romana u kojima je opisao afere koje su potresale jugoslovensko društvo u bližoj i daljoj istoriji. Njegovi romani <em>Sekira: povest Drage Mašin</em> (1977, kasnije objavljen kao <em>Radovanjska sekira</em>, 1984) i <em>Apis: krv i bes</em> (1988) štampani su u više tiraža, a <em>Gorila </em>(1974) i danas ima kultni status i nalazi se među najprodavanijim naslovima svih vremena na srpskom jeziku.<br /> <br /> Dušan Savković je bio i autor više popularnih filmova i serija: <em>Parničari</em>,<em> Ljubav na seoski način</em>, <em>Priče preko pune linije</em>&hellip;</p>

Slika Jasenka Lalović

Jasenka Lalović

<p style="text-align: justify">Jasenka Lalović je Paštrovka, rođena u Baru jednog juskog dana 1965. godine. Stasavala u Buljarici, pored mora i zauvek ostala zaljubljenik njegovog mirisa i plavih širina. Osnovnu školu zvršila je u Petrovcu, pohađala gimnaziju u Baru, potom je upisala studije sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Oduvek se bavila pisanjem, ali se tek u pedesetim godinama osmelila da objavi svoj prvi roman. Radila je na Radio-televiziji Srbije. Majka Kristine, Luke i Teodore. Ponosna tetka Dorotee. Udata, živi i radi u Beogradu. <em>S one bande moje gore</em> je njen prvi roman, kojim je započela pisanje trilogije <em>Brda od pelina</em>.<br /> <br /> Foto: privatna arhiva</p>

Slika Jelena Bačić Alimpić

Jelena Bačić Alimpić

<p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br /> <br /> Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br /> <br /> Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br /> <br /> U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> &ndash; <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br /> <br /> Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br /> <br /> Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br /> <br /> Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br /> <br /> Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

<p style="text-align: justify">Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. <br /> <br /> <em>Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega.</em><br /> <br /> Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva.<br /> <br /> Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke.<br /> <br /> Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem.<br /> <br /> U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića.<br /> <br /> Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u <em>Vidicima</em>, <em>Politici</em>, <em>Oslobođenju</em>, <em>Ninu</em>, <em>Mladosti</em> i <em>Književnim novinama</em>. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom.<br /> <br /> U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena.<br /> <br /> <em>Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale </em>Beleške jedne Ane<em>, </em>Provincijalac<em>, </em>Foliranti<em>, </em>Zoe<em>...</em><br /> <br /> U ženskom časopisu <em>Bazar</em> počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga <em>Beleške jedne Ane</em>.<br /> <br /> <em>Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.</em><br /> <br /> U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće <em>Znanje</em>, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. <br /> <br /> 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. <br /> <br /> Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. <br /> <br /> Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. <br /> <br /> Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji.<br /> <br /> Umro je 2010. godine u Beogradu.<br /> <br /> Uz podršku <em>Fonda Momo Kapor</em>, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova <em>Pripovedač urbane melanholije</em> koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.</p>

Slika Vanja Bulić

Vanja Bulić

<p style="text-align: justify">Vanja Bulić (1947) čitav radni vek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je uradio više od četiri hiljade emisija različitih žanrova, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Bio je glavni urednik časopisa <em>ITD</em>, <em>Zum</em>, <em>Praktična žena</em>, pomoćnik glavnog urednika časopisa <em>Duga</em>, glavni urednik satelitskog programa TV BK, urednik zabavnog programa TV BK i TV <em>Happy</em>. Dobitnik je više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove (<em>Državni radnik</em>, <em>Crveni barjak</em> <em>Filipa Filipovića</em>), scenarista je četiri TV serije (<em>Jugovići </em>&ndash; RTS, <em>Javlja mi se iz dubine duše</em> &ndash; TV Košava, <em>Drugo stanje</em> &ndash; BK TV i <em>Kafana na Balkanu</em> &ndash; Telekom). Koscenarista je dugometražnog filma <em>Lepa sela lepo gore</em> i scenarista filmova <em>Drugo stanje</em> i <em>Pokidan</em>. Napisao je zbirke priča <em>Kako sam gajio blizance</em> (1995), <em>Sto bisera</em> (2009), <em>Istorija u krevetu</em> (2012), <em>Muškarac u izvesnim godinama</em> (2014), <em>Zašto bog nema auto</em> (2016) i <em>Rupe u glavi</em> (2020), i romane <em>Tunel </em>&ndash; <em>lepa sela lepo gore </em>(1996), <em>Ratna sreća</em> (1999), <em>Zadah belog</em> (2000), <em>Vrele usne</em> (2001), <em>Parada strasti</em> (2003), <em>Drugo stanje</em> (2006), <em>Oko otoka</em> (2009), <em>Šole </em>(2010), <em>Simeonov pečat</em> (2012), <em>Jovanovo zaveštanje</em> (2013), <em>Dosije Bogorodica</em> (2014), <em>Devedesete </em>(2015 &ndash; knjiga u kojoj se nalaze četiri romana objavljena devedesetih godina prošlog veka), <em>Teslina pošiljka</em> (2015), <em>Šmekeri </em>(2016), <em>Šmekerke </em>(2017), <em>Viza za nebo</em> (2017), <em>Dušanova kletva</em> (2018), <em>Teodorin prsten</em> (2019), <em>Savin osvetnik</em> (2020), <em>Tata u drugom stanju</em> (2021), <em>Milutinov greh</em> (2023). Priredio je dnevnik iz Haga Veselina Šljivančanina <em>Branio </em><em>sam istinu</em> (2012), a napisao je i romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog, Jelisavete Seke Sablić i pevača Ace Lukasa. Napisao je pet pozorišnih komada: <em>Državni radnik</em>, <em>Rijaliti obračun</em>, <em>Jače smo od sudbine</em>, <em>Braća po Hagu</em> i <em>Bitanga u boji</em>. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se <em>Zlatni beočug</em> za trajni doprinos kulturi Beograda, nagrada &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; za najbolju knjigu satiričnih priča, kao i tri godišnja priznanja Redakcije za kulturu RTS <em>Zlatni hit liber</em> za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije 2012, 2013. i 2015. godine.<br /> <br /> Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.</p>

Slika Vesna Radusinović

Vesna Radusinović

<p style="text-align: justify">Vesna Radusinović, autor bestselera <em>Muškarci su kao čokolada</em>, <em>Ostrvo muškaraca, obala žena</em>, <em>Ona & ona</em>, nametnula se kao autor koji angažovano tematizuje dramu ovog vremena. <br /> <br /> Diplomirala je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka, stručnjak je za marketing (magistar marketinga). <br /> <br /> Bila je urednik časopisa <em>Profil</em> i <em>Dama</em>.<br /> <br /> Živi i radi u Beogradu sa sinom Vedranom i suprugom Milomirom Marićem.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x