Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

U knjižare će stići 20. izdanje „RomanaIve Andrića u jednoj knjizi, koju sačinjavaju „Travnička hronika“, „Na Drini ćuprija“, „Gospođica“ i „Prokleta avlija“. Osim što su složene i duboke književne studije različitih događaja i junaka sa balkanske istorijske pozornice od srednjeg veka do Drugog svetskog rata, ova remek-dela srpske književnosti istovremeno su i trajni literarni spomenik gradovima Travniku, Višegradu, Beogradu i Istanbulu, koji su uglavnom bili žarišne tačke Andrićevog života i čitavog njegovog pripovednog dela.

Devetnaesto izdanje doživeće „Peti leptirUroša Petrovića, napeta, uzbudljiva i nepredvidiva priča o naglom odrastanju dečaka iz beogradskog sirotišta, koji otkriva da nije povezan samo sa tajanstvenim ljudima i njihovim duhovima, već i sa čudesnim, providnim leptirima. Napisan u najboljem maniru mistične fantastike, ovaj roman je po svojim osobinama jedinstven u srpskoj književnosti za decu i mlade.

U štampi je 18. izdanje romana „Semper idemĐorđa Lebovića, najpreporučivanije knjige po izboru knjižara Delfi lanca. Opus magnum Đorđa Lebovića, po jedinstvenoj oceni kritike, predstavlja upravo ovo njegovo testamentarno delo, roman-hronika o detinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči II svetskog rata, koja je i zbog osobenog piščevog stila i originalnog postupka, kao i zbog teme i njene književne transpozicije, prepoznata kao kanonsko delo savremene srpske književnosti.

Ćirilička verzija „Slovenske mitologijeNenada Gajića doživela je 14. izdanje. Niz celovitih članaka o slovenskim bogovima, običajima, ritualima i mitskim predstavama, veoma opsežno obuhvata sve ono što predstavlja osnovnu mitološku supstancu slovenskih naroda, zatim ono što prethodi uspostavljanju mitološke svesti i poretka i, najzad, ono što je savremenom čitaocu ali i ozbiljnom istraživaču mnogo važnije: običaji i verovanja koja su se iz mitologije preselila u svakodnevne društvene ili religiozne rituale.

Uskoro će se u prodaji naći dvanaesto izdanje „Ženskih razgovoraDušana Radovića, zbirka duhovitih priča iz ugla različitih žena (i muškaraca) o ljubavi, sreći i zajedničkom življenju. Posmatrajući muški svet iz ženske perspektive u dramskim crticama, Radović kroz humor ali i gorčinu analizira ono što svakodnevno živimo. Ironična ali dobrodušna, knjiga u kojoj će se svako pronaći.

Osmo izdanje knjige „Beograde, dobro jutro 1Dušana Radovića je izbor tekstova iz emisije Prvog programa Studija B – „Beograde, dobro jutro“ i obuhvata period od jula 1975. do novembra 1976. kada je Dušan Radović sa najvišeg sprata palate „Beograd“ oko pet stotina puta uživo pozdravio Beograd, svakoga jutra u 7 časova i 15 minuta.

Jelena Bačić Alimpić, autorka devet bestselera, svojim desetim romanom „Neki drugi život“ čitaocima donosi uzbudljivu, napetu i psihološki iznijansiranu priču o izdaji, odanosti i neuništivoj volji da se opstane i voli. Bliznakinje Irene i Marta van der Linden bezbrižno provode detinjstvo i mladost u živopisnom gradiću Harlemu, nadomak Amsterdama. Izgledom skoro identične ali po karakteru nepomirljivo različite, neraskidivo su vezane jedna za drugu. Njihov brižni otac, cenjeni i imućni lekar Henrik van der Linden, međutim, krije tajnu koja preti da ugrozi porodičnu sreću. Ljudska zloba, strastvena želja za osvetom i mračna zavera iz korena će promeniti život dveju sestara. Jedna od njih izgubiće sve... U štampi je 7. izdanje.

Sebi duguješ sve“, autora Dizgrama, doživeće 4. izdanje. Kroz svoje jednostavne poruke i zrele misli Dizgram vešto oslikava nes(p)retni svet koji se već drugo tetura na kolenima površnosti, onaj u kojima su strast, sreća i čista ljudska emocija nasilno iščupane iz srca ljubavi. To nisu knjige saveta ili pametovanja, već razmena iskustava, a uistinu prava prilika da svaki čovek razmisli i suoči se sa samim sobom.

Dukat za LađaraDejana Stojiljkovića, svojevrsni nastavak romana „Olujnog bedema“, predstavlja pripovedni most između te knjige i romana „Učitelj mačevanja“, koji je sledeći u planiranom petoknjižju. Izdanje sadrži i tekstove Dejana Stojiljkovića za pesme inspirisane srpskim srednjovekovljem, koje izvode Dejan Najdanović Najda (Smak, Generacija 5) i njegov bend „Deliverance“. U štampi je 4. izdanje.

Uskoro će se u knjižarama naći treće izdanje romana „Dok svetac bdiLjiljane Šarac. Sudbine Paunovića i Vasiljevića, dve familije koje generacijama žive kao prve komšije, neraskidivo su isprepletane. Njihovi jedinci Milenko i Sreten rastu jedan uz drugog, deleći dobro i zlo, dok naposletku ne izmešaju i krv pobratimivši se. Naizgled čvrsto i neraskidivo prijateljstvo, u jednom trenutku biva zauvek narušeno. U dva dana, koliko traje radnja ovog romana, stalo je čitavo stoleće. Bolne uspomene, neotkrivene tajne, spletke koje su dovele do tragičnih ishoda, sve će se sliti u jedan iskričavi trenutak.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Dizgram

Dizgram

<p style="text-align: justify">Dizgram je čovek sveta, zaljubljen u svet i ljude, more, zalaske sunca i jednostavne trenutke. Iskustva je skupljao u 75 zemalja koje je obišao.<br /> <br /> Bavio se ljudima kroz novinarstvo na početku karijere, kao RTV voditelj, a kasnije se posvetio dizajnu, predavanju na univerzitetu, komunikacijama i pisanju za mnoge medije iz Danske, Engleske i regiona.<br /> <br /> Autor je knjiga:<em> Sebi duguješ sve</em>, <em>Ovaj put biram sebe</em> i <em>Smij se u inat svemu</em> &ndash; od koje je sve počelo.<br /> <br /> Iskustva o ljudima sticao i kroz mnogobrojne seminare o psihologiji, terapeutskom radu, odnosima, radu na sebi.<br /> <br /> Dizgram je rođen u Sarajevu, a od 2000. godine živi u Danskoj.</p>

Slika Đorđe Lebović

Đorđe Lebović

<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 &ndash; Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme &bdquo;Velikog Sunovrata&ldquo;, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br /> <br /> U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br /> <br /> Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu &bdquo;Jež&ldquo;. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br /> <br /> Bio je član Evropskog komiteta &bdquo;Aušvic&ldquo;, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br /> <br /> Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu &bdquo;Delo&ldquo; 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br /> <br /> Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br /> <br /> Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br /> <br /> U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br /> <br /> Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, &bdquo;sa istim predznakom &ndash; tla i krvi&ldquo;, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen.&nbsp;</p>

Slika Dušan Radović

Dušan Radović

<p style="text-align: justify">Dušan Radović (Niš, 29. novembar 1922 &ndash; Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Bio je glavni urednik <em>Pionirskih novina</em>, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista <em>Poletarac</em>, novinar <em>Borbe</em> i (od 1975. godine) urednik <em>Studija B</em>.<br /> <br /> Rekao je o svom pisanju: &bdquo;Pisati sam počeo u samoodbrani. Branio sam se od svih koji su me ugrožavali zdravljem, snagom, lepotom, boljim uspehom u školi. Vadio sam se, dokazivao i sebi i drugima da sam samo drukčiji a ne gori od njih. Ima i izuzetaka, ali ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.&ldquo;<br /> &nbsp;</p>

Slika Ivo Andrić

Ivo Andrić

<p style="text-align: justify">Hronologija života i rada Ive Andrića<br /> <br /> <strong>1892. </strong><br /> <br /> U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika, i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. &nbsp;<br /> <br /> <strong>1894.</strong><br /> <br /> Andrić je ostao bez oca kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje u Višegrad muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku, austrijskom činovniku poljskog porekla. U Višegradu Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo.<br /> <br /> <strong>1903.</strong><br /> <br /> Upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Živi s majkom u Sarajevu, na Bistriku.&nbsp;<br /> <br /> <strong>1911.</strong><br /> <br /> Za gimnazijskih dana počinje da piše poeziju i 1911. godine u &bdquo;Bosanskoj vili&ldquo; objavljuje svoju prvu pesmu <em>U</em><em> sumrak</em>. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta &bdquo;Mlada Bosna&ldquo; i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz stega Austrougarske monarhije.<br /> <br /> <strong>1912</strong>.<br /> <br /> Sa stipendijom hrvatskog kulturno-prosvetnog društva &bdquo;Napredak&ldquo;, Andrić oktobra meseca započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Upoznaje studentkinju Evgeniju Gojmerac, s kojom održava duboko emotivno prijateljstvo sve do njene smrti od leukemije 1915.<br /> <br /> <strong>1913.</strong><br /> <br /> Prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala.<br /> <br /> <strong>1914&ndash;1918.</strong><br /> <br /> Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami <em>Hrvatska mlada lirika</em>.<br /> <br /> Na Vidovdan, 28. juna 1914, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, &bdquo;ponižen do skota&ldquo;, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.<br /> <br /> Po izlasku sa robije, Andrić je u konfinaciji u Ovčarevu i Zenici, gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa &bdquo;Književni jug&ldquo;. Dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom <em>Ex Ponto</em> biti objavljena u Zagrebu 1918. godine, sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu <em>Nezvani neka šute,</em> objavljenom u zagrebačkim &bdquo;Novostima&ldquo;, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.<br /> <br /> <strong>1919.</strong><br /> <br /> Andrić početkom oktobra počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju u kafani &bdquo;Moskva&ldquo;. Početkom 1920. godine započinje svoju uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač &bdquo;Kugli&ldquo; objavljuje novu zbirku pesama u prozi <em>Nemiri</em>, a izdavač S. B. Cvijanović iz Beograda štampa njegovu pripovetku <em>Put Alije Ðerzeleza</em>.<br /> <br /> <strong>1921.</strong><br /> <br /> S jeseni, Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukurešt, a iste godine započinje saradnju sa &bdquo;Srpskim književnim glasnikom&ldquo; objavljujući u broju 8 priču <em>Ćorkan i Švabica</em>. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke (<em>Za logorovanja</em> i <em>Žena od slonove kosti</em>), ciklus pesama <em>Šta sanjam i šta mi se događa</em> i nekoliko književnih prikaza.<br /> <br /> <strong>1923.</strong><br /> <br /> U jesen, usled obaveze da kao diplomatski službenih završi fakultet, upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: <em>Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani </em>i <em>Dan u Rimu</em>.<br /> <br /> <strong>1924.</strong><br /> <br /> <strong>&nbsp;</strong><br /> <br /> U junu, u Gracu je odbranio doktorsku tezu <em>Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine</em>. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd, u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča, <em>Pripovetke</em>, u izdanju &bdquo;Srpske književne zadruge&ldquo;, za koju sledeće godine dobija književnu nagradu iz fonda Ljube Mihailovića. &nbsp;<br /> <br /> <strong>1926.</strong><br /> <br /> Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, Ivo Andrić je primljen za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje&nbsp; pripovetke <em>Mara milosnica</em> i <em>Čudo u Olovu</em>. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju.<br /> <br /> <strong>1927.</strong><br /> <br /> Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu&nbsp; Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku.&nbsp; <br /> <br /> <strong>1928.</strong><br /> <br /> S proleća premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče <em>Olujaci, Ispovijed</em> i <em>Most na Žepi</em>.<br /> <br /> <strong>1929.</strong><br /> <br /> Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u &bdquo;Srpskom književnom glasniku&ldquo; pojavljuje se njegov esej <em>Goja, </em>potpisan inicijalima R. R.<br /> <br /> <strong>1930.</strong><br /> <br /> Već 1. januara u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču <em>Kod kazana</em> i tekst <em>Učitelj Ljubomir</em>.<br /> <br /> <strong>1931.</strong><br /> <br /> U Beogradu izlazi i druga knjiga pripovedaka Ive Andrića kod &bdquo;Srpske književne zadruge&ldquo;, takođe pod naslovom <em>Pripovetke</em>, u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju <em>Anikina vremena</em>, a u kalendaru-almanahu sarajevske &bdquo;Prosvjete&ldquo; pojavljuje se putopis <em>Portugal, zelena zemlja</em>.<br /> <br /> <strong>1932.</strong><br /> <br /> Andrić objavljuje pripovetke <em>Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi</em> i zapis<em> Leteći nad morem.</em><br /> <br /> <strong>1933.</strong><br /> <br /> U martu mesecu vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku <em>Napast</em> i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: &bdquo;...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.&ldquo;<br /> <br /> <strong>1934.</strong><br /> <br /> Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke <em>Olujaci, Žeđ</em> i prvi deo triptiha <em>Jelena, žena koje nema</em>.<br /> <br /> <strong>1935.</strong><br /> <br /> Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela i stanuje u hotelu &bdquo;Ekscelzior&ldquo;. Štampa pripovetke <em>Bajron u Sintri, Deca</em>, esej <em>Razgovor s Gojom</em> i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova &ndash; <em>Njegoš kao tragični junak kosovske misli</em>.<br /> <br /> <strong>1936.</strong><br /> <br /> Tokom godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; štampa knjigu Andrićevih pripovedaka <em>Pripovetke </em><em>II</em>, koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče <em>Mila i Prelac</em> i <em>Svadba</em>.<br /> <br /> <strong>1937.</strong><br /> <br /> Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden&nbsp; velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić objavljuje priče <em>Trup</em> i <em>Likovi</em>, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine &ndash; Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Izlazi mu izbor pripovedaka na poljskom jeziku.<br /> <br /> 1938.<br /> <br /> Početkom godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.<br /> <br /> <strong>1939.</strong><br /> <br /> Diplomatska karijera Ive Andrića tokom godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha &ndash; Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić protestvuje i interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Izleze mu izbori pripovedaka na nemačkom i bugarskom jeziku<br /> <br /> <strong>1940&ndash;1944.</strong><br /> <br /> Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka <em>Čaša</em> i zapisi <em>Staze</em> i <em>Vino</em> izlaze u &bdquo;Srpskom književnom glasniku&ldquo; tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: &bdquo;...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...&ldquo; Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije, prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila 1941, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin.&nbsp; Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica, pa Andrić bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca je penzionisan, ali odbija da prima penziju.&nbsp; Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo;, za vreme dok &bdquo;narod pati i strada&ldquo;, objavi njegove pripovetke.<br /> <br /> <strong>1944.</strong><br /> <br /> U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo <em>Travničku hroniku</em>, a krajem 1944. godine okončava i <em>Na Drini ćupriju</em>. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata.<br /> <br /> <strong>1945.</strong><br /> <br /> Koncem godine u Sarajevu izlazi i roman <em>Gospođica</em>.<br /> <br /> Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a.<br /> <br /> <strong>1946.</strong><br /> <br /> <strong>&nbsp;</strong><br /> <br /> Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke <em>Zlostavljanje</em> i <em>Pismo iz 1920. godine</em>.<br /> <br /> <strong>1947.</strong><br /> <br /> Postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje <em>Priču o vezirovom slonu</em> i nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu<br /> <br /> <strong>1948&ndash;1953.</strong><br /> <br /> Tokom godine prvi put će biti štampana <em>Priča o kmetu Simanu</em>. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče <em>Bife Titanik</em> (1950), <em>Znakovi</em> (1951), <em>Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko</em> (1952), <em>Aska i vuk</em>, <em>Nemirna godina</em>, <em>Lica</em> (1953).<br /> <br /> <strong>1954.</strong><br /> <br /> Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj <em>Prokletu avliju, </em>za koju dobija nagradu Saveza književnika Jugoslavije.<br /> <br /> <strong>1956.</strong><br /> <br /> Objavljuje pripovetku <em>Igra</em>. Izlaze mu prevodi romana <em>Na Drini ćuprija</em> na francuskom, ruskom i poljskom, <em>Proklete avlije</em> na bugarskom i <em>Travničke hronike </em>na rumunskom.<br /> <br /> <strong>1958.</strong><br /> <br /> U šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju &ndash; Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan &ndash; u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke <em>Panorama</em>, <em>U zavadi sa svetom</em> i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu&nbsp; Zuke Džumhura <em>Nekrolog jednoj čaršiji</em>.<br /> <br /> <strong>1961.</strong><br /> <br /> &bdquo;Za epsku snagu&ldquo; kojom je &bdquo;oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje&ldquo;, Ivo Andrić 1961. godine dobija Nobelovu nagradu.<br /> <br /> Besedom &bdquo;O priči i pričanju&ldquo; u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na više stranih jezika, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju u prevodu na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe.<br /> <br /> <strong>1963.</strong><br /> <br /> Kod Udruženih izdavača (&bdquo;Prosveta&ldquo;, &bdquo;Mladost&ldquo;, &bdquo;Svjetlost&ldquo; i &bdquo;Državna založba Slovenije&ldquo;) izlaze prva <em>Sabrana dela Ive Andrića</em> u deset tomova.<br /> <br /> <strong>1964.</strong><br /> <br /> Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu.<br /> <br /> <strong>1968.</strong><br /> <br /> U martu Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.<br /> <br /> Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju.<br /> <br /> <strong>1975.</strong><br /> <br /> Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.</p>

Slika Jelena Bačić Alimpić

Jelena Bačić Alimpić

<p style="text-align: justify">Jelena Bačić Alimpić je rođena 1969. godine u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik.<br /> <br /> Radila je kao novinar i autor dokumentarnih televizijskih emisija za JRT mrežu i TV Novi Sad u periodu od 1987. do 1993. godine. Devet godina je bila novinar i urednik u sistemu <em>Color Press Group</em>. Od 2002. godine do kraja 2013. radila je kao novinar, urednik i voditelj na Televiziji Pink. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu.<br /> <br /> Autorka je romana <em>Ringišpil</em> (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen <em>Zlatnim Hit liberom</em> i dve godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. <em>Ringišpil</em> je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji <em>Dragulji Lagune</em>, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Njen drugi roman, <em>Pismo gospođe Vilme </em>(2012), i treći, <em>Poslednje proleće u Parizu</em> (2014), takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni <em>Zlatnim Hit liberom</em> i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora u 2012. i 2014. godini. Takođe 2014. godine, Jelena Bačić Alimpić proglašena je za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji i za to je dobila priznanje od Matice makedonske.<br /> <br /> U oktobru 2015. godine objavljen je njen četvrti roman <em>Noć kada su došli svatovi</em>, prva knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, koja je postavila nove rekorde u prodaji i čitanosti. Prevedena je na makedonski jezik. Druga knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em>, a autorkin peti roman, <em>Knjiga uspomena</em>, objavljena je u februaru 2016. godine, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2016. godini. Treća knjiga iz trilogije <em>Kazna za greh</em> &ndash; <em>Molitva za oproštaj</em>, autorkin šesti roman, objavljena je u junu 2016. godine. Kao sve knjige iz ove trilogije, ušla je u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga u 2016. godini. Prevedena je na makedonski jezik.<br /> <br /> Njena sedma knjiga <em>Nigde nema te</em>, objavljena u maju 2017. godine, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i oborila je rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu.<br /> <br /> Godine 2018. objavila je još jedan bestseler, roman <em>Kofer iz Berlina</em>. Godine 2019. objavila je knjigu <em>Njegove bele rukavice</em>, a iste godine je njen roman <em>Poslednje proleće u Parizu</em> preveden na francuski jezik.<br /> <br /> Do sada je objavila dvanaest romana, a iz godine u godinu njeni romani su najčitaniji u mreži biblioteka širom Srbije.<br /> <br /> Jelena Bačić Alimpić živi u Novom Sadu kao slobodna umetnica, udata je i majka je dvoje dece, Marka i Dunje.</p>

Slika Ljiljana Šarac

Ljiljana Šarac

<p style="text-align: justify">Ljiljana Šarac (devojačko Lazić) rođena je u Smederevu 1971. godine. U rodnom gradu završila je gimnaziju, a u Beogradu Filološki fakultet, smer Srpska književnost i jezik sa opštom književnošću. Dvanaest godina je radila u Saobraćajnom preduzeću <em>Lasta</em> kao novinar, urednik <em>Revije Lasta</em> i PR. Nakon toga se okreće profesorskom pozivu i danas radi kao nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi &bdquo;Stefan Dečanski&ldquo; u Beogradu. Godinama je pisala i objavljivala pesme. Dobitnik je &bdquo;Smederevskog Orfeja&ldquo;. Književni klub Smederevo joj je objavio zbirku pesama <em>Lutka učaurene duše</em> 1997. godine. Do sada je objavila četiri istorijska (<em>Opet sam te sanjao</em>, <em>Gde sam to pogrešila</em>, <em>Zid tajni</em> i <em>Zlatna žila</em>) i dva ljubavna romana (<em>Starija </em>i <em>Stariji</em>). Dobitnica je prestižne nagrade Beogradski pobednik (2019). Član je Književnog kluba Čukarica. Od 2020. član je Udruženja književnika Srbije. Udata je i majka dvojice sinova.<br /> <br /> Instagram: saracljiljana_pisac<br /> Fejsbuk stranica: https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/<br /> Web sajt: www.ljiljanasarac.com<br /> Email: ljiljanasarac@gmail.com<br /> <br /> Foto:&nbsp;Vladimir Šporčić</p>

Slika Nenad Gajić

Nenad Gajić

<p style="text-align: justify">Nenad Gajić (1974) autor je bestselera &bdquo;Slovenska mitologija&ldquo;, sveobuhvatne ilustrovane knjige enciklopedijskog tipa u izdanju Lagune 2011. godine, koja prvu deceniju navršava sa bar jednim novim izdanjem svake godine, kao i fantazijskog serijala &bdquo;Bajka nad bajkama&ldquo;, sa elementima slovenskog folklora i prema motivima srpske narodne epike, koji je takođe objavila Laguna (&bdquo;Bajka nad bajkama &ndash; Senka u tami&ldquo;, 2013; &bdquo;Dva cara&ldquo;, 2016; &bdquo;Treća noć&ldquo;, 2020; kompletno izdanje objedinjeno je 2021). Njegove knjige prodate su u više desetina hiljada primeraka u preko 25 dosadašnjih izdanja.</p> <p style="text-align: justify"><br /> Nemirna priroda vukla ga je da proba mnogo toga: najduže je bio muzičar (gitarista, pevač i pesnik benda s kojim je objavio dva albuma), da bi se zatim oprobao i kao bankar, menadžer, privatni preduzetnik, proizvođač računarske opreme, nagrađivani programer, urednik televizijske emisije, autor društvenih igara&hellip; Posetio je drevni Hilandar na Svetoj Gori i proputovao Evropu i svet od Moskve do Jerusalima u potrazi za novim saznanjima. Fakultet je završio u Kragujevcu, master studije u Beogradu, doktorsku tezu odbranio je u Novom Sadu. U inostranim časopisima objavljivao je, između ostalog, radove o velikim naučnicima Mihajlu Pupinu i Milutinu Milankoviću (i njegovom kalendaru), i kraće članke o Nikoli Tesli. Pisanje smatra svojom istinskom profesijom i životnim putem, a nauku omiljenim hobijem. Uz krevet još drži spakovan kofer, da ostane spreman za nove avanture.<br /> <br /> Sajt pisca: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="nenadgajic.org" data-value="https://nenadgajic.org/"><span class="ql-link-text">nenadgajic.org</span></span><br /> </u></p>

Slika Uroš Petrović

Uroš Petrović

<p style="text-align: justify">Uroš Petrović (1967) je književnik čija dela pomeraju granice u savremenoj literaturi za decu i mlade. Počev od zbirki priča-mozgalica i romana u zagonetkama do grafičkih romana, bajki i fantastičnih pripovesti, dela ovog autora jesu originalne pustolovine koje bogato nagrađuju čitaoce. Razmrdavanje vijuga, susret sa čudesnim, neobičnim ali i zastrašujućim, raskošna mašta i osobeni humor u njegovim knjigama, odavno su postali omiljenim štivom i za odrasle.<br /> <br /> Autor je trideset knjiga (prodatih u više od pola miliona primeraka) i dobitnik većeg broja najprestižnijih nagrada za književnost za decu i mlade. Knjige su mu do sada objavljene i u Italiji, Mađarskoj, Grčkoj, Rusiji, Sloveniji, Rumuniji, Severnoj Makedoniji i Češkoj, kao i na engleskom jeziku.<br /> <br /> Svako njegovo druženje sa čitaocima, kako sa domaćim tako i sa onima van zemlje, jeste svojevrsni spoj književnog susreta, kreativne radionice i pozorišne predstave, umetničko-intelektualni performans koji uvek protiče u živoj, interaktivnoj atmosferi i potom se dugo pamti i prepričava.<br /> <br /> Po njegovom nagrađenom romanu <em>Peti leptir</em> snimljen je prvi (i još uvek jedini) dugometražni 3D film u istoriji srpske kinematografije.<br /> <br /> Autor je i više originalnih stonih društvenih igara, za koje je više puta nagrađen priznanjem <em>Dobra igračka</em> Prijatelja dece Srbije, nagradom <em>Gran Pri</em> za <em>Igračke sa svrhom</em> i nagradom <em>Najbolja stona društvena igra za decu</em>.<br /> <br /> Podsticao je naciju na razmišljanje i unutar kultnog serijala <em>Fazoni i fore</em>, kao i u kvizovima <em>Potera</em> kao sastavljač pitanja i kvizu <em>Lavirint</em> kao <em>Tvorac lavirinta</em> i najteža prepreka za takmičare, oba na Javnom servisu Radio televizije Srbije.<br /> <br /> Dobitnik je i većeg broja nagrada za fotografiju (<em>National Geographic</em>, <em>Microsoft</em>, <em>Wikipedia</em>, <em>Canon </em>itd)), koje objavljuje širom planete.<br /> <br /> Autor je koncepta <em>Zagonetna pitanja</em>, kao i programa za usavršavanje<em> Kako razmišljanjem izvan ustaljenih okvira doći do novih ideja i rešenja?</em>, <em>Zagonetne iluzije mozga, Socijalni tango, Mozgaonica za bolji svet i Misli kreaKtivno</em>, i koautor <em>NTC sistema učenja.</em><br /> <br /> Gostuje kao predavač na fakultetima, u školama i drugim obrazovnim ustanovama u zemlji i inostranstvu, kao i u kompanijama, na poslovnim forumima i kongresima.<br /> <br /> Bio je predsednik Mense Srbije i jedan od najuspešnijih rešavača IQ X testa na svetu.<br /> &nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x