Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Roman „Estoril“ Dejana Tiago-Stankovića, koji je prevođen na više jezika i preporučena lektira u školama u Portugalu, doživeće 12. izdanje. Smešten u luksuzni hotel „Palasio“ u mondenskom letovalištu Estoril nedaleko od Lisabona, koji je tokom Drugog svetskog rata usled portugalske neutralnosti bio stecište mutnih radnji obaveštajnih službi zaraćenih strana, ali i izbeglica iz svih krajeva Evrope, „Estoril“ je divna i potresna priča o egzilu, podeljenoj lojalnosti, strahu i preživljavanju.
U štampi je 12. izdanje „Sentimentalne povesti Britanskog carstva“. Borislav Pekić stvorio je neobičnu, istorijski validnu i čitalački uzbudljivu i zanimljivu povest gordog Albiona – britanskog Ujedinjenog Kraljevstva. Ovo se delo uzdiže iznad „terora istorije“, ali i iznad književnih uopštavanja i fikcionalizacije, ironijskim otklonom prema inače pouzdanom istoriografskom pristupu građi. Na taj način je stvorio delo koje svedoči da je istorija „učiteljica života“, ali je opisao i njene dobre i loše đake. Nema ničega sentimentalnog u krvavim istorijskim epizodama, ali ima u sentimentu pisca koji zna da je dobra priča osnov za dobru knjigu, a ova povest je upravo to.
„Oko otoka“ Vanje Bulića doživeće 10. izdanje u kojem upoznajemo Kostu, mladića koji je, nakon zatvora, vrbovan za rad u kontraobaveštajnoj službi. Kroz sudbinu čoveka progonjenog avetima Golog otoka, kroz njegov stid i osećaj da mora da iskupi svoje i očeve grehe radeći i prljave poslove za Državu, ulazimo u najdublje i najintimnije košmare, koje bi svi želeli da istisnu iz sećanja, ali su oni neizbrisiv deo naše prošlosti. Ovo je knjiga o generaciji koja nije umela da rastumači zašto su njihovi očevi mislili drugačije i zašto su otišli sa istim idealima sa kojima su zakoračili u život.
Uskoro će se pojaviti sedmo izanje „Službe“ Gorana Živaljevića. Ovo je glas jednog profesionalca protiv satanizacije i politizacije Službe državne bezbednosti Srbije, priznanje njenih slabosti i propusta i verodostojno svedočanstvo o zloupotrebama Službe koje su je često pretvarale u žrtvu. Knjiga koja je pred čitaocima ujedno je i prikaz pojedinih važnih događaja u Srbiji i regionu poslednjih decenija iz ugla jednog „kontroverznog“ obaveštajca.
U knjižare će stići 6. izdanje „Hajduka na Dunavu“, drugi deo legendarnog serijala Gradimira Stojkovića. Gligorije Pecikoza Hajduk na letovanju sa svojim ortacima upoznaje dve devojčice Nemice. Ova družina neočekivano uleće u uzbudljivu avanturu nakon što pronađu deset kilograma droge. I šta kad se pored svih problema na Lepenskom viru pojavi poslednja osoba koju bi tu očekivali da vide?
Uskoro će se na policama naći 6. izdanje knjige „Kako su postale ružne reči“ Duška Radovića. Jeste li čuli za hrabrog gusarskog kapetana Džona Piplfoksa zvanog Zvono? A znate li šta se dogodilo sa nevaljalim Krokodokodilom? Možda se pitate šta je na kraju svih krajeva? Ili zašto deca čačkaju nos? O ovim junacima i problemima (i mnogo čemu drugom, na primer o neposlušnoj nozi) može se pisati tako da se veselite i smejete do mile volje, ili tako da vam se podižu obrve od čuđenja, ili da se raznežite od lepote. A sve to zajedno nije dovoljno da vam dočaramo kako je o tome pisao Dušan Radović!
Knjižarske police biće bogatije za 5. izdanje „Omame“ Slobodana Vladušića. Berlin u jesen 1928. miriše na benzin, meskalin i francuske parfeme. Bezimeni radnik dolazi u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kako bi prijavio nestanak svog prijatelja Milutina Topalovića. Miloš Crnjanski, ataše za kulturu, i Miloš Verulović, vojni savetnik u poslanstvu i heroj sa Kajmakčalana, kreću u potragu za iščezlim čovekom. Trag ih vodi od luksuznih restorana i bučnih džez kabarea u kojima uživa vesela gradska elita do zapuštenih kvartova po kojima se vuku uživaoci opijata.
Uskoro će se u knjižarama pojaviti peto izdanje „Svetogorskog kuvara“ Onufrija Hilandarca, kojim želi da približi i dočara Svetu Goru svima koji nisu u mogućnosti da je posete. Godinama pripremajući monašku hranu u skladu s drevnim hilandarskim recepturama, otac Onufrije je posvećeno istraživao i raznovrsnost trpeze drugih monaških zajednica na Svetoj Gori. Diveći se istovremenoj jednostavnosti pripreme, bogatstvu ukusa i okrepljujućoj snazi svetogorskih jela, upijao je i doživljaje i znanja koji su se prelili izvan granica kulinarskih iskustava i pretvorili se u otkrića detalja iz života svetogorskih monaha koje je preneo u ovaj jedinstveni kuvar.
<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br />
<br />
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao „Lovćen film“. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti” snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br />
<br />
Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman „Vreme čuda”. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva „Književnih novina” od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima „Stvaranje”, „Književnost”, „Savremenik” i „Književna reč”, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, „Hodočašće Arsenija Njegovana” (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” objavljen je u izdanju „Slova ljubve“ iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br />
<br />
Rukopis sotije „Kako upokojiti vampira” izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman „Odbrana i poslednji dani” (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija „Zlatno runo”, objavljuje se u sedam tomova (1978–1986), za koje Pekić 1987. godine dobija „Njegoševu nagradu“. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br />
<br />
Žanr-romanom „Besnilo” (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike „Zlatnog runa” i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, „Besnilo” je, pored „Godina koje su pojeli skakavci”, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br />
<br />
Krajem 1984. godine, u izdanju „Partizanske knjige“ iz Beograda, izašla su Pekićeva „Odabrana dela” u 12 knjiga, za koja je dobio „Nagradu Udruženja književnika Srbije“. Časopis „Književnost” dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu „Povelju“. „Nolit“ objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim” 1988. godine. Za roman-epos „Atlantida” (1988) dobija „Goranovu nagradu“. Autobiografsko- memoarska proza „Godine koje su pojeli skakavci” (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu „Miloš Crnjanski“ za memoarsku prozu. Iste godine „Srpska književna zadruga“ objavljuje njegovu fantazmagoriju „Argonautika”. Povelju „Majska rukovanja“ za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine „Budo Tomović“ iz Podgorice. „Pisma iz tuđine” (1987), „Nova pisma iz tuđine” (1989, nagrada Sent-Andreje „Jakov Ignjatović“ u Budimpešti 1990. godine) i „Poslednja pisma iz tuđine” (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea „Dereta“ za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza „Sentimentalna povest britanskog carstva” objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br />
<br />
Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad „Korešpodencija” beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su „Generali ili srodstvo po oružju” (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom „Dana Radio televizije Beograd“ godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami „Kako zabavljati gospodina Martina” dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu „Kneginja Milica“ (1991) i iste godine plaketa „Pečat“ Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br />
<br />
Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br />
<br />
Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista „Demokratija”, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br />
<br />
Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa „Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni“ povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br />
<br />
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br />
<br />
Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond „Borislav Pekić“, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti „Borislav Pekić našoj deci“ i godišnja dodela nagrade „Borislav Pekić“ za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju „Anali Borislava Pekića”. Pisci koji su dobili nagradu Fonda „Borislav Pekić“ za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U „Analima Borislava Pekića” svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br />
<br />
Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br />
<br />
Izdavačka kuća „Laguna“, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>
<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br />
<br />
Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br />
<br />
Foto: Dušan Todorović</p>
<p style="text-align: justify">Dušan Radović (Niš, 29. novembar 1922 – Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Bio je glavni urednik <em>Pionirskih novina</em>, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista <em>Poletarac</em>, novinar <em>Borbe</em> i (od 1975. godine) urednik <em>Studija B</em>.<br />
<br />
Rekao je o svom pisanju: „Pisati sam počeo u samoodbrani. Branio sam se od svih koji su me ugrožavali zdravljem, snagom, lepotom, boljim uspehom u školi. Vadio sam se, dokazivao i sebi i drugima da sam samo drukčiji a ne gori od njih. Ima i izuzetaka, ali ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.“<br />
</p>
<p style="text-align: justify">Goran Živaljević (Beograd, 1965) završio je Višu školu unutrašnjih poslova u Zemunu i Fakultet bezbednosti u Skoplju. Od 1988. do 2018. radio u RDB MUP-a i Bezbednosno-informativnoj agenciji Srbije na kontraobaveštajnim i obaveštajnim poslovima. Od januara 2003. do marta 2004. obavljao funkciju zamenika direktora BIA. U periodima od 2005. do 2006. i od 2009. do 2017. predstavnik BIA u Makedoniji i Hrvatskoj. Savetnik u Ambasadi Srbije u BIH 2018–2019. godine.<br />
<br />
Oženjen Oliverom, s kojom ima sinove Aleksandra i Vasilija.<br />
<br />
Živi u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositej“ za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija „Dositejevo pero“ za 2002)… Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>
<p style="text-align: justify">Arhimandrit Onufrije (Vranić) rođen je 1978. godine u Kragujevcu. Zamonašen je i rukopoložen u čin jerođakona u manastiru Hilandaru. Bio je iguman manastira Kaludra u Crnoj Gori i manastira Sarinac u Šumadiji. Danas je iguman manastira Denkovac u Eparhiji šumadijskoj.<br />
<br />
Autor je bloga <em>Svetogorske staze</em>. Objavljivao je novinske članke iz oblasti istorije Crkve i poznavanja <em>Tipika</em>, kao i tri knjige: <em>Otuđena dobra</em>, <em>Svetogorski bogoslužbeni ustav</em> i <em>Svetogorski kuvar</em>. <br />
<br />
Njegova knjiga, <em>Svetogorski kuvar</em>, prevedena je na ruski jezik, a objavljena je pod dva različita naslova (<em>Поваренная книга Афона</em> i <em>Тайна православной трапезы</em>) u izdanju ruske izdavačke kuće <em>Эксмо</em>.<br />
<br />
Ovaj kuvar plod je višegodišnjeg prikupljanja recepata posnih jela.</p>
<p style="text-align: justify">Slobodan Vladušić, pisac i esejista, rođen je 1973. godine u Subotici, gde i danas živi.<br />
<br />
Radi na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu u zvanju redovnog profesora.<br />
<br />
Romani:<em><br />
Forward</em> (2009) – stipendija „Borislav Pekić“, Vitalova nagrada.<br />
<em>Mi izbrisani</em> (2013) – nagada „Meša Selimović“.<br />
<em>Veliki juriš</em> (2018) – nagrade „Svetozar Ćorović“, „Janko Veselinović“.<br />
<em>Omama</em> (2021) – nagrada „Beskrajni plavi krug“ koju dodeljuje Matica srpska.<br />
<br />
Teorijska proza:<br />
<em>Crnjanski, Megalopolis </em>(2011) – nagrada „Isidora Sekulić“. <br />
<em>Književnosti i komentari</em> (2017) – nagrade „Laza Kostić“ i „Đorđe Jovanović“.<br />
<br />
Slobodan Vladušić je član neformalne grupe pisaca P-70, zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem, Dejanom Stojiljkovićem, Markom Krstićem i Nikolom Malovićem.<br />
<br />
Oficijelni sajt: slobodanvladusic.rs<br />
<br />
Foto: Katarina Marčetić</p>
<p style="text-align: justify">Vanja Bulić (1947) čitav radni vek je proveo kao novinar u pisanim i elektronskim medijima. Za televiziju je uradio više od četiri hiljade emisija različitih žanrova, a pisao je za gotovo sve prestižne listove nekadašnje Jugoslavije. Bio je glavni urednik časopisa <em>ITD</em>, <em>Zum</em>, <em>Praktična žena</em>, pomoćnik glavnog urednika časopisa <em>Duga</em>, glavni urednik satelitskog programa TV BK, urednik zabavnog programa TV BK i TV <em>Happy</em>. Dobitnik je više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove (<em>Državni radnik</em>, <em>Crveni barjak</em> <em>Filipa Filipovića</em>), scenarista je četiri TV serije (<em>Jugovići </em>– RTS, <em>Javlja mi se iz dubine duše</em> – TV Košava, <em>Drugo stanje</em> – BK TV i <em>Kafana na Balkanu</em> – Telekom). Koscenarista je dugometražnog filma <em>Lepa sela lepo gore</em> i scenarista filmova <em>Drugo stanje</em> i <em>Pokidan</em>. Napisao je zbirke priča <em>Kako sam gajio blizance</em> (1995), <em>Sto bisera</em> (2009), <em>Istorija u krevetu</em> (2012), <em>Muškarac u izvesnim godinama</em> (2014), <em>Zašto bog nema auto</em> (2016) i <em>Rupe u glavi</em> (2020), i romane <em>Tunel </em>– <em>lepa sela lepo gore </em>(1996), <em>Ratna sreća</em> (1999), <em>Zadah belog</em> (2000), <em>Vrele usne</em> (2001), <em>Parada strasti</em> (2003), <em>Drugo stanje</em> (2006), <em>Oko otoka</em> (2009), <em>Šole </em>(2010), <em>Simeonov pečat</em> (2012), <em>Jovanovo zaveštanje</em> (2013), <em>Dosije Bogorodica</em> (2014), <em>Devedesete </em>(2015 – knjiga u kojoj se nalaze četiri romana objavljena devedesetih godina prošlog veka), <em>Teslina pošiljka</em> (2015), <em>Šmekeri </em>(2016), <em>Šmekerke </em>(2017), <em>Viza za nebo</em> (2017), <em>Dušanova kletva</em> (2018), <em>Teodorin prsten</em> (2019), <em>Savin osvetnik</em> (2020), <em>Tata u drugom stanju</em> (2021), <em>Milutinov greh</em> (2023). Priredio je dnevnik iz Haga Veselina Šljivančanina <em>Branio </em><em>sam istinu</em> (2012), a napisao je i romansirane biografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića, Marka Nikolića, Lazara Ristovskog, Jelisavete Seke Sablić i pevača Ace Lukasa. Napisao je pet pozorišnih komada: <em>Državni radnik</em>, <em>Rijaliti obračun</em>, <em>Jače smo od sudbine</em>, <em>Braća po Hagu</em> i <em>Bitanga u boji</em>. Među nagradama dobijenim za spisateljski rad izdvajaju se <em>Zlatni beočug</em> za trajni doprinos kulturi Beograda, nagrada „Radoje Domanović“ za najbolju knjigu satiričnih priča, kao i tri godišnja priznanja Redakcije za kulturu RTS <em>Zlatni hit liber</em> za najtraženije knjige u knjižarama i bibliotekama Srbije 2012, 2013. i 2015. godine.<br />
<br />
Otac je trojice sinova, imao je rok sastav, strastveni je igrač preferansa i još uvek igra odbojku. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja književnika Srbije.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.