Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

Na knjižarskim policama uskoro će se naći sedamnaesto izdanje romana Dragoslava MihailovićaKad su cvetale tikve“. Ovaj prvi Mihailovićev roman zauzima značajno mesto u srpskoj književnosti i kulturi XX veka. Priča prati događaje iz života junaka Ljube Sretenovića, koga svi znaju kao Ljubu Šampiona.

Roman Gradimira StojkovićaHajduk u Beogradu“ doživeće petnaesto izdanje. Gligorije Pecikoza Hajduk dolazi iz sela u Beograd i polazi u osmi razred. Trudi se da bude prihvaćen i kao izvanredan košarkaš, i kao dobar drug, i kao odličan đak, i kao odgovoran sin. Rastrzan između novih iskustava i osećanja, Hajduk će se nositi sa raznim preprekama i otkriti da postoji sila koja sve može da promeni i uzburka: ljubav.

U štampi je četrnaesto izdanje „KorenaDobrice Ćosića. Radnja romana nagrađenog prvom Ninovom nagradom smeštena je u vreme političkih promena i previranja srpskog građanskog društva s kraja XIX i početkom XX veka. Priča prati živote Aćima Katića, čoveka tradicionalnog kova i radikala, i njegovih sinova Vukašina i Đorđa.

Roman „EstorilDejana Tiago-Stankovića, koji je prevođen na više jezika i preporučena lektira u školama u Portugalu, doživeće jedanaesto izdanje. Smešten u luksuzni hotel „Palasio“ u mondenskom letovalištu Estoril nedaleko od Lisabona, koji je tokom Drugog svetskog rata usled portugalske neutralnosti bio stecište mutnih radnji obaveštajnih službi zaraćenih strana, ali i izbeglica iz svih krajeva Evrope, „Estoril“ je divna i potresna priča o egzilu, podeljenoj lojalnosti, strahu i preživljavanju.

Uskoro će se u prodaji naći osmo izdanje kultnog romana Srđana ValjarevićaKomo“. Iz stranice u stranicu ove izuzetne kontemplativne proze pripovedač osobenim senzibilitetom uvlači čitaoca u jedinstvenu atmosferu svog boravka na jezeru Komo u podnožju Alpa. Valjarevićeva knjiga autentično je pismo, na granici dnevničkog i autofikcionalnog, ispisana razuđenom rečenicom, gde se, naoko jednostavnim dokumentovanjem običnosti, stvara moćna literatura.

Još jedan roman iz čuvenog serijala Gradimira Stojkovića doživeće novo izdanje. U štampi je peto izdanje „Hajduka iz Beograda“. Gligorije Pecikoza Hajduk za vreme letnjeg raspusta stiže u mesto gde je rođen, i pita se da li će moći da nađe zajednički jezik sa svojom nekadašnjom okolinom. Mada misli da će mu biti dosadno i da se neće snaći, vrlo brzo stiče nova poznanstva, a u goste mu stiže i drug Himalaja.

Zovem se mama 2Jelice Greganović doživeće četvrto izdanje. U pitanju je zbirka neodoljivih priča o roditeljstvu i nastavak hit knjige „Zovem se mama“. Najčitanija srpska blogerka, autorka bestselera „Osmeh za svaki dan” piše o svemu onome što svakodnevno proživljava svaka žena, majka, supruga. Kao svojevrsni humoristički roditeljski priručnik, ova knjiga izaziva iskren smeh, i duboku empatiju.

Mada je od izlaska romana „PasIvana Tokina i „ZavodGorana Markovića prošlo samo mesec dana, u štampi su već njihova druga izdanja. Roman „Pas“ je nežna, topla i duhovita priča o psu koji je koliko-toliko pripitomljeni gradski šmeker. Odrastao je bez roditelja, dojila ga je mačka, zamalo je umro od zime i onda je u Beogradu stekao prijatelja, čoveka, i njegovu porodicu. To je pas koji je sav stvoren od srca, mišića i ljubavi. On iznad svega voli život, a usput ukazuje nama ljudima na šta sve nebitno gubimo vreme. „Zavod“ Gorana Markovića je intrigantna priča o poznatim žiteljima Beograda. Ovoga puta glavni protagonisti su psihijatar i pozorišni reditelj Hugo Klajn, pijanistkinja i muzikolog Stana Đurić i vlasnik i direktor „Politike“ Vladislav Ribnikar – priča o njihovim isprepletanim odnosima utoliko je zanimljivija što im se sudbine i karijere prelamaju kroz dve različite epohe, onu pre i onu posle Drugog svetskog rata.

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić

<p style="text-align: justify">Dobricа Ćosić (1921&ndash;2014), pisаc, esejistа, političаr, jednа od nаjznаčаjnijih figurа srpske istorije i književnosti druge polovine 20. vekа. U književnost ulаzi 1951. godine sа svojim prvim romаnom Dаleko je sunce, prvim modernim romаnom o jugoslovenskoj revoluciji koji je predstаvljаo kritiku revolucionаrnog terorа. Romаn je preveden nа tridesetаk jezikа, а sаmo u SSSR-u štаmpаn u 1.600.000 primerаkа. Zаtim objаvljuje romаne: <em>Koreni</em> (1954), <em>Deobe</em> (1961), <em>Bаjkа</em> (1965), <em>Vreme smrti</em> (tetrаlogijа, 1972&ndash;79), <em>Vreme zlа</em> &ndash; trilogijа<em> Grešnik</em> (1985), <em>Otpаdnik</em> (1986) i <em>Vernik</em> (1990), <em>Vreme vlаsti I </em>(1996) i <em>Vreme vlasti II</em> (2007). Dobitnik je Ninove nаgrаde dvа putа, zа romаne <em>Koreni</em> i <em>Deobe.</em><br /> <br /> Udruženje književnikа Srbije dodelilo mu je 1986. Nаgrаdu UKS zа izuzetаn znаčаj zа književno stvаrаlаštvo. Povelju Zаdužbine Jаkovа Ignjаtovićа iz Budimpešte dobio je 1989. godine. Njegoševа nаgrаdа uručenа mu je 1990. godine nа Cetinju zа troknjižje<em> Vreme zlа</em>.<br /> <br /> Dvа putа je dobio trаdicionаlnu godišnju nаgrаdu Nаrodne biblioteke Srbije zа nаjčitаniju domаću knjigu (1990. godine zа romаn Vernik i 1996. zа romаn <em>Vreme vlаsti I</em>; inаče, jedаn je od sаmo tri piscа, uz Slobodаnа Selenićа i Ljiljаnu Hаbjаnović Đurović, koji je ovu nаgrаdu dobio više putа). Povodom sedamdesetog rođendаnа dobio je 1991. godine specijаlnu Vukovu nаgrаdu. Junа 1993. dodeljenа mu je književnа nаgrаdа &bdquo;Zlаtni krst knezа Lаzаrа&ldquo;, dok je romаn <em>Vreme vlаsti</em> višestruko nаgrаđivаn (Kočićevo pero 1996, Nаgrаdа &bdquo;Lаzа Kostić&ldquo; 1996, &bdquo;Mešа Selimović&ldquo; 1997, &bdquo;Petаr Kočić&ldquo; 1997, Kočićevа nаgrаdа 1998, nаgrаdа &bdquo;Svetozаr Ćorović&ldquo; 1997, а ugledni švаjcаrski list <em>Nuvo Kotidijen</em> je, nа osnovu аnkete među čitаocimа u toj zemlji, početkom mаjа mesecа 1996. ovаj romаn proglаsio jednim od sedаm nаjboljih evropskih romаnа). Godine 1998. u Kruševаčkom pozorištu uručen mu je &bdquo;Zlаtni krst despotа Stefаnа Lаzаrevićа&ldquo;.<br /> <br /> U Moskvi je mаjа 2010. postаo prvi dobitnik nаgrаde &bdquo;Puškin&ldquo; zа izuzetne zаsluge u književnosti, a u okviru Prvog slovenskog forumа umetnosti &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; predsednik udruženjа pisаcа Rusije Vаlerij Gаničev uručio je Ćosiću i nаgrаdu &bdquo;Zlаtni vitez&ldquo; zа književno stvаrаlаštvo.<br /> <br /> Delа Dobrice Ćosića prevedenа su nа tridesetаk jezikа, а svi romаni prevedeni su nа frаncuski gde su dobili nаjveće pohvаle.&nbsp;</p>

Slika Dragoslav Mihailović

Dragoslav Mihailović

<p style="text-align: justify">Dragoslav Mihailović rođen je 1930. godine u Ćupriji. <br /> <br /> Prvi poluknjiževni rad, humoresku pod naslovom &bdquo;Pismo&ldquo;, objavljuje krajem 1957. u <em>Ježevom kalendaru</em>. Zatim nekoliko godina sarađuje u novosadskom časopisu <em>Letopis Matice srpske</em>. Matica srpska objavljuje 1967. i prvu njegovu knjigu, zbirku šest pripovedaka pod naslovom <em>Frede, laku noć</em>, za koju dobija Oktobarsku nagradu Grada Beograda. Opet, najpre u <em>Letopisu</em>, isti izdavač 1968. objavljuje i drugu njegovu knjigu, kratki roman <em>Kad su cvetale tikve</em>. Treća knjiga, <em>Petrijin venac</em>, izdata 1975. godine, osvojila je &bdquo;Andrićevu nagradu&ldquo;. Roman <em>Čizmaši</em> objavio je 1983. i za njega dobio prestižnu Ninovu nagradu kritike, a 1985. godine i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine. <br /> <br /> Godine 1969, prema motivima svog romana, napisao je dramu <em>Kad su cvetale tikve</em>, koja je objavljena i, u oktobru te godine, pet puta igrana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali posle mnogobrojnih napada na političkim skupovima i u štampi, na radiju i televiziji, lične intervencije Edvarda Kardelja i javnog govora Josipa Broza Tita, skinuta je s repertoara zbog eksplicitnog pominjanja golootočkih zatočenika. Posle toga drama četrnaest godina nije nanovo stavljena na repertoar &ndash; obnovljena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1984, a igrani film prema već otkupljenom scenariju nije snimljen. Roman je u zemlji bio devet godina praktično zabranjen, a isto toliko zvanični jugoslovenski diplomatski predstavnik odlagao je izlazak prevoda u jednoj socijalističkoj zemlji. <br /> <br /> Godine 1990. počeo je da objavljuje i dokumentarno-publicističku knjigu u više tomova <em>Goli otok</em> (poslednji, peti tom objavljen je 2012. godine).<br /> <br /> Objavio je još publicistička dela i naučne studije <em>Kratka istorija satiranja</em> (1999),<em> Crveno i plavo</em> (2001), <em>Vreme za povratak</em> (2006), <em>Majstorsko pismo</em> (2007), kao i drame<em> Kad su cvetale tikve</em>, <em>Protuve piju čaj</em>, <em>Skupljač</em> i <em>Uvođenje u posao</em>.&nbsp;U polemičkim tekstovima, izjavama i intervjuima osuđivao je dve državne koncepcije koju je Srbija tokom XX veka branila: Jugoslaviju i socijalizam.<br /> <br /> Izabrana dela su mu štampana dva puta, u šest knjiga 1984. i u sedam knjiga 1990. godine. &bdquo;Laguna&ldquo; je objavila njegova sabrana književna dela u 12 knjiga. Osim pomenutih, dobio je Kočićevu nagradu za životno delo, &bdquo;Račansku povelju&ldquo; za celokupno književno delo, Vitalovu nagradu za zbirku pripovedaka <em>Preživljavanje</em>, i mnoga druga književna priznanja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a za redovnog 1989. godine.<br /> <br /> Dragoslav Mihailović je preminuo 12. marta 2023. godine u Beogradu.</p>

Slika Goran Marković

Goran Marković

<p style="text-align: justify">Goran Marković je rođen 1946. u Beogradu, od roditelja Olivere i Radeta, poznatih dramskih umetnika. Posle završene osnovne škole i gimnazije u svom rodnom gradu odlazi na studije u Prag, u Čehoslovačku. Tamo od 1965. do 1970, na poznatom Filmskom fakultetu pri Univerzitetu umetničkih muza (FAMU), studira, diplomira i magistrira filmsku režiju.<br /> <br /> Posle završenih studija, od 1970. do 1976, radi za televiziju dokumentarne filmove. Snimio je oko pedeset filmova, od kojih se neki izdvajaju svojom provokativnom formom i smelim sadržajima.<br /> <br /> Od 1976. godine počinje da se bavi pisanjem i režiranjem igranih filmova. Do sada ih je snimio petnaest, uglavnom po sopstvenim scenarijima, uključujući i tri televizijske serije.<br /> <br /> Od 1978. godine radi na FDU, gde je počeo kao asistent pripravnik kod profesora Radoša Novakovića. U toku svog rada na ovom fakultetu bio je docent na predmetu rad sa glumcima, zatim redovni profesor predmeta filmska režija, da bi se penzionisao u zvanju profesora emeritusa. U jednom periodu je bio šef katedre odseka Filmske i televizijske režije kao i predsednik Saveta fakulteta. Godine 1984. i 2018. gostuje kao predavač na Columbia University u Njujorku. Od 2010. do 2012. godine gostujući je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Banskoj Bistrici u Slovačkoj. Od 2017. godine predaje predmet Poetike velikih reditelja na doktorskim studijama Akademije umetnosti u Novom Sadu i na FDU u Beogradu. Takođe je mentor doktorandima na ovim fakultetima.<br /> <br /> Do sada su u Francuskoj prikazane tri retrospektive filmova Gorana Markovića: u La Rošelu 1986, u Monpeljeu 1988, u Strazburu 1991. godine. Na velikoj retrospektivi Jugoslovenskog filma organizovanoj u Centru <em>Pompidu </em>u Parizu 1987. godine, Goran Marković je bio predstavljen sa četiri filma. Retrospektive svih filmova ovog autora u 2002. godini prikazali su Međunarodni filmski festival u Roterdamu, Kinoteka u Ljubljani i Kinoteka u Zagrebu. Godine 2008. prikazana je retrospektiva njegovih filmova u Kijevu.<br /> <br /> Na Međunarodnom filmskom festivalu u Monpeljeu, u Francuskoj, Goran Marković je 1992. godine bio predsednik međunarodnog žirija. Bio je član međunarodnog žirija na internacionalnom festivalu u Solunu, u Grčkoj, 1995. godine, na međunarodnom filmskom festivalu u Jerusalimu, u Izraelu, 2009. godine, i na međunarodnom internacionalnom festivalu u Orenburgu, u Rusiji, 2013. godine. Mnogo puta je bio član žirija filmskih i pozorišnih festivala u Jugoslaviji i Srbiji.<br /> <br /> Od 1986. godine počinje da režira u pozorištu i piše pozorišne komade. Napisao je jedanaest pozorišnih komada i režirao isto toliko predstava po svojim i tuđim tekstovima. Njegova <em>Turneja </em>nagrađena je Sterijinom nagradom za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1997. godine.<br /> <br /> Dva puta je nagrađen godišnjom Nagradom grada Beograda za oblast kinematografije, 1983. godine za film <em>Variola vera</em> i 2001. godine za film <em>Kordon</em>. Od 1986. Goran Marković predstavljen je u <em>Rečniku filma</em> (<em>Librairie Larousse</em>), a od 2007. godine u obimnom vodiču istaknutih svetskih reditelja <em>501 filmski reditelj</em> (<em>Barron's Educational Series, Inc.</em>). Filmski centar Srbije je izdao monografiju o ovom autoru pod naslovom <em>Nacionalna klasa</em>. Nagradu za životno delo dobio je od Udruženja filmskih umetnika Srbije. Na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji 2021. dobio je nagradu za životno delo <em>Zlatno pero Gordana Mihića</em>, a iste godine nagradu za životno delo <em>Živojin Pavlović</em> na Festivalu filmske režije u Leskovcu. Na Festivalu autorskog filma u Beogradu 2022. godine takođe je dobio nagradu za životno delo. Na festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, iste godine dobio je počasnu nagradu <em>Maverick</em>, koja se dodeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izražavanja. Godine 2012. odlikovan je francuskim ordenom <em>Officier dans l&rsquo;ordre des Arts et des Lettres</em>.<br /> <br /> Napisao je deset knjiga: četiri romana (<em>Tito i ja</em>, 1992; <em>Beogradski trio</em>, 2018 &ndash; najuži izbor za Ninovu nagradu; <em>Doktor D.</em>, 2022. i <em>Zavod</em>, 2024), prozne knjige <em>Češka škola ne postoji</em>, 1990; <em>Male tajne</em>, 2008; <em>Tri priče o samoubicama</em>, 2015. i <em>Izmišljeni život</em>, 2017; dnevnik <em>Godina dana</em>, 2000; i zbirku drama <em>Drame</em>, 1997.<br /> <br /> Foto: ©Mitar Mitrović</p>

Slika Gradimir Stojković

Gradimir Stojković

<p style="text-align: justify">Gradimir Stojković rođen je 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao je Fakultet političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehnički fakultet. Po zanimanju je književnik. Piše pesme, pripovetke i romane. Najpoznatiji romani: <em>Hajduk u Beogradu</em> (nagrada za najbolje književno delo za mlade Politikin zabavnik, 1985), <em>Hajduk protiv vetrenjača</em>, <em>Hajduk sa druge strane</em> (nagrada za najbolje književno delo za decu, Neven 1991), <em>Hajduk na Dunavu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 1999), <em>Prvi</em>, <em>Hajduk čuva domovinu</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2000), <em>Hajduk ostaje Hajduk</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositej&ldquo; za 2001), <em>Hajduk u četiri slike</em> (nagrada dečjeg žirija &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; za 2002)&hellip; Najčitaniji je prozni pisac za decu i mlade u poslednjih dvadeset godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve njegove knjige imale su nekoliko izdanja. Pesme i priče su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, mađarski, makedonski i slovenački jezik. Preminuo je 2025. godine u Beogradu.</p>

Slika Jelica Greganović

Jelica Greganović

<p style="text-align: justify">Jelica Greganović je rođena 1964. godine u Kragujevcu. Od 1984. godine se bavi novinarstvom. Jedan je od osnivača Radija B92, kao i osnivač i prvi urednik njegove informativne redakcije. Do sada je pisala i izveštavala za B92, Vreme, NIN, Politikin Zabavnik, Šumadija Press, Studio B, Elle, Bazar, Ekonomist, Bankar...<br /> <br /> Objavila je devet zbirki humorističkih priča: <em>Priči nikad kraja</em>, <em>Samo da ti kažem</em>, <em>Od reči do reči</em>, <em>Ispod sedmog neba</em>, <em>Ljubav i druge sitnice</em>, <em>Osmeh za svaki dan</em>, <em>Zovem se Mama</em> i <em>Zovem se Mama 2</em>,&nbsp;<em>Život za poneti</em> kao i knjige za decu <em>Mravac Mrav</em> i <em>Uspavanka za miša</em>, koja je i dobitnik nagrade <em>Dobra slikovnica</em>, na <em>Međunarodnom festivalu slikovnica Čigra</em>.<br /> <br /> Svoje priče objavljuje i na portalu Blic Žena, kao i na blogu izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Bojan Brecelj</p>

Slika Srđan Valjarević

Srđan Valjarević

<p style="text-align: justify">Srđan Valjarević (Beograd, 1967), pisac, piše prozu i poeziju.<br /> <br /> Objavio romane <em>List na korici hleba</em> (1990), <em>Ljudi za stolom</em> (1994), <em>Dnevnik druge zime</em> (2006) i <em>Komo </em>(2007), prozne zapise <em>Zimski dnevnik</em> (1995), troknjižje <em>Fric i Dobrila</em> (2021), <em>Brod koji je zaplovio kroz maglu</em> (2023) i <em>Narator je konačno progovorio</em> (2024), kao i zbirku pesama <em>Džo Frejzer</em> i <em>49 + 24 + 5 pesama</em> (prošireno izdanje, 2024).<br /> <br /> Knjige su mu prevođene na engleski, španski, nemački, francuski, italijanski, švedski, ukrajinski, bugarski, albanski, makedonski, slovenački i kineski jezik.<br /> <br /> Dobitnik je nagrade &bdquo;Biljana Jovanović&ldquo; za <em>Dnevnik druge zime</em> 2006; za roman <em>Komo </em>nagrade &bdquo;Kulturkontakt Austria&ldquo; 2006, &bdquo;Stevan Sremac&ldquo; 2006, &bdquo;Gorki list Award&ldquo; 2007. i &bdquo;Prix des lecteurs du Var &ndash; Toulon&ldquo; 2011.<br /> <br /> Član je Srpskog književnog društva.<br /> <br /> Živi u Beogradu.<br /> &nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x