Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Nova izdanja domaćih autora

Medved Rajko i pčela DarkoAndrije Miloševića doživeće peto izdanje. Da li ste čuli za medveda koji je hteo da poleti? Ili kreatora svetskog glasa pčelu Darka? A možda vas zanima da vidite hobotnicu karatistu na delu? Uživajte u zabavnim pesmicama Andrije Miloševića i u divnim ilustracijama Nemanje Ristića, a kroz smeh ćete shvatiti svu vrednost i lepotu dečje mašte. 

Iako je knjiga Simonide Milojković „Ljubav u doba kokaina“ objavljena pre više od deset godina, ne prestaje da intrigira čitaoce. Ovo je dramatična i porazna ispovest beogradske studentkinje, koju je njen mladić gurnuo u pakao droge. Glavna junakinja Nina zaljubljuje se u svog vršnjaka, zavodnika i kozera Marka, i postaje zavisna od njegove pažnje i ljubavi. Ali njen svet se ruši kad je se on zasiti i kad je ostavi. Spremna je na sve da bi ga ponovo vratila, a kada joj on u jednom noćnom klubu ponudi kokain, bez razmišljanja prihvata: tako se njenoj zavisnosti od ljubavi pridružuje i zavisnost od teških droga... U štampi je osmo izdanje.

U knjižare će stići i sedmo izdanje knjige „Srpske zemlje pre NemanjićaMarka Aleksića, sveobuhvatna i živopisna priča o počecima srpske istorije. U pitanju je naučno delo koje se čita kao istorijska lektira, jedinstven izvor znanja o vremenu koje prethodi slavi Nemanjića, knjiga koja uspostavlja nov pristup u traganju za otkrićima iz trinaest vekova duge istorije Srba.

Uskoro će se u prodaji naći dvanaesto izdanje „Novog Jerusalima“ Borislava Pekića, zbirka priča široke vremenske perspektive, ali i veoma široke perspektive karaktera; od ljudi koji stvaraju svet i novi sadržaj do onih koji ruše. Karakteri u sebi nose, kao dominantnu osobinu, pečat i lik vremena, kao sudbinu, iskušenje i tragiku postojanja. Svakom junaku Pekić je odredio jedan od osnovnih elemenata – metal, zemlju, vatru, vazduh, vodu…

Šesti deo porodične sage Borislava Pekića „Zlatno runo“ doživeće peto izdanje. Oživljavajući nam porodicu Njegovan, u istorijskim sunovratima i značajnim događajima od antičkih vremena, preko Sulejmana Veličanstvenog, do Drugog svetskog rata, Pekić nas kroz ovaj roman vodi do krajnje mitske metafore, plovidbe Argonauta na Istok, po zlatno runo Života.

Uskoro će se u prodaji naći dvadeset četvrto izdanje „Agija i Eme“ Igora Kolarova. Kratki roman donosi dirljivu priču o prijateljstvu usamljenog devetogodišnjeg dečaka Agija i luckaste starice Eme, i njihovom zajedničkom buntu protiv svirepog i otuđenog sveta. Po ovom poetskom i duhovitom romanu (ovenčanom Nagradom „Politikinog Zabavnika“ za najbolju dečju knjigu) snimljen je prvi srpski film za decu posle dvadeset pet godina pauze, u režiji Milutina Petrovića.

Nada“, roman Ante Tomića, za manje od dva meseca došao je do četvrtog izdanja i prvog mesta na Laguninoj top-listi. Kad pročitate, znaćete i zbog čega. U pitanju je urnebesno duhovito i ujedno romantično štivo u kojem se Tomić ponovo vraća spoju burleske i ljubavnog romana kakav je bio njegov prvi roman „Što je muškarac bez brkova“. Izbeglica iz Sirije jedva je izvukao živu glavu kada je u oluji ispao iz broda i nasukao se na obali ostrva poznatog po zaštitnici Svetoj Margareti, zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta. Ali onda su se i druga čuda desila. Neki su se parovi čudom mirili, drugi čudom razdvajali, treći neočekivano spajali... No ni to nije sve. Ćevapi su od nejestivih postajali Sveti gral roštilja, zatvorske ćelije apartmani bez zvezdica, magarci su oglašavali seksualne aktivnosti, Srbi i Hrvati delili postelju, Aca Stanković pojavio se na smokvi umesto na televiziji, a jedno je ubistvo stornirano nakon što je žrtva pronađena još zaljubljenija.

U štampi je sedmo izdanje romana „Olujni bedemDejana Stojiljkovića. „Olujni bedem“ je nastavak romana „Duge noći i crne zastave“, priče o vitezovima Reda Zmaja, o usponu i padu srpske srednjovekovne države, o opsadi Niša i bici na Pločniku.

Pred čitaocima će se uskoro naći sedmo izdanje istorijskog trilera Branislava Jankovića „Vetrovi zla“. Neko je svirepo presudio Milošu Obrenoviću, ali njegova porodica vešto sve zataškava i saopštava narodu da je knez umro prirodnom smrću. Ipak, njegov naslednik knez Mihailo, odlučuje da povede istragu i za taj posao angažuje Jevrema Utvića, raspopa i istražitelja, čoveka koga proganjaju demoni prošlosti i izuzetan dar koji je istovremeno i njegovo prokletstvo.

Na knjižarskim policama uskoro će se naći deveto izdanje knjige „Odakle sam bila, više nisam“ Dejana Tiago-Stankovića. Posle Estorila, letovališta burne istorije, i kairskog vrelog Zamaleka obgrljenog vodama Nila, Dejan Tiago-Stanković ne posustaje u svojoj geografiji ljudskih duša duž ose vremena i prostora od Atlantika do Mediterana. „Odakle sam bila, više nisam“ od naslova pa do poslednje rečenice donosi izuzetnu atmosferu jednog posebnog grada koju stvaraju njegovi stanovnici, bilo da su rođeni tu, ili pridošli, a pripovedač se potrudio da vaš duh ostane bogatiji i srce radosnije kada zaklopite stranice ove izuzetne knjige.

U štampi je šesnaesto izdanje romana „Semper idem“ Đorđa Lebovića, najpreporučivanije knjige po izboru knjižara Delfi lanca. Opus magnum Đorđa Lebovića, po jedinstvenoj oceni kritike, predstavlja upravo ovo njegovo testamentarno delo, roman-hronika o detinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči II svetskog rata, koja je i zbog osobenog piščevog stila i originalnog postupka, kao i zbog teme i njene književne transpozicije, prepoznata kao kanonsko delo savremene srpske književnosti.

Sedmo izdanje „Plavog čuperkaMiroslava Mike Antića, najlepši priručnik za odrastanje i nezaobilazni zapis o drhtanju onih koji su se zaljubili prvi put, ponovo će se naći u knjižarama. Ova vanvremena zbirka pesama za samo pola veka postala je predivni udžbenik čežnje, jedinstveno uputstvo za beskrajno čuvanje detinjstva u nama, neodoljivi spomenik šašavosti, dnevnik sa čijih stranica osećamo sazvučja daljina ka kojima hrlimo…

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Andrija Milošević

Andrija Milošević

<p style="text-align: justify">Andrija Milošević je veoma popularan srpski i crnogorski pozorišni, televizijski i filmski glumac. Rođen je u Podgorici, ali slučajno, jer su mu roditelji bili u prolazu. Odmah po rođenju nastavili su ka Nikšiću, gradu u kojem je dočekao pubertet. Glumu je upisao odjednom, iznebuha, iznenadivši i sebe i druge, jer nikada pre toga nije video izvođenje neke pozorišne predstave. I pored televizijske slave, tvrdi: &bdquo;Beskrajna je moja igra, nema kraja mom uživanju, mojoj zabavi, smehu, nervozi, a sve to mi daje gluma.&ldquo;&nbsp;</p>

Slika Ante Tomić

Ante Tomić

<p style="text-align: justify">Ante Tomić (1970, Split) studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Objavio je romane <em>Što je muškarac bez brkova</em> (2000, adaptiran za pozorište; snimljen film 2005. u rečiji Hrvoja Hribara), <em>Ništa nas ne smije iznenaditi</em>, (2003, adaptiran za pozorište; snimljen film <em>Karaula</em>, u režiji Rajka Grlića), <em>Ljubav, struja, voda, telefon</em> (2005), <em>Građanin pokorni</em> (Nagrada Kiklop, 2006), <em>Čudo u Poskokovoj Dragi</em> (2009), <em>Punoglavci</em> (2011) i <em>Veličanstveni Poskokovi</em> (2015)&nbsp;i <em>Nada </em>(2024). Objavio je i zbirke priča <em>Zaboravio sam gdje sam parkirao</em> (1997), <em>Veliki šoping</em> (2004) i <em>Pogledaj što je mačka donijela</em> (2019); zbirku drama <em>Krovna udruga i druge drame</em> (2005, u saradnji sa Ivicom Ivaniševićem); kao i publicistička dela <em>Smotra folklora</em> (feljtoni, 2001), <em>Klasa optimist</em> (kolumne, 2004); <em>Dečko koji obećava</em> (kolumne 2009) i <em>Nisam pametan</em> (kolumne 2010). Stalni je kolumnista <em>Jutarnjeg lista</em> i portala <em>Velike priče</em>. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva &bdquo;Marija Jurić Zagorka&ldquo; za najbolju reportažu.<br /> <br /> Foto: Petar Marković</p>

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Branislav Janković

Branislav Janković

<p style="text-align: justify">Objavio je romane <em>O vukovima i senkama</em> (2011), <em>Suze Svetog Nikole</em> (2013, dopunjeno ćiriično izdanje 2021), <em>Vetrovi zla</em> (2015) <em>Peta žica</em> (2015), <em>Poslednji cirkus na svetu</em> (2017), <em>Gvozdeni oblaci</em> (2019), <em>Mačka u koferu</em> (2019), <em>Zidanje ambisa</em> (2021), <em>Utvare </em>(2024); knjigu priča <em>Bezimeni</em> (2014, 2021); zbirku poezije <em>Februarski brodovi</em> (2014); radio-drame <em>Dve duše Gvozdena Milića</em> (2015), <em>Milentijeva 14/2</em>, <em>Dva neba</em> (2018), <em>Lomača za boga</em> (2021); pozorišne predstave <em>Le Saint homme</em> (2015), <em>Kafana Balkan</em> (2017), <em>Začarana šuma</em> (2017), <em>Spasavanje Deda Mraza</em> (2017), <em>Rondeau pour deux soeurs</em> (2019); scenario za film <em>Poslednji strelac</em> (2023).<br /> <br /> Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja:<br /> <br /> · Druga nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Milentijeva 14/2</em>, 2016.<br /> · Prva nagrada na godišnjem konkursu Radio Beograda za radio-dramu <em>Dva neba</em>, 2018.<br /> · Nagrada &bdquo;Miroslav Dereta&ldquo; za rukopis romana <em>Mačka u koferu</em>, 2019.<br /> · Međunarodna nagrada &bdquo;Zlatni zmaj&ldquo; za doprinos razvoju fantastične književnosti, Bijelo Polje, Crna Gora, 2022.<br /> · Zahvalnica biblioteke &bdquo;Stevan Sremac&ldquo; u Nišu za višegodišnju saradnju i doprinos u razvoju kulture Republike Srbije i grada Niša, 2024.<br /> · Nagrada filmskih novinara i filmskih kitičara za najbolji scenario na festivalu filmskih scenarija, Vrnjačka Banja, 2024.<br /> <br /> Član je Srpskog književnog društva.<br /> <br /> Foto: Privatna arhiva</p>

Slika Dejan Stojiljković

Dejan Stojiljković

<p style="text-align: justify">Dejan Stojiljković (Niš, 1976), prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista.<br /> <br /> Do sada je objavio romane <em>Konstantinovo raskršće</em>, <em>Duge noći i crne zastave</em>, <em>Znamenje anđela</em>, <em>Kainov ožiljak</em> (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem) i <em>Olujni bedem</em>, kao i prozne zbirke <em>Leva strana druma</em>, <em>Low Life</em> i <em>Kišni psi</em>. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige <em>U ime oca</em>, <em>Dva orla</em> i <em>U ime sina</em>.<br /> <br /> Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija.<br /> <br /> Jedan je od scenarista TV serije <em>Senke nad Balkanom</em>.<br /> <br /> Laureat je prestižne književne nagrade &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; (za roman <em>Konstantinovo raskršće</em>), kao i nagrade za dečju književnost &bdquo;Dositejevo pero&ldquo; (za knjigu <em>Nemanjići: Dva orla</em>).<br /> <br /> Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, italijanski, slovački, makedonski, slovenački i francuski.<br /> <br /> Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca.<br /> <br /> Član je književne grupe P-70, Srpskog književnog društva i Udruženja stripskih umetnika Srbije.<br /> <br /> Živi i radi u Nišu.</p> <hr /> <p style="text-align: justify">Posetite sajt autora: <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="dejanstojiljkovic.rs" data-value="http://www.dejanstojiljkovic.rs"><span class="ql-link-text">dejanstojiljkovic.rs</span></span></p>

Slika Dejan Tiago-Stanković

Dejan Tiago-Stanković

<p style="text-align: justify">Rođen je u Beogradu 1965, gde je živeo dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. Čim je okončao školu, iz puke radoznalosti i želje da upozna svet odselio se u inostranstvo, gde nije nameravao dugo da ostane, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu je živeo do 1995, kada se, umesto da se vrati kući u Beograd, preselio u Portugal. Živeo je u Lisabonu.<br /> <br /> Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio je nekoliko prevoda, ali kako je sam voleo da kaže samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski tako srpskih na portugalski. Posebno se ponosio prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom je počeo da piše i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo je kasno u životu, tek u svojim četrdesetima. Objavio je roman<em> Estoril</em>, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta je Tiago osobito bio ponosan, <em>Estoril</em> ušao u školsku lektiru. Drugi roman <em>Zamalek</em>,<em> roman o kismetu</em>, objavljen u Laguni, dobio je Nagradu Evropske unije za književnost 2020. U septembru 2022. izašao je i njegov roman o Lisabonu <em>Odakle</em> <em>sam bila više nisam</em>. Preminuo je u Lisabonu krajem iste godine.<br /> <br /> Foto: Dušan Todorović</p>

Slika Đorđe Lebović

Đorđe Lebović

<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 &ndash; Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme &bdquo;Velikog Sunovrata&ldquo;, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br /> <br /> U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br /> <br /> Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu &bdquo;Jež&ldquo;. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br /> <br /> Bio je član Evropskog komiteta &bdquo;Aušvic&ldquo;, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br /> <br /> Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu &bdquo;Delo&ldquo; 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br /> <br /> Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br /> <br /> Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br /> <br /> U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br /> <br /> Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, &bdquo;sa istim predznakom &ndash; tla i krvi&ldquo;, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen.&nbsp;</p>

Slika Igor Kolarov

Igor Kolarov

<p style="text-align: justify">Igor Kolarov (1973&ndash;2017) jedan je od najznačajnijih domaćih pisaca za decu i mlade. Objavio je knjige za decu: <em>Hionijine priče</em> (pesme i priče, 2000); <em>Agi i Ema</em> (roman, 2002, nagrada "Politikin Zabavnik"); <em>Priče o skoro svemu</em> (priče, 2005, nagrada "Neven"), <em>Kuća hiljadu maski</em> (roman, 2006; nagrada "Politikin Zabavnik", nagrada "Sima Cucić", nagrada "Mali Princ" za najbolju dečju knjigu u regionu) i druge. Pored navedenih, dobio je i nagradu Zmajevih dečjih igara (2006) za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za mlade, kao i Zlatnu značku Kulturno-prosvetne zajednice Srbije (2009) za stvaralački doprinos u širenju kulture.&nbsp;</p>

Slika Marko Aleksić

Marko Aleksić

<p style="text-align: justify">Marko Aleksić rođen je 1970. u Beogradu, gde je diplomirao i magistrirao srednjovekovnu arheologiju. U Narodnom muzeju u Beogradu stekao je zvanje kustosa. Kao član ekipe ili vođa iskopavanja učestvovao je u arheološkim&nbsp;istraživanjima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Nemačkoj i drugim zemljama. Objavio je brojne naučne radove u zemlji i inostranstvu o temama iz&nbsp;srednjovekovne arheologije i istorije, kao i stručnu knjigu Medieval Swords from Southeastern Europe (<em>Srednjovekovni mačevi u Jugoistočnoj Evropi</em>) koja je dobila više pozitivnih prikaza u vodećim svetskim stručnim časopisima&nbsp;i citirana nekoliko stotina puta. Održao je predavanja u institucijama kulture širom&nbsp;Srbije, na univerzitetima, međunarodnim naučnim skupovima i drugim mestima. Sarađivao je sa dečjim kulturnim centrom u Beogradu, na RTS-u kao stručni konsultant i autor priloga sa temama iz nauke i kulture, pisao dramske tekstove za program Radio Beograda, objavljivao naučno-popularne članke sa temama iz srednjeg veka u&nbsp;Politikinom Zabavniku i drugim listovima. Poslednjih nekoliko godina je predavač u Istraživačkoj stanici Petnica (programi Arheologija i Petnica International). Kao stručni konsultant ili predavač sarađuje sa muzejima, fakultetima, vojnim, bezbednosnim i kulturnim organiacijama i viteškim družinama.</p>

Slika Miroslav Antić

Miroslav Antić

<p style="text-align: justify">Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.<br /> <br /> Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije...<br /> <br /> Imam i neke nagrade i priznanja. Dve &bdquo;Nevenove&ldquo;. Jednu za životno delo u poeziji za decu. &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. &bdquo;Nagradu Sterijinog pozorišta&ldquo;. &bdquo;Zlatnu arenu za filmski scenario&ldquo;. &bdquo;Nagradu oslobođenja Vojvodine&ldquo;. &bdquo;Sedmojulsku nagradu Srbije&ldquo;. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list &bdquo;Ritam&ldquo; ili uređivao Zmajev &bdquo;Neven&ldquo;... <br /> <br /> Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima. Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi &bdquo;In Memoriam&ldquo;. I u svim ostalim svojim pesmama.</p>

Slika Simonida Milojković

Simonida Milojković

<p style="text-align: justify">Simonida Milojković, jedan od najčitanijih savremenih srpskih pisaca, član je Udruženja književnika Srbije.<br /> <br /> Književnošću se bavi od 2007. godine, kada je izašla njena prva knjiga <em>Grabljivica</em>, najprodavaniji roman na Balkanu u poslednje tri decenije, čiji je tiraž dosegao neverovatnih 210.000 primeraka. Britanska izdavačka kuća <em>Pegasus</em>, jedna od najuglednijih na svetu, proglasila je <em>Grabljivicu</em> vrhunskim delom savremene svetske književnosti i objavljuje ga za celo englesko govorno područje kao <em>The Lady Predator</em>.<br /> <br /> Roman <em>Ljubav u doba kokaina</em> odmah po obja­vljivanju postaje bestseler i dospeva do vrha liste najprodavanijih knjiga u regionu.<br /> <br /> Simonida Milojković u saradnji sa produkcijom &bdquo;Prizor&ldquo; postavlja na scenu dramu <em>Ljubav u doba kokaina</em>, a širom regiona počinje da drži predavanja i organizuje tribine u cilju prevencije narkomanije kod mladih.<br /> <br /> Romanom <em>Žena</em>, osim vrhova čitanosti, dosegnula je i prvog pisca koji je u našoj književnosti literarizovao istinitu priču iz malo poznatog sveta transrodnih osoba.<br /> <br /> U romanu <em>Dijagnoza: ljubav</em>, vrhunskom ljubavnom psihotrileru, bavi se pitanjem da li je zaljubljenost vrsta psihoze i stvara li zavisnost poput narkotika.<br /> <br /> Roman <em>U zagrljaju princa</em> <em>tame </em>donosi uzbudljiv i zastrašujući ljubavni triler. To je istinita priča devojke koju njen mladić uvodi u satanističku sektu.<br /> <br /> Od januara 2022. godine Simonida volontira u udruženju &bdquo;ZID&ldquo; koje se bavi izvlačenjem mladih iz sekti i njihovom rehabilitacijom.<br /> <br /> Autorka je šesnaest godina bila novinar u dnevnom listu <em>Blic</em>,&nbsp;a danas piše za <em>Književne novine</em>.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x