Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
U svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca u Srbiji i regionu i u Dice Areni, na više od 60 lokacija u 33 grada, kao i na sajtovima laguna.rs, delfi.rs i dicearena.rs, počela je 31. Noć knjige!
<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br />
<br />
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br />
<br />
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br />
<br />
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br />
<br />
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br />
<br />
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br />
<br />
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br />
<br />
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br />
<br />
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen. </p>
<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br />
<br />
Romani: <em>Via Pula</em> (1988 – <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 – stipendija Fonda „Borislav Pekić“), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 – Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada „Meša Selimović“ za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 – Nagrada „Kočićevo pero“, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br />
<br />
Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br />
<br />
Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br />
<br />
Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br />
<br />
Monografija<em> Pula – grad interval</em> (2014) – u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br />
<br />
Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br />
<br />
Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>
<p style="text-align: justify">Juval Noa Harari rođen je u Haifi u Izraelu 1976. godine, a diplomirao je na Univerzitetu u Oksfordu 2002. godine. Profesor Harari je sručnjak za istoriju sveta, srednjovekovnu i vojnu istoriju. Trenutno je usmeren ka istraživanju sledećih makro-istorijskih pitanja: Koji je odnos između istorije i biologije? Kakva je suštinska razlika između Homo sapijensa i životinja? Postoji li pravda u istoriji? Ima li istorija svoj pravac? Da li ljudi postaju srećniji tokom istorije? Koje i kakve etičke dileme pred nas postavlja uspon tehnologije u 21. veku.<br />
<br />
Dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada, a postao je poznat širom sveta nakon što je objavio knjigu <em>Sapijens: Kratka istorija čovečanstva</em>, koja je prevedena na više od 50 jezika. Dve godine kasnije, objavio je i knjigu <em>Homo deus: Kratka istorija sutrašnjice</em>, koja je prodata u više od 4.000.000 primeraka i takođe prevedena na više od 50 jezika. U knjizi <em>21 Lekcija za 21. vek</em> u kojoj se posle pogleda u prošlost u <em>Sapijensu </em>i zagledanosti u budućnost u <em>Homo deusu</em> zaustavlja u sadašnjem trenutku on daje odgovore na ključna pitanja: Šta nam se sad upravo događa? Koji su današnji najveći izazovi i izbori? Na šta bi trebalo da obratimo posebnu pažnju? 2024. Harari je objavio i knjigu <em>Neksus: Kratka istorija informacionih mreža</em>, <em>od kamenog doba do veštačke inteligencije</em> u kojoj je težište na izazovima koje će nove informacione mreže staviti pred nas.. <br />
<br />
Profesor Harari širom sveta drži predavanja na kojima predstavlja teme iz svojih knjiga i članaka, a redovno objavljuje u časopisima <em>Guardian, Financial Times, The Times, Nature magazine</em> i <em>Wall Street Journal</em>.<br />
<br />
Često volontira za mnoge humanitarne organizacije i obraća se publici na otvorenim predavanjima kojima svi mogu da prisustvuju.</p>
<p style="text-align: justify">Rođena je 1975. godine u prefekturi Kjoto. Nakon završene srednje škole zaposlila se u finansijskoj kompaniji, a kasnije počela da radi u firmi za telekomunikacije, dok je u slobodno vreme počela da piše romane. Debitovala je 2014. godine kada je njen roman <em>Učitelj paradajza</em> proglašen u Japanu za najbolji ljubavni roman. Njena druga značajna dela jesu serijal <em>Kafe za pse: Av-av noar</em>, <em>Čuvam mačku svog bivšeg dečka</em> i <em>Noć u čudesnom zoološkom vrtu</em>. <br />
<br />
Foto: Tetsuro Goto</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.