Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Manje poznate činjenice iz života domaćih pisaca

Životi domaćih pisaca kao da, prema rečima običnih ljudi, još nisu istraženi. Srbi manje znaju o srpskim piscima, posledično možda i zbog toga što su domaća proza radije gleda kao nus-pojava svetske književnosti. Valjalo bi, s toga, razbiti i tu predrasudu! Štaviše, životi ovih ljudi zanimljiviji su od bilo kog filma koji pretenduje da bude oličene žive stvarnosti.

Rastko Petrović kao likovni kritičar
Čini se da je opravdano reći da je na Rastkov umetnički entuzijazam uticala najviše porodična okolina i atmosfera u kojoj je svoje radove pravila poznata srpska slikarka Nadežda Petrović, njegova starija sestra. U opštem kontekstu, tokom vremena, Rastko će postati veliko književno ime, jedan od nosilaca avangarde na ovim prostorima, ali će zato, iz nekog razloga, njegovo mesto kao autentičnog likovnog kritičara pasti u zaborav.

Po većini umetničkih merila, Rastko je bio pionir moderne likovne kritike. Kao francuski đak (u svakom smislu), pratio je tokove moderne umetnosti, i u bitnim prestoničkim listovima ostavljao crtice o modernoj slici koja je tada tek bila u povoju. Pratio je, i na oku imao sve vodeće umetničke pravce, i njegov trag svaki znatiželjnik može da uhvati prelistavajući međuratnu „Politiku“. Za neke smerove u slikarstvu prvi je podigao prst odobrenja, dok je druge branio od nerazumljivih i neargumentovanih napada. Njegov je sud do kraja angažmana pratilo uverenje da se uvek mora govoriti iskreno i istinito. Primer tome je ova Petrovićeva crtica:

„Slika je, pre svega doživljaj koji se zbio iznad pravila pod kojima živi naš sunčani sistem, prema tome on je za nj samo avantura, jer jednom zarobljen, najsadržajniji momenat opšteg pokreta u prirodi upotrebljen je da oplodi novu realnost, realnost: jednu od mnogobrojnih mogućnosti nekog paralelnog sveta sa ovim. Tako je slika umetnikova svet koji sadrži u sebi osobeni sunčani centar...“

Prepiska Radomira Konstantinovića i Samjuela Beketa

Radomir Konstantinović, poznat kao pisac „Filosofije palanke“ koja je razdelila ionako suprotstavljeno srpsko društvo, kao i velike studije o srpskim pesnicima 20. veka (na približno četiri hiljade strane), jedan je od retkih ljudi koji se na ravne časti dopisivao sa dalekopoznatim piscem pozorišnih studija, takozvanih „drama apsurda“, nobelovcem Samjuelom Beketom.

Do susreta u pismima (koji će 2000. godine biti pretočen u knjigu „Beket, prijatelj“) došlo je najviše uz pomoć Radetove žene, Kaće Samardžić, koja je prevodila Beketove romane i priče. To su bile pedesete godine srpske književnosti, u kojoj se iznova probudila, i tu i tamo, kroz neke prozne tekstove, usvojio model „francuskog novog romana“, jedan ne toliko drugačiji sistem fabule koji je išao na varijantu novog prikazivanja stvarnosti; dakle, bez suvišnih iluzija, a najviše uz pomoć neposrednih životnih činjenica. Ovaj „uvoz literature“ odvio se najviše preko Francuske, a prvi od njegovih protagonista bio je i Konstantinović, koji je pomenuta načela usvojio u svojim prvim romanima.

Stvaralački proces Borislava Pekića
Borislav Pekić redak je pregalac na polju književnosti. Iza njega, delom za života a delom i posthumno, ostavljeno je na hiljade stranica proze, komentara na nju, eseja, dnevnika, drama, itd. Takav rad nesumnjivo je morala da prati disciplina bez izuzetka, ali i promišljanje o sredstvima kojima će se uštediti na vremenu, da bi se napisalo sve što se želi. Pritom, za svaku knjigu je vršio ogromne pripreme, te je, s toga, njegov proces stvaranja imao i ove elemente:

Za roman „Hodočašće Arsenija Njegovana“ (1970), da bi dobio uvid u precizan oblik starih beogradskih građevina, Pekić je sa ženom Ljiljanom nekoliko dana obilazio Kosančićev venac, tako da je on davao upute šta da se pribeleži za opisivanje, a ona je to zapisivala u svesku.

Rodoslovno stablo Njegovan-Turjaških (porodica u „Zlatnom runu) nastalo je još dok je Pekić kao pripadnik SDOJ-a bio u zatvoru (1948-1953), i budući da je bilo vrlo razgranato, stojalo je iznad Pekićevog radnog stola, ulepljeno na pluti, kako se tokom rada ne bi pomešali likovi i njihova zanimanja.

Mnoga od razmišljanja, komentara i zapažanja prvobitno su bila presnimljena na diktafonsku traku, a kasnije prekucana u piščev „Dnevnik“ (najveći deo toga prekucala je Ljiljana Pekić, tokom sabiranja i štampanja svezaka, posle Borine smrti). Inače, taj metod je koristio i Tomas Man, Borislavljev najvažniji literarni „predak“.

Siže za roman „Atlantida“ (1988) Pekić je odsanjao, o čemu svedoči jedan deo njegovih „Dnevnika“, dok je ideju za roman „Besnilo“ (1983) kreirao inspirisan zaraženim psom, kojeg je kao kućnog ljubimca držao u detinjstvu.

Jedna od prvih kritika rada Dobrice Ćosića
Dobrica Ćosić je bio još novinar „Mladog Borca“ (krajem četrdesetih godina prošlog veka) kada je jedne noći, u sklopu književne tribine namenjene mladim, dolazećim piscima (u odajama rekvirirane građanske vile) imao priliku da čita svoj literarni rad. Bio je to tekst o savremenim društvenim promenama, povezan sa narodnooslobodilačkim ratom, čiji je učesnik bio i sam pisac. Prema sopstvenom kazivanju, pisac je mnogo godina kasnije postao svestan da je to bilo loše štivo, nagriženo socijalrealističkom teorijom o književnosti i opredeljenjem da se za jednu stranu mora navijati. Ali u to vreme bio je to još polet mladog čoveka koji je ponesen novim prilikama hteo da ih, ambicijom, isprati.

Zapazivši Borislava Mihajlović Mihiza (u to vreme već poznatog mladića koji zna nešto o književnoj kritici), Dobrica mu je prišao i zapitao ga za mišljenje, nadajući se pozitivnim rezultatima. Ali, umesto toga, sačekalo ga je Mihizovo odbijanje da uopšte vrednuje takvu prozu koja ni na šta nije ličila, a ako i jeste, za nju su bile ostavljene samo negativne kritike. Posle toga, Dobrica mu je mogao biti samo zahvalan, jer mu je otvorio oči o budućnosti i kako u njoj pisati.

Dobrica Ćosić je Mihizu, nekoliko godina kasnije, mnogo pomogao. Kod Mitre Mitrović (prve supruge Milovana Đilasa), tadašnje državne sekretarke za kulturu, založio se kako bi se NIN ponovo pokrenuo u štampu (1953), a u kojem je Mihiz bio vodeći književni kritičar. U okviru njihove grupe („Kuća jeresi“), upravo je njemu prvom davao svoje romane na čitanje. Dug je na kraju odužio i vrlo dobrom skicom Mihiza u knjizi „Prijatelji“ (2005).

Aristokratsko poreklo Dejana Medakovića
Poznati srpski istoričar srednjovekovne umetnosti, u testamentarnoj petotomnoj knjizi „Eferemis“ (1990-1994) progovorio je prvi put, u jednom širem maniru, o svojim precima. Ništa to ne bi bilo novo, niti sveže u biografskim postupcima mnogih književnika, da se kroz nju, na jednom mestu, nije formirao utisak kako je porodično stablo Medakovića dalo kroz dva prethodna veka srpskom narodu mnogo od znamenitih poslenika na raznorodnim poljima društvenog delovanja.

Dejan Medaković malo je kad i držao do svog plemenitog porekla (srpska inteligencija u njemu videla je, zajedno sa njegovim prijateljima iz čuvene „Simine 9a“, okorelog disidenta i neprijatelja režima), ali nesumnjivo je da on nosi veoma bitno prezime na ovim prostorima. Tako je njegov pradeda Danilo bio zastupljen na položaju sekretara kneza Mihaila Obrenovića, a srpsku kulturu zadužio je štampanjem sabranih dela Dositeja Obradovića, kao i još nekih veoma bitnih tekstova iz tog vremena.

Danilov brat Milorad bio je angažovan na mestu sekretara crnogorskog kneza Danila, a u dobroj meri će formirati lik i delo Petra II Petrovića Njegoša, budući da mu je znameniti srpski romantičarski pesnik tražio korekturu Gorskog vijenca. Poslednji od značajnih Medakovića (izuzev Dejana) bio je Danilov sin Bogdan, koji se vrlo mlad uključio u politiku, potpisujući ugovor sa Hrvatima o stvaranju hrvatsko-srpske koalicije, a kasnije kao advokat braneći optužene Srbe na „Veleizdajničkom procesu“ (1908).

Verujemo da se tek u sitnicama, i malim tragovima životnog puta kriju one prave stvari. Dejan Medaković tu je činjenicu pravdao porodičnim stablom, Pekić razrađenim sistemom rada, a Rastko Petrović paralelnim umetničkim ljubavima. No, ipak su svi oni jasno planirali svoj život koji im se pred očima dešavao razgranat i bogat. Od malih biografskih stvari gradili su kulu koja se uzdigla visoko u nebo.

Autor: Ivan Đurđević

Autor: Dobrica Ćosić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x