Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Luiza Mej Olkot „Male žene“: Da li prvo pročitati roman ili odgledati film?

Roman „Male žene“,  Luize Mej Olkot je prvi put objavljen 1868. godine, a nastavak „Dobre supruge“ 1869. Do danas interesovanje za ove američke klasike nije opalo i svake godine se u nekom delu sveta objavi novo izdanje u velikim tiražima. I filmska priča Grete Gervig, koja dobila Oskara 2020. je već sedma adaptacija popularnih romana, koji je Laguna objavila u jednoj knjizi.
U čemu je tajna uspeha ove priče o četiri sestre i njihovom odrastanju tokom i nakon Građanskog rata u Americi?

Možda upravo u rečenici koju izgovara jedna od sestara, Džo, a kojom počinje i najnovija filmska adaptacija: „Preživela sam mnoge nevolje, zato pišem vesele priče“.

Ne, nemojte odmah da odustanete vi koji ste pomislili da je reč o još jednoj filmskoj i književnoj „limunadi“. Reč je o toploj ljudskoj priči u kojoj svako može da se prepozna, ali koja je ispričana bez patetike i patosa. Iznenadiće vas stavovi pojedinih likova, ali i tok radnje, s obzirom na to da su nastali pre više od 150 godina.

„Nameravam da sama uspem u svetu“, kaže Džo Marč, ali joj bogata tetka replicira: „Niko ne uspeva sam. Ponajmanje žena. Moraćeš da se dobro udaš“. Međutim, Džo ne odustaje: „Žene imaju mozak i dušu, a ne samo srce. Imaju ambiciju i dar, a ne samo lepotu. Dojadilo mi je da slušam da je žena samo za ljubav“. Majka podržava njen stav: „Bolje je biti srećna stara usedelica nego nesrećna supruga ili devojka bez obraza koja jurca da ulovi muža“.

Ista majka svoje četiri ćerke uči i da budu dame, lepo vaspitane i otmene, da pomažu drugima, a njena povezanost sa ćerkama je zasnovana na ljubavi i uzajamnom poštovanju. „Mila moja, ne daj da sunce zađe u tvom gnevu. Oprostite jedna drugoj, pomozite jedna drugoj i sutra krenite iz početka“, savetuje ćerke nakon svađe.

Male žene“ su roman o vanvremenskim porodičnim vrednostima, o sreći koja ne mora biti uslovljena materijalnim stvarima, o smrti koja još jače povezuje one koji se vole.

Meg, koju u filmu Grete Gervik glumi Ema Votson, je najstarija sestra u porodici Marč. Ima 17 godina i otvoreno kaže da voli luksuz, skupe haljine i otmeno društvo, baš kao i najmlađa Ejmi, dvanaestogodišnjakinja koju glumi Florens Pju. Krhko zdravlje i filantropija dodeljeni su četrnaestogodišnjoj Bet (Elajza Skanlen), dok je najtemperamentnija Džo, koju u filmu igra Serša Ronan. Njih četiri rastu pod budnim okom majke (Lora Dern), ali i bogate tetke koju je na velikom platnu maestralno dočarala Meril Strip.

Bez obzira na to što su ženski likovi u većini, ne može se reći da je delo namenjeno isključivo ženama. Otac je u početku odsutan zbog učešća u ratu, ali je i dalje glava porodice, podrška i oslonac svojim „malim ženama“, kako naziva četiri ćerke na koje je veoma ponosan. Muška publika može da se identifikuje i sa mladim Teodorom Lorensom, kojeg u filmu glumi Timoti Šalme. Rastao u inostranstvu, ne zna pravila sredine u koju je pristigao, ali se brzo i lako uklopio u život Porodice Marč.

„Moje ćerke znaju da budu nestašne“, izvinjavala mu se jednom prilikom njihova majka. „Znam i ja“, rekao je Lori. I bio je nestašan, ali vam nećemo reći kako. Pročitajte knjigu, odgledajte film. Nije važno kojim ćete redom.

Adaptacija Grete Gervik je od šest nominacija osvojila Oskara za najbolji kostim, i to opravdano. Da se Oskar dodeljuje i za najtopliju filmsku priču, „Male žene“ bi ga sigurno dobile, ali će vam knjiga, više nego film, omogućiti da dublje uronite u bajkoviti svet četiri sestre, da osetite toplinu malih žena.

„Radim na romanu. Priča o mom životu i mojim sestrama“, rekla je Džo izdavaču. „Neka bude kratak i uzbudljiv“, odgovorio joj je i dodao: „Ako je glavni lik devojka neka se uda na kraju“.

Da li su se sve četiri sestre udale? U koga se Lori zaljubio? Da li su Meg i Ejmi obezbedile sebi raskoš i luksuz? Da li je bogata tetka bila u pravu da niko ne uspeva sam?

Saznaćete uživajući u 135 minuta kostimirane drame, ali ćete suštinu jedne od najpopularnijih priča svih vremena dublje doživeti samo ako pročitate i knjigu.

Autor: Dragana Todorović

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Luiza Mej Olkot

Luiza Mej Olkot

<p style="text-align: justify">Američka autorka Luiza Mej Olkot rođena je 29. novembra 1832. godine u Džermantaunu u Pensilvaniji, kao druga od četiri ćerke u porodici Olkot. Njen otac Ejmos Bronson Olkot bio je transcendentalista i učitelj, a majka Abigejl Mej, poznatija kao Abi, socijalna radnica. Porodica se 1834. godine preselila u Boston, gde je Luizin otac osnovao eksperimentalnu školu i pridružio se transcendentalističkom klubu sa R. V. Emersonom i H. D. Torom. Transcendentalizam kao idealistički pokret u američkoj književnosti i filozofiji sredine XIX veka donosio je romantičarski i mistički individualizam i, delujući više kao društveni pokret nego filozofska škola, odigrao bitnu ulogu u intelektualnom životu Amerike. <br /> <br /> Priča o porodici Olkot delom je i priča o transcendentalizmu. Novi stavovi o obrazovanju i metodama odgajanja dece oblikovali su Luizinu svest, nagoneći je da u svemu teži savršenstvu. Olkoti se 1840. godine sele u prirodu i dve godine žive u eksperimentalnom selu Frutlend, zasnovanom na principima utopijske komune. Ovakve odluke dovele su porodicu do krajnjeg siromaštva. Međutim, Luiza odlučuje da izvuče porodicu iz siromaštva a sebe učini slavnom, te počinje da objavljuje prvo pesme, potom priče, a kasnije i romane. Porodica se 1858. godine preselila na imanje Očard haus, kuću okruženu jabučarom, koja i danas postoji kao nacionalni spomenik u znak sećanja na slavnu književnicu. Luiza Mej Olkot preminula je 1888. godine u Bostonu, a sahranjena je u Konkordu pored Emersona, Hortona i Toroa na proplanku poznatom kao Greben pisaca. <br /> <br /> Luiza Mej Olkot je čitav život posvetila svojoj porodici iako je oduvek želela da putuje i upozna svet. Umesto toga, njene knjige i dan-danas obilaze svet. Za časopis <em>Atlantik mantli</em> (<em>Atlantic Monthly</em>) počela je da piše 1860. godine. Nakon učešća u Američkom građanskom ratu 1863. godine objavljuje <em>Skice iz bolnice</em> (<em>Hospital Sketches</em>), a godinu dana kasnije i roman <em>Raspoloženja</em> (<em>Moods</em>). Sredinom šezdesetih godina XIX veka Luiza Mej Olkot pisala je popularne trilere, građene na senzacionalističkim pričama punim strasti i srčane borbe poput romana <em>Polinina strast i kazna</em> (<em>Pauline&rsquo;s Passion and Punishment</em>, 1862). Knjiga <em>Moderni Mefistofel</em> (<em>A Modern Mephistopheles</em>, 1875) napisana je u potpuno drugačijem stilu, a spisateljica se u njemu bavi ozbiljnim filozofskim temama i preispitivanjem mračne strane čovekove prirode. <br /> <br /> Međutim, proslavila ju je sasvim drugačija vrsta književnosti. Na nagovor izdavača Tomasa Najlsa, koji je želeo da objavi &bdquo;žensku priču&ldquo;, napisala je <em>Male žene</em> (<em>Little Women</em>), roman o četiri sestre. Knjiga je štampana 1868. godine i odmah je postala bestseler. Čitava Amerika bila je očarana pričom, pa je Luiza Mej Olkot napisala i njen nastavak &ndash; <em>Dobre žene</em> (<em>Good Wives</em>), koji je objavljen 1869. godine. Kasnije su usledili nastavci: <em>Dečaci</em> (<em>Little Men</em>, 1871) i <em>Deca gospođe Džo</em> (<em>Jo&rsquo;s Boys</em>, 1886). Svi nastavci naišli su na izuzetno dobar prijem kod čitalaca i kritike, a roman <em>Male žene</em> spada u najvoljenije knjige svih vremena jer dotiče srca čitalaca različitih uzrasta.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Wikimedia Commons</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x