Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Kratka istorija nagrade Kamoiš

Kada je reč o portugalskoj literaturi, ne postoji prestižnija nagrada od Kamoiš nagrade. Priznanje je dobilo ime po Luisu de Kamoišu, pesniku i jednom od najpoznatijih pisaca u celoj portugalskoj istoriji, a dodeljuje se svake godine počevši od 1989. Ovo je podsećanje na istoriju nagrade.

Vlade Portugala i Brazila su ustanovile Kamoiš nagradu kako bi odale počast najuspešnijim piscima. Ceremonija se održava naizmenično u ovim državama.

Nakon debate, dvojica sudija proglašavaju pobednika koji dobija sto hiljada evra, što ovu nagradu čini jednom od najprestižnijih literarnih nagrada u svetu.
Odluka o pobedniku nije nimalo laka, a o njoj veća šest osoba, uključujući dvojicu sudija, jednog iz Portugala, a drugog iz Brazila. Prvi laureat bio je Migel Torga koji je pored pisanja poezije, kratkih priča, drama i novela, napisao i lični dnevnik u 16 tomova. Kamoiš nagrada je do sada dodeljena dvanaestorici portugalskih pisaca, istom tolikom broju brazilskih, dvojici pisaca iz Angole, dvojici mozambičkih pisaca i jednom sa Zelenortskih ostrva.

Tokom godina, dogodilo se i to da je jedan od dobitnika odbio da primi nagradu. Hoze Luandinjo Vieira, Portugalac odrastao u Angoli, čiji rad obuhvata kolekciju kratkih priča i novela inspirisanih njegovim životom u Africi odbio je ovo priznanje. Njegov književni opus bio je proglašen kontroverznim i zabranjivan je sve do sredine sedamdesetih. Proglašen je dobitnikom Kamoiš nagrade 2006. godine, ali je on odbio da je primi.

Neki od široj javnosti poznatijih dobitnika Kamoiš nagrade su i Žoze Saramago, brazilski pisac Žorž Amado i mozambički pisac Mia Koto, koji je 2011. godine bio gost beogradskog Sajma knjiga.

https://theculturetrip.com

Autor: Žoze Saramago

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Žorž Amado

Žorž Amado

<p style="text-align: justify">Žorž Amado (Baija, 1912&ndash;2001), najveći brazilski pripovedač i jedan od najznačajnijih romanopisaca portugalskog jezičkog područja, javio se u književnosti svoje zemlje početkom tridesetih godina, zajedno s generacijom mladih prozaista poniklih na severoistoku Brazila, koji su svojim prvim delima s regionalnim motivima i temama utemeljili savremeni brazilski roman. U mladosti je bio politički angažovan i kao aktivan član komunističke partije Brazila više puta proterivan iz zemlje. Nekoliko godina posle Drugog svetskog rata živeo je u Francuskoj i Čehoslovačkoj, a 1952. vratio se u Brazil i potpuno posvetio pisanju. Delo ovog &bdquo;najbrazilskijeg od svih brazilskih pisaca&ldquo;, koji je do poslednjih dana života ostao stvaralački aktivan, sadrži preko trideset romana, nekoliko romansiranih biografija, na stotine članaka i novinskih napisa, jednu zbirku pesama, knjigu memoarske proze, desetine pozorišnih, filmskih i televizijskih adaptacija, a teško je i nabrojati sve jezike na koje je prevođen i objavljivan u ogromnim tiražima.<br /> <br /> &bdquo;Svet Amadove proze omeđen je granicama njegovog zavičaja, države Baije, smeštene između atlantske obale i tropskih prašuma u unutrašnjosti, sa glavnim gradom Salvadorom, najstarijom brazilskom prestonicom i prvim žarištem duhovnog života novootkrivene zemlje, koji se u ovoj oblasti kontinuirano razvija još od XVI veka, uz vrlo bogato i raznovrsno narodno stvaralaštvo. U tom žarkom podneblju punom klimatskih, geografskih i socijalnih kontrasta, mešaju se rase i nacije, religije i običaji, stvarajući jednu novu, jedinstvenu i osobenu &rsquo;melesku&rsquo; i sinkretičku kulturu, koja je u magijskom realizmu Žorža Amada našla svoj autentičan izraz. Dosledan svom uverenju da je svaki umetnik univerzalan samo u meri u kojoj je i nacionalan, i da će njegovo delo &rsquo;postati besmrtno&rsquo; jedino ukoliko nosi obeležja svog vremena, Amado je skoro punih sedam decenija nastojao da ocrta nacionalnu fizionomiju, onu &rsquo;osobenu boju kože i duha&rsquo; koja Brazilce razlikuje od svih drugih naroda sveta, a Baijce od stanovnika ostalih krajeva Brazila. Vođen svojim pripovedačkim instinktom i ubeđenjem da se &rsquo;prava književnost piše više krvlju nego gramatikom&rsquo;, s baroknom elokvencijom sočnim i slikovitim jezikom, spajajući dokumentarno i poetsko, faktografiju i legendu, Amado ispreda neverovatne i istinite priče svoga kraja, zasnovane na piščevom neposrednom iskustvu i kolektivnom pamćenju sačuvanom u mitovima i predanjima&ldquo; (Jasmina Nešković).<br /> <br /> Među ranim romanima sa socijalnom tematikom izdvajaju se <em>Žubiaba</em> (1935), <em>Opaka zemlja</em> (1943) i <em>Podzemlje slobode</em> (1952), a svetsku slavu doneli su mu romani u kojima preovladavaju elementi fantastike i magijskog realizma, pre svih <em>Gabrijela, karanfil i cimet </em>(1958), <em>Dona Flora</em><em> i njena dva muža</em> (1966), <em>Šatra čudesa</em> (1969), <em>Tereza Batista, umorna od rata</em> (1972), <em>Velika zaseda</em> (1984).<br /> <br /> Dobitnik je mnogih brazilskih i međunarodnih književnih priznanja, a više puta je bio i u najužem izboru za Nobelovu nagradu.<br /> <br /> Našoj čitalačkoj publici poznat je po romanima <em>Opaka zemlja</em> (Prosveta, 1949), koji je s francuskog preveo Borivoje Glišić, <em>Kapetani pješčanog spruda</em> (Zora, Zagreb, 1959), koji je s portugalskog preveo Ladislav Grakalić, <em>Velika zaseda</em> (BIGZ, 1991) i <em>Poslednji dan smrti</em> (Paideia, 2001), koje je s portugalskog prevela Jasmina Nešković, i noveli za decu <em>Prugasti Mačak i Gospojica Lasta</em> (Laguna, 2006), u prevodu s portugalskog Ane Kuzmanović.<br /> &nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x