Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Klasici, o, klasici

Klasična književnost dokaz je da nijedan savremeni trend niti digitalna pojava ne može da ugrozi status vrhunskog književnog dela i da ona odolevaju testu vremena bez obzira na sve okolnosti i ukuse – objašnjava za Danas Ivana Misirlić, urednik u Laguni, zašto je književna klasika uvek u modi što je ujedno i jedan od razloga zbog kojih je ova izdavačka kuća 2011. pokrenula ediciju Klasici svetske književnosti koja se približava pedesetom naslovu. Poslednja, krajem jula objavljena knjiga iz ove edicije roman Fjodora Mihailoviča DostojevskogPoniženi i uvređeni“, u prevodu Milosava Babovića, ima redni broj 48, a do kraja avgusta u najavi su još dva klasika – „Orkanski visoviEmili Bronte i „Gordost i predrasudaDžejn Ostin, oba u prevodu Živojina Simića.
DSC07176-2
Osim što u Laguni smatraju da su „vrhunska književna ostvarenja pravi dragulj u kruni čitalačkog iskustva“, ovaj izdavač, prema rečima Ivane Misirlić, odlučio se za koncept koji „najboljim prevodima i predgovorima savremenih autora čitaocima pruža uvid u društveno-istorijski kontekst nastanka i odjeka koji je ostao za delima iz ove edicije“.

„Lagunino uredništvo odlučilo je da svako izdanje obogati savremenim predgovorom domaćih autora, najčešće univerzitetskih profesora specijalizovanih za autore o kojima pišu, kako bi svako delo bilo osvetljeno iz socioistorijskog konteksta u kojem je nastalo, ali i bilo smešteno u perspektivu modernih interpretacija. Svako izdanje iz ove edicije ima predgovor koji predstavlja ekskluzivan materijal o pojedinačnom delu koji se ne može naći ni u jednom drugom izdanju ili izvoru, po čemu je edicija Laguninih klasika jedinstvena na našem tržištu. Predgovori su pisani za široku čitalačku publiku, a da pritom na akademskom nivou tumače samo delo“, kaže naša sagovornica.

Ona kao primer ističe „Četiri tragedijeVilijama Šekspira, koje je Laguna 2012. objavila u prevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića kao četvrtu knjigu Klasika svetske književnosti. U predgovor koji je napisala je Zorica Bečanović-Nikolić, profesorka na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, „iščitavaju se savremena tumačenja Šekspira kao i objašnjenje značaja i odjeka njegovog opusa u savremenoj kinematografiji i umetnosti uopšte“.

Što se tiče poslednjeg objavljenog, 48. klasika, „Poniženi i uvređeni“ su šesti roman Dostojevskog objavljen u ovoj Laguninoj ediciji. Od maja 2019. do kraja jula ove godine izašli su: „Zločin i kazna“, „Idiot“, „Zapisi iz podzemlja“, „Braća Karamazovi“, „Zli dusi“. Predgovor za „Ponižene i uvređene“ napisala je Ana Jakovljević Radunović, docent na katedri za slavistiku Filološkog fakulteta, koja podseća da je ovaj roman, najpre štampan u nastavnicma u časopisu Vreme od januara do jula 1861, iste godine objavljen kao zasebno izdanje koje je doživelo veliki uspeh u ruskoj javnosti.

„Roman ’Poniženi u uvređeni’ Fjodor Dostojevski napisao je po povratku iz Sibira, u ključnom trenutku kad traži svoje mesto na književnoj sceni i zna da mu celokupna književna karijera zavisi od uspeha ovog dela. Odlučuje se za žanr romana-feljtona u koji je uključio svoje ideološke pozicije, a najvažnija od njih je suprotstavljanje ruskog puta zapadnom. Stoga etičku osnovu romana predstavlja humanistički ideal bratstva, dobrote i pravde za koji se zalaže njihov junak Ivan Petrovič, ali ih ne podstiče ni na kakvu akciju“, kaže Ivana Misirlić.

U središtu priče nalaze se mladi pisac Ivan Petrovič Vanja, od detinjstva zaljubljen u Natašu Ihmenjevu, koja pada pod šarm egoističanog mladog plemića Aljoše i napušta roditeljski dom. Sve troje će patiti zbog sebičnih mahinacija Aljošinog oca, mračnog i moćnog kneza Valkovskog, suočavajući se sa problemom moralnog izbora.

Ana Jakovljević Radunović u predgovoru ističe da je u svojim romanima „Dostojevski duboko i pronicljivo proučava pitanja moralne odgovornosti i slobodne volje, zbog čega problem egoizma zauzima centralno mesto u ’Poniženima i uvređenima’, na koji pisac ukazuje ’svojom karakterističnom filozofskom i psihološkom dubinom’“.

„Čitaoce i danas fasciniraju zanos i decidnost junaka. Koliko god oni bili naivni u svojim stremljenjima, prevejani u svojim postupcima, ili strastveni u svojim ambicijama, njihove sudbine izazivaju saosećanje jer nas njihovi moralni izbori duboko pogađaju... Dostojevski nije imao iluzije o tome da bi se čovekovo rajsko stanje u istoriji moglo obnoviti, ali je njegov san o ’zlatnom dobu’ bio nepovratno raspršen... Zato su mnoge njegove ideje baš danas važne, jer smo u proteklih godinu dana svedoci pobuna zbog ponižavanja i vređanja ljudskog dostojanstva. Od protesta farmera u Holandiji prošle godine, preko protesta u Parizu i širom Francuske, a onda i onih koji se održavaju u Beogradu. Tema ljudskog dostojanstva tiče se svih nas“, napominje Ivana Misirlić.

Kad je reč o Dostojevskom, u Laguni vole da citiraju Albera Kamija: „Dugo smo verovali da je Marks bio prorok 20. veka. Otkrićemo da je pravi prorok bio Dostojevski. Prorokovao je režim velikih inkvizitora i trijumf moći nad pravdom.“
Laguna ima dve edicije klasika – Klasike književnosti za decu  i Klasike svetske književnosti. Na vrhu zajedničke top-liste klasika mesecima prva dva mesta drže „Doživljaji Toma SojeraMarka Tvena u neprevaziđenom srpskom prevodu Stanislava Vinavera i „Orlovi rano leteBranka Ćopića, što Ivana Misirlić dovodi u vezu i sa činjenicom da su oba romana u lektiri. Na toj listi na trećem mestu je je roman „Majstor i MargaritaMihaila Bulgakova u prevodu i sa predgovorom Zlate Kocić, koji od 2020. kad je objavljen ne silazi ni sa Lagunine top-liste beletristike. Ova knjiga ujedno je i najpopularnija među Laguninim Klasicima svetske književnosti, što u ovoj izdavačkoj kući objašnjavaju „odličnim prevodom, sjajnim predgovorom i atraktivnim koricama“.

Autor: Jelena Tasić
Izvor: Danas

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Aleksandar Dima Sin

Aleksandar Dima Sin

<p style="text-align: justify">Aleksandar Dima Sin (1824-1895), francuski dramski pisac i romansijer, rođen iz vanbračne veze između Aleksandra Dime i komšinice Katrin Lor Labe koja je bila krojačica. Bio je slavan poput svog oca, a proslavio se romanom <em>Dama s kamelijama</em>. Smatra se jednim od osnivača &bdquo;problemske drame&ldquo;.<br /> <br /> Otac ga je priznao tek kad je imao sedam godina. Zbog toga je celog života imao neprijateljski stav prema ocu i u svojim delima je veličao ulogu porodice i braka. U pozorišnim komadima koji su mu doneli najviše uspeha, <em>Le Fils naturel</em> (Priznati sin) i <em>Un père prodigue</em> (Bludni otac) žustro kritikuje sudbinu koju je društvo namenilo napuštenim ženama i nepriznatoj deci. Zbog toga su ga smatrali piscem sklonim skandaloznim temama. <br /> <br /> Sa jednom damom iz mondenskog društva, Mari Duplesis, imao je strastvenu vezu koja je trajala od 1844. do 1845. godine, i smatra se da mu je njen lik poslužio kao inspiracija za roman Dama s kamelijama koji je napisao 1848. godine, nekoliko meseci pošto je njegova ljubavnica preminula. Ovaj roman, koji je napisao za svega tri nedelje, otvorio mu je vrata književne karijere u trenutku kad je slava njegovog oca već počela da gasne.<br /> <br /> Postao je član Francuske akademije 1847. godine, a 1857. odlikovan je ordenom Legije časti.<br /> <br /> Sahranjen je u Parizu, na groblju Monmartr.</p>

Slika Aleksandar Puškin

Aleksandar Puškin

<p style="text-align: justify">Aleksandar Sergejevič Puškin, od oca Sergeja i majke Nadežde, rođen je 26. maja (6. juna po novom kalendaru) 1799. S očeve strane vukao je poreklo od ruskih plemića, a s majčine je bio u srodstvu s jednim afričkim kraljem. Međutim, kad se Aleksandar rodio, porodica je već bila ostala bez bogatstva i uticaja i imala je status sitnog plemstva. Aleksandrov porodični život bio je daleko od idealnog. Otac mu je bio bahat i nabusit, a majka je često ostavljala malog Aleksandra samog zarad ostvarivanja svojih društvenih ambicija. <br /> <br /> Od 1811. do 1817. Puškin je pohađao specijalnu školu za privilegovanu plemićku decu. Većina predmeta mu nije dobro išla, ali je zato blistao kad je reč o francuskoj i ruskoj književnosti. <br /> <br /> Završivši školu, Puškin je živeo burnim životom. Od 1814. do 1817, dok je još išao u školu, napisao je oko sto trideset pesama. Većina njegovih radova napisanih od 1817. do 1820. nije objavljena jer su teme smatrane nedoličnim. <br /> <br /> Godine 1820. Puškin je završio svoju prvu poemu <em>Ruslan i Ljudmila</em>. Reč je o ljubavnoj priči sačinjenoj od bajkovitih avantura, ispričanoj s humorom karakterističnim za prethodni vek. Međutim, pre objavljivanja Ruslana i Ljudmile u junu 1820, Puškin je proteran na jug Rusije zbog političkog humora koji je koristio u ranijim poemama. Napustivši Sankt Peterburg 6. maja, neće se vratiti više od šest godina. <br /> <br /> Od 1820. do 1823. Puškin je boravio u raznim mestima na jugu Rusije, uključujući Kavkaz i Krim. Ispočetka je bio srećan, ali kasnije mu je dosadio život u malim mestima i ponovo se odao kocki i piću. Novca mu je uvek manjkalo. Radio je kao činovnik, ali je skromno zarađivao, a porodica je odbijala da ga ispomaže. <br /> <br /> S vremenom, Puškin je počeo da zarađuje od poezije, ali nedovoljno da bi održao korak sa svojim imućnijim prijateljima. Godine 1823. prebačen je u Odesu, veći grad koji mu je više bio po volji. Potom se preselio u Mihajlovsko, na imanje svoje porodice. <br /> <br /> Po dolasku u Mihajlovsko, Puškin nije bio u dobrim odnosima s roditeljima. Otac se ljutio na njega i porodica je sredinom novembra otišla s imanja, ostavivši Puškina samog s porodičnom dadiljom. Naredne dve godine uglavnom je živeo sam, povremeno posećujući obližnje mesto i tek ponekad primajući stare prijatelje iz Sankt Peterburga. Za to vreme dadilja mu je ispričala mnogo narodnih bajki. Veruje se da je preko nje upoznao seoski život koji će prikazivati u brojnim poemama. <br /> <br /> Dve godine koje je proveo na Mihajlovskom bile su pesnički veoma plodne. Između ostalog, napisao je prva tri poglavlja <em>Evgenija Onjegina</em> i tragediju <em>Boris Godunov</em>. Pored toga, napisao je važne lirske drame koje se izvode uz muziku i šaljivu bajku u stihu pod nazivom Grof Nulin. <br /> <br /> Novi car Nikolaj I (1796&ndash;1855) oprostio je Puškinu, obećavši mu da će sva njegova dela odobravati on sâm. Puškin se obavezao da neće objaviti ništa što bi škodilo vlasti. Posle izvesnog vremena, ovakva cenzura počela je da ga opterećuje. <br /> <br /> Puškin je još neko vreme živeo raskalašnim životom, a onda je poželeo da se skrasi. Godine 1830. zaprosio je Nataliju Gončarovu. Od buduće tazbine tražio je zajam i ubedio ih da mu obezbede zemlju i kuću. Nastavio je rad na <em>Evgeniju Onjeginu</em> i napisao niz odličnih lirskih dela. <br /> <br /> Započet 1824, <em>Evgenije Onjegin</em> završen je u avgustu 1831. U pitanju je roman u stihu koji se smatra Puškinovim najpoznatijim delom. Delo govori o životu u to vreme, a osmišljeno je tako da obuhvata niz digresija, raznovrsnih događaja i varijacija u tonu. U središtu priče nalazi se život Evgenija Onjegina, plemića ophrvanog dosadom, koji odbija udvaranje mlade Tatjane. Kasnije je ponovo sreće, drugačiju i prefinjeniju, i zaljubljuje se u nju. Međutim, iako ga voli, ona ga odbija jer je udata. <br /> <br /> Posle 1830. Puškin je sve ređe pisao poeziju. Godine 1831. venčao se s Natalijom Gončarovom. Rodila mu je troje dece, ali brak nije bio srećan. Njegova nova supruga imala je mnogo udvarača. Jednog od njih Puškin je izazvao na dvoboj. Tako je 26. januara 1837. ranjen. Umro je 29. januara. Njegova smrt izazvala je veliku žalost. <br /> <br /> Mnoga Puškinova dela poslužila su kao predlošci za opere ruskih kompozitora. Mihail Glinka (1804&ndash;1857) komponovao je <em>Ruslana i Ljudmilu</em>, Petar Iljič Čajkovski (1840&ndash; 1893) <em>Evgenija Onjegina</em> i <em>Pikovu damu</em>, Modest Musorgski (1839&ndash;1881) <em>Borisa Godunova</em>, a Nikolaj Rimski-Korsakov (1844&ndash;1908) <em>Zlatnog petlića</em>.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Wikimedia Commons" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Complete_academic_works_of_Pushkin._img_02.jpg"><span class="ql-link-text">Wikimedia Commons</span></span></u></p>

Slika Anton Čehov

Anton Čehov

<p style="text-align: justify">1860.<br /> U Taganrogu, luci na obali Azovskog mora, rodio se 17. januara u trgovačkoj porodici kao Antonije Pavlovič Čehov. Vaspitavan u strogom duhu, još kao dečak pomagao je ocu u trgovačkoj radnji. Otac, Pavel Jegorovič Čehov, bio je sin oslobođenog kmeta, u porodici je važio kao despotski strog roditelj, a majka Jevgenija čitala je mnogo i pričala bajke i priče svojoj deci, pa će Čehov kasnije primetiti kako je&nbsp; sposobnost i dar nasledio od oca, a dušu od majke. Anton je bio treće po redu dete Pavela i Jevgenije Čehov, koji su već imali Aleksandra (1854&ndash;1913), proznog pisca i publicistu, i Nikolaja (1858&ndash;1889), slikara. Anton je imao još i braću Ivana (1861&ndash;1922), učitelja, i Mihajla (1865&ndash;1936), biografa svog proslavljenog brata, i sestre Mariju (1863&ndash;1956), pedagoškinju i slikarku, koja će u Jalti osnovati Muzej Antona Pavloviča Čehova, i Jevgeniju (1869&ndash;1871).<br /> <br /> 1868.<br /> Upisuje klasičnu gimnaziju u Taganrogu, pošto je završio grčku školu pri Crkvi cara Konstantina. Kad se 1876. godine njegova porodica preselila zbog dugova u Moskvu, Anton ostaje u Taganrogu, gde se uporedo sa pohađanjem gimnaziju izdržava podučavanjem đaka i rasprodajem imovine, često šaljući novac porodici u Moskvu. Teško oboljeva 1875, zbog jednog neopreznog kupanja u hladnoj reci. <br /> <br /> 1879.<br /> Putuje u Moskvu i upisuje se na medicinu na Moskovskom univerzitetu. Počinje kao student da objavljuje svoje crtice i humoreske u časopisima &bdquo;Vilin konjic&ldquo;, &bdquo;Budilnik&ldquo;, &bdquo;Gledalac&ldquo;, &bdquo;Fragmenti&ldquo; i dr., potpisujući se najčešće pseudonimom Antoša Čehonte.<br /> <br /> 1880.<br /> Tokom studija posećuje pozorišta i istovremeno radi i kao lekarski pomoćnik. Piše dramske komade Ivanov, Šumski duh (rana verzija Ujka Vanje) i Svadba, i vodvilje Medved i Jubilej.<br /> <br /> 1884.<br /> Stiče diplomu i zvanje okružnog lekara i počinje da se bavi lekarskom praksom. Iste godine izlazi mu prva knjiga priča Melpomenine bajke. Glavni prihod brojne porodice Čehov sada su honorari Antona Čehova od njegovih feljtona, priča i humoreski. Čehov je kasnije nerado priznao da je tih godina po završetku studija pisao po jednu priču dnevno.<br /> <br /> 1885.<br /> Nastavlja da objavljuje kratke priče u časopisima, između ostalog, Podoficir Mamuzić, Jeger, Konjsko prezime&hellip; Krajem godine prvi put putuje u Sankt Peterburg i upoznaje se sa piscima Grigorovičem, Bilibinom i Suvorinom, s kojima će se otad godinama dopisivati. Prvi put iskašljaće krv i osetiti simptome tuberkuloze.<br /> <br /> 1886.<br /> Počinje da objavljuje pod svojim pravim imenom u peterburškim novinama &bdquo;Novo vreme&ldquo;. Objavljuje zbirku Šarene priče, u koju je ušlo 77 humoreski, crtica i priča nastalih uglavnom 1884&ndash;1886. godine. Objavljuju se prvi prikazi priča mladog pisca.<br /> <br /> 1887.<br /> Objavljuje zbirke Nevine priče i U suton. U jesen održana premijera komedije Ivanov u Ruskom dramskom teatru u Moskvi. Objavljuju se prvi prevodi Čehovljevih priča u inostranstvu.<br /> <br /> 1888.<br /> Izlazi zbirka Priče. Za zbirku U suton dobija Puškinovu nagradu Ruske akademije nauka. Putuje na Kavkaz i Krim.<br /> <br /> 1889.<br /> Kod izdavača A. S. Suvorina objavljuje i zbirku Dečurlija. U Aleksandrinskom teatru u Sankt Peterburgu uspešno se održava premijera komedije Ivanov.<br /> <br /> 1890.<br /> Objavljuje zbirku priča Sumorni ljudi. Nezadovoljan svojim stvaralaštvom i poznavanjem života i pogođen prilikama u Rusiji i smrću brata Nikolaja, krajem aprila napušta Moskvu i putuje kroz celu Rusiju u Sibir, na ostrvo Sahalin, prelazeći hiljade kilometara konjskom zapregom, železnicom, parobrodom po Volgi i Kami, Bajkalu i Amuru. Časopis &bdquo;Novo vreme&ldquo; objavljuje njegove putopisne zapise Iz Sibira. Tokom tri meseca boravka na Sahalinu, čuvenoj robijašnici carske Rusije, sakuplja utiske, podatke, razgovore sa robijašima, koje će objaviti u potresnoj putopisnoj prozi Ostrvo Sahalin 1893. Početkom decembra vraća se u Moskvu preko Vladivostoka, Hongkonga, Singapura, Cejlona i Odese.<br /> <br /> 1891.<br /> Zahvaljujući svom trudu i prilozima koje je sakupio, Čehov šalje u sahalinske škole nekoliko hiljada knjiga. U proleće putuje u Evropu i obilazi Beč, Veneciju, Firencu, Napulj, Rim, Nicu i Pariz. U jesen mu se bolest znatno pogoršava.<br /> <br /> 1892.<br /> Kupuje imanje u podmoskovskom naselju Melihovu, gde preseljava celu porodicu. Meštanima pomaže kao lekar, gradi školu za seljačku decu i piše neka od svojih najvažnijih dela (novele Skakavci, Rotšildova violina, Nastavnik književnosti, dramske komade Ujka Vanja, Tri sestre, Višnjik i druge). U Melihovu će provesti sledećih sedam godina.<br /> <br /> 1893.<br /> Objavljena zbirka pod naslovom Paviljon br. 6.<br /> <br /> 1894.<br /> Objavljena zbirka Novele i pripovetke. U jesen putuje na jug (Taganrog, Jalta, Odesa) i opet u Evropu (Beč, Opatija, Venecija, Milano, Đenova, Nica, Pariz, Berlin). <br /> <br /> 1896.<br /> Na molbu melihovskih meštana gradi školu i zvonik. Krajem godine premijera Galeba u Aleksandrinskom teatru doživljava neuspeh.<br /> <br /> 1897.<br /> Zbog pogoršanja bolesti, prekida sa lekarskom praksom. Finansijski pomaže zidanje škole u Novoselkama, osnivanje biblioteke u rodnom Taganrogu, ambulante u Melihovu. U jesen putuje u Nicu radi lečenja i oporavka.<br /> <br /> 1898.<br /> Pristaje na postavku Galeba u Moskovskom hudožestvenom teatru koji su osnovali Stanislavski i Nemirovič-Dančenko. Upoznaje glumicu MHAT-a Olgu Kniper. Seli se u Jaltu, gde kupuje imanje i gradi kuću, u kojoj su ga posećivali najznačajniji savremeni pisci i slikari, među njima Lav Tolstoj, Maksim Gorki, Ivan Bunjin, Aleksandar Kuprin, Isak Levitan, sreće se sa Baljmontom, Rahmanjinovom, Šaljapinom i<br /> drugim velikanima umetnosti, pozorišta i književnosti onoga doba u Rusiji.<br /> <br /> 1899.<br /> Prima orden Stanislava III stepena za zasluge u prosvećivanju naroda. Priprema izdanje svojih sabranih dela, koja su izašla u dva navrata (1899&ndash;1902. i 1903) u izdanju A. F. Marksa.<br /> <br /> 1901.<br /> Putuje u Italiju (Piza, Firenca, Rim), gde saznaje za uspeh Tri sestre u MHAT-u. Vraća se u Moskvu i ženi se Olgom Kniper. U jesen putuje na Jaltu zbog pogoršanja bolesti.<br /> <br /> 1902.<br /> Dobija Nagradu Gribojedova za dramu Tri sestre. Izabran za vanrednog člana Ruske imperatorske akademije nauka, ali odbija tu počast zbog poništavanja izbora za člana Akademije Maksima Gorkog.<br /> <br /> 1903.<br /> Završava dramu Višnjik. Zbog sve lošijeg zdravlja boravi uglavnom u Jalti.<br /> <br /> 1904.<br /> Na svoj rođendan, 17. januara, prisustvuje premijeri Višnjika u MHAT-u, gde mu odaje počast cela književna, pozorišna i umetnička elita Moskve. Sasvim narušenog zdravlja, Čehov putuje sa Olgom Kniper u nemačku banju Badenvajler na lečenje. Opraštajući se sa rodbinom i prijateljima, koji su potreseni njegovim izgledom, kaže da ide u Nemačku ne da se leči, nego da umre. Umire 2. jula u hotelskoj sobi u Badenvajleru. Sahranjen je na Novodevičjem groblju u Moskvi.</p>

Slika Bertolt Breht

Bertolt Breht

<p style="text-align: justify">Bertolt Breht je danas možda i najpoznatiji nemački dramski pisac i pozorišni stvaralac 20. veka. Napisao je 50 drama, isto toliko dramskih fragmenata, 150 proznih tekstova i oko 2.000 pesama. Njegovo delo zauzima istaknuto mesto u nemačkom i evropskom književnom kanonu,u pozorištu je ostavio neizbrisiv trag, a teme njegovih komada na početku 21. veka nisu ništa manje aktuelnenego što su bile gotovo stoleće ranije.<br /> <br /> Breht je imao izuzetno buran život, a priča o njemu istovremeno je i priča o surovoj nemačkoj i evropskoj istoriji prve polovine 20. veka i tokom Hladnog rata. Rođenje 1898. na jugu Nemačke, gde je u mladosti bio svedok velikih previranja nakon Prvog svetskog rata. Proslavio se već svojim prvim pesmama i komadima zlatnih dvadesetih godina prošlog veka, da bi odmah po Hitlerovom dolasku na vlast morao poći u emigraciju, koja će potrajati deceniju i po, vodeći ga kroz desetak zemalja na dva kontinenta.Po povratku u Nemačku, osnovaće čuveni Berlinski ansambl, sa kojim će konačno osvojiti svet i etablirati se kao moderni književni i pozorišni klasik.<br /> <br /> Zanimanje za Brehta i za njegovo stvaralaštvo ne jenjava sve do danas. Berlinski ansambl još uvek je tu,Brehtovi komadi zastupljeni su svake sezone na repertoarima nemačkih pozorišta i pozorišta brojnih drugih zemalja, a teško je zamisliti iole ozbiljniju knjižaru u kojoj čitalac neće u svakom trenutku naći bar njegova najpoznatija dela.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Bundesarchiv, Bild 183-W0409-300 / Kolbe, Jörg / CC BY-SA 3.0 DE</p>

Slika Dejvid Herbert Lorens

Dejvid Herbert Lorens

<p style="text-align: justify">Dejvid Herbert Lorens je rođen u rudarskom gradiću Istvud u blizini Notingema, Engleska, 1885. godine. Otac Artur Džon Lorens bio je rudar dok je majka Lidija Lorens, poreklom iz porodice srednje klase, bila obrazovana i intelektualno superiorna u odnosu na oca. Dejvid je od majke nasledio ljubav prema knjigama.<br /> <br /> Sa šesnaest godina počeo je da radi kao službenik u prodavnici hirurških instrumenata, ali je ubrzo napustio posao zbog zapaljenja pluća. Sledećih nekoliko godina predaje engleski u školama u Notingemu i tu upoznaje svoju prvu veliku ljubav, Džesi Čejmbers koja podstiče njegov umetnički dar. Prvi roman <em>Beli paun</em> objavljen mu je 1911. godine, a zatim i roman <em>Prestupnici </em>(1911). Godine 1913. godine izlazi prvi od njegovih kontroverznih romana, <em>Sinovi i ljubavnici</em>, u kome je opisao svoj dotadašnji život, detinjstvo u Istvudu i mladost u Notingemu.<br /> <br /> Za vreme rata, 1915. izlazi drugi Lorensov kontroverzni roman, <em>Duga</em>, koji je skandalizovao javnost eksplicitnim opisima seksualnog čina. Zabranjen je a hiljadu primeraka je spaljeno. Uprkos negovodanjima i zabranama Lorens je u delu književnih i društvenih krugova ostao rado viđen.<br /> <br /> Sledeći kontroverzni roman <em>Zaljubljene žene</em>, objavljen je 1920. najpre u Njujorku, a zatim u Londonu 1921. Lorens je ovaj roman smatrao nastavkom <em>Duge</em>. Negodovanje savremenika nije se moglo izbeći. Razočaran, Lorens napušta Englesku i putuje u Australiju i na Cejlon, gde smešta radnju romana <em>Aaron&rsquo;s Rod</em>. Istovremeno objavljuje esejistička dela, studije <em>Movements in European History</em> i <em>Psychoanalysis and the Unconscious</em>. Godine 1923. objavljuje <em>Studies in </em><em>Classic American Literature</em>, u kojoj piše o velikanima američke književnosti &ndash; Voltu Vitmanu, Hermanu Melvilu i Netenjelu Hotornu. Prozi se vraća 1926, kada objavljuje politički roman o Meksiku <em>Pernata zmija</em> (1926).<br /> <br /> Prva verzija romana <em>Ljubavnik ledi Četerli</em>, a zatim i ostale dve, objavljene su u toku 1927. i 1928. godine. Štampane su van Engleske. U Engleskoj je knjiga zabranjena i proglašena opscenom, kao i Lorensove ekspresionističke slike na izložbi u Londonu sledeće 1929. godine. Preminuo je u Francuskoj 1930. godine.</p>

Slika Džejms Džojs

Džejms Džojs

<p style="text-align: justify">Džejms Džojs (1882-1941), irski pisac, u mladosti je privlačiao pažnju svojom svojom izvanrednom memorijom, muzikalnošću i sportskim sposobnostima. Stekao je klasično obrazovanje i nosio se mišlju da studira medicine, ali je odustao od toga i počeo da piše stihove. Na književnoj sceni debituje zbirkom prilično konvencionalnih pesama <em>Kamerna muzika</em>, objavljenom 1907. u Londonu. Sledi zbirka pripovedaka <em>Dablinci </em>1914. godine, proizašla posle mnogo tvrdog pregovaranja s izdavačem, dok tokom ciriškog perioda izlaze <em>Portret umetnika u mladosti</em>, 1916, i drama <em>Izgnanici </em>1918. godine. Svoj kapitalni roman <em>Uliks </em>pojavljuje se na njegov rođendan 1922. godine. Parisko izdanje <em>Uliksa </em>biće krijumčareno i u Veliku Britaniju i u Ameriku, gde je roman bio zabranjen sve do 1930. Uprkos tome, obezbeđuje mu svetsku slavu. Iste godine počinje da radi na <em>Fineganovom bdenju</em>. Rad na ovom romanu, u čijem su središtu podsvest i jezički eksperiment, potrajaće do 1939. godine, a oko njega su mišljenja i dan danas podeljena &ndash; smatran je ili sasvim nečitljivim ili genijalno inovativnim.<br /> <br /> <em>Uliks </em>je jednoglasno ocenjen kao jedno od najvažnijih dela 20. veka, a Džojsova pozicija moderniste s jakim srodničkim vezama s romantizmom, realizmom, naturalizmom, simbolizmom, larpurlartizmom, te konačno i antimodernizmom, još jednom dokazuje da velika umetnost nadilazi i obeshrabruje pokušaje katalogizacije.<br /> <br /> Foto: Cappelen Damm</p>

Slika Džejn Ostin

Džejn Ostin

<p style="text-align: justify">Engleska književnica Džejn Ostin (1775 &ndash; 1817) bila je mlađa ćerka i sedmo dete potomstva koje je brojalo šest dečaka i dve devojčice. Majka Kasandra Li poticala je iz bogate i obrazovane porodice, koja imala aristokratska srodstva. Oba roditelja su se dičila veoma dobrim obrazovanjem, pa su sklonost ka učenju preneli i na decu, zajedno sa ljubavlju prema poeziji i umetnosti. Kuća Ostinovih bila je podsticajno okruženje za rano pokazani spisateljski talenat mlade Džejn, a porodične i prijateljske veze sa posedničkom vlastelom i klerom vodile su je do obližnjih gradića, do Bata, tadašnje mondenske banje, i do Londona &ndash; što je okruženje u koje su upisani junakinje i junaci njenih romana.<br /> <br /> Sestre Ostin su se nekoliko godina formalno obrazovale u Opatijskoj školi u Redingu, da bi se konačno potkraj 1786. vratile kući, gde su ih neformalno podučavali roditelji i starija braća, a ponajviše su učile same. Džejn je cenila potkovan um, ali nije mnogo držala do formalnog obrazovanja: u njenim romanima se jasno stavlja do znanja da ni najbolje škole od osobe tupe ili nezainteresovane neće napraviti učenog čoveka (niti ženu).<br /> <br /> Od desete-jedanaeste godine Džejn piše maštovita i duhovita dela, mahom parodije, kojima zabavlja porodicu. Ti mladalački radovi &ndash; docnije objavljeni kao <em>Juvenilije </em>&ndash; imitiraju prave knjige, a uredno su prepisani u sveske i opremljeni posvetama. Već u to vreme nastaju skice tri romana koja bi trebalo da budu više od porodične zabave &ndash; jedan od njih, nedovršeni <em>Ketrin ili Senica</em>, prerašće u <em>Nortengersku opatiju</em>.<br /> <br /> Nakon očeve smrti koja je sestre Ostin ostavila u nezavidnoj finansijskoj situaciji, Džejn počinje život prave profesionalne spisateljice i prijanja na prekrajanje, prepravljanje, dopisivanje i preoblikovanje već započetih rukopisa &ndash; <em>Razuma i osećajnosti</em>, <em>Prvih utisaka</em>, koji će postati <em>Gordost i predrasuda</em>, te <em>Suzane </em>i <em>Nortengerske opatije</em>, koji su praktično već bili završeni i ranije. Dok stare rukopise priprema za izdavanje, novi romani, već začeti u spisateljskoj imaginaciji, polako sazrevaju: <em>Mejnsfild park</em>, <em>Ema </em>i <em>Pod tuđim uticajem</em>.<br /> <br /> Poslednji roman &ndash; <em>Senditon </em>&ndash; u kojem se bavi projektom banjskog lečilišta i prilično brutalno podsmeva hipohondriji, ostao je nedopisan usled bolesti, tokom koje je trpela veliku patnju. Smrt ju je zatekla u Vinčesteru u julu 1817. godine, gde je poslata na lečenje, pa je sahranjena u tamošnjoj katedrali.</p>

Slika Džek Keruak

Džek Keruak

<p style="text-align: justify">Džek Keruak (1922, Louel, Masačusets &ndash; 1969, Sent Pitersburg, Florida), rođen kao Žan-Luj Lebri de Keruak. Srednju školu u Louelu završio je 1939. godine kao najbolji sportista i dobio fudbalsku stipendiju za Pripremni koledž Horas Men i Univerzitet Kolumbija. Za vreme Drugog svetskog rata radio je u trgovačkoj mornarici, gde je započeo pisanje romana <em>More je moj brat</em> (1950). U ranim godinama bio je pod uticajem Sarojana i Hemingveja, da bi kasnije razvio sopstveni stil, beležeći život američkog putnika i iskustvo bit generacije pedesetih godina. O tome svedoče brojni romani, kao što su: <em>Grad i velegrad</em> (1950), <em>Na putu</em> (1957), <em>Ljudi iz podzemlja</em> (1958), <em>Darma lutalice</em> (1958), <em>Tristesa</em> (1960), <em>Usamljeni putnik</em> (1960), <em>Big Sur</em> (1960), <em>Žerarove vizije</em> (1963), <em>Anđeli Desolejšn Pika</em> (1965), <em>Satori u Parizu</em> (1966), <em>Kodijeve vizije</em> (1972), i nekoliko knjiga poezije poput <em>Meksiko Siti bluza</em> (1959) i <em>San Francisko bluza</em> (1983).</p>

Slika Džordž Eliot

Džordž Eliot

<p style="text-align: justify">Džordž Eliot je pseudonim kojeg je koristila engleska spisateljica Meri En Evans, jedna od najznačajnijih spisateljica beletristike u Evropi. Rođena je 22. novembra 1819. godine u Vorikširu u Engleskoj. Živela je u udobnom domu kao najmlađe od troje dece. Kada je napunila petu godinu poslata je u internatsku školu. Već tokom ranih godina školovanja otkrila je svoju strast premna čitanju. Njeno obrazovanje bilo je konzervativno, u duhu vremena, prožeto velikim uticajima hrišćanske doktrine.<br /> <br /> U svojim dvadesetim godinama upoznaje krug ljudi čiji su se stavovi umnogome razlikovala od onih na koje je Meri En bila naviknuta. Pod njihovim uticajem počinje da za engleske čitaoce sa nemačkog prevodi dela istorijskih kritičara &ndash; pretežno nemačke škole koja je Bibliju interpretirala kao svetovni tekst tj. istorijski dokument.<br /> <br /> Godine 1851. postala je urednik časopisa Vestminster rivju, lista širokih pogleda. Tada stupa u kontakt s pozitivistima, sledbenicima filozofije Ogista Konta i počinje da se interesuje za socijalna pitanja. U tom društvu upoznaje Džordža Henrija Luisa, filozofa, psihologa i književnog kritičara s kojim stupa u intimnu vezu. Iako nije živeo sa svojom ženom, Luis nije mogao dobiti razvod te je njihova veza smatrana za jedan od većih skandala svog vremena. I pored svega njih dvoje su bili zajedno narednih dvadeset godina, do Luisove smrti. Meri En je kasnije imala još jedan brak koji je kratko trajao.<br /> <br /> U svoje romane često je unosila autobiografske elemente, ali i svoja uverenja o mogućnosti izgradnje boljeg i humanijeg ljudskog društva.<br /> <br /> Umrla je 22. decembra 1880. godine.</p>

Slika Džozef Konrad

Džozef Konrad

<p style="text-align: justify">Jedan od najvećih stilista engleskog jezika Džozef Konrad rođen je 1857. godine kao Jozef Teodor Konrad Koženjovski u jednom mestu u Ukrajini. Poreklom je iz poljske plemićke porodice, njegov otac se bavio pisanjem i prevođenjem. Boreći se za oslobođenje Poljske, Konradovi roditelji su došli u sukob sa ruskim vlastima, pa je cela porodica izgnana u udaljenu pokrajinu na severu Rusije. Otac i majka su ubrzo umrli od tuberkuloze, a njihov jedanaestogodišnji sin je ozbiljno narušenog zdravlja poslat u Poljsku kod ujaka. Rđavo zdravlje će Konrada pratiti sve do smrti. Ujak je Konrada u pratnji privatnog tutora poslao u školu u Krakov i potom u Ženevu. Budući pisac nije bio dobar đak, ali je bio radoznali čitalac, čitao je u poljskom ili francuskom prevodu romane Čarlsa Dikensa i tada popularnog pisca Kapetana Frederika Marijeta. Iako je potekao iz ravnice stotinama kilometara udaljene od mora i okeana, pročitane knjige su u njemu rasplamsale želju da proputuje svetom kao mornar na trgovačkom brodu. Godine 1874. odlazi do francuske luke Marselj i pridružuje se Francuskoj trgovačkoj mornarici na tri putovanja u Indiju (1875&ndash;1878). Četiri godine kasnije pada u depresiju zbog kockarskih dugova i zabrane da plovi na brodovima pod francuskom zastavom, koja mu je izreknuta zbog lažnih tvrdnji da poseduje propisnu dokumentaciju i dozvole za rad. U to vreme je čak pokušao samoubistvo: pucao je kroz rame i srećom prošao bez povreda vitalnih organa. Iste godine postaje član posade jednog engleskog broda. Ubrzo je naučio engleski jezik. Poslu mornara je pristupio ambiciozno i savesno, proputovao je Indiju, Singapur, Afriku i Australiju, od najnižeg ranga za osam godina je dogurao do kapetana, promenio je ime u Džozef Konrad i postao državljanin Velike Britanije. <br /> <br /> Godine 1890. plovi na parobrodu rekom Kongo u Africi sa nadom da će uspeti da zaradi preko potreban novac. Tokom putovanja postaje svedok nehumanosti, varvarstva i bolesti, što će kasnije ostaviti traga u njegovom najpoznatijem delu, u romanu <em>Srce tame</em>. U to vreme počinje da razmišlja da svoje pomorske pustolovine pretoči u romane. Konradova književna karijera zvanično počinje 1895. godine objavljivanjem prvog romana <em>Almajerova ludost</em>, pustolovne priče o putovanju na Borneo. Uspeh ovog dela odvojio ga je trajno od mora, a naredne godine se, nakon ženidbe sa Džesi Džordž sa kojom će kasnije dobiti sinove Borisa i Džona, skrasio u Engleskoj. Do kraja veka napisao je dva svoja najpoznatija romana <em>Lord Džim</em> (1900) i <em>Srce tame</em> (1899, 1902). Nastavio je da niže umetničke, ali i ekonomske uspehe kao pisac, pa je narednih godina objavio više romana, među kojima su najpoznatiji <em>Nostromo </em>(1904), <em>Tajni agent</em> (1907) i <em>Očima zapada</em> (1911). U književnoj istoriji Konrad je upamćen kao figura na prelazu između visokog realizma i modernizma. Njegova dela uticala su na brojne pisce 20. stoleća kao što su T. S. Eliot, Virdžinija Vulf, Grejam Grin, Vilijam Fokner, Ernest Hemingvej. <br /> <br /> Konrad je umro od srčanog udara u avgustu 1924. godine.</p>

Slika Emil Zola

Emil Zola

<p style="text-align: justify">Emil Zola (Emile Zola) rodio se 1840. u Parizu, odakle se već 1843. s roditeljima seli u Eks-an-Provans. Godine 1858. napušta Eks-an-Provans i nastanjuje se u Parizu, gde nastavlja gimnazijsko školovanje i dva puta pada na maturi. I pored neuspeha u školi, Zola veoma mnogo čita, naročito francuske romantičare kojima se tada divi.<br /> <br /> U prestonici živi boemski i u velikom siromaštvu i piše stihove. Prvo ozbiljno nameštenje te iste godine dobija u izdavačkoj kući <em>Ašet </em>(<em>Hachette</em>), kao trgovački pomoćnik, a zatim biva unapređen u šefa odeljenja za reklame i upoznaje svet izdavaštva i štampe. Posle prvih ljubavnih iskustava, godine 1864. upoznaje Aleksandrinu Mele (Alexandrine Meley), s kojom otpočinje ljubavnu vezu i zajednički život. Godine 1866. napušta <em>Ašet </em>i u potpunosti se posvećuje književnom i novinarskom radu. Već u tim prvim godinama života u Parizu druži se s nekima od kasnije slavnih slikara, kao što su Pisaro i Eduar Mane, a počinje da se bavi i likovnom kritikom, u kojoj se zalaže za novo slikarstvo protiv vladajućeg akademizma. Iz tog doba čuven je Maneov portret Zole na kome se u pozadini vidi i Maneova <em>Olimpija</em>.<br /> <br /> Još od 1868. Zola planira da napiše jedan romaneskni ciklus koji će dobiti naziv <em>Rugon-Makari</em> (s podnaslovom: <em>Prirodna i društvena istorija jedne porodice u doba Drugog carstva</em>) po dvema porodicama čiji članovi će biti glavni likovi budućih romana. Pisac pravi svoje nacrte, detaljan plan i rodoslovno stablo porodice, a prvi tom ovog ciklusa, pod nazivom <em>Uspon Rugonovih</em>, počinje da izlazi u nastavcima 1870, ali njegovo izlaženje prekida Francusko-pruski rat.<br /> <br /> Po završetku rata pisac se vraća u Pariz i izdaje <em>Uspon Rugonovih</em> (1871). Za tim prvim romanom nižu se, gotovo iz godine u godinu <em>Kaljuga </em>(1872), <em>Trbuh Pariza</em> (1873), <em>Osvajanje Plasana</em> (1874), <em>Greh opata Murea</em> (1875), <em>Njegova Ekselencija Ežen Rugon</em> (1876), <em>Trovačnica</em> (1877), <em>Stranica ljubavi</em> (1878), <em>Nana </em>(1880). Romani <em>Trovačnica </em>i <em>Nana </em>nesumnjivo predstavljaju prekretnicu u Zolinom stvaralaštvu: uspeh koji doživljavaju, praćen skandalima, Zoli donosi slavu i novac, kao i uvažavanje nekih značajnijih pisaca njegovog doba.<br /> <br /> Pisac se u to vreme sprijateljuje s Dodeom i Edmonom Gonkurom, a Flobera smatra svojim učiteljem i velikim uzorom. Osamdesete godine XIX veka donose i neke gubitke: Zolu će duboko potresti prvo smrt njegovog učitelja Flobera, zatim smrt njegove majke (obe 1880). No on i dalje neumorno radi, izdaje studije: <em>Eksperimentalni roman</em> (1880), <em>Naturalizam u pozorištu</em> (1881), <em>Romanopisci naturalisti</em> (1881). Istovremeno nastavlja s objavljivanjem romana iz ciklusa <em>Rugon-Makari</em> i do 1893. izlaze redom, iz godine u godinu, <em>U ključalom loncu</em> (1882), <em>Kod </em>Ženskog raja (1883), <em>Radost života</em> (1884), <em>Žerminal </em>(1885), <em>Delo </em>(1886), <em>Zemlja </em>(1887), <em>San </em>(1888), <em>Čovek zver</em> (1890), <em>Novac </em>(1891), <em>Slom </em>(1892) i poslednji tom <em>Doktor Paskal </em>(1893). Posebno značajan datum predstavlja izlazak <em>Žerminala</em>, romana o mukotrpnom životu rudara i njihovom velikom štrajku na severu Francuske. Ovaj roman Zolu je definitivno učinio &bdquo;radničkim&ldquo; piscem.<br /> <br /> Posebno poglavlje u Zolinom životu predstavlja njegovo učešće u kampanji za reviziju Drajfusovog procesa, poznatijeg kao &bdquo;afera Drajfus&ldquo;. Iako je Drajfus osuđen za izdaju vojne tajne još 1894, Zola se u borbu za njegovo oslobođenje uključuje od 1897. godine. Zbog čuvenog pisma <em>Optužujem </em>(<em>J&rsquo;accuse</em>) iz 1898, upućenog tadašnjem francuskom predsedniku Feliksu Foru (Felix Faure) i objavljenog u dnevnom listu <em>Oror </em>(<em>L&rsquo;Aurore</em>), osuđen je na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu, a gubi i Legiju časti koju je prethodno dobio (1888). Kako bi izbegao zatvor, zapućuje se u egzil i nešto manje od godinu dana provodi u Engleskoj. Kako je Drajfus oslobođen 1899, Zola se vraća u Francusku i nastavlja s radom sve do smrti. Umire iznenada, u svojoj pariskoj kući, u nerazjašnjenim okolnostima, od gušenja monoksidom, 29. septembra 1902.<br /> <br /> Zola je u dva navrata bio predsednik Udruženja književnika Francuske, ali nikada nije postao akademik iako se kandidovao čak devetnaest puta. Nekoliko godina posle Zoline smrti njegov pepeo prenet je u Panteon (1908), čime mu je Francuska odala vrhunsku počast kao književniku i kao neumornom borcu za pravdu.&nbsp;</p>

Slika Emili Bronte

Emili Bronte

<p style="text-align: justify">Rođena u Torntonu blizu Bredforda 1818, bila je peto dete i četvrta ćerka Patrika Brontea, Irca poreklom, sveštenika anglikanske crkve i Marije Branvel, ćerke imućnog kornvolskog trgovca. Sestre Šarlota (1816&ndash;1855) i En (1820&ndash;1849) bile su takođe spisateljice, a brat Branvel (1817&ndash;1848) pisao je i slikao, sa značajno manje žara i dara od sestara.<br /> <br /> Emili će kao dete na tri meseca napustiti dom da bi pohađala školu za svešteničke kćeri u Kauen Bridžu, no budući da je epidemija tifusa u školi &ndash; koja je odnela i živote najstarijih sestara &ndash; učenice vratila domovima, njeno dalje obrazovanje biće sprovođeno kod kuće, pod roditeljskim nadzorom.<br /> <br /> Početkom 1826. otac donosi deci komplet vojnika-igračaka; igrajući se njima fascinirana deca izmišljaju afričko kraljevstvo Angriju, kojoj će En i Emili docnije dodati pacifičko kraljevstvo Gondal: do kraja života sestre i brat će pisati pesme i ispredati priče o ovim kraljevstvima. Uz to će Emili početi da piše lirsku poeziju, a kad se ispostavi da i ostale sestre to u potaji čine, skupiće svoje radove u omanju knjigu koja će biti objavljena 1846, pod muškim pseudonimima &ndash; Kurer, Elis i Ekton Bel.<br /> <br /> <em>Orkanski visovi</em> izlaze u decembru 1847. godine. Roman je uglavnom ignorisan, a retke kritike ne pokazuju razumevanje: zamerena mu je brutalnost, nasilnost, haotičnost i nerazumljivost.<br /> <br /> Emili umire 1848. godine ne dočekavši prve pozitivne kritike svog jedinog romana, ne sluteći slavu, pohvale i uticaj koji donose potonje decenije. Danas su <em>Orkanski visovi,</em> gotovo u potpunom kritičarskom saglasju, viđeni kao jedan od najoriginalnijih i najzačudnijih romana napisanih na engleskom jeziku.<br /> &nbsp;</p>

Slika F. Skot Ficdžerald

F. Skot Ficdžerald

<p style="text-align: justify">Frensis Skot Ficdžerald (1896&ndash;1940) bio je američki pisac romana i kratkih priča čiji bi se književni rad mogao smatrati paradigmom <em>doba džez</em><em>a</em>, termina koji je sam stvorio. On je jedan od velikana američke književnosti dvadesetog veka, pripadnik briljantne, takozvane &bdquo;izgubljene generacije&ldquo; zajedno sa Foknerom, Hemingvejem, Dos Pasosom i Tomasom Vulfom. Dvadesetih godina devetnaestog veka živeo je u Parizu. To je bio period proveden u boemskoj i književnoj atmosferi s naglašenom kosmopolitskom vizurom. <br /> <br /> Napisao je pet romana (poslednji je objavljen posthumno) i brojne kratke priče. Po romanima <em>Veliki Getsbi</em> i <em>Blaga je noć</em> snimljeni su filmovi.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Studio photographer / Public domain / Wikimedia Commons" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:F._Scott_Fitzgerald_circa_1923.jpg"><span class="ql-link-text">Studio photographer / Public domain / Wikimedia Commons</span></span></u></p>

Franc Kafka

<p style="text-align: justify">Franc Kafka rođen je 3. jula 1883. u Pragu a umro 3. juna 1924. u Beču. Spada u red najznačajnijih i najuticajnijih pisaca dvadesetog veka. Presudni uticaj na recepciju Kafkinih dela imao je Maks Brod, Kafkin intimni prijatelj koji se oglušio o Kafkinu testamentarnu volju i objavio njegova dela. Za života je Franc Kafka ostao poznat samo užem krugu čitalaca. Istina, krugu kome su pripadali Tomas Man, Herman Hese, Alfred Deblin, Rajner Marija Rilke, Robert Muzil, Kurt Tuholski... Odmah po završetku Drugog svetskog rata Kafkina dela su preko Amerike vraćena u Nemačku, gde su prihvaćena kao ravnopravna sa delima Tomasa Mana ili Bertolda Brehta. Kafkina poularnost u tim godinama bila je veoma velika. <br /> <br /> Kafka je imao nekoliko ljubavnih veza u životu, dva raskinute veridbe, ali se nikada nije oženio. 1920. godine upoznao je Milenu Jesensku, koja je prevela neka od njegovih dela na češki, i postao blizak sa njom. Sa Dorom Diamant se upoznao 1923. i to je bila njegova poslednaj ljubav. Dora je između 1923-1924. na Kafkin zahtev spalila jedan deo njegovih spisa.<br /> <br /> Za Kafkinog života objavljene su samo neke njegove pripovetke: &bdquo;Presuda&ldquo;, &bdquo;Preobražaj&ldquo;, &bdquo;U kažnjeničkoj koloniji&ldquo;, &bdquo;Seoski lekar&ldquo; i &bdquo;Umetnik u gladovanju&ldquo;. Tek posthumno su objavljeni romani &bdquo;Proces&ldquo;, &bdquo;Zamak&ldquo; i &bdquo;Amerika&ldquo;.</p>

Slika Gistav Flober

Gistav Flober

<p style="text-align: justify">Gistav Flober rođen je u Ruanu 1821. godine, u građanskoj katoličkoj porodici čiji su preci bili protestanti (a umro je u Kroaseu 1880). Uči školu u Kraljevskom koležu, a od 1832. godine u ruanskoj gimnaziji i već kao đak pokazuje sklonost ka pisanju. Upoznaje Ernesta Ševalijea i s njim 1834. godine osniva rukopisni list <em>Umetnost</em> i napredak u kome objavljuje svoj prvi tekst. Piše eseje i priče u duhu &bdquo;crnog&ldquo; romantizma u kojima izražava pesimističku viziju sveta. Da bi ga nagradili za položen ispit, roditelji mu omogućavaju da putuje na Pirineje i Korziku. Utiske sa toga putovanja, prožete romantičarskim maštarijama, Flober će izraziti u delu <em>Putovanje na Pirineje i Korziku</em> (1883). <br /> <br /> Prvi značajan događaj u Floberovom životu je susret sa Elizom Fuko Šlezinger 1836. godine u Truvilu na Moru. Ova žena biće ljubav njegovog života. Njeno prisustvo oseća se već u njegovom prvom romanu <em>Sećanja jednog ludaka</em>, napisanom 1838, a objavljenom posthumno 1901. To mladalačko delo skica je budućeg <em>Sentimentalnog vaspitanja</em> u kome će Eliza Šlezinger biti transponovana u liku gospođe Arnu. <br /> <br /> Godine 1856. završava prvi značajan roman <em>Gospođa Bovari</em> i objavljuje ga u Pariskoj reviji. Zbog njega je optužen za &bdquo;uvredu javnog i verskog morala i dobrih običaja&ldquo;, u isto vreme kada i Bodler zbog <em>Cveća zla</em>. No, za razliku od Bodlera, Flober biva oslobođen krivice, kako neki smatraju, zahvaljujući veštini advokata i porodičnim vezama. Roman, kome je optužba donela publicitet, pojavljuje se i kao knjiga (1857) i svome autoru donosi slavu. Godine 1866. on dobija Legiju časti.<br /> <br /> U septembru 1857. započinje rad na istorijskom romanu <em>Salamba</em> koji prikazuje pobunu varvarskih plaćenika u Kartagini za vreme punskih ratova. Da bi prikupio dokumentaciju na licu mesta, odlazi u Tunis 1858. Delo objavljuje 1862, a dve godine kasnije nastavlja pisanje romana <em>Sentimentalno vaspitanje</em> koji izlazi iz štampe 1869, ali nema uspeha ni kod publike ni kod kritike. Odsustvo tradicionalnih romanesknih elemenata suviše je velika novina za to vreme.<br /> <br /> Poslednja decenija Floberovog života puna je nedaća i razočaranja. On, međutim, i dalje piše, te 1877. objavljuje <em>Tri pripovetke</em>: &bdquo;Prostodušno srce&ldquo;, čija je glavna junakinja Felisita transpozicija sluškinje u Floberovoj porodici, &bdquo;Legenda o Svetom Julijanu Gostoprimcu&ldquo;, koja prikazuje srednjovekovno doba i &bdquo;Irodijada&ldquo;, koja je fokusirana na sudbinu Svetog Jovana Krstitelja. Te godine nastavlja rad na knjizi <em>Buvar i Pekiše</em>, koju je započeo 1872, a koja ostaje nedovršena i biva tek posthumno objavljena 1881. Posthumno će biti objavljen i <em>Rečnik otrcanih misli </em>(1911), na kome Flober isto tako radi. <br /> <br /> Umire u Kroaseu 1880. godine od izliva krvi u mozak. Njegovoj sahrani prisustvuju brojni značajni pisci: Emil Zola, Alfons Dode, Edmon de Gonkur, Gi de Mopasan. No, iako Flober uživa veliko poštovanje svojih savremenika, Bodlera, koji je oduševljen <em>Gospođom Bovari</em>, i mladih pisaca naturalističke škole koji ga smatraju svojim učiteljem, pravi domet njegovog dela biće shvaćen tek u XX veku. Marsel Prust, a zatim i Natali Sarot, Rob-Grije i drugi predstavnici francuskog novog romana, u njemu će videti svoga prethodnika.</p>

Slika H. Dž. Vels

H. Dž. Vels

<p style="text-align: justify">Herbert Džordž Vels rođen je 21. septembra 1866. u Bromliju, varošici u engleskoj provinciji Kent, kao četvrto i najmlađe dete Džozefa Velsa, profesionalnog igrača kriketa i dućandžije. Strast prema čitanju i književnosti mladi Herbert je razvio još kao dečak, kada je usled preloma noge morao da leži, a čitanjem je ispunjavao vreme. Čitanje ga je potom podstaklo i na pisanje. Kada je posao njegovog oca propao, Vels je jedno vreme radio kao pripravnik kod lokalnog trgovca tekstilom, i taj posao nikako nije voleo. Studirao je u Londonu biologiju kod slavnog Tomasa Henrija Hakslija, Darvinovog prijatelja i učenika.<br /> <br /> Pisanjem počinje da se bavi od 1893. godine, najpre kao novinar, a zatim i kao prozni pisac i društveni aktivista. Objavljivanje romana <em>Vremenska mašina</em> (1895) predstavlja književnu senzaciju, jer iako je siže bio zabavan, roman se obavio i društvenim i naučnim temama, od klasnih sukoba do evolucije. Zatim objavljuje romane <em>Ostrvo doktora Moroa</em> (1896), <em>Nevidljivi čovek</em> (1897) i <em>Rat svetova</em> (1898). Verovatno je najpoznatija činjenica u vezi sa <em>Ratom svetova</em> ta da je na Noć veštica 1938. Orson Vels uživo izvodio radio-dramu, svoju verziju <em>Rata svetova</em>, o vanzemaljcima koji su se spustili u Nju Džerzi, zbog čega je usledila nezapamćena panika među slušaocima.<br /> <br /> Vels se posle velikog uspeha naučnofantastičnih romana okreće pisanju ljubavnih romana u kojima najnovija naučna i tehnološka otkrića koristi da bi izneo svoja politička uverenja i poglede na društvo. Napisao je brojne eseje, članke i knjige iz oblasti publicistike. Radio je nekoliko godina i kao književni kritičar za <em>Saterdej rivju</em>, i promovisao Džejmsa Džojsa i Džozefa Konrada. Njegovi napredni stavovi i proročanska društvena kritika obeležili su njegov život, posvećen progresivnoj viziji na globalnom nivou. Predvideo je pojavu aviona, tenkova, svemirskih putovanja, nuklearnog oružja, satelitske televizije i nečega što podseća na veb.<br /> <br /> Kao međunarodno priznat intelektualac i pisac, Vels je mnogo putovao. Posetio je i Rusiju 1920. gde se sreo sa Vladimirom Lenjinom i Lavom Trockim. Desetak godina kasnije, imao je priliku da razgovara i sa Josifom Staljinom i Frenklinom Ruzveltom.<br /> <br /> Vels je bio dijabetičar i suosnivač dobrotvorne organizacije Dijabetičarske asocijacije, danas poznate kao <em>Diabetes UK</em>. Malo je poznata i činjenica da je smislio ime jednoj globalnoj organizaciji &ndash; Društvu naroda, koja je bila preteča Ujedinjenih nacija. Dodajmo i to da se smatra začetnikom strateških društvenih igara sa minijaturama.<br /> <br /> Četiri puta je bio nominovan za Nobelovu nagradu, ali je nije dobio. To nimalo nije uticalo na značaj njegovog dela, niti na to što je nakon smrti, 1946. ostao upamćen kao &bdquo;otac naučne fantastike&ldquo;. Njegove priče i dalje fasciniraju publiku, a njegovi romani se i u trećem milenijumu adaptiraju za filmsko platno.</p>

Slika Henri Džejms

Henri Džejms

<p style="text-align: justify">Henri Džejms, ključna figura transatlantske kulture, rođen je u Njujorku 1843. godine. Poneo je ime svog oca, istaknutog društvenog teoretičara i predavača, a njegov stariji brat Vilijam bio je filozof pragmatičar. Kao dečak, Henri je bio povučen i tih, strastveni čitalac koji je pažljivo posmatrao svet oko sebe, često u senci aktivnog starijeg brata. Njih dvojica su još u ranoj mladosti putovali i stekli zavidno obrazovanje. Henri se upisao na Pravni fakultet na Harvardu, ali je najviše vremena provodio čitajući Sent Beva, Balzaka i Hotorna. Prve priče je objavio u književnom časopisu kada je imao dvadeset jednu godinu, i vrlo brzo je postao jedan od najvrsnijih autora kratke priče u Americi. Romanom <em>Roderik Hadson</em>, koji je objavio 1875. godine, putopisom <em>Transatlantske skice</em> i jednom zbirkom priča počela je njegova četrdesetogodišnja karijera.<br /> <br /> Od 1875. do 1876. godine živeo je u Parizu, gde je počeo da piše roman <em>Amerikanac</em>, o arogantnom milioneru čiji karakter odudara od aristokratskog porekla Francuskinje kojom pokušava da se oženi. U Gradu svetlosti upoznaje ruskog pisca Ivana Turgenjeva, čije mu se delo veoma dopadalo, a preko njega upoznaje Gistava Flobera, a zatim i braću Gonkur, Emila Zolu, Alfonsa Dodea i Gija de Mopasana.<br /> <br /> Koliko god voleo Francusku, Džejms je shvatao da će zauvek biti stranac, pa se krajem 1876. godine seli u London. U ovom periodu je napisao najvažnija dela: romane <em>Dejzi Miler</em>, <em>Evropljane</em> i <em>Portret jedne dame</em>. Između 1880. i 1890. počinje njegova tranziciona faza kada piše roman <em>Bostonci</em>, ali i <em>Okretaj zavrtnja</em>, kojima je utro put romanu 20. veka. Kroz projekciju ličnog iskustva u prozu njegovo tehničko umeće se izoštrilo i sjedinilo sa simboličkim predstavama. Finalnoj fazi njegovog rada pripadaju romani <em>Ambasadori</em> i <em>Krila golubice</em>, nastali na samom početku 20. veka.<br /> <br /> Izuzetan prozaista, Henri Džejms je ostavio za sobom dvadeset romana, sto dvanaest priča, dvanaest drama, nekoliko knjiga putopisa i mnoštvo novinskih članaka i kritika. Njegova čitalačka publika bila je ograničenog dometa za njegovog života, ali je tokom četrdesetih i pedesetih godina 20. veka oživelo interesovanje za njegovo stvaralaštvo, a njegovo &bdquo;umeće romana&ldquo; priznato je kao najsuptilniji izraz ove veštine.<br /> <br /> Britansko državljanstvo dobio je 1915. godine, kao i Orden zasluga za narod. Preminuo je u februaru 1916. godine u Londonu.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="wordsworth-editions.com" data-value="https://wordsworth-editions.com/book-author/james-henry/"><span class="ql-link-text">wordsworth-editions.com</span></span></u><br /> &nbsp;</p>

Slika Herman Melvil

Herman Melvil

<p style="text-align: justify">Rođen u Njujorku (1819&ndash;1891), imao je život prepun pustolovina. Prijavio se na kitolovac i plovio je južnim Pacifikom. Živeo je na Tahitiju i Havajima i bio u Američkoj mornarici. Godine 1844. prestao je da plovi i počeo da piše o svojim pomorskim iskustvima u raznim romanima: <em>Tajpi</em> (1846), <em>Omu</em> (1847), koji je pobrao velike uspehe, i svoje remek-delo <em>Mobi Dik</em> (1851). <br /> <br /> U ovom romanu Melvil se osvrće na zlo, otelovljeno u dva glavna lika: s jedne strane je kit, koji predstavlja zlo bez osećanja pošto uništava sve na šta naiđe, a s druge je kapetan Ahab, koji predstavlja uporno zlo, pošto ga njegova lična mržnja i glad za osvetom teraju da goni kita iako time izlaže opasnosti živote svojih ljudi.</p>

Slika Hjubert Selbi

Hjubert Selbi

<p style="text-align: justify">Hjubert Selbi (1928, Bruklin &ndash; 2004, Los Anđeles) predstavio je već u svom prvom romanu <em>Poslednje skretanje za Bruklin</em> (1964, film 1989) tamnu stranu američkog urbanog života i odmah se našao na meti optužba za opcenost, kako u Americi tako i u Evropi. Njegov neumoljivi pogled na svet izražen divljom i zastrašujućom snagom i sirovim, realističkim jezikom prisutan je i u kasnijim romanima, kao što su <em>Soba</em> (1971), <em>Demon</em> (1976) i <em>Rekvijem za snove</em> (1978, film 2000). Počev od 1983. više od dvadeset godina radio je na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji kao profesor kreativnog pisanja.</p>

Slika Ivan Turgenjev

Ivan Turgenjev

<p style="text-align: justify">Ivan Turgenjev (1818&ndash;1883) bio je ruski romansijer, pripovedač, dramski pisac, prevodilac i popularizator ruske književnosti u Evropi. Rođen je u bogatoj plemićkoj porodici u Orelu, gde je, po tadašnjem običaju, stekao prvo obrazovanje na francuskom jeziku od svoje guvernante. U devetoj godini odlazi u internat u Moskvi, gde nastavlja školovanje. Godine 1833. upisuje književnost i filozofiju u ovom gradu, a 1834. prebacuje se na Univerzitet u Peterburgu, gde je slušao i Gogoljeva predavanja. Nakon što je diplomirao, osećao je potrebu da studije unapredi odlaskom u inostranstvo, tako da se 1838. godine obreo u Nemačkoj i upisao filozofiju na Univerzitetu u Berlinu, gde je studirao nekoliko godina, ali nije uspeo da diplomira. Ovakav obrazovni put omogućio mu je da dobro upozna intelektualne tokove kako u Rusiji tako i na Zapadu. Godine 1841. vraća se u Rusiju, gde se protivi kmetstvu, to jest faktički ropskom položaju seljaka u još uvek feudalnoj zemlji. Od 1843. do 1845. zaposlen je kao službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Rusije.<br /> <br /> U književnost je stupio kao pesnik. Prve stihove je objavio 1838. godine, ali kritičari su uglavnom saglasni da njegova prava književna karijera počinje objavljivanjem poeme &bdquo;Paraša&ldquo; 1843. godine. Njegova poezija je prošla nezapaženo, ali su prijateljstva iz tog razdoblja (pogotovo sa operskom pevačicom Polin Vijardo i književnim kritičarem Visarionom Bjelinskim) ostvarila snažan uticaj na njegov literarni rad. Prve uspehe Turgenjev je doživeo nakon objavljivanja priča o seoskom životu. Iako je i sam bio plemić, u zbirci priča Lovčevi zapisi iz 1852. godine oslikao je zloupotrebe seljaka i nepravdu ruskog sistema koji ih sputava i ugnjetava. Knjiga se cenila zbog izuzetne uverljivosti i poetičnosti u prikazu života kmetova, zemljoposednika, lekara, sudskih izvršitelja, zapostavljenih žena, usamljenih majki, ali je, zbog svoje skrivene politike emancipacije, naišla i na negativan prijem kod mnogih uticajnih ljudi. To ne treba da čudi, s obzirom na to da su ove priče doprinele ukidanju kmetstva u Rusiji 1861. godine. Iste godine Turgenjev je objavio i nekrolog povodom Gogoljeve sumnjive smrti; članak je bio zabranjen u Peterburgu, ali je objavljen u Moskvi. Posle objavljivanja članka, pisac je, po naredbi ruskog cara, dospeo u zatvor na mesec dana, a potom je prognan na svoje imanje gde je ostao više od dve godine. Tokom četrdesetih i pedesetih godina, u vreme vladavine Nikolaja I, političke prilike u Rusiji bile su rđave za kritički nastrojene intelektualce, čija su dela bila zabranjivana a oni sami progonjeni. Mnogi od njih su emigrirali u Zapadnu Evropu, među njima i Turgenjev. U Francuskoj je stekao poznanstva sa velikim umetnicima (Gistav Flober, Emil Zola, Gi de Mopasan, Alfons Dode&hellip;), što mu je pomoglo u popularizaciji ruske književnosti. Od objavljivanja romana <em>Očevi i deca</em> i polemika koje je on izazvao 1862. godine sve su izraženiji njegovi kritički stavovi prema Rusiji, ali i generalni pesimistički pogled na svet. Godine 1879. dobio je počasni doktorat Univerziteta u Oksfordu. Umro je u Buživalu u Francuskoj, a njegovi posmrtni ostaci preneti su u Peterburg.<br /> <br /> Najvažnija dela: zbirka priča <em>Lovčevi zapisi</em> (1852); novela <em>Dnevnik suvišnog čoveka</em> (1859); romani <em>Ruđin</em> (1857), <em>Plemićko gnezdo</em> (1858), <em>Očevi i deca</em> (1862), <em>Dim</em> (1867), <em>Novina</em> (1877); drame <em>Mesec dana na selu</em> (1850), <em>Provincijalka</em> (1851), <em>Veče u Sorentu</em> (1882).</p>

Slika Johan Volfgang Gete

Johan Volfgang Gete

<p style="text-align: justify">Johan Volfgang Gete rođen je 28. avgusta 1749. godine u Frankfurtu. Njegov otac je bio imućan i uglavnom se bavio kolekcionarstvom, a majka Elizabeta je bila kćerka jednog od najstarijih frankfurtskih dostojanstvenika, i po godinama je bila bliža svom sinu nego svom suprugu.<br /> <br /> Gete je odmalena pokazivao sklonosti ka crtanju i književnosti, a kasnije i ka dramskoj umetnosti. Studirao je prava u Lajpcigu, koji je bio centar nemačkog književnog preporoda u to doba, a onda i u Strazburu. Nakon završenih studija započeo je sopstvenu advokatsku praksu sa ciljem da pravo učini humanijim. Pretpostavlja se da zbog nedostatka iskustva nije bio uspešan advokat i da je gubio parnice. Međutim, poznavanje prava ga nije lišilo političko-administrativnih poslova jer je, sa različitim pauzama kada se posvećivao pisanju, bio angažovan kao ministar Karla Avgusta, vojvode od Saks-Vajmara i često ga je pratio na putovanjima, a na kraju je postao vojvodin glavni savetnik. Učestvovao je kao oficir pruske vojske u bici kod Valmija, tokom francuskih revolucionarnih ratova, a kasnije se upoznao sa Napoleonom i bio odlikovan ordenom Legije časti.<br /> <br /> Njegov ljubavni život mu je poslužio u više navrata kao građa za književna dela. &bdquo;Jade mladoga Vertera‟ je objavio 1773. godine, i ovaj roman mu je momentalno doneo slavu &ndash; preveden je gotovo istovremeno na francuski i engleski jezik. Njegov čuveni roman, &bdquo;Godine učenja Vilhelma Majstera‟, prvi nemački razvojni roman (<em>Bildungsroman</em>) objavio je 1796. godine. U međuvremenu je pisao poeziju i dramska dela od kojih su najpoznatija &bdquo;Ifigenija na Tauridi‟ i &bdquo;Torkvato Taso‟. Prvi deo drame &bdquo;Faust‟, pojavio se 1818. godine i, kao i &bdquo;Verter‟, momentalno je izazivao senzaciju. Gete je imao široka interesovanja, pa je tako pisao i o prirodnim naukama, botanici i teoriji boja.<br /> <br /> Poslednje godine života proživeo kao &bdquo;Vajmarski mudrac&ldquo; koga je evropski književni milje doslovno obožavao. Umro je 1832. godine od srčanog napada, mesec dana nakon što je završio drugi deo &bdquo;Fausta‟, koji je objavljen posthumno.</p>

Slika Lav Tolstoj

Lav Tolstoj

<p style="text-align: justify">Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), ruski grof, književnik i mislilac, jedan od najvećih svetskih romanopisaca.<br /> <br /> I po ocu i po majci poticao je iz vrlo starih i uglednih plemićkih porodica. Poput drugih isuviše umnih i darovitih ljudi, Lav Tolstoj odustaje od institucionalnog školovanja. Svoje obrazovanje će nastaviti, po metodu Rusoa, samostalno i svestrano. Njegova znanja bila su ogromna i raznovrsna: govorio je i poznavao 17 jezika, uključujući hebrejski, starogrčki, latinski i staroslovenski; uspešno se bavio muzikom, mestralno svirao klavir i komponovao; upražjnavao je mnoge sportove i bio strastan lovac; izučavao je filozofiju, istoriju i pedagogiju; osnovao nekoliko škola za kmetovsku decu gde je i predavao; samostalno se bavio proljoprivredom, i kao Ljevin, zajedno sa svojim seljacima obrađivao zemlju; jedno vreme je službovao u vojsci iz koje se demobiliše u činu poručnika. Od 1847. pa do kraja života prilježno vodi dnevnik, na čijim prvim stranicama, sledeći primer Bendžamina Franklina, propisuje sebi ciljeve i zadatke, a zatim u tananom i strogom samopresipitivanju odmerava njihove rezultate.<br /> <br /> Sve dok nije stupio u vojnu službu 1851, Tolstoj u velikim ruskim gradovima živi prilično raspusnim životom, prepušta se kocki i pijankama, posećuje bordele, ali i nastavlja sa učenjem, te započinje rad na više pripovedaka i romana. Među njima je i <em>Detinjstvo</em>, prvi deo zamišljene romansirane autobiografije (<em>Detinjstvo. Dečaštvo. Mladost</em> celovito objavljene 1859) čija će pojava 1852. izazvati nepodeljeno oduševljenje kod publike.<br /> <br /> Oficirsku službu Lav Tolstoj je obavljao nepunih pet godina, boraveći neko vreme na Kavkazu (iskustva iz tog perioda inspirisala su npr. <em>Kavkaske priče</em> i <em>Hadži Murata</em>), posle čega se priključuje ruskoj vojsci u Krimskom ratu. Pošto se po neslavnom završetku vojevanja, definitivno odrekao vojne službe, Tolstoj u više navrata, tokom 1856, 1859, 1860. i 1861. godine, putuje po zapadnoj Evropi, Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Švajcarskoj, Italiji i drugde. Put u Pariz učvršćuje njegovo prijateljstvo sa Ivanom Turgenjevom, koji ga je povezao sa Gistavom Floberom. Kasnije se, u Briselu se upoznao i sa Pjer-Žozefom Prudonom, a u Londonu sa Čarlsom Dikensom.<br /> <br /> Tolstoj je septembra 1862. stupio u brak sa Sofijom Andrejevnom Bers, gotovo upola mlađom od njega (njemu je 34, a njoj 18 godina), sa kojom je izrodio 13 dece, 9 sinova i 4 ćerke. Od tada Tolstoj sa porodicom uglavnom živi u Jasnoj Poljani, i uz mnoge domaće poslove i dobrotvornu deltnost, najveći deo svog vremena posvećuje pisanju. U narednim decenijama nastaju romani <em>Rat i mir</em> (1863-1869), <em>Ana Karenjina</em> (1873-1877), <em>Vaskrsenje </em>(1889-1899), niz antologijskih pripovedaka.<br /> <br /> Pred kraj života Tolstoj beži od svoje supruge, i na nekoj maloj ruskoj seoskoj železničkoj stanici Astopov, završava svoj veoma buran život krajem 1910. godine zbog upale pluća.<br /> <br /> Veliki deo njegovih ostvarenja dugo će ostati u rukopisu, a nešto će biti objavljeno tek posle piščeve smrti. Tolstojeva sabrana dela, čije je objavljivanje započeto još za njegovog života, obuhvatala su 90 tomova, a kritičko izdanje koje se još uvek priprema trebalo bi da sadrži 150 tomova. Njegova ostvarenja prevedena su na gotovo sve evropske jezike (do kraja XX veka biće preveden na 114 različitih jezika). Više puta biva predložen za Nobelovu nagradu i za književnost i za mir, ali se svojom odlukom posle 1905. odriče svake dalje kandidature. 1903. izabran je za inostranog člana Srpske kraljevske akademije, pored ruske jedine takve institucije u svetu koja ga je pozvala u svoje članstvo.</p>

Slika Luiza Mej Olkot

Luiza Mej Olkot

<p style="text-align: justify">Američka autorka Luiza Mej Olkot rođena je 29. novembra 1832. godine u Džermantaunu u Pensilvaniji, kao druga od četiri ćerke u porodici Olkot. Njen otac Ejmos Bronson Olkot bio je transcendentalista i učitelj, a majka Abigejl Mej, poznatija kao Abi, socijalna radnica. Porodica se 1834. godine preselila u Boston, gde je Luizin otac osnovao eksperimentalnu školu i pridružio se transcendentalističkom klubu sa R. V. Emersonom i H. D. Torom. Transcendentalizam kao idealistički pokret u američkoj književnosti i filozofiji sredine XIX veka donosio je romantičarski i mistički individualizam i, delujući više kao društveni pokret nego filozofska škola, odigrao bitnu ulogu u intelektualnom životu Amerike. <br /> <br /> Priča o porodici Olkot delom je i priča o transcendentalizmu. Novi stavovi o obrazovanju i metodama odgajanja dece oblikovali su Luizinu svest, nagoneći je da u svemu teži savršenstvu. Olkoti se 1840. godine sele u prirodu i dve godine žive u eksperimentalnom selu Frutlend, zasnovanom na principima utopijske komune. Ovakve odluke dovele su porodicu do krajnjeg siromaštva. Međutim, Luiza odlučuje da izvuče porodicu iz siromaštva a sebe učini slavnom, te počinje da objavljuje prvo pesme, potom priče, a kasnije i romane. Porodica se 1858. godine preselila na imanje Očard haus, kuću okruženu jabučarom, koja i danas postoji kao nacionalni spomenik u znak sećanja na slavnu književnicu. Luiza Mej Olkot preminula je 1888. godine u Bostonu, a sahranjena je u Konkordu pored Emersona, Hortona i Toroa na proplanku poznatom kao Greben pisaca. <br /> <br /> Luiza Mej Olkot je čitav život posvetila svojoj porodici iako je oduvek želela da putuje i upozna svet. Umesto toga, njene knjige i dan-danas obilaze svet. Za časopis <em>Atlantik mantli</em> (<em>Atlantic Monthly</em>) počela je da piše 1860. godine. Nakon učešća u Američkom građanskom ratu 1863. godine objavljuje <em>Skice iz bolnice</em> (<em>Hospital Sketches</em>), a godinu dana kasnije i roman <em>Raspoloženja</em> (<em>Moods</em>). Sredinom šezdesetih godina XIX veka Luiza Mej Olkot pisala je popularne trilere, građene na senzacionalističkim pričama punim strasti i srčane borbe poput romana <em>Polinina strast i kazna</em> (<em>Pauline&rsquo;s Passion and Punishment</em>, 1862). Knjiga <em>Moderni Mefistofel</em> (<em>A Modern Mephistopheles</em>, 1875) napisana je u potpuno drugačijem stilu, a spisateljica se u njemu bavi ozbiljnim filozofskim temama i preispitivanjem mračne strane čovekove prirode. <br /> <br /> Međutim, proslavila ju je sasvim drugačija vrsta književnosti. Na nagovor izdavača Tomasa Najlsa, koji je želeo da objavi &bdquo;žensku priču&ldquo;, napisala je <em>Male žene</em> (<em>Little Women</em>), roman o četiri sestre. Knjiga je štampana 1868. godine i odmah je postala bestseler. Čitava Amerika bila je očarana pričom, pa je Luiza Mej Olkot napisala i njen nastavak &ndash; <em>Dobre žene</em> (<em>Good Wives</em>), koji je objavljen 1869. godine. Kasnije su usledili nastavci: <em>Dečaci</em> (<em>Little Men</em>, 1871) i <em>Deca gospođe Džo</em> (<em>Jo&rsquo;s Boys</em>, 1886). Svi nastavci naišli su na izuzetno dobar prijem kod čitalaca i kritike, a roman <em>Male žene</em> spada u najvoljenije knjige svih vremena jer dotiče srca čitalaca različitih uzrasta.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Wikimedia Commons</p>

Margaret Mičel

Margaret Mičel rođena je 1900. u Atlanti, u irskoj katoličkoj porodici. Posvećena pisanju od ranog detinjstva, pokušala je da se posveti novinarstvu, ali je 1926. zbog povrede morala da odustane od tog posla. Dok se oporavljala, započela je roman Prohujalo sa vihorom, koji je do 1929. najvećim delom napisala. Roman je konačno završila 1935, kada je dobila za njega avans. Objavljen sledeće godine, za prvih šest meseci je dosegao milionski tiraž i doneo joj 1937. Pulicerovu nagradu, da bi nakon snimanja kultnog istoimenog filma postalo najčitanija knjiga u Americi posle Biblije. Prezauzeta zahtevima koje joj je donela popularnost, kao i ratnim aktivnostima, Margaret Mičel nije stigla da ostvari nijednu drugu književnu zamisao. Nakon smrti 1949, po njenoj želji, svi njeni rukopisi su spaljeni.

Slika Marsel Prust

Marsel Prust

<p style="text-align: justify">Marsel Prust rodio se 10. jula 1871. godine u bogatoj porodici; otac mu je bio ugledan patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlečenja uzroka i širenja kolere, a majka obrazovana žena iz dobrostojeće jevrejske porodice koja mu je prenela ljubav prema pisanoj reči, i sa kojom je ostao blizak do kraja života. Školovao se u jednoj od najboljih francuskih gimnazija, a po završetku gimnazije, služio je kao dobrovoljac godinu dana vojni rok u pešadijskom puku u Orleanu. Potom je studirao diplomatiju na Fakultetu političkih nauka i prava na Sorboni, i tada je počeo da piše eseje, prikaze i priče. <br /> <br /> Kao izobražen i prefinjen mladić kretao se u modernim građanskim, umetničkih i aristokratskim krugovima, što je umnogome i pretočio u svoje životno delo &bdquo;Traganje za izgubljenim vremenom&ldquo;. Svoj prvi roman, &bdquo;Žana Santeja&ldquo;, koji je ostao nedovršen i neobjavljen za piščeva života, Prust je počeo da piše 1896. godine. Iste godine je objavio i prvu knjigu, zbirku priča i eseja, &bdquo;Zadovoljstva i dani&ldquo;. Prvu knjigu svog, u to vreme, trotomnog romana, &bdquo;U Svanovom kraju&ldquo;, objavio je o svom trošku u novembru 1913. <br /> <br /> Za vreme Prvog svetskog rata, dok nije mogao da objavljuje, jer su pariski izdavači bili obustavili poslove, Prust dopisuje pet novih tomova svog veličanstvenog &bdquo;Traganja za izgubljenim vremenom&ldquo;. Prerana smrt 1922. godine ga je sprečila da izvrši finalne izmene na svom monumentalnom delu koje je u celini posthumno objavio njegov brat Rober. <br /> <br /> Prust je ostvario jedno od najvećih dela u istoriji književnosti, za koje se opravdano smatra da je jedno od najvećih ostvarenja XX veka. Ali trebalo je da prođe izvesno vreme pre nego što su kritičari uspeli da u Prustovom delu prepoznaju oblike jednog novog sveta i da pozdrave ovog pisca kao velikog i originalnog umetnika. Njegovo delo, mešavina romana i eseja, uslovilo je i novi izraz na planu romaneskne forme i jednu &bdquo;novu lepotu&ldquo; koja iskri na svakoj stranici ovog sedmotomnog dela.</p>

Slika Meri Šeli

Meri Šeli

<p style="text-align: justify">Meri Vulstonkraft Šeli (1797&ndash;1851) rođena je u Londonu 30. avgusta 1797. godine. Njen otac je bio radikalni filozof Vilijam Godvin, a majka Meri Vulstonkraft, spisateljica poznata po ranom feminističkom delu <em>Odbrana prava žena</em> (1792). Majka je umrla jedanaest dana posle njenog rođenja, tako da se o njenom vaspitanju brinuo otac. Obrazovanje je sticala uglavnom kod kuće, veoma rano je pokazala sklonosti prema čitanju i pisanju, a prvi tekst je napisala sa jedanaest godina. Tokom leta 1812. godine boravila je u Škotskoj, gde je upoznala draži harmoničnog života u provinciji, koje će pronaći svoj izraz i u pojedinim delovima romana <em>Frankenštajn</em>.<br /> <br /> Godine 1814. godine Meri je upoznala Persija Biša Šelija, poštovaoca i sledbenika stavova njenog oca Vilijama Godvina. Ubrzo je započela komplikovanu vezu sa njim, a venčali su se 1816. godine, posle smrti Šelijeve supruge Herijet. Iako žive u relativnoj oskudici, život provode putujući Evropom. U maju 1816. odlaze na obale Ženevskog jezera, gde već boravi njihov prijatelj Bajron. Ovde Meri dobija inspiraciju za pisanje romana <em>Frankenštajn</em>. Život Meri Šeli bio je obeležen gubicima: od četiri deteta koje je rodila preživeo je samo Persi Florens, a njen suprug Persi Šeli se udavio 1822. godine, kad se njegov brodić prevrnuo za vreme letnje oluje blizu La Specije u Tirenskom moru. Posle njegove smrti Meri se vratila u Englesku, gde je živela kao profesionalni pisac do smrti 1851. godine.<br /> <br /> Sve do sedamdesetih godina 20. stoleća Meri Šeli je bila poznata pre svega po svom radu na priređivanju i publikovanju dela Persija Biša Šelija, kao i po romanu <em>Frankenštajn</em> (1818, 1831). Mada joj je otac Persija Šelija zabranio da napiše biografiju svog supruga, Meri je pripremila i objavila celokupno izdanje njegovih pesama 1839. godine. U novije vreme u porastu je interesovanje za njen književni rad, koji uključuje i istorijski roman <em>Valperga</em> (1823), apokaliptički roman <em>Poslednji čovek</em> (1826), kao i njena dva poslednja romana <em>Lodor</em> (1835) i <em>Fokner</em> (1837). Povodom dva veka od izlaska prvog izdanja romana <em>Frankenštajn ili moderni Prometej</em> (1818) objavljeno je na engleskom jeziku mnoštvo kritičkih radova, monografija i zbornika, čime je Meri Šeli konačno i neopozivo svrstana među amblemske figure moderne evropske književnosti.</p>

Slika Mihail Bulgakov

Mihail Bulgakov

<p style="text-align: justify">Mihail Bulgakov rođen je 3. (15) maja 1891, u Kijevu, od oca Afanasija Ivanoviča Bulgakova (1859&ndash;1907), profesora Kijevske duhovne akademije, i majke Varvare Mihajlovne (1869&ndash;1922). Bio je prvo dete u porodici, uslediće još šestoro. Godine 1909. završava Prvu kijevsku gimnaziju i upisuje se na Medicinski fakultet Kijevskog univerziteta.<br /> <br /> U prvi brak stupio je godine 1913, sa Tatjanom Lapom (1892&ndash;1982). Diplomirao je 31. oktobra 1916. Prvo radno mesto bilo mu je u selu Nikoljskom u Smoljenskoj guberniji, zatim je radio kao lekar u Vjazmi. Tokom Prvog svetskog rata Bulgakov radi kao lekar &ndash; najpre u takozvanoj prifrontovskoj zoni, a kasnije u rezervi.<br /> <br /> U decembru 1917. prvi put dolazi u Moskvu i boravi kod svog ujaka, poznatog moskovskog lekara N. M. Pokrovskog (koji će biti prototip profesora Preobraženskog iz pripovetke &bdquo;Pseće srce&ldquo;). U proleće 1918. vraća se u Kijev, gde započinje svoju privatnu praksu kao lekar venerolog.<br /> <br /> U vreme Građanskog rata, u februaru 1919, Bulgakov je mobilisan kao vojni lekar, da bi se sredinom oktobra vratio u Kijev i tokom uličnih borbi prišao (nema podataka da li dobrovoljno ili zato što je zarobljen) Oružanim snagama Juga Rusije i postao vojni lekar Trećeg kozačkog puka. Izvesno vreme provodi u Čečeniji i na Vladikavkazu sa kozačkim jedinicama.<br /> <br /> Vladikavkasko pozorište u leto i jesen 1920. stavlja na repertoar prve njegove komade: <em>Samoodbrana</em> i <em>Braća Turbin</em>. U periodu od 1922&ndash;1926. Bulgakov u <em>Sireni</em> objavljuje više od 120 reportaža, eseja i feljtona. Piše prozna dela <em>Đavolijada</em>, <em>Kobna jaja</em>, <em>Pseće srce</em>, i drame <em>Zojkin stan</em>, <em>Purpurno ostrvo</em>, <em>Beg/Trka</em>, <em>Adam i Eva</em>, <em>Blaženstvo</em>, <em>Ivan Vasiljevič</em>, <em>Aleksandar Puškin</em> i druge. Nijednoj drami nije odobreno izvođenje.<br /> <br /> Godine 1923. pisac započinje rad na romanu <em>Bela garda</em>. Postaje član Sveruskog saveza pisaca. Naredne, 1924. godine, upoznaje Ljubov Jevgenijevnu Belozersku (1898&ndash;1987), koja se upravo vratila iz inostranstva i koja mu uskoro postaje žena.<br /> <br /> Veoma je značajno da se godine 1926. u Moskovskom umetničkom akademskom teatru (MHAT) s velikim uspehom daje njegova pozorišna predstava <em>Dani Turbinih</em>. Dozvola za njeno izvođenje, najpre izdata na godinu dana, nekoliko puta je produžavana, jer se dopala Staljinu. Istovremeno, u sovjetskoj štampi traje intenzivna, oštra kritika stvaralaštva Mihaila Bulgakova.<br /> <br /> Bulgakov i njegova druga supruga Ljubov Jevgenjevna godine 1928. odlaze na Kavkaz i obilaze Tiflis (Tbilisi), Batumi, Zeleni rt, Vladikavkaz&hellip; Iste godine beleži začetke romana kome će davati niz naslova sve do konačnog: <em>Majstor i Margarita</em>. Na tom romanu, koji smatra zavetnim delom na zalasku života, radiće oko dvanaest godina. Posle mnogih varijanata (osam redakcija), završiće ga 1939, ali ne sasvim: do same smrti diktiraće izmene i dopune svojoj trećoj supruzi &ndash; Jeleni Sergejevnoj Šilovskoj, koju je upoznao 1929. i koja će, predano radeći na ispravkama, romanu dati konačan oblik, ali na objavljivanje će ovaj roman čekati čitavih 26 godina.<br /> <br /> Godine 1929. skidaju se s repertoara svi njegovi komadi, te i naredne godine prestaje objavljivanje Bulgakovljevih dela. Upućuje pismo i Vladi SSSR, s molbom da odluči o njegovoj sudbini &ndash; ili da mu dozvoli da emigrira, ili da mu da mogućnost za rad u MHAT-u. Uskoro mu telefonira Staljin, savetujući da napiše molbu da ga prime u MHAT. Od 1930. do 1936. radi u MHAT-u kao asistent reditelja. <br /> <br /> Godine 1936, posle članka u <em>Pravdi</em>, Bulgakov je napustio MHAT i počeo da radi u Boljšom teatru kao libretista i prevodilac. Tokom 1937. radio je na libretu <em>Minjin i Požarski</em> i <em>Petar Prvi</em>.<br /> <br /> Godine 1939. pisac radi na libretu <em>Rašel</em>, kao i na drami o Staljinu (<em>Batumi</em>). Dramu je odobrio sâm Staljin, ali, uprkos očekivanjima autora, bila je zabranjena i za štampu i za izvođenje. U aprilu i maju pisac čita prijateljima roman <em>Majstor i Margarita</em> u celosti. U septembru mu se zdravlje dramatično pogoršava, gubi vid, lekari konstatuju hipertoničnu nefrosklerozu, čije znake je i sam već prepoznavao. Počinje da diktira supruzi Jeleni poslednje izmene za roman <em>Majstor i Margarita</em>.<br /> <br /> Desetog marta 1940. prestaje da kuca srce Mihaila Afanasjeviča Bulgakova; sledećeg dana održana je komemoracija u zdanju Saveza sovjetskih pisaca. Pre komemoracije moskovski skulptor S. D. Merkurov sa lica Bulgakova skida posmrtnu masku. Bulgakov je sahranjen na Novodevičjem groblju. Na njegovom grobu, prema želji njegove supruge J. S. Bulgakove, postavljen je kamen, nazvan &bdquo;golgota&ldquo;, koji je ranije ležao na grobu N. V. Gogolja.</p>

Slika Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

<p style="text-align: justify">Nikolaj Vasiljevič Gogolj-Janovski rođen je 1. aprila 1809. godine u selu Veliki Soročonci, nedaleko od Poltave, u porodici neznatnih vlаstelina, Vasilija Afanasjeviča, poklonika pozorišta i autora nekoliko komedija, i Marije Ivanovne, vrlo religiozne žene, starinskih nazora. Od 1821-1828. pohađa gimnaziju u Nježinu. Premda nije bio preterano prilježan učenik, Gogolj sa grupom školskih drugova osniva đačko pozorište, učestvujući u njegovom radu kao scenarista, režiser, scenograf i glumac. Takođe pokreće više đačkih rukopisnih časopisa i almanaha (Meteor književnosti, Zvezda, Sevrna zora) gde objavljuje svoje prve radove. Tokom školovanja, marta 1825, iznenada mu umire otac, o čemu šesnaestogodišnji Nikoša saznaje tek posle mesec dana. To ostavlja dubok trag na njegov dalji duševni razvoj, posebno na odnos prema smrti. <br /> <br /> Posle završene mature, decembra 1828, Gogolj stiže u Petrograd i ubrzo stupa u državnu službu kao činovnik ministarstva unutrašnjih dela. Već sledeće 1829. godine, u zasebnom izdanju štampa &bdquo;idilu u slikama&ldquo; Hans Kjuheljgarden, čiji će gotovo čitav tiraž uništiti, pošto je u Moskovskom telegrafu pročitao negativni prikaz N. A. Poljevova. Jedno kratko vreme tokom 1830/31. predaje istoriju u ženskoj školi. Iste godine, upoznaje se sa Žukovskim i Pletnjovom, a preko njih i sa Puškinom. Nakon objavljivanja prve zbrke priča Večeri u selcetu bluzu Dikanjke (1831/32) sazdanoj na stilizaciji usmenog kazivanja i iluziji skaza, kako već o tome kasnije piše Boris Ejhenbaum, Gogolj doživljava prvi značajni književni uspeh. Puškin knjigu dočekuje sa oduševljenjem i pohvalama (&bdquo;kakva veselost i iskrenost, bez imalo izveštačenosti; u našoj književnosti nije bilo ničeg sličnog&ldquo;), i objavljuje vrlo pohvalnu recenziju u svom časopisu Savremenik, čiji će saradnik ubrzo posatati i sam Gogolj. Time počinje najuspešnija decenija piščevog života, tokom koje je objavio gotovo sva svoja značajna ostvarenja. U školskoj 1834/35. predaje istoriju na Petrogradskom univerzitetu, a već 1835. objavljuje dve nove zbirke &ndash; Mirgorod, gde su skupljene novele iz ukrajinskog varoškog života, među njima i &bdquo;Taras Buljba&ldquo;, kao i zbornik mešovitih proznih tekstova, Arabeske, u kojem se pored literarnih, filozofskih i likovnih eseja nalaze i tri dela iz zamišljenog, ali nikad do kraja uobličenog ciklusa Petrogradske pripovetke (pored &bdquo;Nevskog prospekta&ldquo;, &bdquo;Portreta&ldquo; i &bdquo;Zapisa ludaka&ldquo; iz date zbirke, u taj ciklus se svrtstavaju i priče &bdquo;Nos&ldquo; i &bdquo;Kočija&ldquo; iz 1836, te &bdquo;Šinjel&ldquo; i &bdquo;Rim&ldquo; iz 1842). Naredna, 1836. godina na pozornicu izvodi Gogolja kao dramskog pisca &ndash; u Moskvi i Petrogradu postavljene su njegove najpoznatije komedije &ndash; Revizor i Ženidba, ali bez većeg uspeha kod šire publike. <br /> <br /> Juna 1836. Nikolaj Vasiljevič kreće na put po zapadnoj Evropi, boravi u Nemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Austriji, Češkoj, a najviše u Italiji. Putovanje traje punih 12 godina, u Rusiju dolazi na kratko, u dva navrata, 1839/40, a zatim i u zimu 1841/42, kada objavljuje Mrtve duše, te prvo izdanje Sabranih dela. Posle toga, Gogolj zapada u dramatičnu stvaralačku krizu, praćenu ozbiljnom duševnom pometnjom. Pokušava da do kraja ostvari zamisao o troelnom sklopu Mrtvih duša, i nezadovoljan napisanim, sredinom 1845. spaljuje nedovršeni rukopis. 1847. objavljuje knjigu moralističke i religiozne proze Izabrana mesta iz prepiske s prijateljima koja je dočekana &bdquo;na nož&ldquo;. U proleće 1848. odlazi na hodočašće u Palestinu, posle čega se vraća u Rusiju i uglavnom živi u Moskvi, kod prijatelja A.P. Tolstoja, u kući na Velikoj Nikitinskoj ulici. Potpuno se predaje duhovnom podvizanju, piše &bdquo;Razmišljanja o božastvenoj liturgiji&ldquo; i niz ispovednih i religioznih spisa, koji su objavljeni posthumno. Početkom 1852. prestaje da uzima hranu i odbija medicinsku pomoć. U noći između 11. i 12. februara (po starom kalendaru) pali završenu verziju drugog dela Mrtvih duša i ubrzo posle toga, 21. februra 1852, umire. Sahranjen je na groblju manastira Svetog Danila u Moskvi, a 1931. njegovi posmrtni ostaci preneti su na Novodevičje groblje. Nedugo posle toga, 1940, pored Gogolja je sahranjen Mihail Bulgakov.<br /> &nbsp;</p>

Slika Onore de Balzak

Onore de Balzak

<p style="text-align: justify">Rođen je u Turu 1799. godine, gde je njegov otac, seosko dete, napredujući do administracije Kraljevskog saveta, poslat da nadgleda armijsko snabdevanje. Majka mu je iz porodice imućnih pariskih platnara, preko trideset godina mlađa od muža, udata iz računa. Porodično prezime bilo je Balsa, ali ga je društveno pokretljivi otac promenio u Balzak &ndash; Onoreu je ostalo samo da kasnije doda lažnu plemićku oznaku de, u skladu sa svojom ideološkom naklonošću prema starim vrednostima, aristokratiji i monarhiji.<br /> <br /> Najranije detinjstvo proveo je kod dojkinje, odvojen od roditelja, da bi potom bio školovan uz kućne učitelje, dok nije stasao za gimnaziju i poslat u Vandom, odakle je stigao na Sorbonu, na studije. Posle studija, na insistiranje oca, radio je kao činovnik u advokatskoj kancelariji par godina, a onda pobegao iz pravničke profesije glavom bez obzira. Tada rešava da počne da piše: posle neuspeha s dramskim tekstovima, okreće se romanima i to popularnim petparačkim &bdquo;romansama&ldquo; s elementima istorijskog, tajanstvenog, strašnog i neretko komičnog, koje piše pod pseudonimom za pariske časopise, pekući zanat. Sve se češće kreće po pariskim salonima, postaje nezaobilazna figura u društvu, glagoljiv, glasan, duhovit, hvalisav i napadan, pun životne energije, uz to izvrstan pripovedač. Veliki ženskar, govorilo se o mnoštvu afera s pariskim damama. Ipak, njegova ljubav prema udatoj poljskoj grofici Evelini Hanskoj, koja je trajala od 1832. u razdvojenosti, s povremenim ukradenim susretima po Evropi i pismima, krunisana je brakom pet meseci pre Balzakove smrti.<br /> <br /> S prvim romanima koji će se uceloviti u &bdquo;Ljudsku komediju&ldquo; &ndash; ciklus sastavljen od preko 90 dela, &bdquo;koji istovremeno obuhvata istoriju i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa&ldquo;, treba da pruži jednu enciklopedičnu ali živu sliku doba, istinitiju od bilo kojeg istoriografskog izveštaja, jer se oslanja na roman kao sredstvo i na umetničku viziju koja prodire u suštinu pojava. U središtu njegovog dela jeste sukob individue i društva, odnosno borba pojedinca, obdarenog strašću, katkad i opsesijom, da zauzme optimalnu poziciju u svetu, pri čemu je od ključnog značaja uzajamno dejstvo jedinke i sredine &ndash; predstavljene francuskim društvenim sistemom, gde Balzak neprestano tematizuje propadanje moralnih vrednosti, časti i solidarnosti, ljudske osećajnosti, pa i romantičarskog idealizma, pod bespogovornim autoritetom novca u dominantno materijalističkoj kulturi kapitalizma.<br /> <br /> Muž grofice Hanske umro je 1841, međutim, ljubavna priča između pisca i grofove udovice pretrpela je još mnoštvo udara i prepreka, da bi, po razrešenju svih problema, Balzak, već na smrt bolestan, otputovao u Ukrajinu, gde su se on i Evelina venčali u martu 1850. Umro je u avgustu iste godine. Oboje su sahranjeni na groblju Per Lašez.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Louis-Auguste Bisson / Wikimedia Commons</p>

Slika Oskar Vajld

Oskar Vajld

<p style="text-align: justify">Oskar Fingal O&rsquo;Flaherti Vils Vajld rođen je 16. oktobra 1854. godine u Dablinu u znamenitoj porodici irskih intelektualaca. Erudicija, elokvencija i ekscentričnost po kojima je Oskar Vajld kroz život i istoriju postao prepoznatljiv umnogome su poticale iz kuće. <br /> <br /> Diplomiravši na univerzitetu Triniti u Dablinu, Oskar Vajld je nastavio studije na koledžu Modlen u Oksfordu. Redovno je pisao umetničku kritiku i 1881. godine objavio debitantsku zbirku poezije pod nenametljivim naslovom Pesme (Poems).<br /> <br /> Početkom 1882. godine Vajld se otisnuo preko Atlantika i upustio u jednogodišnju turneju po Severnoj Americi, gde je kao samoproklamovani &bdquo;apostol esteticizma&ldquo; držao nesvakidašnja predavanja o savremenoj poeziji i uređivanju enterijera. Do kraja turneje, Vajld je stasao u dendija koji pleni ličnom filozofijom i u umetnika spremnog da krene put književnog ostvarenja.<br /> <br /> Po povratku iz Sjedinjenih Država, Vajld se oženio Konstancom Lojd. Skućivši se u Čelziju, mladi bračni par je uskoro dobio dva sina. Krajem 1886. godine Vajld se prihvatio uređivanja magazina <em>Ženski svet</em> (<em>The Woman&rsquo;s World</em>), u kom je nastojao da afirmiše ženske umetničke i društveno-političke poduhvate. Sredinom 1888. godine, Vajld je objavio <em>Srećnog kraljevića i druge bajke</em>, zbirku romansiranih alegorijskih priča koje je pripovedao svojim sinovima.<br /> <br /> <em>Srećni kraljević </em>obeležio je početak najplodnijeg spisateljskog perioda u Vajldovoj karijeri. Usledile su još dve zbirke kratke proze, iz kojih su se izdvojile humorističke misterije &bdquo;Zločin lorda Artura Sevila&ldquo; i &bdquo;Kantervilski duh&ldquo;. U istom razdoblju nastala je i pripovetka &bdquo;Portret gospodina V. H.&ldquo;, koja kroz intrigu i romansu fabulira književno-istorijske polemike o identitetu mladića kom je Šekspir posvetio svoje sonete. Zbirka <em>Namere</em> iz 1891. godine objedinila je Vajldove eseje i platonističke dijaloge. Vanredan primer Vajldove esejističke proze je &bdquo;Duša čoveka u socijalizmu&ldquo;, nadahnuta društveno-politička rasprava koja priziva utopijsku viziju socijalističkog uređenja kroz individualnu ostvarenost svakog građanina ponaosob. Vajldov jedini roman <em>Slika Dorijana Greja</em> predstavljao je krunu ovog perioda. U februaru 1895. godine postavljena je farsična komedija <em>Važno je zvati se Ernest </em>(<em>The Importance of Being Earnest</em>), koja se ispostavila kao Vajldov poslednji scenski podvig i remek-delo engleske drame.<br /> <br /> Vajldova ljubavna veza sa kapricioznim lordom Alfredom Daglasom imala je za ishod tri skandalozna suđenja u proleće 1895. Doživotno osramoćen i slomljenog zdravlja, Vajld se po puštanju na slobodu sklonio u kontinentalnu Evropu, gde je pod lažnim imenom proveo ostatak života kao izgnanik. <br /> <br /> Skrhan porazima i poniženjima, umro je u Parizu 30. novembra 1900. godine, ne dočekavši novi vek u kom će njegov legat doživeti preporod.</p>

Slika Pjer Šoderlo de Laklo

Pjer Šoderlo de Laklo

<p style="text-align: justify">Pjer Šoderlo de Laklo (1741&ndash;1803) bio je po osnovnoj vokaciji vojni inženjer i oficir koji je stigao do čina generala u Napoleonovoj vojsci. U prvom delu svoje vojničke karijere služio je u artiljerijskoj inžinjeriji kraljevske vojske, menjajući mesta službe &ndash; od La Rošela, preko Strazbura i Grenobla, do Bezansona. Dok je tokom 1779. godine bio angažovan na gradnji odbrambene utvrde protiv Engleza na ostrvu Eks u Atlantiku, počeo je da piše &bdquo;Opasne veze&ldquo;, da bi ih potom nastavio u Parizu tokom šestomesečnog odsustva.<br /> <br /> Još u ranijoj fazi karijere pristupio je masonima, a ostao je zapamćen njegov govor kojim se zalaže za inicijaciju žena u slobodnozidarske lože. Vojna istorija ga pamti po izumu šupljeg đuleta, koje je doprinelo razrešavanju nekih postojećih balističkih problema i povećanju efikasnosti artiljerijskog dejstva. Tokom 18. veka odvijao se proces adresiranja kuća po čitavoj Evropi, pa se u predrevolucionarnim godinama i Laklo uključio svojim predlogom o numeraciji francuskih kuća po arondismanima.<br /> <br /> Snažan uticaj na Lakloov idejni obzor imao je Ruso &ndash; Laklo je usvojio njegovo viđenje istorije društva kao progresivnog kvarenja i vitoperenja čovečanstva, kroz udaljavanje od prirode kao uzora, počev od postanka svojine i ljudskog ugovora. Zbog kritike i raskrinkavanja društva, kao i Ruso, biva prozvan da je nadahnuo, pa tako i &bdquo;izazvao&ldquo; Francusku revoluciju. Čitavog života, u delovanju, govorima i spisima nedvosmisleno se zalaže za jednakost ljudi &ndash; najglasnije za ravnopravnost žena. Pobornik istine i slobodarskih vrednosti, neumorni reformator i legalista, izumitelj i entuzijasta.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Antoine-Alexandre Morel / Wikimedia Commons</p>

Slika Robert Muzil

Robert Muzil

<p style="text-align: justify">Robert Muzil rođen je 6. novembra 1880. godine u Austriji. Budući da je za njega bila predviđena oficirska karijera, pohađao je vojne obrazovne ustanove, da bi 1901. godine završio studije mašinstva. Svoj prvi roman, <em>Pometnja pitomca Terlesa</em>, počeo je da piše je 1902. godine, a objavio ga je 1906, u isto vreme kada je stekao i diplomu filozofije radom iz oblasti teorije saznanja koji mu je utirla put ka akademskoj karijeri. Međutim, Muzil se opredelio da radi kao slobodan pisac, i radio je kao bibliotekar, dopisnik i urednik vojnih novina tokom Prvog svetskog rata u kome je učestvovao kao rezervni oficir. <br /> <br /> Nakon Prvog svetskog rata, Muzil se posvetio literarnoj karijeri, a 1923. dobio je prvu u nizu literarnih nagrada - Klajstovu nagradu za književnost. U periodu od 1925. do 1942. godine posvetio se pisanju svog glavnog dela <em>Čovek bez osobina</em>, čija su se prva dva dela pojavila 1930. godine.. U ovom romanu on opisuje Austrougarsku kraljevinu uoči izbijanja rata i ona postaje simbol krize savremenog društva. Iako je dobio pozitivne kritike, nije uspeo da zaradi mnogo od dela. Tada se seli u Berlin.<br /> <br /> Nakon što su nacionalsocijalisti u maju 1933. godine preuzeli vlast, Muzilu postaje jasno da je u Nemačkoj ugrožen život njegove supruge koja je bila Jevrejka, i od tog trenutka počinju njihove selidbe - najpre u Beč, a onda preko Italije u Švajcarsku, u Cirih, i potom u Ženevu. U to vreme, u Nemačkom Rajhu su njegove knjige bile zabranjene.<br /> <br /> Do kraja života bio je posvećen radu na svom romanu <em>Čovek bez osobina</em> koji nije uspeo da završi sve do svoje smrti 1942. godine. Njegova supruga je objavlila 1952. godine poslednji deo ovog nedovršenog romana.</p>

Slika Šarlota Bronte

Šarlota Bronte

<p style="text-align: justify">Šarlota Bronte (1816&ndash;1855) rođena je u selu Torntonu u zapadnom Jorkširu u Engleskoj. Otac Patrik Bronte bio je poreklom Irac. Završio je klasične nauke na Univerzitetu u Kejmbridžu, a zatim je 1807. godine proizveden u sveštenika anglikanske crkve. Majka je umrla kada je Šarloti bilo pet godina. Šarlota, njene četiri sestre i brat nastavili su da žive sa ocem i veoma religioznom tetkom i vaspitavani su u duhu anglikanstva. Ubrzo su četiri starije sestre, Šarlota, Emili, Elizabet i Marija poslate u školu za žensku decu sveštenika Kauen bridž, u kojoj dve sestre Elizabet i Marija umiru od tuberkuloze. Šarlota i Emili se nakon toga vraćaju kući. Narednih nekoliko godina o njihovom obrazovanju stara se otac. Kada je Šarloti bilo četrnaest godina, upisuje se u školu Rou hed. Posle svega godinu dana Šarlota se vraća kući kako bi podučavala sestre Emili i En. Pet godina kasnije, 1835. godine Šarlota se vraća u školu Rou hed, u kojoj radi kao nastavnica do 1838. godine. Posle iskustva u školi neko nekoliko godina radi kao guvernanta, da bi se ponovo vratila kući u Havort. <br /> <br /> Godine 1842. sa sesetrom Emili putuje u Brisel, gde drži časove engleskog jezika, dok Emili predaje muziku. Već posle nekoliko meseci sestre su prinuđene da se vrate u Englesku zbog smrti tetke. Međutim, Šarlota se vraća u Brisel 1843. godine i tu provodi još godinu dana baveći se raznim poslovima podučavanja. Šarlota je svoj briselski period opisala u romanima <em>Vilet</em> i <em>Profesor</em>. Mada je roman <em>Profesor</em> napisan i ponuđen izdavačima pre ostalih, objavljen je tek posthumno. <br /> <br /> Profesionalni kniževni život Šarlota Bronte započela je objavljivanjem poezije. Pisala je duge narativne pesme i dramske monologe u skladu sa vladajućim poetskim manirom svog vremena. U maju 1846. godine zajedno sa sestrama Emili i En o sopstvenom trošku izdala je zbirku poezije. Knjiga, međutim, nije imala uspeha. Štampana je pod pseudonimima Kurer, Elis i Ekton Bel, koji su označavali imena sestara Šarlote, Emili i En. Već sledeće godine Šarlota, a zatim i njene sestre objavljuju debitantske romane. Najpre Šarlota <em>Džejn Ejr</em>, a zatim i Emili <em>Orkanske visove</em>, pa onda i En <em>Agnes Grej</em>. Njihovi romani spadaju danas u najpoznatija dela viktorijanske i svetske književnosti. Prvi objavljeni roman doneo je Šarloti Bronte veliku popularnost i ona nastavlja da piše romane. <br /> <br /> Pisanje romana <em>Širli</em> prekinuo je niz tragičnih događaja u porodici Bronte &ndash; umire brat i obe sestre, ali Šarlota ipak završava roman i objavljuje ga u maju 1849. Godine 1853. izlazi poslednji od romana koji su objavljeni za Šarlotinog života <em>Vilet</em>. Romani su hvaljeni od viktorijanske kritike zbog pronicljivih zapažanja i refleksija o društvu, a često i osporavani zbog neumornog traganja za načinima izražavanja ženskog glasa i iskustva sveta. Ipak, nijedan nije doživeo uspeh <em>Džejn Ejr</em>. Roman <em>Profesor</em> objavljen je nakon Šarlotine smrti (1857). <br /> <br /> Šarlota Bronte udala se u leto 1954. godine za sveštenika Artura Bela Nikolsa. Umrla je nekoliko meseci kasnije u toku prve trudnoće, u martu 1855. godine.<br /> <br /> &ndash; Aleksandra V. Jovanović</p>

Slika Silvija Plat

Silvija Plat

<p style="text-align: justify">Silvija Plat (1932, Boston) diplomirala je 1955. na Koledžu Smit, a potom je kao Fulbrajtov stipendista pohađala Koledž Njuman na Kembridžu, gde se upoznala sa svojim budućim suprugom Tedom Hjuzom. Poeziju je počela da piše još u detinjstvu, a priče u adolescentskim godinama. Prva zbirka pesama <em>Kolos</em> izlazi 1960. Svoj prvi i jedini roman <em>Stakleno zvono</em> objavila je pod pseudonimom u januaru 1963, nekoliko nedelja pred samoubistvo. <br /> <br /> Godine 1965. zahvaljujući priređivačkom radu Teda Hjuza izlazi <em>Arijel</em>, a 1971. <em>Prelazak preko vode</em> i <em>Zimsko drveće</em>, izbori iz neobjavljenih pesama. Priče, eseje i dnevničke zapise Hjuz objedinjuje 1977. pod naslovom <em>Džoni Penik i Biblija snova</em>. Pulicerova nagrada Silviji Plat dodeljena je posthumno 1982. za <em>Sabrane pesme</em>, a iste će godine biti objavljeni <em>Dnevnici Silvije Plat</em> 1950&ndash;1962.<br /> <br /> Foto:&nbsp;© Giovanni Giovannetti/Grazia Neri / Flickr / Wikimedia Commons</p>

Slika Štefan Cvajg

Štefan Cvajg

<p style="text-align: justify">Austrijski pisac Štefan Cvajg (1881&ndash;1942) rođen je u Beču u imućnoj jevrejskoj porodici. Još dok je bio školarac, počeo je da šalje pesme i članke u književne časopise i da upućuje pisma velikim književnicima svog vremena. Prvu knjigu, zbirku poezije, objavio je sa devetnaeset godina. Tokom dvadsetih i tridesetih godina 20. veka, Cvajg je bio najprevođeniji pisac u Evropi. Pisao je novele i biografije istorijskih ličnosti kojima se proslavio (među kojima su najpoznatije one o Mariji Stjuart, Mariji Antoaneti, Dostojevskom i Ničeu), ali i niz drama, pesama, putopisa i eseja, i prevodio Bodlera, Verlena i Verharena. Najveću popularnost je stekao knjigom <em>Zvezdani časovi čovečanstva</em>, zbirkom od dvanaest kratkih eseja o znamenitim ličnostima i događajima. Način na koji je predstavljao istorijske ličnosti ostao je nenadmašan &ndash; bez suvišnih i nebitnih podataka, a uz detaljno opisivanje epizoda po kojima su te ličnosti bile slavne.<br /> <br /> Cvajgove knjige su naširoko osuđivane a kasnije i zabranjene. Nacionalsocijalisti su bili u usponu i u Austriji, agitovali su za uniju sa Nemačkom. Tokom političkih nemira početkom 1934. godine, policajci su stigli u Cvajgovu kuću, zahtevajući da je pretraže u potrazi za oružjem. Čim su otišli, Cvajg je spakovao kofere za London, gde je boravio do 1940. sa saznanjem da se njegovo ime nalazi u Hitlerovoj tzv. crnoj knjizi. Zato odlazi dalje. Najpre u Njujork, a ubrzo potom u Brazil, u grad Petropolis.<br /> <br /> Idealista posvećen ideji o mogućnost sloge među ideologijama, klasama i narodima, uveren da se nesporazumi mogu otkloniti, duboko je patio što je Evropa utonula u krvavo varvarstvo. Zbog toga je zajedno sa suprugom izvršio samoubistvo u februaru 1942. u svom domu koji je danas njegova spomen-kuća <em>Casa Stefan Zweig</em>.</p>

Slika Tomas Hardi

Tomas Hardi

<p style="text-align: justify">Tomas Hardi je rođen 2. juna 1840.u Hajer Bokhemptonu, u parohiji Stinsford u Dorsetu, kao najstarije od četvoro dece Tomasa i Džemime Hardi. Odmalena studiozan i sklon samostalnom obrazovanju, Hardi se okrenuo proučavanju poezije, te prve stihove piše 1860. Godine 1891.Tomas Hardi objavljuje <em>Tes od roda D&rsquo;Erbervila</em> (<em>Tess of the d&rsquo;Urbervilles</em>), roman koji su neki kritičari smatrali nemoralnim, ali su njihovi komentari u ovom slučaju bili umereni u odnosu na one koje će izazvati <em>Neznani Džud</em> (<em>Jude the Obscure</em>) 1895. godine. Nakon takvog prijema, Hardi će napustiti pisanje proze i posvetiti se poeziji. <br /> <br /> Iako je godinama u braku Tomasa i Eme Hardi vladalo otuđenje, neke od najlepših njegovih pesama inspirisane su upravo odnosom sa Emom. Godine 1898. objavljuje <em>Wessex Poems</em>, kolekciju pesama u kojoj su se našle i prerađene verzije pesama iz 1860. Godine 1912. Ema umire, a Hardi, duboko pogođen kajanjem, piše pesme koje se smatraju vrhuncem njegovog poetskog izraza (<em>After a Journey</em>, <em>The Voice</em>, <em>Poems of 1912-13</em>). Hardi se ponovo ženi 1914. Njegova izabranica Florens Emili Dagdejl, gotovo četrdeset godina mlađa od njega, zaslužna je za Hardijevu produktivnost u starijim godinama, jer se predano starala o njegovom zdravlju, udobnosti i privatnosti. Tomas Hardi je umro 11. januara 1928. godine, odlikovan raznim počastima, uključujući i Orden za zasluge, 1910. godine.</p>

Slika Viktor Igo

Viktor Igo

<p style="text-align: justify">Viktor-Mari Igo (<em>Victor-Marie Hugo</em>) rodio se 1802. u Bezansonu, kao treći sin bonapartističkog oficira koji je službovao na Korzici, u Napulju, Madridu i &bdquo;Vandejke&ldquo; rođene u Nantu, žene čvrstog karaktera i roajalističkih ubeđenja. Viktor Igo i njegova braća se u detinjstvu s roditeljima često sele, te se zatim zbog roditeljske nesloge i razdvajanja vraćaju u Pariz s majkom, s kojom će živeti do njene prerane smrti (1821). Od mladalačkih dana Igo piše pesme, osvaja pesničke nagrade, objavljuje u književnim časopisima. Godine 1822. Igo objavljuje prvu zbirku pesama, <em>Ode i različite pesme</em>. Te iste godine pesnik stupa u brak sa Adelom Fuše (<em>Adèle Foucher</em>), svojom ljubavi iz detinjstva. U tom braku rodiće se petoro dece: jedno umire gotovo odmah po rođenju. Od preostalih četvoro, pesnika će nadživeti samo jedno, psihički obolela Adela. Samo će jedan Igoov sin imati potomstvo o kome će pesnik brinuti u svojim poznim godinama. Iako sa Adelom Fuše ostaje u braku do njene smrti (1868), već od 1833. pesnik otpočinje ljubavnu vezu s glumicom Žilijetom Drue (<em>Juliette Drouet</em>). Ova veza trajaće pola veka, a 1883. umire i Žilijeta koju je Igo takođe nadživeo. Uprkos drugim Igoovim vezama i avanturama, Žilijeta Drue je svoju nesmanjenu ljubav i privrženost piscu iskazivala tokom svih tih godina i bila mu je veliki oslonac u mnogim životnim nedaćama, kao što je njegov egzil u doba Drugog carstva. <br /> <br /> Od objavljivanja prve zbirke pesama, Igo sve do četrdesetih godina XIX veka gotovo u pravilnim razmacima objavljuje više zbirki lirske poezije: <em>Ode i balade</em> (1826), <em>Orijentalke</em> ili još u prevodu <em>Istočnjačke pesme</em> (1829), <em>Jesenje lišće</em> (1831), <em>Sutonske pesme</em> (1835), zatim zbirke <em>Unutarnji glasovi</em> (1837) i <em>Zraci i senke</em> (1840). U isto to doba, pisac niže i pozorišne uspehe iako su neki od njegovih pozorišnih komada bili na udaru cenzure: od <em>Kromvela</em> (naročito je značajan njegov predgovor, kao manifest romantičarske škole; 1827), preko <em>Ernani</em> (1830), slede <em>Marion Delorm</em> (1830, cenzurisan dve godine ranije), <em>Kralj se zabavlja</em> (1832, cenzurisan) <em>Lukrecija Bordžija i Marija Tjudor</em> (1833), <em>Ruj Blaz</em> (1838) i drugi. Igoova spisateljska delatnost toliko je raznovrsna i bogata da svih tih godina on neumorno izdaje i svoje prve romane: <em>Han Islanđanin</em> (1823), <em>Bug Žargal</em> (1826), <em>Poslednji dani osuđenika na smrt</em> (1829), <em>Bogorodičina crkva u Parizu</em> (1831), dužu novelu ili kraći roman <em>Klod Ge</em> (1834). <br /> <br /> Prekretnicu u Igoovom radu ali i u privatnom životu predstavlja godina 1843. U martu te godine, premijera Igoovog komada <em>Plemići</em> (komad poznat i pod imenom <em>Birgrafovi</em>) ne doživljava željeni uspeh i skinuta je s repertoara posle trideset i tri izvođenja. Mnogo je važniji međutim tragičan događaj iz septembra iste godine: Igoova kćerka Leopoldina, koja se te iste godine udala, nesrećnim slučajem zajedno sa svojim mužem utapa se u Seni. Narednih devet godina Igo ništa ne objavljuje već se okreće politici i društvenom angažmanu: postaje per Francuske od 1845, a zatim kada 1848. izbija Revolucija, poslanik u Ustavotvornoj (1848), te u Zakonodavnoj skupštini Druge republike (između 1849 i 1851). Iako se prethodno zalagao za izbor Luja Bonaparte za predsednika, Napoleonova sve veća autoritarnost, a zatim i njegov državni udar 2. decembra 1851, Igoa nedvosmisleno svrstavaju među protivnike novog režima. Pesnik tada napušta zemlju, a 1852. novi car, Napoleon III i zvanično ga proteruje iz Francuske. Te iste godine, Igo se oglašava pamfletom <em>Napoleon mali</em>, te je proteran i iz Belgije u koju se u prvom trenutku sklonio. <br /> <br /> Tada se pesnik nastanjuje na ostrvu Džerzi u Lamanšu (<em>Jersey</em>, u arhipelagu Anglonormanskih ostrva u engleskom posedu), a tri godine kasnije, proteran i sa Džerzija zbog svoje borbenosti, prelazi na drugo, obližnje ostrvo, Gernzi (<em>Guernesey</em>) gde provodi narednih petnaest godina, sve do povratka u Francusku 1870. Njegov uticaj na književne događaje i na mlade pisce u Francuskoj niukoliko međutim ne jenjava, tim pre što u ovom razdoblju Igo piše svoja najveća dela. Vrhunce njegovog pesničkog stvaralaštva predstavljaju zbirka angažovane i satirične poezije, <em>Kazne</em>, napisana protiv Napoleona III (1853), zatim lirska zbirka <em>Kontemplacije</em> (1856) kao i lirsko-epska zbirka o istoriji sveta <em>Legenda vekova</em> (u tri serije: 1859, 1877, 1883). Piše i drugu poeziju, neke od njegovih poema objavljene su tek posthumno (<em>Satanin kraj</em> 1886, <em>Bog</em> 1891). Pored poezije, Igo piše i objavljuje roman <em>Jadnici</em> (1862), započet mnogo ranije, još 1845, koji mu donosi svetsku slavu i veliko bogatstvo. U egzilu objavljuje još dva romana <em>Pomorci</em> (1866) i <em>Čovek koji se smeje</em> (1869), nastavlja da piše i pozorišne komade, piše eseje, crta i slika. No, Igo ne samo da mnogo radi i zarađuje, već na razne načine pomaže siromasima, namenjujući značajne sume novca i prihode od određenih izdanja svojih dela u dobrotvorne svrhe, a godinama priređuje nedeljne obroke za siromašnu decu. <br /> <br /> Tek po padu Napoleona III u francusko-pruskom ratu Igo se vraća u Pariz, gde je dočekan s oduševljenjem. Po povratku se odmah uključuje u politički život, postaje narodni poslanik, zatim i senator, sve do svoje smrti. U to doba objavljuje još jedan roman, posvećen Francuskoj revoluciji, <em>Devedeset treća</em> (1874), svoje sabrane političke govore i druge spise. Njegova popularnost sve je veća, te mu za sedamdeset deveti rođendan 26. februara 1881. Pariz priređuje velelepnu svečanost: na taj dan &ldquo;stotine hiljada ljudi&rdquo; (po izvorima čak njih 600 000) defiluje ispod prozora njegovog stana i zgrade kako bi mu odalo počast. Ulica u kojoj tada stanuje, u neposrednoj blizini Trijumfalne kapije, od te godine nosi ime &ldquo;Avenija Viktora Igoa&rdquo;. Pisac umire 15. maja 1885., a njegovi posmrtni ostaci preneti su u Panteon.<br /> <br /> Igoovo delo toliko je raznovrsno i ogromno da je ovde teško pobrojati njegovu celokupnu umetničku zaostavštinu: za njim ostaju zbirke pesama i poeme, pozorišni komadi, romani i novele, politički govori, književni eseji, putopisi, obimna prepiska, crteži i slike. Njegova dela prevedena su na mnoge svetske jezike. Što se Srbije tiče, interesovanje kod nas rodilo se još četrdesetih godina XIX veka otkada su gotovo svi Igoovi romani prevođeni neposredno po njihovom objavljivanju u Francuskoj. Više Igoovih pozorišnih komada igrano je još u XIX veku u pozorištima po Srbiji. Svojim političkim govorom &ldquo;Za Srbiju&rdquo; iz 1876. u kome je ukazao na patnje srpskog naroda u srpsko-turskim ratovima stekao je kod nas posebno uvažavanje. Što se Igoove poezije tiče, iako su se mnogi naši pesnici, prevodioci i književni poslenici cenili njegovo pesničko stvaralaštvo i okušali se u njegovom prevođenju (Dragiša Stanojević, Jovan Skerlić, Milan Rakić, Vojislav Ilić Mlađi, Sima Pandurović, u novije vreme Kolja Mićević, Nikola Bertolino), nijedna Igoova pesnička zbirka nije u celosti prevedena.<br /> <br /> Uvažavan i hvaljen, ali i osporavan i kritikovan, Igo pleni kako svojom snažnom ličnošću i nepokolebljivim angažmanom za pravdu tako i izuzetnom spisateljskom uobraziljom i silinom misli i reči, konačno svojom verom u prosvetiteljsku ulogu književnosti. Od &ldquo;uzvišenog deteta&rdquo; (Šatobrijan), vođe romantičarske škole, akademika, prognanika, zatim narodnog tribuna, Igo je izrastao u gorostasa francuske književnosti.<br /> <br /> Foto: Étienne Carjat 1876</p>

Slika Vilijam Mejkpis Tekeri

Vilijam Mejkpis Tekeri

<p style="text-align: justify">Slavni autor <em>Vašara taštine</em> i <em>Sećanja Barija Lindona</em> rođen je u Kalkuti 1811, gde je njegov otac Ričmond Tekeri bio na visokom položaju u Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji.&nbsp;Njegova majka An Bičer radila je takođe za ovu moćnu trgovačku kompaniju. Kada je Vilijam Mejkpis imao samo pet godina, otac mu je preminuo, pa ga je majka poslala u Englesku, gde je stekao izvanredno obrazovanje, ali kako hroničari tvrde, na svoje talente nije umeo da primeni rigoroznu radnu disciplinu. Ali kada je uspeo da usmeri svoj talenat na pisanje, tada je počeo plodonosan rad u kome su se nizali romani, novinski članci, kratke priče, skečevi i predavanja.<br /> <br /> Njegov privatan život, međutim, nije bio tako bogat. Posle svega nekoliko godina braka, njegova supruga je počela da oboleva od depresije, i tokom godina izgubila kontakt sa stvarnošću. Njih dvoje dobili su tri ćerke, od kojih su jednu izgubili u ranom detinjstvu. Usled neizlečive bolesti svoje supruge, Tekeri se bavio odgojem ćerki, ali je imao i bogat društveni život.<br /> <br /> Pre nego što je počeo da piše romane, Tekeri je bio cenjeni saradnik nekoliko redakcija. Devetnaesti vek je bio doba procvata štampe, a naročito časopisa, razvijanih kako bi se udovoljilo čitalačkim potrebama srednje klase koja je sve više jačala. Tekeri je pisao članke na različite teme, a neke od najboljih je sakupio i objavio u nekoliko dela. Iz tog perioda najpoznatiji je njegov pikarski roman, dosad nepreveden na srpski jezik, <em>Sećanja Barija Lindona</em> (prvobitno objavljen 1844, a onda revidiran 1856), po kome je Stenli Kjubrik snimio film 1975. godine. Posle tog romana okušao se u pisanju istorijskih romana, <em>Knjige o snobovima</em> (1848) i <em>Vašara taštine</em> (1847&ndash;1848), kojim se proslavio i zauzeo važno mesto na engleskoj književnoj sceni.<br /> <br /> Vilijam Mejkpis Tekeri je u to doba bio jedini rival Čarlsu Dikensu. Njegovi prikazi savremenog života bili su realistični i kao takvi prihvaćeni i u samom društvu. Kao izuzetan profesionalac, on je pisao romane, priče, eseje i stihove za svoju publiku, i držao predavanja jer je uživao izvestan ugled. Tokom 19. veka njegov književni status nije bio uzdrman. Dvadeseti vek je, međutim, doneo mnoge promene na društvenom i književnom planu zbog čega su pisci 19. veka izgubili na popularnosti među čitaocima.<br /> <br /> Neposredno pred Božić 1863. godine Tekeri je doživeo moždani udar. Njegovo telo je pronađeno sutradan, u krevetu. Preminuo je iznenada, u pedeset drugoj godini, a njegova smrt je potresla kako porodicu i prijatelje tako i njegove čitaoce. Njegovom ispraćaju u Kensington gardenu prisustvovalo je sedam hiljada ljudi, a slavni vajar te epohe Karlo Maroketi načinio je njegovu spomen-bistu koja se nalazi u Vestminsterskoj opatiji.</p>

Slika Vilijam Šekspir

Vilijam Šekspir

<p style="text-align: justify">Vilijam Šekspir (1564&ndash;1616), najveći engleski dramski pisac. Opus njegovog dela čini 38 drama, 154 soneta i dve narativne poeme. O Šekspirovom životu postoji vrlo malo konkretnih podataka potkrepljenih dokumentima. Na osnovu zapisa iz parohijske crkve u Stratfordu, pouzdano se zna da je Vilijam kršten 26. aprila 1564, da se 1582. G. oženio se Anom Hatavej i da su 6 meseci nakon venčanja dobili kćerku Suzanu, a 2 godine potom blizance Džudit i Hamneta. Krajem osamdesetih godina 16. v. je došao u London i od toga doba su se njegovi komadi mogli prikazivati samo u izvođenju glumačke družine &bdquo;Ljudi lorda Čemberlena&ldquo;, čiji su vlasnici bili nekoliko glumaca i Šekspir, koja je uskoro postala vodeća družina u Londonu. Biografi najčešće dele njegovo stvaralaštvo na tri perioda: rani, srednji i pozni. (Rani period: <em>Romeo i Julija, sva tri dela istorijske drame Henri IV, Tit Andronik, Mletački trgovac, Ričard II, San letnje noći, Uzaludni ljubavni trud, Dva plemića iz Verone, Komedija nesporazuma, Ukroćena goropad, Mnogo vike ni oko čega, Vesele žene vindzorske, Bogojavljenska noć; srednji: Otelo, Kralj Lir i Magbet, ali i Troil i Kresida, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Timon Atinjanin, Ravnom merom, Sve je dobro što se dobro svrši, </em>pozni:<em> Bura, Zimska bajka, Simbelin i Perkile</em>.) Šekspir je proveo poslednjih pet godina života u Stratfordu kao bogat čovek. Umro je 23. aprila 1616. godine i sahranjen je u Crkvi Svetog Trojstva u Stratfordu. 1623. godine Šekspirovi drugovi i dugogodišnji članovi glumačke družine objavili su njegova sabrana dela u knjizi danas poznatoj pod nazivom Prvi folio u kojoj su drame grupisane po vrstama &ndash; komedije, istorijske drame i tragedije. Pažljivim proučavanjem samih drama ustanovljena je približna hronologija Šekspirovih dela.</p>

Slika Vilijam Somerset Mom

Vilijam Somerset Mom

<p style="text-align: justify">Vilijam Somerset Mom rođen je 1874. godine i živeo je u Parizu do svoje desete. Obrazovao se u Kraljevoj školi u Kenterberiju i na Univerzitetu u Hajdelbergu. Pohađao je zatim Medicinski fakultet pri Bolnici Svetog Tome u Londonu, s namerom da postane lekar. Uspeh prvog njegovog romana <em>Liza iz Lambeta</em>, objavljenog 1897, prevagnuo je da se konačno posveti pozivu pisca. <em>Ljudski okovi</em>, Momovo prvo istinsko remek-delo, izašli su 1915, a s objavljivanjem romana <em>Mesec i stoparac</em> 1919. njegova reputacija romanopisca sasvim je učvršćena. Istovremeno je izašao na glas i kao uspešan pisac dramskih komada i pripovedaka. Pored toga je pisao putopise, eseje, kritike i dva autobiografska dela, <em>The Summing Up</em> (<em>Sažetak</em>) i <em>A Writer&rsquo;s Notebook</em> (<em>Piščeva beležnica</em>).<br /> <br /> Godine 1927. Mom se nastanio na jugu Francuske i tamo je živeo sve do svoje smrti 1965.&nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x