Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Kako pronaći vreme za čitanje čak i kada nemate vremena

Možda vas ne očekuje dugo putovanje tokom kojeg biste mogli na miru da čitate. Možda i želite da čitate najnovije bestselere o kojima pričaju vaši prijatelji, ali ipak sve slobodno vreme provodite gledajući neku televizijsku emisiju. Ili možda imate decu.

Ovog leta nema izgovora! Nije tako teško pronaći malo vremena za čitanje – to je dobro za vaš mozak, a i čini vas zanimljivijim društvom uz večeru. Neka vam saveti stručnjaka pomognu u tome.
Ukradite malo od vremena koje posvećujute društvenim mrežama

Baš zbog toga što ste znali da ćemo ovo reći, ne znači da nema istine u tome. Prema Fejsbuku, korisnici provedu oko 50 minuta dnevno na njegovim platformama (uključujući Instagram i Mesendžer). Prepolovite to vreme i biće vam dovoljno da pročitate poglavlje ili dva.

„Prekinite da govorite da ćete naći vreme za čitanje. Počnite da govorite da ćete stvoriti vreme za čitanje“ - kaže Majk Gardner, stručnjak za upravljanje vremenom.

Ugovorite sastanak sa knjigom

„U stvari, zabeležite to u svom kalendaru i upišite u dnevni raspored‟, kaže Šeli Diaz, izdavač časopisa o književnosti. „Ponašajte se kao da ste na pravom sastanku, nemojte proveravati svoj telefon ili sat ako ne želite. Vaš sastanak može trajati određeno vreme, još ako ga budete merili u stranicama, nećete ga doživeti kao obavezu. Zapišite u svoj rokovnik: 'Sastanak u 4 po podne u dužini od 30 stranica'.‟

Postignite više stvari u isto vreme

Uvek držite knjigu u svojoj torbi u slučaju da se nađete u redu ili čekate nešto. Pročitajte po nekoliko redova bilo čega, za vreme ručka, dok čekate dete da završi čas plivanja, ili dok sedite u čekaonici kod lekara. To su ti delići vremena koje obično provedemo gledajući u telefon samo zato što nemamo drugu opciju pri ruci, a ovako imamo rešenje –  knjiga pri ruci. A možete i da slušate audio knjige dok obavljate kućne poslove, perete sudove, veš ili se tuširate.

Šta da čitam?

Naravno da možete čitati sve što vam u trenutku dođe pod ruku. Ali evo knjiga koje se lako mogu ostaviti i lako im se možete vratiti kada to poželite.

Kuvari. Puno njih uključuju memoare autora ili duge priče vezane za neke predele u Italiji gde je i nastao neki recept, itd. Možete da čitate po nekoliko stranica.
Redakcija Lagune preporučuje ove: „Svetogorski kuvar‟, „Recite zbogom pšenici‟, „Plazma Plazmastičarnica‟.

Knjige pisane iz više uglova. U romanima u kojima se menjaju naratorski glasovi lako možete da nađete mesto na kome ćete stati sa čitanjem, kaže urednica „Booklista‟ Rebeka Vnuk.

Redakcija Lagune preporučuje: „Atlas oblaka‟ Dejvida Mičela, „Devojka koja je pisala svilom‟ Keli Estiz, ili čudesno isprepletene naratore u romanu Žozea Saramaga „Sedam sunaca i sedam luna‟.

Komedije. Neki izdavači preporučuju lako letnje štivo kome možete lako da se vratite. 

Redakcija Lagune preporučuje: „Poštašavili‟ Terija Pračeta, „Čovek po imenu Uve‟ Fredrika Bakmana ili „Pisma iz Srbije‟ Bojana Ljubenovića i „Zovem se mama‟ Jelice Greganović.

Zbirke eseja. Njihova kratka forma najčešće ne obavezuje čitaoca da ih linearno čita. Može da pravi pauze u čitanju i vraća im se.

Redakcija Lagune preporučuje: Pekićeva „Pisma iz tuđine‟ ili „Kratku istoriju bezmalo svačega‟ Bila Brajsona.

http://hellogiggles.com

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Bil Brajson

Bil Brajson

<p style="text-align: justify">Bil Brajson rođen je 1951. godine u De Moinu u Ajovi. Na svom prvom putovanju po Evropi, s rancem na leđima 1973, dospeo je i u Englesku, gde je upoznao ženu koja će mu postati supruga i rešio da se skrasi. Piše putopisne članke za Tajms i Indipendent. Do 1995. živeo je sa ženom i četvoro dece u Severnom Jorkširu, a potom odlučio da se vrati u Sjedinjene Države i preselio se s porodicom u Hanover u Nju Hempširu. Osam godina kasnije rešio se na još jedan povratak, i Brajsonovi od 2003. ponovo žive u Engleskoj.<br /> <br /> Prva Brajsonova knjiga bio je urnebesni putopis <em>The Lost Continent</em> (<em>Izgubljeni kontinent</em>), u kome je opisao putovanja po malim američkim gradovima u starom ševroletu svoje majke. Od tada je objavio, između ostalog, <em>A Walk in the Woods</em> (<em>Šetnja po šumi</em>), <em>I`m a Stranger Here Myself </em>(<em>I ja sam ovde stranac</em>), <em>The Mother Tongue </em>(<em>Maternji jezik</em>) i <em>Bill Bryson`s African Diary</em> (<em>Afrički dnevnik Bila Brajsona</em>). Pored duhovitog putopisa <em>Ni ovde ni tamo: putešestvija po Evropi</em>, Laguna je objavila i <em>A short History of Nearly Everything</em> (<em>Kratka istorija bezmalo svačega</em>). <br /> <br /> Bil Brajson je za <em>Kratku istoriju bezmalo svačega </em>dobio 2005. <em>Dekartovu </em>nagradu koju EU dodeljuje za izuzetna međunarodna ostvarenja u oblasti nauke. <em>Kratka istorija bezmalo svačega</em> je takođe dobila nagradu <em>Aventis</em> u kategoriji naučnih knjiga 2004.<a href="http://www.booksattransworld.co.uk/billbryson/" target="_blank"><br /> </a><br /> <span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="http://www.booksattransworld.co.uk/billbryson/" data-value="http://www.booksattransworld.co.uk/billbryson/"><span class="ql-link-text">http://www.booksattransworld.co.uk/billbryson/</span></span></p>

Slika Bojan Ljubenović

Bojan Ljubenović

<p style="text-align: justify">Bojan Ljubenović<br /> Rođen 1972. godine u Beogradu.<br /> Uređuje rubriku TRN u &bdquo;Večernjim novostima&ldquo;.<br /> <br /> Objavio:<br /> <br /> <em>Pisma iz Beograda</em>, aforizmi, 1998. <br /> <em>Pocepani suncobran</em>, aforizmi o deci 2002. <br /> <em>Beograd, live</em>, aforizmi o Beogradu 2006. <br /> Zastupljen je u zbirci kratkih antiratnih priča <em>Legenda za upućene</em> (B92, 1992. god)<br /> Koautor knjige <em>Metafore dr Zorana Đinđića</em>, 2004. <br /> <em>Triput sečem i opet kratko</em>, satirične priče 2009.<br /> <em>Smejalice</em>, aforizmi za decu i detinjaste 2012. <br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi 2013.<br /> <em>Pisma iz Srbije</em>, 2014.<br /> <em>Trn u oku</em>, politički aforizmi, 2015.<br /> <em>Knjiga za zaljubljene dečake</em>, <em>Knjiga za zaljubljene devojčice</em>, 2015.<br /> <em>Crvena zvezda, moj fudbalski klub</em>, <em>Partizan, moj fudbalski klu</em>b, 2016.<br /> <em>Uki, mali fudbaler</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Luna, mala teniserka</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Vuk, mali glumac</em>, roman za decu, 2017.<br /> <em>Zanimljivi bukvar sa istorijskom čitankom za decu u rasejanju</em>, 2018.<br /> <em>Ljubav za poneti</em>, aforizmi o ljubavi, dopunjeno izdanje, 2018.<br /> <em>Naši fudbaleri na Mundijalima</em>, sportska knjiga za decu , 2018. <br /> <br /> Nagrade:<br /> <br /> &bdquo;Mladi jež&ldquo; 2000., za najboljeg mladog satiričara Jugoslavije.<br /> Prva nagrada 2007., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Vladimir Bulatović VIB&ldquo; 2007., nagrada lista Politika za doprinos srpskoj satiri.<br /> Prva nagrada 2008., za najbolju kratku priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Jovan Hadži Kostić&ldquo; 2009., nagrada lista Večernje novosti za novinsku satiru.<br /> Treća nagrada 2010., za aforizme na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2010., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Triput sečem i opet kratko</em>.<br /> &bdquo;Vuko Bezarević&ldquo; 2013., nagrada za najbolju satiričnu priču na Festivalu u Pljevljima (Crna Gora).<br /> &bdquo;Letnji erski kabare&ldquo;, Čajetina 2013., prva nagrada za dečje aforizme.<br /> &bdquo;Dragiša Kašiković&ldquo; 2014., za satirično stvaralaštvo.<br /> Treća nagrada 2014., za satiričnu priču na Šabačkoj čivijadi.<br /> &bdquo;Tipar&ldquo; 2015., nagrada za najbolju satiričnu knjigu na prostoru bivše Jugoslavije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>, Festival u Pljevljima, Crna Gora.<br /> &bdquo;Radoje Domanović&ldquo; 2015., nagrada Udruženja književnika Srbije za knjigu <em>Pisma iz Srbije</em>.<br /> &bdquo;Interfer&ldquo; 2017., nagrada za novinsku reportažu na Internacionalnom festivalu novinskih reportaža.<br /> &bdquo;Zlatna značka&ldquo; 2018. Kulturno-prosvetne zajednice Srbije</p>

Slika Borislav Pekić

Borislav Pekić

<p style="text-align: justify">Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, romansijer, dramski pisac i filmski scenarista, rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Te iste godine osuđen je na petnaest godina strogog zatvora sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru. <br /> <br /> Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1958. oženio se arhitektom Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića. Te godine je dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu za originalni scenario, koji je raspisao &bdquo;Lovćen film&ldquo;. Godine 1959. počinje da radi kao dramaturg i scenarista za ovu filmsku kuću, a iste godine sa Ljiljanom dobija ćerku Aleksandru. Na početku svog književnog stvaralaštva pisao je scenarija za različita filmska preduzeća. Prema njegovom tekstu &bdquo;Dan četrnaesti&rdquo; snimljen je film koji je 1961. godine predstavljao Jugoslaviju na filmskom festivalu u Kanu. <br /> <br /> Godine 1965. objavljuje svoj prvi roman &bdquo;Vreme čuda&rdquo;. Od tada se posvećuje isključivo pisanju. Piše prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Član je uredništva &bdquo;Književnih novina&rdquo; od 1968. do 1969. godine i saradnik u časopisima &bdquo;Stvaranje&rdquo;, &bdquo;Književnost&rdquo;, &bdquo;Savremenik&rdquo; i &bdquo;Književna reč&rdquo;, kao i u brojnim novinama i dnevnim listovima. Za drugi roman, &bdquo;Hodočašće Arsenija Njegovana&rdquo; (1970), dobija prestižnu Ninovu nagradu za roman godine. Nakon odluke da se sa porodicom privremeno preseli u London 1970. vlasti mu bez obrazloženja oduzimaju pasoš. Posle godinu dana uspeo je da se pridruži porodici u Londonu, ali za jugoslovenske vlasti postaje persona non grata. Kratki roman &bdquo;Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana&rdquo; objavljen je u izdanju &bdquo;Slova ljubve&ldquo; iz Beograda tek 1975. godine (iako je napisan znatno ranije, ali Pekić nije uspeo da pronađe izdavača koji bi se usudio da objavljuje njegova književna dela). <br /> <br /> Rukopis sotije &bdquo;Kako upokojiti vampira&rdquo; izabran je na anonimnom književnom konkursu Udruženih izdavača i štampan 1977. godine. Sledi kratak roman &bdquo;Odbrana i poslednji dani&rdquo; (1977). Njegovo kapitalno delo, saga-fantazmagorija &bdquo;Zlatno runo&rdquo;, objavljuje se u sedam tomova (1978&ndash;1986), za koje Pekić 1987. godine dobija &bdquo;Njegoševu nagradu&ldquo;. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih na srpskom jeziku od 1982. do 1992. godine. <br /> <br /> Žanr-romanom &bdquo;Besnilo&rdquo; (1983), svojevrsnom apokaliptičkom vizijom sveta u kojem živimo, Pekić je odstupio iz istorijske tematike &bdquo;Zlatnog runa&rdquo; i napisao delo sa elementima trilera. Taj roman, zahvaljujući svojoj tematskoj provokativnosti, postao je bestseler i doživeo veliki broj izdanja. Po mišljenu čitalaca, &bdquo;Besnilo&rdquo; je, pored &bdquo;Godina koje su pojeli skakavci&rdquo;, ušlo u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnosti objavljenih od 1982. do 1992. godine. U sledećem, antropološkom romanu 1999, objavljenom 1984, za koji 1985. godine dobija nagradu za naučnu fantastiku, Pekić ostaje na tragu te uzbudljive fantastične utopije. <br /> <br /> Krajem 1984. godine, u izdanju &bdquo;Partizanske knjige&ldquo; iz Beograda, izašla su Pekićeva &bdquo;Odabrana dela&rdquo; u 12 knjiga, za koja je dobio &bdquo;Nagradu Udruženja književnika Srbije&ldquo;. Časopis &bdquo;Književnost&rdquo; dodeljuje mu 1986. godine, povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa, specijalnu &bdquo;Povelju&ldquo;. &bdquo;Nolit&ldquo; objavljuje zbirku gotskih priča &bdquo;Novi Jerusalim&rdquo; 1988. godine. Za roman-epos &bdquo;Atlantida&rdquo; (1988) dobija &bdquo;Goranovu nagradu&ldquo;. Autobiografsko- memoarska proza &bdquo;Godine koje su pojeli skakavci&rdquo; (prvi tom) proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini i za kratko vreme doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom dobija 1989. godine nagradu &bdquo;Miloš Crnjanski&ldquo; za memoarsku prozu. Iste godine &bdquo;Srpska književna zadruga&ldquo; objavljuje njegovu fantazmagoriju &bdquo;Argonautika&rdquo;. Povelju &bdquo;Majska rukovanja&ldquo; za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od Doma omladine &bdquo;Budo Tomović&ldquo; iz Podgorice. &bdquo;Pisma iz tuđine&rdquo; (1987), &bdquo;Nova pisma iz tuđine&rdquo; (1989, nagrada Sent-Andreje &bdquo;Jakov Ignjatović&ldquo; u Budimpešti 1990. godine) i &bdquo;Poslednja pisma iz tuđine&rdquo; (1991, godišnja nagrada Grafičkog ateljea &bdquo;Dereta&ldquo; za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u Pekićev publicistički stvaralački domen. Esejistička proza &bdquo;Sentimentalna povest britanskog carstva&rdquo; objavljena je posthumno 1992. godine i za nju je 1993. dobio Počasnu nagradu BIGZ-a. <br /> <br /> Borislav Pekić je autor i oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Pozorišni komad &bdquo;Korešpodencija&rdquo; beleži 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru Ateljea 212. Između ostalih dramskih dela izvođena su &bdquo;Generali ili srodstvo po oružju&rdquo; (1972, nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 189. stepenik (1982, Prva nagrada Radio Zagreba), a povodom &bdquo;Dana Radio televizije Beograd&ldquo; godine 1987. dodeljena mu je diploma za osvojenu prvu nagradu na konkursu u kategoriji radiodramskih emisija. Drami &bdquo;Kako zabavljati gospodina Martina&rdquo; dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada pozorišta u Kruševcu &bdquo;Kneginja Milica&ldquo; (1991) i iste godine plaketa &bdquo;Pečat&ldquo; Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge. <br /> <br /> Dela su mu prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.<br /> <br /> Godine 1990. postaje jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista &bdquo;Demokratija&rdquo;, glasila Demokratske stranke i prvog demokratskog glasa Srbije. <br /> <br /> Pekić je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik Srpskog PEN-centra, član Engleskog PEN-centra, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije BBC-ja. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih umetnika i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević posthumno ga je odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa &bdquo;Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni&ldquo; povodom 50. godišnjice jugoslovenskog igranog filma. <br /> <br /> Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. <br /> <br /> Posle njegove smrti u Beogradu je osnovan Fond &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;, čiji su osnivači Srpski PEN-centar, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ministarstvo kulture, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dela, staranje o piščevoj zaostavštini kao i projekti &bdquo;Borislav Pekić našoj deci&ldquo; i godišnja dodela nagrade &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za književna dela u nastajanju. Fond redovno objavljuje i publikaciju &bdquo;Anali Borislava Pekića&rdquo;. Pisci koji su dobili nagradu Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo; za nova dela vremenom su postali afirmisani stvaraoci savremene srpske književnosti. U &bdquo;Analima Borislava Pekića&rdquo; svake godine se štampaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i odlomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira. <br /> <br /> Nakon piščeve smrti brigu o publikovanju njegovih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz zaostavštine, kao i sajt www.borislavpekic.com, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra Pekić.<br /> <br /> Izdavačka kuća &bdquo;Laguna&ldquo;, prvi put u Pekićevom umetničkom stvaralaštvu, objavljuje njegova celokupna književna dela u 14 knjiga.</p>

Slika Dejvid Mičel

Dejvid Mičel

<p style="text-align: justify">Dejvid Mičel rođen je 1969. godine u Sautportu, a odrastao je u Melvernu (Vorčesteršair, Velika Britanija). Studirao je englesku i američku književnost. Nakon studija živeo je godinu dana na Siciliji, a zatim se peselio u Hirošimu (Japan) gde je tokom osam godina predavao engleski jezik. Sada živi u Irskoj.<br /> <br /> Prvi roman Dejvida Mičela, <em>Ghostwritten</em>, objavljen je 1999. Dobio je nagradu &bdquo;<em>Mejl on Sandej</em>/Džon Luelin Ris&ldquo; kao najbolja knjiga pisca mlađeg od trideset pet godina, a takođe je uvršten i u uži izbor za Gardijanovu nagradu za debitantsku knjigu. Njegov drugi roman,<em> number9dream</em>, usledio je 2001. i uključen je u uži izbor za Bukerovu nagradu kao i za Memorijalnu nagradu &bdquo;Džejms Tejt Blek&ldquo;.<br /> <br /> Dejvid Mičel je 2003. izabran za jednog od <em>Grantinih</em> najboljih mladih britanskih romanopisaca. Njegov roman <em>Atlas oblaka</em> po kojem je 2012. godine snimljen istoimeni film bio je u najužem izboru za Bukerovu nagradu. A roman <em>Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta</em> osvojio je 2011. godine Komonvelt nagradu.</p>

Slika Fredrik Bakman

Fredrik Bakman

<p>Fredrik Bakman (rođen 1981) započeo je karijeru kao jedan od najpoznatijih švedskih blogera i kolumnista. <br /> <br /> Debitovao je u književnosti 2012. godine, kada je objavio međunarodni fenomen <em>Čovek po imenu Uve</em>. <br /> <br /> Neobično smešni, dirljivi i mudri, Bakmanovi romani su odiseje običnih ljudi i zadivljujuće priče o svakodnevnoj hrabrosti. Fredrik Bakman je dosad napisao pet romana &ndash; svi su dobili pohvale kritike i postali međunarodni bestseleri &ndash; i jedno delo iz oblasti publicistike.&nbsp;Romani su mu prodati u dvanaest miliona primeraka širom sveta. <br /> <br /> <em>Čovek po imenu Uve</em> je preveden na četrdeset četiri jezika i nalazi se na petom mestu u Velikoj Britaniji po broju prodatih primeraka u 2016. godini, a 2017. ova priča o dopadljivom džangrizalu slavi godišnjicu kako se nalazi na listi bestselera Njujork tajmsa.&nbsp;&nbsp;<br /> <br /> Švedski film koji je snimljen po ovom romanu nominovan je za Oskara 2017. za najbolji strani film. <br><br>Foto: Henric Lindsten&nbsp;</p>

Slika Jelica Greganović

Jelica Greganović

<p style="text-align: justify">Jelica Greganović je rođena 1964. godine u Kragujevcu. Od 1984. godine se bavi novinarstvom. Jedan je od osnivača Radija B92, kao i osnivač i prvi urednik njegove informativne redakcije. Do sada je pisala i izveštavala za B92, Vreme, NIN, Politikin Zabavnik, Šumadija Press, Studio B, Elle, Bazar, Ekonomist, Bankar...<br /> <br /> Objavila je devet zbirki humorističkih priča: <em>Priči nikad kraja</em>, <em>Samo da ti kažem</em>, <em>Od reči do reči</em>, <em>Ispod sedmog neba</em>, <em>Ljubav i druge sitnice</em>, <em>Osmeh za svaki dan</em>, <em>Zovem se Mama</em> i <em>Zovem se Mama 2</em>,&nbsp;<em>Život za poneti</em> kao i knjige za decu <em>Mravac Mrav</em> i <em>Uspavanka za miša</em>, koja je i dobitnik nagrade <em>Dobra slikovnica</em>, na <em>Međunarodnom festivalu slikovnica Čigra</em>.<br /> <br /> Svoje priče objavljuje i na portalu Blic Žena, kao i na blogu izdavačke kuće Laguna.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Bojan Brecelj</p>

Slika Keli Estiz

Keli Estiz

<p style="text-align: justify">Keli Estiz je odrasla među jabučarima istočnog Vašingtona pre no što će se upisati na koledž pri Univerzitetu Arizone, gde će shvatiti da mora živeti kraj vode i tamo gde će osetiti sva četiri godišnja doba, te se nakon diplomiranja preselila u Sijetl. Tamo je četiri godine radila za jednog proizvođača aviona pre nego što će konačno skupiti hrabrost da se oproba kao pisac. Posle šest rukopisa, dvoje dece i ukupno četrnaest godina, njen san o spisateljskoj karijeri ostvario se s knjigom <em>Devojka koja je pisala svilom</em>. <br /> <br /> Keli sada živi na trideset minuta od Sijetla s mužem i dva sina. Kada ne piše, voli dobrovoljno da radi u školi svoje dece, da čita, putuje, izlazi po restoranima, vežba, te da uči o zdravlju i ishrani. Stupite u kontakt sa Keli na www. kelliestes.com.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Chad Estes</p>

Slika Onufrije Hilandarac

Onufrije Hilandarac

<p style="text-align: justify">Arhimandrit Onufrije (Vranić) rođen je 1978. godine u Kragujevcu. Zamonašen je i rukopoložen u čin jerođakona u manastiru Hilandaru. Bio je iguman manastira Kaludra u Crnoj Gori i manastira Sarinac u Šumadiji. Danas je iguman manastira Denkovac u Eparhiji šumadijskoj.<br /> <br /> Autor je bloga <em>Svetogorske staze</em>. Objavljivao je novinske članke iz oblasti istorije Crkve i poznavanja <em>Tipika</em>, kao i tri knjige: <em>Otuđena dobra</em>, <em>Svetogorski bogoslužbeni ustav</em> i <em>Svetogorski kuvar</em>. <br /> <br /> Njegova knjiga, <em>Svetogorski kuvar</em>, prevedena je na ruski jezik, a objavljena je pod dva različita naslova (<em>Поваренная книга Афона</em> i <em>Тайна православной трапезы</em>) u izdanju ruske izdavačke kuće <em>Эксмо</em>.<br /> <br /> Ovaj kuvar plod je višegodišnjeg prikupljanja recepata posnih jela.</p>

Slika Teri Pračet

Teri Pračet

<p style="text-align: justify">Teri Pračet (1948&ndash;2015) počeo je da radi kao novinar jednog dana 1965. godine i svoj prvi leš ugledao već posle tri sata, što je u to vreme bilo iskustvo koje je zaista nešto <em>značilo</em>. Pošto se oprobao u gotovo svakom poslu koji postoji u provincijskom novinarstvu, osim, naravno, praćenja fudbalskih utakmica subotom, prešao je u <em>Central Electricity Generating Board</em> i postao predstavnik za javnost četiri nuklearne elektrane.<br /> <br /> Sve ovo se završilo 1987, kada je postalo očigledno da je pisanje romana o Disksvetu mnogo zabavnije od pravog posla. Od tada je broj napisanih knjiga postao dvocifren, a svaka naredna ima rezervisano mesto na top-listi bestselera. Pisao je knjige i za mlađe čitaoce. Povremeno su ga optuživali da se bavi književnošću.&nbsp;Govorio je da je pisanje najveća zabava koju čovek može sebi da priušti.<br /> <br /> Više informacija o autoru potražite na sajtu <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="terrypratchettbooks.com" data-value="https://www.terrypratchettbooks.com/"><span class="ql-link-text">terrypratchettbooks.com</span></span></u></p>

Slika Vilijem Dejvis

Vilijem Dejvis

<p>Doktor Vilijam Dejvis je specijalista preventivne kardiologije s dugogodišnjim iskustvom. U njegovu ordinaciju dolaze ljudi s prekomernom težinom, povišenim krvnim pritiskom, holesterolom, aterosklerotičnim plakom i drugim pojavama koje su uzročnici ozbiljnih oboljenja srca i arterija. Prateći preporuke američkih zvaničnih tela za prevenciju bolesti, dr Dejvis se dugo pridržavao osveštanog pravila &bdquo;jedite više integralnih žitarica&ldquo;, poštujući ga i sam. Međutim, s godinama je primetio da mu dolazi sve više gojaznih i zdravstveno ugroženih pacijenata koji se već hrane &bdquo;zdravo&ldquo;. Otkrivši da se i sam našao među njima &ndash; s viškom kilograma i visokim vrednostima šećera u krvi, štetnog LDL holesterola i triglicerida &ndash; dr Dejvis se zapitao kako &bdquo;zdrave integralne žitarice&ldquo; uistinu utiču na zdravlje. Nakon ozbiljnog i pomnog proučavanja postojećih materijala i rezultata obimnih istraživanja širom sveta, odlučio se da pokuša sa potpuno suprotnim pristupom &ndash; &bdquo;jedite što manje žitarica&ldquo;, a na prvom mestu &ndash; što manje pšenice. Rezultat &ndash; hiljade pacijenata kod kojih su znatno ublaženi ili potpuno uklonjeni potencijalni uzroci bolesti, pa čak i sama oboljenja.<br /> <br /> U <em>Recite zbogom pšenici</em> dr Vilijam Dejvis pripoveda o svojim višegodišnjim lekarskim iskustvima i deli s čitaocem obuhvatna saznanja o uticaju savremene pšenice na ljudsko zdravlje. Kroz poglavlja o istoriji uzgajanja pšenice i njene uloge u ljudskom društvu, o hibridizaciji i genetskoj modifikaciji žitarica, te sastavu modernog zrna u odnosu na zrno prapočetnih vrsta, priča dr Dejvisa vodi ka gorućoj temi sve prisutnije gojaznosti i povećane učestalosti nekih bolesti koje su ranije bile izuzetno retke, poput celijakije ili dečjeg dijabetesa, i vrlo simptomatične pojave &bdquo;pšeničnog stomaka&ldquo; &ndash; unutrašnjeg (visceralnog) sala koje s vremenom postaje metabolički aktivno i počinje da se ponaša kao samostalna &bdquo;žlezda&ldquo;. Podrobno i naučno osnovano u knjizi se obrađuje uloga pšenice u gojaznosti, nastajanju insulinske rezistencije i dijabetesa, poremećaju kiselosti organizma, ubrzanom starenju, formiranju izuzetno štetnih sitnih LDL čestica, psihičkim stanjima i bolestima poput šizofrenije, uz konkretne savete i preporuke o ishrani, praćene zanimljivim receptima. Zahvaljujući ovako širokom i detaljnom pristupu, smernice ove knjige <em>Recite zbogom pšenici</em> nisu &bdquo;samo još jedna dijeta u nizu&ldquo;, već istinski koristan vodič kroz naš savremeni, komercijalizovani svet namirnica, i dragocen izvor informacija koje nam mogu pomoći da sačuvamo zdravlje.</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x