Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Dejan Mihailović, pisac, urednik i književni prevodilac, govori o tome kako je otkrio delo Đorđa Lebovića „Semper idem“, šta mu se u toj knjizi dopalo i zašto se ovom delu često vraća. „Semper idem“ predstavlja testamentarno delo pisca Đorđa Lebovića (1928–2004) o kom je Mihailović govorio u emisiji „Moja knjiga“, emisiji o knjigama i čitanju, o književnosti, umetnosti i stvaralaštvu.
U njemu je autor izneo sećanja na vlastito detinjstvo, provedeno u Somboru, ali i na traumatično iskustvo stečeno u logoru Aušvic, gde je kao sasvim mlad bio zatočen. Pogled iz dečje perspektive, slike sećanja u kojima se mešaju prizori nevinosti i senka sveprisutnog zla, kao i težina egzistencijalnih pitanja u delu postavljenih, daju knjizi „Semper idem“ poseban kvalitet. Đorđe Lebović se bavio novinarstvom, pisao je scenarija, pozorišne, televizijske i radio-drame. Zajedno s Aleksandrom Obrenovićem napisao je dramu „Nebeski odred“, koja je nagrađena na Sterijinom pozorju.
O ovom svom delu, i njegovom naslovu, sam autor je rekao: „Natpis ’Semper idem’ stoji iznad portala evangelističke crkve u Somboru i znači: uvek isto. U crkvu sam išao sa bakom Švabicom i od nje saznao da je u ovom našem svetu Zlo uvek isto. Od tada se profesionalno bavim pisanjem, a amaterski i pasionirano jurim Satanu da ga skratim za glavu. Odlučio sam da pišem jedne avgustovske večeri 1990. godine u Rovinju...“ Đorđe Lebović je u ratu izgubio četrdeset članova svoje porodice, a sam je kao četrnaestogodišnjak osetio pakao koncentracionog logora Aušvic. Delo „Semper idem“ predstavlja potresno svedočanstvo o ljudskom zlu, o „ljudima u paklu i paklu u ljudima“ – kako glasi naslov prve Lebovićeve objavljene priče – i o pokušajima da se uprkos svemu očuva vera u osnovne ljudske vrednosti.
Dejan Mihailović do sada je objavio dve zbirke priča, jedan roman i „Leksikon vizantijske književnosti“. Bio je dugo godina urednik u izdavačkoj kući Prosveta, a poslednjih devet godina radi kao urednik u izdavačkoj kući Laguna. Prevodi sa ruskog i engleskog. Prevodio je, između ostalog, dela Danila Harmsa, Varlama Šalamova, Ivana Bunjina, Borisa Akunjina, Marka Aldanova, Edgara Alana Poa, Semjuela Beketa, Vilijama Blejka...
<p style="text-align: justify">Dejan Mihailović (1951) odrastao je i školovao se u Beogradu, gde je diplomirao na Odseku za opštu književnost Filološkog fakulteta. Radio je kao urednik u Dečjoj redakciji Radio Beograda, lektor u Zadužbini Ive Andrića, redaktor teksta u Enciklopediji Jugoslavije Jugoslovenskog leksikografskog zavoda (Redakcija za Srbiju) i urednik u časopisima „Književne novine“, „Pismo“, „Književni magazin“ i izdavačkoj kući „Laguna“, a pre toga u izdavačkom preduzeću „Prosveta“ iz Beograda. Od 1993. do 1999. proveo je u San Francisku, u Kaliforniji, SAD. Prevodio ruske i engleske pisce (Bunjin, Šalamov, Harms, Aldanov, Dovlatov, Akunjin, Blejk, Po, Beket i dr.). Za prevod romana <em>Samoubistvo</em> Marka Aldanova dobio je nagradu „Dr Jovan Maksimović“ za najbolji prevod sa ruskog jezika za 2015. i 2016. godinu. <br />
<br />
Objavio je zbirke priča <em>Dođoh, videh, pobegoh</em> (1969) i <em>Kuke i verige</em> (2013) i mali rečnih stare hrišćanske, vizantijske i srednjovekovne srpske književnosti <em>Vizantijski krug</em> (2009). <br />
<br />
Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije.</p>
<h3>Dnevnik izolacije:</h3><div data-type="image-block" imageid="4abf28b3-d160-41a2-99e0-d4361fb8902f" pathprefix="images/4abf28b3-d160-41a2-99e0-d4361fb8902f" title="cekajucisumara-autori-page" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-cekajuci-sumara"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="6076e444-6218-4bad-817a-a179b98deb2c" pathprefix="images/6076e444-6218-4bad-817a-a179b98deb2c" title="dnevnikizolacije350x100" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-pismo-iz-2020-godine"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="54bff80e-10c6-41a3-b8ac-3eb97bf2fa3f" pathprefix="images/54bff80e-10c6-41a3-b8ac-3eb97bf2fa3f" title="bombardovanje350x100" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-bombardovanje-i-lazne-vesti"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="04930e05-5316-4ed9-b261-7c9ff06d3501" pathprefix="images/04930e05-5316-4ed9-b261-7c9ff06d3501" title="felneiistina350opet" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-felne-i-istina"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="5180d033-f752-4871-b2e9-59d75119bdec" pathprefix="images/5180d033-f752-4871-b2e9-59d75119bdec" title="nekakucne350opet" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-neka-kucne-policijski-cas"}' linkexternal=''></div><div data-type="image-block" imageid="e1806a22-5697-47a7-a3d1-fb87b3b9b7a7" pathprefix="images/e1806a22-5697-47a7-a3d1-fb87b3b9b7a7" title="stacitamopet" aspectratio="3.5" caption='{}' inlineimage="true" inlineimageposition="1" inlineimagewidth="350" linktype="internal" linkproduct='' linkinternal='{"sr":"/bukmarker/dnevnik-izolacije-sta-citam-i-sta-nam-se-dogadja"}' linkexternal=''></div>
<p style="text-align: justify">Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004), pisac i dramatičar, detinjstvo je proveo u čestim selidbama i prilagođavanju na novu okolinu, najviše u Somboru i Zagrebu, usled razvoda roditelja i složene porodične situacije. Njegov osetljiv dečački karakter oblikovalo je apokaliptično vreme „Velikog Sunovrata“, kako ga sam naziva, zlo vreme koje se približavalo tokom njegovog odrastanja u krilu jevrejske porodice. Osnovnu školu je pohađao u Somboru i Zagrebu, a sa petnaest godina sa članovima svoje porodice transportovan je u koncentracioni logor Aušvic. <br />
<br />
U logorima Aušvic, Saksenhauzen i Mathauzen proveo je skoro dve godine, do završetka Drugog svetskog rata, i preživeo zahvaljujući, između ostalog, poznavanju nemačkog i mađarskog jezika. Kao pripadnik radne grupe staklorezaca učestvovao je u nacističkom demontiranju Krematorijuma II u Aušvicu, kada su nacisti ubrzano uništavali tragove svog zločina. Po povratku iz logora, Lebović je saznao da je izgubio celu porodicu i ostao bez 40 članova šire i uže familije. <br />
<br />
Završio je gimnaziju u Somboru u skraćenom roku 1947, a potom upisao filozofiju u Beogradu i diplomirao 1951. Za vreme studija radio je kao fizički radnik, nastavnik matematike, prevodilac i humorista, zarađujući za život kao reporter u Radio Beogradu i kolumnista u humorističkom listu „Jež“. Po završetku studija radi kao novinar u Radio Novom Sadu i kustos Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu, a od 1955. godine kao upravnik Letnje pozornice u Topčideru. Od 1960. godine upravnik je Izložbenog paviljona u Beogradu, a od 1979. direktor Drame u Beogradskom dramskom pozorištu. Godine 1981. odlazi u invalidsku penziju.<br />
<br />
Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“, nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. <br />
<br />
Đorđe Lebović se javlja u književnosti pričom <em>O ljudima u paklu i paklu u ljudima</em> 1955. godine i novelom <em>Živeti je ponekad visoko</em>, objavljenom u prestižnom časopisu „Delo“ 1956. Sledi drama <em>Nebeski odred</em>, koju je napisao u saradnji sa piscem Aleksandrom Obrenovićem, po mnogima začetak moderne srpske dramaturgije. Drama je prevedena i izvođena na desetak svetskih jezika, a 1957. godine nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu. Za dramu <em>Haliluja</em> ponovo osvaja Sterijinu nagradu 1965. godine. Vanrednu Sterijinu nagradu dobiće 1968. za dramu <em>Viktorija</em>. <br />
<br />
Tokom umetničkog delovanja napisao je mnogo radio drama, TV-drama, serija i scenarija za dugometražne igrane filmove. Najviše uspeha među njima imale su drame <em>Svetlosti i senke</em>, <em>Traganje po pepelu</em> (prva nagrada na međunarodnom festivalu radio drama <em>Prix Italia</em>), <em>Vojnik i lutka</em>, <em>Cirkus</em>, <em>Srebrno uže</em>, <em>Pali anđeo</em>, <em>Dolnja zemlja</em>, <em>Ravangrad 1900</em>, <em>Sentandrejska rapsodija</em>, <em>Ponor</em>... Drame su mu štampane i izvođene u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Austriji, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj, SAD i Izraelu. <br />
<br />
Od filmova za koje je Đorđe Lebović napisao scenarija najviše uspeha imali su <em>Most</em>, <em>Devojku s Kosmaja</em>, <em>Valter brani Sarajevo</em> i <em>Konvoj za El Šat</em>. <br />
<br />
U rukopisu i rasuti po časopisima ostali su njegovi eseji i desetak novela (<em>Zli umiru vertikalno</em>, <em>Kako je Greko zaradio hleb</em>, <em>Deset vodoravnih crta</em>, <em>Anđeli neće sići sa nebesa</em>, <em>Ako lažem, obesite me, moliću lepo</em>, <em>Sahrana obično počinje popodne</em>, <em>Važan esek</em> i dr.).<br />
<br />
Po izbijanju ratova na tlu bivše Jugoslavije, „sa istim predznakom – tla i krvi“, odlučio je da napusti Beograd i sa porodicom se preselio u Izrael 1992. godine. U Srbiju se vratio 2000. i do smrti četiri godine kasnije pisao svoj jedini, autobiografski roman <em>Semper idem</em>, koji je ostao nedovršen. </p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.