Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Da li je Gogoljev Pljuškin zaista postojao?

plushkin-collection-1
Junak GogoljevihMrtvih duša“, zemljoposednik Stepan Pljuškin, bio je veliki tvrdica, nosio je izmazan i pocepan kućni ogrtač i dovlačio u kuću sve što mu je dopalo šaka, makar to bila stara kanta ili zarđali ekser.

Postoje mišljenja da je Nikolaj Vasiljevič Gogolj u liku svog junaka prikazao poznatog istoričara Mihaila Pogodina, i da je čak i posedima svog škrtog heroja dao sličnost sa Pogodinovom kućom i baštom.

Postoje i druge verzije o tome ko je poslužio kao prototip junaka iz „Mrtvih duša“. Prema jednoj od njih, Puškin je pričao Gogolju o trgovcu Pljuškinu, čije ime je, navodno, ugledao na prodavnici dok je putovao kroz Valdaj. Prezime je savršeno odgovaralo junaku, pa ga je Gogolj, prema ovoj verziji, iskoristio.

Reklo bi se da je to nebitan detalj, ali nekoliko godina nakon izdavanja prvog toma „Mrtvih duša“ vlasnik prodavnice u Valdaju dobio je sina koji je postao pravi-pravcati Gogoljev Pljuškin, ali u pozitivnom smislu.

Naime, Fjodor Mihajlovič Pljuškin je sakupio jednu od najvećih privatnih kolekcija u Rusiji. Zanimalo ga je bukvalno sve: rukopisi, ikone, medalje, slike, Suvorovljeve lične stvari, marke. I nije mu smetalo to što se pored zaista vrednih predmeta nalaze beznačajne kopije. Za četrdeset godina njegova kolekcija je imala blizu milion predmeta!

Kolekciju su mogli da vide svi. Pljuškin je u svojoj kući u Pskovu otvorio muzej. Planirao je da ga proda za 200.000 rubalja Imperatorskom ruskom muzeju „Aleksandar III“, ali se to nije dogodilo. Posle smrti Fjodora Pljuškina njegovu kolekciju je za 100.000 rubalja kupio car Nikolaj II. Danas se ona čuva u Ermitažu, Ruskom muzeju i Etnografskom muzeju, a deo predmeta se i dalje nalazi u Pskovu.

Autr: Ana Popova
Izvor: rs.rbth.com
Foto: Pljuškin sa sinom i njihova kolekcija / Public domain / Wikimedia Commons

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

<p style="text-align: justify">Nikolaj Vasiljevič Gogolj-Janovski rođen je 1. aprila 1809. godine u selu Veliki Soročonci, nedaleko od Poltave, u porodici neznatnih vlаstelina, Vasilija Afanasjeviča, poklonika pozorišta i autora nekoliko komedija, i Marije Ivanovne, vrlo religiozne žene, starinskih nazora. Od 1821-1828. pohađa gimnaziju u Nježinu. Premda nije bio preterano prilježan učenik, Gogolj sa grupom školskih drugova osniva đačko pozorište, učestvujući u njegovom radu kao scenarista, režiser, scenograf i glumac. Takođe pokreće više đačkih rukopisnih časopisa i almanaha (Meteor književnosti, Zvezda, Sevrna zora) gde objavljuje svoje prve radove. Tokom školovanja, marta 1825, iznenada mu umire otac, o čemu šesnaestogodišnji Nikoša saznaje tek posle mesec dana. To ostavlja dubok trag na njegov dalji duševni razvoj, posebno na odnos prema smrti. <br /> <br /> Posle završene mature, decembra 1828, Gogolj stiže u Petrograd i ubrzo stupa u državnu službu kao činovnik ministarstva unutrašnjih dela. Već sledeće 1829. godine, u zasebnom izdanju štampa &bdquo;idilu u slikama&ldquo; Hans Kjuheljgarden, čiji će gotovo čitav tiraž uništiti, pošto je u Moskovskom telegrafu pročitao negativni prikaz N. A. Poljevova. Jedno kratko vreme tokom 1830/31. predaje istoriju u ženskoj školi. Iste godine, upoznaje se sa Žukovskim i Pletnjovom, a preko njih i sa Puškinom. Nakon objavljivanja prve zbrke priča Večeri u selcetu bluzu Dikanjke (1831/32) sazdanoj na stilizaciji usmenog kazivanja i iluziji skaza, kako već o tome kasnije piše Boris Ejhenbaum, Gogolj doživljava prvi značajni književni uspeh. Puškin knjigu dočekuje sa oduševljenjem i pohvalama (&bdquo;kakva veselost i iskrenost, bez imalo izveštačenosti; u našoj književnosti nije bilo ničeg sličnog&ldquo;), i objavljuje vrlo pohvalnu recenziju u svom časopisu Savremenik, čiji će saradnik ubrzo posatati i sam Gogolj. Time počinje najuspešnija decenija piščevog života, tokom koje je objavio gotovo sva svoja značajna ostvarenja. U školskoj 1834/35. predaje istoriju na Petrogradskom univerzitetu, a već 1835. objavljuje dve nove zbirke &ndash; Mirgorod, gde su skupljene novele iz ukrajinskog varoškog života, među njima i &bdquo;Taras Buljba&ldquo;, kao i zbornik mešovitih proznih tekstova, Arabeske, u kojem se pored literarnih, filozofskih i likovnih eseja nalaze i tri dela iz zamišljenog, ali nikad do kraja uobličenog ciklusa Petrogradske pripovetke (pored &bdquo;Nevskog prospekta&ldquo;, &bdquo;Portreta&ldquo; i &bdquo;Zapisa ludaka&ldquo; iz date zbirke, u taj ciklus se svrtstavaju i priče &bdquo;Nos&ldquo; i &bdquo;Kočija&ldquo; iz 1836, te &bdquo;Šinjel&ldquo; i &bdquo;Rim&ldquo; iz 1842). Naredna, 1836. godina na pozornicu izvodi Gogolja kao dramskog pisca &ndash; u Moskvi i Petrogradu postavljene su njegove najpoznatije komedije &ndash; Revizor i Ženidba, ali bez većeg uspeha kod šire publike. <br /> <br /> Juna 1836. Nikolaj Vasiljevič kreće na put po zapadnoj Evropi, boravi u Nemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Austriji, Češkoj, a najviše u Italiji. Putovanje traje punih 12 godina, u Rusiju dolazi na kratko, u dva navrata, 1839/40, a zatim i u zimu 1841/42, kada objavljuje Mrtve duše, te prvo izdanje Sabranih dela. Posle toga, Gogolj zapada u dramatičnu stvaralačku krizu, praćenu ozbiljnom duševnom pometnjom. Pokušava da do kraja ostvari zamisao o troelnom sklopu Mrtvih duša, i nezadovoljan napisanim, sredinom 1845. spaljuje nedovršeni rukopis. 1847. objavljuje knjigu moralističke i religiozne proze Izabrana mesta iz prepiske s prijateljima koja je dočekana &bdquo;na nož&ldquo;. U proleće 1848. odlazi na hodočašće u Palestinu, posle čega se vraća u Rusiju i uglavnom živi u Moskvi, kod prijatelja A.P. Tolstoja, u kući na Velikoj Nikitinskoj ulici. Potpuno se predaje duhovnom podvizanju, piše &bdquo;Razmišljanja o božastvenoj liturgiji&ldquo; i niz ispovednih i religioznih spisa, koji su objavljeni posthumno. Početkom 1852. prestaje da uzima hranu i odbija medicinsku pomoć. U noći između 11. i 12. februara (po starom kalendaru) pali završenu verziju drugog dela Mrtvih duša i ubrzo posle toga, 21. februra 1852, umire. Sahranjen je na groblju manastira Svetog Danila u Moskvi, a 1931. njegovi posmrtni ostaci preneti su na Novodevičje groblje. Nedugo posle toga, 1940, pored Gogolja je sahranjen Mihail Bulgakov.<br /> &nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x