Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Bohumil Hrabal - pesnik svakodnevnog života

Povodom objavljivanja knjige „Moritati i legende“ najvećeg češkog pisca 20. veka, objavljujemo belešku o njegovom životu. Iz ovog teksta Milana Lazarevića nazire se i karakterologija junaka koje je Hrabal predstavio u ovoj izuzetnoj knjizi koja se danas pojavljuje prvi put u prevodu profesora Aleksandra Ilića na srpski jezik.

U istoriji češke i svetske literature druge polovine prošlog veka Bohumil Hrabal (1914-1997) ostaće upisan kao autor neubičajeno prodornog posmatračkog dara i zanimljivog pripovedačkog stila i jezika. Za života je, uz Milana Kunderu, bio nesumnjivo najviše cenjeni češki prozaik u svetu ali je smatran i za najviše češkog od svih ovdašnjih autora koji su postali poznati u svetu (Čapek, Havel, Vančura, Vaculik...)  

Inspiracija ovom „pesniku svakodnevnog života“ bili su obični ljudi koje je poznavao, iz sredine u kojoj se svakodnevno kretao. Bili su to često ljudi na nižim  stepenicima socijalne hijerarhije, koji su se osećali isključenim ili bar drugačijim.

Pabiteli, kako je Hrabal označavao svoje literarne junake, koje je upoznavao i družio se njima najčešće u kafanama i pivnicama, često su se naizgled ponašali nerazumno i nerazumljivo. Ipak, uprkos tome voleli su život i uspevali da nađu lepotu u njemu tamo gde je niko nije tražio. Pabiteli i nisu samo ličnosti iz njegovih knjiga, i on sam je to bio. Hrabalovo delo i život su se poklapali velikim delom.

„Tamo gde sam ja izneverio kao čovek, izneverili su i moji junaci. A ono na šta sam ja ponosan, a to su samo obične sitne ljudske stvari, na to su ponosni i moji junaci“.
Hrabal se rodio u Brnu, u njegovom matičnom listu nije uvedeno ime oca. Dobio je prezime Františeka Hrabala, službenika pivara u Polni i Nimburku, za koga se kasnije udala njegova majka Marija. Bohumil nikad nije bio uzoran đak i više nego škola zanimala su ga dešavanja u pivarama, posebno Františekov brat Josef Hrabal (ovekovečio ga je u svojim delima kao Pepina) „koji je došao u posetu kod brata i tu ostao do smrti“.

Tokom rata radio je na železnici kao kondukter i skretničar u Kostomlatima, što se direktno reflektovalo u njegovom pisanju (inspiracija za novelu „Strogo kontrolisani vozovi“ od koje je Jirži Mencel napravio film - dobitnik Oskara 1966). Posle gimnazijske mature (1935.) studirao je i diplomirao na Pravnom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu, paralelno je „za svoju dušu“ slušao predavanja iz istorije literature, umetnosti i filozofije. Potom je promenio niz profesija – trgovački putnik, agent osiguranja, radnik u livnici, kulisar u pozorištu... Veći deo života proveo je u praškom Libenju, još za života je postao literarna legenda pa je na mestu gde je bila njegova kuća, srušena zbog gradnje stanice metroa, postavljen zid s vratima, prozorima i njegovim likom. Najviše pabitela i prijatelja je našao upravo u Libenju gde se svake godine na dan njegove smrti okupljaju drugari oko malog spomenika koji je otkriven tako što se uz burno oduševljenje prisutnih na njega popišao pas. Još više od pasa, Hrabal je, kažu, voleo mačke koje su ga okruživale u kući u kojoj je živeo povremeno izvan Praga.

Počeo je da objavljuje sredinom 50-ih, pisac je postao zvanično 1963. ali je od 1970, to jest ubrzo posle okupacije Čehoslovačke od strane Varšavskog pakta, mogao da objavljuje samo u samizdatima i u inostranstvu. Kasnije je potpisao neku vrstu samokritičke izjave koja mu je omogućila da po nešto objavi, i to pod budnim okom cenzora. Sabrana dela su mu izdata 1991-1997. Snimljeno je skoro deset filmova po njegovim novelama. Bio je dosta prevođen i objavljivan u bivšoj SFRJ...

Umro je, to jest poginuo 3. februara 1997 prilikom pada kroz prozor sa četvrtog sprata bolnice na praškoj Bulovci. Prema verziji, koja nije neverovatna, to je bilo samoubistvo jer je teško patio od nepodnošljivih reumatskih bolova. Očevici iz kažu da je hranio golubove na prozoru, a onda odjednom nestao, kao da je odleteo za njima...

Kremiran je 28. marta 1997, na svoj rođendan, koji je njegovo društvo proslavilo, kao i ranijih godina, u poznatoj praškoj pivnici Kod zlatnog tigra. Na mestu gde je trebalo da sedi slavljenik bila je urna a bilo je veselo i sve je vrcalo od duhovitosti i dobrog raspoloženja, onako kao što je bilo i ranijih rođendana. Mnogi danas dolaze u ovu pivnicu upravo zbog Hrabala, zbog koga su tamo došli i posedeli s njim daleke 1993. tadašnji američki predsednik Klinton i pokojni češki predsednik Havel. Ispod fotografije te trojke u ovoj pivnici turisti čekaju u redu da bi se slikali...

Autor: Milan Lazarević
Izvor: balkanmagazin.net

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Bohumil Hrabal

Bohumil Hrabal

<p style="text-align: justify">Češki pisac Bohumil Hrabal (1914&ndash;1997) rođen je u Brnu. Njegov otac bio je upravnik pivare u gradu Nimburgu. Posle mature 1933. Hrabal je od 1934. do 1939. i od 1945. do 1946. izučavao prava na Karlovom univerzitetu u Pragu. Doktorirao je 1946. godine. Kada je nemački okupator 1939. godine zatvorio visoke škole u protektoratu Češka i Moravska, Hrabal se vratio u Nimburg, gde je radio u pivari, a zatim kao magacioner, notar i radnik na železnici. Završio je kurs za telegrafiste i postao otpravnik vozova u Kostomlatama. Od 1946. do 1947. radi kao agent osiguranja, od 1947. do 1949. kao trgovački putnik galanterijske robe i igračaka, od 1949. do 1954. u kladenskim čeličanama, odakle odlazi iz zdravstvenih razloga. Od 1958. zaposlen je kao skupljač stare hartije u Rezervama sirovina u Pragu, a zatim u pozorištu S. K. Nojmana u Pragu kao radnik na kulisama i statista. Od 1963. godine počinje da živi od pisanja. U tri navrata, 1963, 1965. i 1968, dobija nagradu izdavačke kuće <em>Čehoslovački pisac</em>, godine 1964. nagradu <em>Mlade fronte</em>, a 1969. Državnu nagradu. Godine 1968. osudio je sovjetsku okupaciju Čehoslovačke, što mu je donelo zabranu objavljivanja do 1975, kada je blago podržao režim &bdquo;normalizacije&ldquo;, tako da su njegove knjige ponovo mogle da se pojave u izlozima knjižara i u bibliotekama. <br /> <br /> Razdoblje od 1963. do 1969. bilo je najsrećnije razdoblje Hrabalovog stvaralaštva &ndash; proslavio se kao prozni pisac, ali i kao scenarista, jer su njegove pripovetke i novele magnetskom snagom privlačile najznačajnije češke filmske umetnike &ndash; Jiržija Mencla, Jana Njemeca, Evalda Šorma, Veru Hitilovu, Ivana Pasera i druge. Za film <em>Strogo kontrolisani vozovi</em> Mencl je 1967. dobio Oskara. <br /> <br /> Hrabalova književna slava počinje zbirkom priča <em>Perlica na dnu</em> (1963, drugo prošireno izdanje 1964). Sledi zbirka pripovedaka <em>Pričalice</em> (1964), zatim knjiga <em>Časovi plesa za starije i naprednije</em> (1964), novela <em>Strogo kontrolisani vozovi</em> (1965), proza <em>Oglas za kuću u kojoj više ne želim da živim</em> (1965) i zbirka pripovedaka <em>Moritati i legende</em> iz 1968. <br /> <br /> Posle prvog kruga proza okončanog 1969. godine slede knjige <em>Šišanje</em> (1970), <em>Gradić u kome se zaustavilo vreme</em> (1973), <em>Služio sam engleskog kralja </em>(1975), <em>Nežni varvarin</em> (1974), <em>Suviše bučna samoća</em> (1976), <em>Svečanosti Sneguljica</em> (1978), zatim <em>Tužna lepota</em> (1979), <em>Svaki dan čudo</em> (1979), <em>Harlekinovi milioni</em> (1981), <em>Klubovi poezije</em> (1981).<br /> <br /> Foto:&nbsp;<span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Hana Hamplova" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bohumil_Hrabal_1988_%C4%8Desk%C3%BD_spisovatel_foto_Hana_Hamplov%C3%A1.jpg"><span class="ql-link-text">Hana Hamplova</span></span></p>

    Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

    visa-logo4x
    Group-96674x
    Group4x
    Group-96724x
    layer14x
    Group-96634x
    Group-96654x
    Group-96664x
    image-4384x
    Group-96644x
    image-4394x