Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

7 klasika koje morate pročitati

Vikend pred nama posvećen je klasicima – stranim, domaćim, onim za decu. Popusti na ediciju Klasici svetske književnosti, ali i na druga izdanja klasika u tvrdom povezu, dobra su prilika da se podsetite dela koja ste čitali ranije ili kojima do sada niste posvetili dovoljno pažnje.
Jedna Svanova ljubav – Mnogima se čini da je čitanje romana Marsela Prusta „U traganju za izgubljenim vremenom“ jednostavno nemoguć zadatak zbog njegovog obima. Ovaj pisac ima nenadmašan stil, a roman je savršen izraz jedne specifične estetike.Više od stotinu godina je proteklo od objavljivanja romana „Jedna Svanova ljubav“, a on nas i dalje intrigira preciznim uvidima o prirodi ljubavi i ljubavnog zanosa. U ovom romanu ništa nije demodirano, ništa nije suvišno a sve je važno i tačno.

Majstor i Margarita – Krunsko delo Mihaila Bulgakova ne prestaje da izaziva interesovanje svetskih naučnika i čitalaca. Ovaj pisac bio je slika i prilika onoga što su boljševici po svaku cenu želeli da ućutkaju – široko obrazovanog ruskog intelektualca, zabrinutog za sudbinu nacije, konzervativnog ali ne i reakcionarnog, liberalnog ali ne i revolucionarnog, zaljubljenog u Rusiju ali otvorenog Evropi i, iznad svega, izrazitog humaniste. Verovatno je najveće dostignuće ovog romana to što uspeva da sačuva veru u ljubav i umetnost u trenucima neizrecivog poniženja i okrutnosti.

Novi svet – Pre tačno 101 godine, Jelena Dimitrijević otisnula se na putovanje u Novi svet. Njena fasciniranost jednim istinski novim svetom, netaknutog ratovima već dugo, okrenutog industrijalizaciji i prosperitetu, prisutna je na svakoj stranici još od prvog pogleda na Njujork sa broda. Bilo je to vreme često isticanih društvenih sloboda, ali i vreme velikih klasnih razlika i surove rasne diskriminacije. Objavljena u ediciji „Savremenice“, nastaloj u želji da se osveži ili upotpuni naše kulturno pamćenje o složenom radu značajnih Srpkinja 19. veka i s početka 20. veka, ova knjiga uspostavlja okvir zapadne modernosti i kulturnih opsesija koje kod nas traju praktično do danas.

Roman o Londonu I-II – Za ovaj dragulj srpske književnosti sam autor je zapisao da ga je stvarao kad je „sa ženom bio vrlo blizu samoubistva“. Crnjanski u ovom romanu piše o temi ruske emigracije i sa fascinantnom uverljivošću oživljava paradoks posleratnog života u metropoli, u kojem iseljenik ima manje nade nego u okolnostima ogoljenog potiranja. Nostalgičan I melanholičan ton ovog epohalnog romana, opominju modernog čoveka na njegovu sopstvenu bezdomnost u komešanju savremenog doba.

Alef – Argentinski pisac Horhe Luis Borhes, uskraćen za Nobelovu nagradu, proslavio je hispanoameričku književnost i značajno uticao na svetske književne tokove. Kad je priča „Alef“ prvi put objavljena, 1945, postala je jedna od najomiljenijih Borhesovih priča. U njoj se stiču elementi fantazije, alegorije, memorije, satire, pa čak i prepiske i putopisa. Ni za jednog se pripovedača ne može s toliko pouzdanosti reći da su mu priče poput lavirinta kao što je to u Borhesovom slučaju. A ipak, čitalačko iskustvo uvek biva nagrađeno metafizičkim izlaskom iz lavirinta.

Berlin Aleksanderplac – Kroz sudbinu sitnog, naivnog lupeža Alfred Deblin veličanstveno portretiše jedan grad i jednu epohu. Priča prati Franca Biberkopfa, koji 1928. biva pušten iz zatvora i po izlasku pokušava da vodi pošten život, ali će se to promeniti kada upozna kriminalca Rajnholda i biva uvučen u berlinski svet prostitucije, kriminala, bede i siromaštva. Popularnosti ovog izuzetnog romana u mnogome je doprinela veličanstvena Fasbinderova 15-časovna ekranizacija iz 1980ih.

Doživljaji Toma Sojera – Iako su avanture opisane u ovom romanu o odrastanju „stare“ gotovo vek i po, Tomovi nestašluci i hrabri podvizi ne prestaju da očaravaju i decu rođenu početkom 21. veka. Slikajući portret jednog dečaka, Mark Tven slika i portret detinjstva kao srećnog i bezbrižnog doba u životu svakog od nas, punog neobičnih i nepromišljenih poduhvata što očarava čitaoce i dan-danas.

Oni koji bi da uživaju i u dobrim propratnim pričama o klasicima, mogu da posete rubriku knjigoljupci na našem sajtu i pročitaju zanimljivosti o romanu „Male žene“ ili večnoj inspiraciji koju je jedna kurtizana ostavila u umetnosti posle svog portreta u romanu „Dama s kamelijama“. A tu su skrivena još mnoga književna blaga i priče o njima… 

Podelite na društvenim mrežama:

Povezane knjige

Slika Aleksandar Dima Sin

Aleksandar Dima Sin

<p style="text-align: justify">Aleksandar Dima Sin (1824-1895), francuski dramski pisac i romansijer, rođen iz vanbračne veze između Aleksandra Dime i komšinice Katrin Lor Labe koja je bila krojačica. Bio je slavan poput svog oca, a proslavio se romanom <em>Dama s kamelijama</em>. Smatra se jednim od osnivača &bdquo;problemske drame&ldquo;.<br /> <br /> Otac ga je priznao tek kad je imao sedam godina. Zbog toga je celog života imao neprijateljski stav prema ocu i u svojim delima je veličao ulogu porodice i braka. U pozorišnim komadima koji su mu doneli najviše uspeha, <em>Le Fils naturel</em> (Priznati sin) i <em>Un père prodigue</em> (Bludni otac) žustro kritikuje sudbinu koju je društvo namenilo napuštenim ženama i nepriznatoj deci. Zbog toga su ga smatrali piscem sklonim skandaloznim temama. <br /> <br /> Sa jednom damom iz mondenskog društva, Mari Duplesis, imao je strastvenu vezu koja je trajala od 1844. do 1845. godine, i smatra se da mu je njen lik poslužio kao inspiracija za roman Dama s kamelijama koji je napisao 1848. godine, nekoliko meseci pošto je njegova ljubavnica preminula. Ovaj roman, koji je napisao za svega tri nedelje, otvorio mu je vrata književne karijere u trenutku kad je slava njegovog oca već počela da gasne.<br /> <br /> Postao je član Francuske akademije 1847. godine, a 1857. odlikovan je ordenom Legije časti.<br /> <br /> Sahranjen je u Parizu, na groblju Monmartr.</p>

Slika Alfred Deblin

Alfred Deblin

<p style="text-align: justify">Alfred Deblin (Štetin, 1878 &ndash; Emendingen, 1957) bio je nemački pisac, esejista i lekar, najpoznatiji po svom romanu &bdquo;Berlin Aleksanderplac&ldquo; (1929). Plodan pisac čije delo obuhvata više od pola veka i širok spektar književnih pokreta i stilova, Deblin je jedan od najznačajnijih figura nemačke književne moderne. <br /> <br /> Njegova dela karakteriše snažna kritika društva i elementi fantazije. Napisao je više od deset romana u žanrovskom rasponu od istorijskih romana preko naučne fantastike do romana o modernom velegradu; nekoliko drama, radio-drama i scenarija; mnoštvo eseja o politici, religiji, umetnosti i društvu&hellip; <br /> <br /> Prvi roman &bdquo;Tri skoka Vang-luna&ldquo; objavio je 1915. Postao je predsednik Društva pisaca Nemačke 1924. Kada su nacisti preuzeli vlast, emigrirao je u Pariz, gde je 1936. dobio francusko državljanstvo. <br /> <br /> &bdquo;Amazonsku trilogiju&ldquo; napisao je 1937. Kada su Nemci okupirali Francusku preselio se u Holivud. Tu se 1941. preobratio u katoličanstvo. Posle rata vratio se u Evropu i živeo u Nemačkoj i Francuskoj. <br /> <br /> Njegov poslednji roman &bdquo;Hamlet ili Kraj duge noći&ldquo; objavljen je 1956. godine, godinu dana pre njegove smrti.<br /> &nbsp;</p>

Slika Horhe Luis Borhes

Horhe Luis Borhes

<p style="text-align: justify">Horhe Luis Borhes rođen je u Buenos Ajresu 24. avgusta 1899. Sa devet godina preveo je <em>Srećnog princa</em> Oskara Vajlda. Njegova porodica se seli u Pariz 1914, da bi kasnije prešla u Ženevu u kojoj je Borhes naučio francuski. Pripremajući maturu interesuje se za velike pisce XIX veka i filozofiju; otkriva jevrejski misticizam posredstvom romana <em>Golem</em> G. Mejrinka. Na putu za Argentinu (1919) njegova se porodica zaustavlja u Španiji, u kojoj će Borhes pisati i kretati se u krugovima ultraističke avangarde. Po povratku u Argentinu (1921) učestvuje u pokretanju časopisa (<em>Prizma, Proa</em>), sa nekoliko mladih pisaca koji su se okupljali oko M. Fernadesa. Putovanjem u Evropu 1923. otpočinje period bogate spisateljske aktivnosti. Godine 1927. vid počinje da mu slabi, da bi potpuno oslepeo krajem pedesetih godina. Posle očeve smrti (1938), radio je u biblioteci punih devet godina. Zbog suprotstavljanja Peronovoj diktaturi bio je neprestano pod policijskom prismotrom. Posle Peronovog pada (1955), postaje direktor Nacionalne biblioteke, a potom profesor književnosti na Univerztitetu u Buneos Ajresu. Dobio je sa Beketom nagradu Formentor (1961), što mu je otvorilo vrata zapadnog sveta. Od tada počinje svoja putovanja u Ameriku i Evropu na kojima drži predavanja. Nagradu Servantes uručuju mu u Madridu 1980. godine. Umire u Ženevi 14. juna 1986. Ostao je zapamćen po svojim zbirkama priča, kao što su: <em>Univerzalna istorija beščašća</em> (1935), <em>Maštarije</em> (1944), <em>Alef</em> (1949), <em>Brodijev izveštaj</em> (1970) i <em>Knjiga od peska</em>&nbsp;(1975).<br /> <br /> Foto: Nancy Crampton</p>

Slika Jelena J. Dimitrijević

Jelena J. Dimitrijević

<p style="text-align: justify">Jelena J. Dimitrijević (Kruševac 1862 &ndash; Beograd 1945) srpska književnica, dobrotvorka i svetska putnica. Prvu knjigu objavila je u Nišu, 1894. godine &ndash; bila je to zbirka pesama <em>Pesme I</em> (<em>Jelenine pesme</em>). Njena najpoznatija dela su <em>Pisma iz Niša: O haremima</em>, <em>Pisma iz Soluna</em>, roman <em>Nove</em>, putopisi <em>Novi svet ili U Americi godinu dana</em>, kao i <em>Sedam mora i tri okeana: Putem oko sveta</em>, poslednja knjiga koju je objavila za života. Jelena Dimitrijević je bila bolničarka u Balkanskim ratovima i jedna od prvih članica <em>Kola srpskih sestara</em>. Pored nekoliko evropskih jezika govorila je i turski. Proputovala je Evropu, Severnu Ameriku i Bliski i Daleki istok. Njena književna zaostavština čuva se u Narodnoj biblioteci Srbije.&nbsp;</p>

Slika Luiza Mej Olkot

Luiza Mej Olkot

<p style="text-align: justify">Američka autorka Luiza Mej Olkot rođena je 29. novembra 1832. godine u Džermantaunu u Pensilvaniji, kao druga od četiri ćerke u porodici Olkot. Njen otac Ejmos Bronson Olkot bio je transcendentalista i učitelj, a majka Abigejl Mej, poznatija kao Abi, socijalna radnica. Porodica se 1834. godine preselila u Boston, gde je Luizin otac osnovao eksperimentalnu školu i pridružio se transcendentalističkom klubu sa R. V. Emersonom i H. D. Torom. Transcendentalizam kao idealistički pokret u američkoj književnosti i filozofiji sredine XIX veka donosio je romantičarski i mistički individualizam i, delujući više kao društveni pokret nego filozofska škola, odigrao bitnu ulogu u intelektualnom životu Amerike. <br /> <br /> Priča o porodici Olkot delom je i priča o transcendentalizmu. Novi stavovi o obrazovanju i metodama odgajanja dece oblikovali su Luizinu svest, nagoneći je da u svemu teži savršenstvu. Olkoti se 1840. godine sele u prirodu i dve godine žive u eksperimentalnom selu Frutlend, zasnovanom na principima utopijske komune. Ovakve odluke dovele su porodicu do krajnjeg siromaštva. Međutim, Luiza odlučuje da izvuče porodicu iz siromaštva a sebe učini slavnom, te počinje da objavljuje prvo pesme, potom priče, a kasnije i romane. Porodica se 1858. godine preselila na imanje Očard haus, kuću okruženu jabučarom, koja i danas postoji kao nacionalni spomenik u znak sećanja na slavnu književnicu. Luiza Mej Olkot preminula je 1888. godine u Bostonu, a sahranjena je u Konkordu pored Emersona, Hortona i Toroa na proplanku poznatom kao Greben pisaca. <br /> <br /> Luiza Mej Olkot je čitav život posvetila svojoj porodici iako je oduvek želela da putuje i upozna svet. Umesto toga, njene knjige i dan-danas obilaze svet. Za časopis <em>Atlantik mantli</em> (<em>Atlantic Monthly</em>) počela je da piše 1860. godine. Nakon učešća u Američkom građanskom ratu 1863. godine objavljuje <em>Skice iz bolnice</em> (<em>Hospital Sketches</em>), a godinu dana kasnije i roman <em>Raspoloženja</em> (<em>Moods</em>). Sredinom šezdesetih godina XIX veka Luiza Mej Olkot pisala je popularne trilere, građene na senzacionalističkim pričama punim strasti i srčane borbe poput romana <em>Polinina strast i kazna</em> (<em>Pauline&rsquo;s Passion and Punishment</em>, 1862). Knjiga <em>Moderni Mefistofel</em> (<em>A Modern Mephistopheles</em>, 1875) napisana je u potpuno drugačijem stilu, a spisateljica se u njemu bavi ozbiljnim filozofskim temama i preispitivanjem mračne strane čovekove prirode. <br /> <br /> Međutim, proslavila ju je sasvim drugačija vrsta književnosti. Na nagovor izdavača Tomasa Najlsa, koji je želeo da objavi &bdquo;žensku priču&ldquo;, napisala je <em>Male žene</em> (<em>Little Women</em>), roman o četiri sestre. Knjiga je štampana 1868. godine i odmah je postala bestseler. Čitava Amerika bila je očarana pričom, pa je Luiza Mej Olkot napisala i njen nastavak &ndash; <em>Dobre žene</em> (<em>Good Wives</em>), koji je objavljen 1869. godine. Kasnije su usledili nastavci: <em>Dečaci</em> (<em>Little Men</em>, 1871) i <em>Deca gospođe Džo</em> (<em>Jo&rsquo;s Boys</em>, 1886). Svi nastavci naišli su na izuzetno dobar prijem kod čitalaca i kritike, a roman <em>Male žene</em> spada u najvoljenije knjige svih vremena jer dotiče srca čitalaca različitih uzrasta.<br /> <br /> Foto:&nbsp;Wikimedia Commons</p>

Slika Mark Tven

Mark Tven

<p style="text-align: justify">Američki pisac Mark Tven rođen je 1835. godine, u saveznoj državi Misuri, pod imenom Samjuel Langhorn Klemens. Detinjstvo je proveo u gradu Hanibalu na obali reke Misisipi. Nakon očeve smrti napušta školu i počinje da uči štamparski zanat, a zatim kormilarski posao kojim će se baviti sve do početka građanskog rata 1861. godine. Pseudonim Mark Tven nastao je upravo u danima kada je kao kormilar plovio Misisipijem, a ova fraza se odnosila na termin koji su brodari koristili za označavanje dubine reke bezbedne za plovidbu parobroda. <br /> <br /> U građanskom ratu je učestvovao kao dobrovoljac u konjici Konfederacije, radio je u rudniku srebra, a 1862. postaje novinski dopisnik i počinje da koristi pseudonim pod kojim će postati poznat. Pored brojnih književnih radova, Tven je ostao upamćen i kao jedan od najvećih američkih humorista. U njegova najpoznatija dela ubrajaju se: <em>Doživljaji Toma Sojera</em>, <em>Doživljaji Haklberija Fina</em>, <em>Jenki na dvoru kralja Artura</em> i <em>Kraljević i prosjak</em>. Osim po književnim delima, Tven je ostao upamćen i kao borac za ljudska prava i veliki poštovalac nauke i tehnologije. Bio je veliki prijatelj Nikole Tesle, u čijoj su laboratoriji provodili mnogo vremena.<br /> <br /> Umro je 21. aprila 1910. godine u Njujorku, tri godine nakon što je primio počasni doktorat Oksfordskog univerziteta.<br /> <br /> Foto: <u><span class="ql-special-link" contenteditable="false" data-kind="Eksterni link" data-text="Mark Twain by A.F. Bradley, 1907 / Public domain / Wikimedia Commons" data-value="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Mark_Twain_by_AF_Bradley.jpg"><span class="ql-link-text">Mark Twain by A.F. Bradley, 1907 / Public domain / Wikimedia Commons</span></span></u></p>

Slika Marsel Prust

Marsel Prust

<p style="text-align: justify">Marsel Prust rodio se 10. jula 1871. godine u bogatoj porodici; otac mu je bio ugledan patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlečenja uzroka i širenja kolere, a majka obrazovana žena iz dobrostojeće jevrejske porodice koja mu je prenela ljubav prema pisanoj reči, i sa kojom je ostao blizak do kraja života. Školovao se u jednoj od najboljih francuskih gimnazija, a po završetku gimnazije, služio je kao dobrovoljac godinu dana vojni rok u pešadijskom puku u Orleanu. Potom je studirao diplomatiju na Fakultetu političkih nauka i prava na Sorboni, i tada je počeo da piše eseje, prikaze i priče. <br /> <br /> Kao izobražen i prefinjen mladić kretao se u modernim građanskim, umetničkih i aristokratskim krugovima, što je umnogome i pretočio u svoje životno delo &bdquo;Traganje za izgubljenim vremenom&ldquo;. Svoj prvi roman, &bdquo;Žana Santeja&ldquo;, koji je ostao nedovršen i neobjavljen za piščeva života, Prust je počeo da piše 1896. godine. Iste godine je objavio i prvu knjigu, zbirku priča i eseja, &bdquo;Zadovoljstva i dani&ldquo;. Prvu knjigu svog, u to vreme, trotomnog romana, &bdquo;U Svanovom kraju&ldquo;, objavio je o svom trošku u novembru 1913. <br /> <br /> Za vreme Prvog svetskog rata, dok nije mogao da objavljuje, jer su pariski izdavači bili obustavili poslove, Prust dopisuje pet novih tomova svog veličanstvenog &bdquo;Traganja za izgubljenim vremenom&ldquo;. Prerana smrt 1922. godine ga je sprečila da izvrši finalne izmene na svom monumentalnom delu koje je u celini posthumno objavio njegov brat Rober. <br /> <br /> Prust je ostvario jedno od najvećih dela u istoriji književnosti, za koje se opravdano smatra da je jedno od najvećih ostvarenja XX veka. Ali trebalo je da prođe izvesno vreme pre nego što su kritičari uspeli da u Prustovom delu prepoznaju oblike jednog novog sveta i da pozdrave ovog pisca kao velikog i originalnog umetnika. Njegovo delo, mešavina romana i eseja, uslovilo je i novi izraz na planu romaneskne forme i jednu &bdquo;novu lepotu&ldquo; koja iskri na svakoj stranici ovog sedmotomnog dela.</p>

Slika Mihail Bulgakov

Mihail Bulgakov

<p style="text-align: justify">Mihail Bulgakov rođen je 3. (15) maja 1891, u Kijevu, od oca Afanasija Ivanoviča Bulgakova (1859&ndash;1907), profesora Kijevske duhovne akademije, i majke Varvare Mihajlovne (1869&ndash;1922). Bio je prvo dete u porodici, uslediće još šestoro. Godine 1909. završava Prvu kijevsku gimnaziju i upisuje se na Medicinski fakultet Kijevskog univerziteta.<br /> <br /> U prvi brak stupio je godine 1913, sa Tatjanom Lapom (1892&ndash;1982). Diplomirao je 31. oktobra 1916. Prvo radno mesto bilo mu je u selu Nikoljskom u Smoljenskoj guberniji, zatim je radio kao lekar u Vjazmi. Tokom Prvog svetskog rata Bulgakov radi kao lekar &ndash; najpre u takozvanoj prifrontovskoj zoni, a kasnije u rezervi.<br /> <br /> U decembru 1917. prvi put dolazi u Moskvu i boravi kod svog ujaka, poznatog moskovskog lekara N. M. Pokrovskog (koji će biti prototip profesora Preobraženskog iz pripovetke &bdquo;Pseće srce&ldquo;). U proleće 1918. vraća se u Kijev, gde započinje svoju privatnu praksu kao lekar venerolog.<br /> <br /> U vreme Građanskog rata, u februaru 1919, Bulgakov je mobilisan kao vojni lekar, da bi se sredinom oktobra vratio u Kijev i tokom uličnih borbi prišao (nema podataka da li dobrovoljno ili zato što je zarobljen) Oružanim snagama Juga Rusije i postao vojni lekar Trećeg kozačkog puka. Izvesno vreme provodi u Čečeniji i na Vladikavkazu sa kozačkim jedinicama.<br /> <br /> Vladikavkasko pozorište u leto i jesen 1920. stavlja na repertoar prve njegove komade: <em>Samoodbrana</em> i <em>Braća Turbin</em>. U periodu od 1922&ndash;1926. Bulgakov u <em>Sireni</em> objavljuje više od 120 reportaža, eseja i feljtona. Piše prozna dela <em>Đavolijada</em>, <em>Kobna jaja</em>, <em>Pseće srce</em>, i drame <em>Zojkin stan</em>, <em>Purpurno ostrvo</em>, <em>Beg/Trka</em>, <em>Adam i Eva</em>, <em>Blaženstvo</em>, <em>Ivan Vasiljevič</em>, <em>Aleksandar Puškin</em> i druge. Nijednoj drami nije odobreno izvođenje.<br /> <br /> Godine 1923. pisac započinje rad na romanu <em>Bela garda</em>. Postaje član Sveruskog saveza pisaca. Naredne, 1924. godine, upoznaje Ljubov Jevgenijevnu Belozersku (1898&ndash;1987), koja se upravo vratila iz inostranstva i koja mu uskoro postaje žena.<br /> <br /> Veoma je značajno da se godine 1926. u Moskovskom umetničkom akademskom teatru (MHAT) s velikim uspehom daje njegova pozorišna predstava <em>Dani Turbinih</em>. Dozvola za njeno izvođenje, najpre izdata na godinu dana, nekoliko puta je produžavana, jer se dopala Staljinu. Istovremeno, u sovjetskoj štampi traje intenzivna, oštra kritika stvaralaštva Mihaila Bulgakova.<br /> <br /> Bulgakov i njegova druga supruga Ljubov Jevgenjevna godine 1928. odlaze na Kavkaz i obilaze Tiflis (Tbilisi), Batumi, Zeleni rt, Vladikavkaz&hellip; Iste godine beleži začetke romana kome će davati niz naslova sve do konačnog: <em>Majstor i Margarita</em>. Na tom romanu, koji smatra zavetnim delom na zalasku života, radiće oko dvanaest godina. Posle mnogih varijanata (osam redakcija), završiće ga 1939, ali ne sasvim: do same smrti diktiraće izmene i dopune svojoj trećoj supruzi &ndash; Jeleni Sergejevnoj Šilovskoj, koju je upoznao 1929. i koja će, predano radeći na ispravkama, romanu dati konačan oblik, ali na objavljivanje će ovaj roman čekati čitavih 26 godina.<br /> <br /> Godine 1929. skidaju se s repertoara svi njegovi komadi, te i naredne godine prestaje objavljivanje Bulgakovljevih dela. Upućuje pismo i Vladi SSSR, s molbom da odluči o njegovoj sudbini &ndash; ili da mu dozvoli da emigrira, ili da mu da mogućnost za rad u MHAT-u. Uskoro mu telefonira Staljin, savetujući da napiše molbu da ga prime u MHAT. Od 1930. do 1936. radi u MHAT-u kao asistent reditelja. <br /> <br /> Godine 1936, posle članka u <em>Pravdi</em>, Bulgakov je napustio MHAT i počeo da radi u Boljšom teatru kao libretista i prevodilac. Tokom 1937. radio je na libretu <em>Minjin i Požarski</em> i <em>Petar Prvi</em>.<br /> <br /> Godine 1939. pisac radi na libretu <em>Rašel</em>, kao i na drami o Staljinu (<em>Batumi</em>). Dramu je odobrio sâm Staljin, ali, uprkos očekivanjima autora, bila je zabranjena i za štampu i za izvođenje. U aprilu i maju pisac čita prijateljima roman <em>Majstor i Margarita</em> u celosti. U septembru mu se zdravlje dramatično pogoršava, gubi vid, lekari konstatuju hipertoničnu nefrosklerozu, čije znake je i sam već prepoznavao. Počinje da diktira supruzi Jeleni poslednje izmene za roman <em>Majstor i Margarita</em>.<br /> <br /> Desetog marta 1940. prestaje da kuca srce Mihaila Afanasjeviča Bulgakova; sledećeg dana održana je komemoracija u zdanju Saveza sovjetskih pisaca. Pre komemoracije moskovski skulptor S. D. Merkurov sa lica Bulgakova skida posmrtnu masku. Bulgakov je sahranjen na Novodevičjem groblju. Na njegovom grobu, prema želji njegove supruge J. S. Bulgakove, postavljen je kamen, nazvan &bdquo;golgota&ldquo;, koji je ranije ležao na grobu N. V. Gogolja.</p>

Slika Miloš Crnjanski

Miloš Crnjanski

<p style="text-align: justify">Miloš Crnjanski je rođen 1893. godine u Čongradu, školovao se kod fratara pijarista u Temišvaru, studirao u Rijeci i Beču, završio komparativnu književnost, istoriju i istoriju umetnosti u Beogradu. <br /> <br /> U međuratnom periodu bio je profesor i novinar, istaknuta figura modernističke književnosti, polemičar u nizu raznorodnih pravaca, urednik antikomunistički orijentisanog lista Ideje. Kao niži diplomatski službenik, kao ataše za štampu i dopisnik Centralnog presbiroa, boravio je u Berlinu (1929&ndash;1931, 1935&ndash;1938) i Rimu (1938&ndash;1941). Kao novinar, specijalni dopisnik i reportažni pisac reprezentativnih beogradskih listova Politika i Vreme, izveštavao je iz Španskog građanskog rata i iz skandinavskih zemalja. <br /> <br /> Drugi svetski rat ga je zatekao u Rimu, odakle je &ndash; posle nemačke okupacije i rasparčavanja Kraljevine Jugoslavije 1941. godine &ndash; sproveden, poput ostalih diplomatskih službenika, za Madrid i Lisabon. U 1941. godini priključio se emigrantskoj vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Budući da je bio novinar izrazito antikomunističke orijentacije, otpušten je iz diplomatske službe 1945. godine. Ostao je u emigraciji, u Londonu, u periodu između 1945. i 1966. godine. Označan kao predratni simpatizer pronemačke politike nije mogao dobiti prikladno zaposlenje &ndash; radio je kao knjigovođa u obućarskoj radnji i prodavac knjiga, ostajući često bez posla i u krajnjoj životnoj oskudici. Tek 1966. godine dozvoljeno mu je da se vrati u Beograd, u kojem je umro 1977. godine. <br /> <br /> Kao romansijer, pesnik, putopisac, dramski pisac, pripovedač, novinar, on je obeležio i istorijsku i književnu pozornicu srpskog jezika. U svojoj životnoj i umetničkoj sudbini spojio je neka od najznačajnijih svojstava srpske i evropske istorije: visoku umetničku vrednost, samotništvo i siromaštvo, apatridsku sudbinu koja je postala evropska sudbina pisca, nepoznatost i privatnost egzistencije kao sadržaj savremenog duhovnog lika. Vrativši se u Beograd, svom lutalaštvu pripojio je povratak u zavičaj. I premda nikada nije u javnoj svesti imao onaj značaj i ono mesto koje je zasluživao kako po osećajnosti i duhovnosti svojih dela tako i po savršenstvu njihovog umetničkog izraza, Miloš Crnjanski ostaje najveći srpski pisac u dvadesetom veku.&nbsp;</p>

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x