Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obeležava se 25. novembra, na dan kada su brutalno ubijene sestre Mirabal, protivnice diktature Rafaela Truhilja u Dominikanskoj Republici. Sestre Mirabal postale su simbol feminističkog otpora i narodne borbe. U nedelji kada se skreće pažnja na ono što se gura pod tepih, nepravdu i sistem koji ćuti, moramo se setiti i generacija žena koje nose teret stariji od nas i čiji se prigušeni glas ipak daleko čuje. Ženska književnost nije samo literatura – ona je svedočanstvo, otpor, a ponekad i jedini prostor u kom može da se izgovori istina.
Autorke sa različitih podneblja su se na različite načine obračunavale sa književnom tradicijom. Masivni, kanonski narativi svojstveni kulturnim pejzažima poput našeg, teško i nerado ustupaju mesto intimnijim uvidima u unutrašnje živote junakinja iz ženske perspektive. U zavisnosti od prirode nasleđa u okviru nacionalnih književnosti, autorke se neumorno rvu sa otporom i neprihvatanjem, tako da ponekad imamo utisak da je pored intelektualnog i kreativnog napora čak i fizički iscrpljujuće napraviti i održati poziciju na književnoj sceni koja je mahom rezonantna za muške glasove. Što ne znači da ženama to već nije polazilo za rukom. Otud i aktuelna goruća polemika na temu autorstva „Frankenštajna“ Meri Šeli, čija genijalnost i rezilijentnost nije ostala nezabeležena uprkos konstantnim naporima da se obezvredi njen talenat a zasluge za njeno delo pripišu muškarcu.
Žene nisu samo potiskivane u drugi plan da bi neko drugi preuzeo zasluge za napisano. Žene su brisane iz istorije da nikada ne bismo saznali da su uopšte pisale. Kako navodi IreneValjeho u svojoj sjajnoj knjizi o istoriji knjiga „Zapisano u beskraju“, Enheduana, ćerka kralja Sargona I Akadskog, smatra se prvim poznatim autorom u svetskoj istoriji, ne samo prvom ženom koja se bavila pisanjem. „Moćna i odvažna, usudila se da učestvuje u uzburkanoj političkoj borbi svog doba i zato je bila kažnjena progonstvom i nostalgijom.“
I nije reč samo o odbacivanju tekovina slavne književne prošlosti već insistiranju na inkluzivnosti. O mogućnosti da se čuju glasovi koji su revnosno ućutkivani pod blagoslovom tradicije. Meri Bird mudro upozorava u svojoj istoriji starog Rima „SPQR“ da je opasno verovati da smo „bolji istoričari od naših prethodnika“, jer i savremena istoriografija ponavlja iste obrasce brisanja. Na taj način ona povezuje brisanje ženskog autorstva u antičkom dobu sa modernim feminističkim pitanjem vidljivosti.
Istorija je transformisala žensku sudbinu, ali je to više ličilo na previjanje jedne te iste rane koja se nikad nije zacelila. Hteli su da žensko telo bude glasnije od ženskog glasa, tako stvarajući pukotinu između unutrašnjeg života žene i onoga što društvo dozvoljava. Kijoko Murata je na toj pukotini ispisala „Dnevnik jedne kurtizane“. Japanski zakon iz 1872. godine trebalo je da reši problem robovlasništva i robovlasničkih ugovora, kao i da svim radnicama javnih kuća obezbedi slobodu. Međutim, zakon je, iako progresivan za to vreme, ostavio žene bez krova nad glavom, novca, posla i zaštite. Ovo kulminira početkom 20. veka, kada kurtizane organizuju štrajk protiv dužničkog ropstva. Ovaj događaj inspirisao je Muratu da napiše roman o ženskoj solidarnosti, istrajnosti, borbi za radnička prava i borbi protiv opresije.
Čini se da je jedan od najupornijih u nameri da odbaci okove kanona koji je nesumnjivo revitalizovao stvaralački izraz latinoameričkog kontinenta tzv. post-boom pokret književnica koje nemilice krče teren decenijama nastanjen gotovo isključivo muškim gorostasima boom literature (Garsija Markes, Vargas Ljosa, Borhes, između ostalih). U okviru antologije „Buntovnice s razlogom“ objedinjene su priče istaknutih predstavnica pomenute struje. Ove autorke menjaju narativ, okreću se fragmentarnim, intimnim perspektivama. Koriste i resurs u vidu pretkolonijalnog nasleđa koje je, baš kao i žene na ovom kontinentu, opstalo uprkos nepojmljivom nasilju koje se sistematski sprovodi vekovima. Pored raskida sa tradicijom, književnost je u njihovim delima i politički čin, svedočanstvo i apel za oslobađanje. Sirovim naglašavanjem ženskog iskustva, tela i intimnog prostora, davanjem glasa autohtonim zajednicama, marginalizovanim grupama, kritikom moći, patrijarhata i struktura vlasti, odbacivanjem elitizma i hermetičnosti, otvaranjem književnosti ka kolektivnom sećanju i traumama, ove priče su poput udarca u stomak od kog izgubite dah.
O tome kako smo naterane da potiskujemo svoj bes i kako nam nije dozvoljeno da izrazimo svoj gnev piše Dženifer Koks u knjizi „Žene su besne“. Engleska psihoterapeutkinja, kroz primere, savete i svoje bogato iskustvo pokazuje kako da se oslobodimo onoga što držimo u sebi. Portal Gardijan navodi da su do 2021. godine žene bile ljuće od muškaraca za 6 procentnih poena, s tim što se ova razlika samo produbila tokom pandemije. Takođe, Koks tvrdi da je ženski bes drugačiji od muškog jer su one naučene da ga u patrijarhalnom društvu ne ispoljavaju javno. Od njih se očekuje da budu fine, pitome i smerne. Ali autorka nas uči da, ako ne izbacimo taj bes koji nam se nakupio (kako kroz život, tako i kroz sve generacije žena do sada), u našoj glavi može da se pretvori u osećaj stida ili krivice, ili se čak i ispolji na našem telu. Da ne bi došlo do posledica, bitno je da osvestimo ono što nas pritiska, da prihvatimo svoje frustracije i naučimo da ih izrazimo.
Upravo zato što se od žena očekuje da ne prave probleme, žensko iskustvo obespravljenosti vuče korene još iz detinjstva.
Roman „Progovori“ Lori Hols Anderson je, još 1999. godine kada je objavljen, izašao iz okvira idealizovanih tinejdžerskih priča i u fokus stavio teme i probleme o kojima se retko pisalo kada su u pitanju mlade devojke. On sa izuzetnom empatijom i psihološkim pristupom pokazuje posledice seksualnog nasilja i kako trauma i sredina u kojoj živimo onemogućuju artikulaciju preživljene boli. Možda bi se moglo i reći da je ovo delo jedno od preteča mnogih važnih diskusija koje će kasnije dobiti svoj jači glas i prerasti u pokret #MeToo.
Dok „Progovori“ oslikava bolno iskustvo jedne adolescentkinje i njenu unutrašnju borbu, „Sporedan detalj“ Adanije Šibli proširuje problematiku potiskivanja i ćutanja i ne postavlja ga kroz prizmu pojedinca, već čitavog naroda. Šibli otvara raspravu o političkoj i istorijskoj traumi i započinje borbu protiv zaborava. Roman počinje brutalnim zločinom iz 1949. godine koji će biti tretiran kao sporedan detalj. Autorka će vratiti značenje događaju koji je sistem pokušao da izbriše. Adanija Šibli izazvala je burne reakcije, pa čak i cenzuru. Upravo u tome i leži značaj ove knjige koja pokazuje da književnošću možemo da razbijemo tišinu kojom nas pritiskaju.
Ovim je samo zagrebana površina ženskog pera koje neumorno razotkriva slojeve opresije i nejednakosti, poput: „Žena u meni“, „Muškarci se ne mogu silovati“, „Nevidljive“, „Goruća pitanja“… Zato vas kô Boga molimo, pročitajte ove knjige!
<p style="text-align: justify">Meri Vulstonkraft Šeli (1797–1851) rođena je u Londonu 30. avgusta 1797. godine. Njen otac je bio radikalni filozof Vilijam Godvin, a majka Meri Vulstonkraft, spisateljica poznata po ranom feminističkom delu <em>Odbrana prava žena</em> (1792). Majka je umrla jedanaest dana posle njenog rođenja, tako da se o njenom vaspitanju brinuo otac. Obrazovanje je sticala uglavnom kod kuće, veoma rano je pokazala sklonosti prema čitanju i pisanju, a prvi tekst je napisala sa jedanaest godina. Tokom leta 1812. godine boravila je u Škotskoj, gde je upoznala draži harmoničnog života u provinciji, koje će pronaći svoj izraz i u pojedinim delovima romana <em>Frankenštajn</em>.<br />
<br />
Godine 1814. godine Meri je upoznala Persija Biša Šelija, poštovaoca i sledbenika stavova njenog oca Vilijama Godvina. Ubrzo je započela komplikovanu vezu sa njim, a venčali su se 1816. godine, posle smrti Šelijeve supruge Herijet. Iako žive u relativnoj oskudici, život provode putujući Evropom. U maju 1816. odlaze na obale Ženevskog jezera, gde već boravi njihov prijatelj Bajron. Ovde Meri dobija inspiraciju za pisanje romana <em>Frankenštajn</em>. Život Meri Šeli bio je obeležen gubicima: od četiri deteta koje je rodila preživeo je samo Persi Florens, a njen suprug Persi Šeli se udavio 1822. godine, kad se njegov brodić prevrnuo za vreme letnje oluje blizu La Specije u Tirenskom moru. Posle njegove smrti Meri se vratila u Englesku, gde je živela kao profesionalni pisac do smrti 1851. godine.<br />
<br />
Sve do sedamdesetih godina 20. stoleća Meri Šeli je bila poznata pre svega po svom radu na priređivanju i publikovanju dela Persija Biša Šelija, kao i po romanu <em>Frankenštajn</em> (1818, 1831). Mada joj je otac Persija Šelija zabranio da napiše biografiju svog supruga, Meri je pripremila i objavila celokupno izdanje njegovih pesama 1839. godine. U novije vreme u porastu je interesovanje za njen književni rad, koji uključuje i istorijski roman <em>Valperga</em> (1823), apokaliptički roman <em>Poslednji čovek</em> (1826), kao i njena dva poslednja romana <em>Lodor</em> (1835) i <em>Fokner</em> (1837). Povodom dva veka od izlaska prvog izdanja romana <em>Frankenštajn ili moderni Prometej</em> (1818) objavljeno je na engleskom jeziku mnoštvo kritičkih radova, monografija i zbornika, čime je Meri Šeli konačno i neopozivo svrstana među amblemske figure moderne evropske književnosti.</p>
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.