Zorica
Knjiga je prelepa! Toplo je preporucujem svakome ko jos nije pronasao sebe, jer uz ovu knjigu spoznace ne samo sebe, vec i svoj polozaj u porodici, ali i u vremenu.
Evgenija Anđelković
Topla priča o životu i svim onim sitnicama i jakim osećanjima koji čine život jedne porodice. Ljudi se često plaše svojih osećanja, boje se da će biti povređeni ako ih priznaju. I zato se teško ostvaruje bliskost, teško dokučiva, a za koju je potrebno mnogo vremena i poverenja. Porodica Alesi, roditelji i tri ćerke - Roberta, Lučija i Nanina, je uspela da postigne takvu bliskost. U njihovom odnosu ima ljubavi, mržnje, ljubomore, tuge, sreće, poštovanja, istinske brige jednih za druge... Ali, i tu je u jednom času ravnoteža bila malo narušena, pa su dve starije sestre iskoristile mladog pesnika Alesandra da preko njega izbore svoje male bitke...More je za sestre bilo idealno sklonište, mesto gde su mogle da pobegnu od nezgodnih pitanja, a ujedno i simbol sigurnosti obiteljskog života i zajedništva. To isto more je pratilo ljubavne priče starijih sestara, spiralo njihove tragove i utiralo put onoj pravoj, istinskoj ljubavi...
Krajnje dirljiv i poetičan roman!
Lidija Lebinec
Rečenice imaju tu moć. I cijela priča je takva. Preuzela me je, od prvog slova do trenutka kad sam sinoć zaklopila zadnju stranicu. Inače ne volim uspoređivanja, ali ako mogu reći da me je prva knjiga "Svaki dan, svaki sat" duboko dirnula, oduševila i probudila mi osjećaj radosti da još postoje ljudi koji znaju pisati, onda za "Zauvek more" moram reći kako me je - promijenila. Ne govorim o drastičnom preobražaju, nego o premještanju kamenčića u duši, koji su se sad posložili na drukčiji, smireniji način. Priča je toliko duboka, otvorena, topla, tragična, dobra, a pisanje je vrhunsko. Doći će dan kad ću je pročitati i u originalu, na njemačkom. Moram, želim to. Čitajte, čitajte. I onda opet čitajte. Duša će vam biti zahvalna.
Lidija Lebinec
Što sve može napisana riječ? Koliku moć ima? Uvijek postoji toliko načina da je se upotrijebi i s njom čini nevjerojatne stvari. A ako se nađe u rukama majstora, onda je veličanstvena. Riječ. Jedna po jedna. Rečenica, odjeljak, priča... Kad mi je netko drag ili ga volim, uvijek su u meni podijeljeni osjećaji kad krenem poslušati njegovu pjesmu, pogledati njegovu sliku ili - pročitati njegovu priču, knjigu. Jer, uvijek mi je puno teže ako mi se ne svidi nešto što je ta, meni draga, osoba napravila. Ali, oh, zato je radost utoliko veća ako mi se njezino djelo svidi! To je još dublji osjećaj. Tako se osjećam sada.
Riječi knjige Nataše Dragnić "Immer wieder das Meer" (ili u sjajnom srpskom prijevodu "Zauvek more") imaju tu moć.
Dragan Dragojlovic
Rekao bih jedan porodican roman,verovatno i delom autobiografski.Dopao mi se odnos autora prema roditeljima.Za mene je to i sustinska poruka romana koja akcenat stavlja na znacaj porodice i odnos prema ocu i majci.Autor nas maestralno uvodi u ljubavni zaplet sa neocekivanim i nepredvidivim raspletom.Kroz knjigu provejava pesnicki afinitet i na trenutke izuzetan smisao za humor koji je dozirano ugradjen u pojedinim slikama.Veliki sam poklonik knjizevnog izraza Natase Dragnic i preporucio bih knjigu citalackoj publici u Srbiji.
