„Zovem se Mina“ Dejvida Almonda - vešt povratak Almondove mlade junakinje
Mina hoda tankom linijom između uobičajene i preterane osetljivosti. Još od Pipe Pases Roberta Brauninga, kada je on idealizovao svoju heroinu sa „Bog je u svom raju, sve je u redu sa svetom“, nije postojao ženski lik sa toliko neutažive pozitivnosti. Trenutak kada ona ode u toalet i sluša „divan, žuborni zvuk mokraće kako pada u vodu“ verovatno je odvratio i poslednje muške čitaoce.
Ali Almond je mudar pisac vredan pažnje. U vreme kada generalno negativan stav junaka vlada u tinejdžerskoj fikciji, dobro je da imamo autora koji dolazi sa pozitivnijim stanovištem. Mina bira da se školuje od kuće zato što ne može da se nosi sa uštogljenom atmosferom u školi kojom dominiraju pripreme za ispite. Veza puna ljubavi sa majkom dolazi kao željeno olakšanje. Njena strast za prirodom i talenat za pisanje deluju čudno u urbanoj kulturi koja je popustila pred ekranom, ali da li je Mina zbog toga loša?
Do kraja, Mina počinje da preispituje svoju naviku da sedi sama na drvetu, umesto da se druži sa svojim vršnjacima. Kreće da razmatra izlazak iz društvene izolacije tako što će da počne da se druži sa starim drugarima; a počinju da je zanimaju i nove komšije i beba. Gledajući njihovog sina, Majkla iz „Skeliga“, pada joj na pamet da će učeći iz njegovih i problema drugih, moći bolje da se nosi sa svojim poteškoćama ako se vrati u školu. Ali čitaoci će morati sami da zamišljaju šta će se tamo desiti.
Za neke će ovo biti previše slatkasta knjiga. Drugi će možda otkriti da im je ova priča mnogo bliža od ostalih. U svakom slučaju, teško da će reakcija čitalaca biti umerene ili ravnodušne.
Izvor: independent.co.uk
Prevod: Miloš Vulikić



















