Zbirka priča koja se čita i kao roman – „Ne lažem, Tita mi“ Feride Duraković u prodaji od 20. jula
Lagunina biblioteka „Bez prevoda“ postala je bogatija za izvanrednu zbirku priča (koja se može čitati i kao roman) Feride Duraković – „Ne lažem, Tita mi“.
Te priče su zapravo glasovi usamljene devojčice suočene sa vlastitom ali i smrtnošću majke, potom mlade devojke u plesu sa Tanatosom umesto sa Erosom, a zatim i samosvesne zrele žene željne života usred ratnog užasa, koje čekaju Erosa krijući se od Tanatosa.
Autorka nam priča o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku decu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju „dosadne“ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pesnikinji koja se bori protiv raka, a pre i posle svega ovo je knjiga o jednoj devojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko ju je život gazio i pokušavao od nje da načini smrknutu, odraslu osobu.
Ferida Duraković je jedna od najvećih pesnikinja sa naših prostora, pa je i njena proza duboko intimna i odlikuje se lirskom razigranošću i lepotom pripovedanja. Iako je tema egzistencijalistički „mračna“ – smrt, smrtnost – ove dirljive priče prožete su finom ironijom i crnim humorom.
Pitali smo je zbog čega je odlučila da svoja duboka razmišljanja iznese u proznom tekstu.
„Dođu tako godine kad se pjesnikinja počne buniti i žaliti nekom imaginarnom proznom sindikatu zašto nije vidljivija, zašto nakon 45 godina pisanja poezije ne bi i ona postala „prozaik“ – jer zna se da kod nas nisi pravi pisac ako ne napišeš bar jedan roman, to književno čedo (sin!) regionalnog epskog konteksta... Ova knjiga u stvari jeste roman, ali pjesnikinja u meni to ipak nije dopustila, jer draže joj je ove tekstove zvati poetskom prozom nego romanom. Ali rezultat je, nakon sjajnog i vrlo čitanog sarajevskog izdanja ove knjige, čaroban: i Laguna će imati svoje izdanje! I zato neka pjesnikinja malo uživa na pragu starosti u rezultatima svojih sindikalnih pregnuća“, rekla nam je autorka, objasnivši i kako su ove priče nastajale.
„S nekim malim, unutrašnjim planom da zabilježim djetinjstvo (ne samo svoje, naravno), ali to je potrajalo dugo, dvadesetak godina, jer valjalo je živjeti, preživjeti svašta, pa i rat, smrt, rane, ludila, plaćati račune, bivati ženom (postajati ženom!), prekarnom radnicom, majkom, kćerkom, ljubavnicom, sestrom, prijateljicom... i ostati normalan – ali na način kako su govorile Sarajlije u vrijeme opsade grada: Ovdje ko nije lud nije normalan! Priče su bile razbacane po časopisima i portalima, a onda su se u jednom trenutku tako jednostavno sakupile i posložile da je meni preostalo samo da ih dam u Nomad, koji ih je s radošću objavio... A onda se oglasila Laguna, pa mi dala vjetar u... ego.“
Knjigu „Ne lažem, Tita mi“ možete pronaći od srede 20. jula u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.
Te priče su zapravo glasovi usamljene devojčice suočene sa vlastitom ali i smrtnošću majke, potom mlade devojke u plesu sa Tanatosom umesto sa Erosom, a zatim i samosvesne zrele žene željne života usred ratnog užasa, koje čekaju Erosa krijući se od Tanatosa.
Autorka nam priča o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku decu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju „dosadne“ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pesnikinji koja se bori protiv raka, a pre i posle svega ovo je knjiga o jednoj devojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko ju je život gazio i pokušavao od nje da načini smrknutu, odraslu osobu.
Ferida Duraković je jedna od najvećih pesnikinja sa naših prostora, pa je i njena proza duboko intimna i odlikuje se lirskom razigranošću i lepotom pripovedanja. Iako je tema egzistencijalistički „mračna“ – smrt, smrtnost – ove dirljive priče prožete su finom ironijom i crnim humorom.
Pitali smo je zbog čega je odlučila da svoja duboka razmišljanja iznese u proznom tekstu.
„Dođu tako godine kad se pjesnikinja počne buniti i žaliti nekom imaginarnom proznom sindikatu zašto nije vidljivija, zašto nakon 45 godina pisanja poezije ne bi i ona postala „prozaik“ – jer zna se da kod nas nisi pravi pisac ako ne napišeš bar jedan roman, to književno čedo (sin!) regionalnog epskog konteksta... Ova knjiga u stvari jeste roman, ali pjesnikinja u meni to ipak nije dopustila, jer draže joj je ove tekstove zvati poetskom prozom nego romanom. Ali rezultat je, nakon sjajnog i vrlo čitanog sarajevskog izdanja ove knjige, čaroban: i Laguna će imati svoje izdanje! I zato neka pjesnikinja malo uživa na pragu starosti u rezultatima svojih sindikalnih pregnuća“, rekla nam je autorka, objasnivši i kako su ove priče nastajale.
„S nekim malim, unutrašnjim planom da zabilježim djetinjstvo (ne samo svoje, naravno), ali to je potrajalo dugo, dvadesetak godina, jer valjalo je živjeti, preživjeti svašta, pa i rat, smrt, rane, ludila, plaćati račune, bivati ženom (postajati ženom!), prekarnom radnicom, majkom, kćerkom, ljubavnicom, sestrom, prijateljicom... i ostati normalan – ali na način kako su govorile Sarajlije u vrijeme opsade grada: Ovdje ko nije lud nije normalan! Priče su bile razbacane po časopisima i portalima, a onda su se u jednom trenutku tako jednostavno sakupile i posložile da je meni preostalo samo da ih dam u Nomad, koji ih je s radošću objavio... A onda se oglasila Laguna, pa mi dala vjetar u... ego.“
Knjigu „Ne lažem, Tita mi“ možete pronaći od srede 20. jula u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.
