Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Vladimir Arsenijević: Udaljili smo se od mnogih istina

Krajem ovog meseca završava se „sapunska opera“. U izdanju Lagune biće objavljen četvrti, završni deo tetralogije Cloaca Maxima, više od 25 godina od kada je objavljen prvi deo, roman „U potpalublju“. Vladimir Arsenijević (Pula, 1965) tada je dobio Ninovu nagradu, koju kao dvadesetdevetogodišnjak nije uopšte očekivao za svoj prvenac jer su u konkurenciji bili i Milovan Đilas i Vuk Drašković sa svojim novim knjigama. O književnosti, jeziku, ali i aktivizmu, za Novi magazin govori pisac i idejni tvorac Udruženja „Krokodil“, koje je prošlog meseca ponovo organizovalo humanitarnu pomoć ugroženima u Ukrajini.

Malo je intelektualaca na našoj ovdašnjoj sceni, naročito ako se setimo one Sabatove da je pisac istinski intelektualac „ako se ne stavi na stranu onih koji prave istoriju već na stranu onih koji zbog nje trpe“. I među tim malobrojnim, danas se u Srbiji i šire, izdvaja po mnogo čemu upravo sagovornik Novog magazina, Vladimir Arsenijević. Povoda za razgovor sa njim je mnogo, između ostalog, i zato što se on i među tim malobrojnim javnim ličnostima izdvaja aktivnim delovanjem, a ne samo komentarisanjem i „lajkovanjem“ svega i svačega što, izgleda, u sadašnjem društvu postaje mera intelektualizma.

Da li ste „Duhove“, kao završni roman tetralogije, napisali onako kako ste to zamislili pre četvrt veka ili su decenije koje su iza nas doprinele da četvrti nastavak Cloaca Maxima ipak bude temeljno drugačiji?

Tom prerano datom najavom baš sam sebi lepo namestio… Ali kada se setimo, te se 1994. godine sve to dosta ubrzano dešavalo. Kada je roman „U potpalublju“ objavljen, narednih pola godine je bilo sporadičnih reakcija, ali onda je došla Ninova nagrada i zaista je sve eksplodiralo. Trebalo se snaći u svemu tome. Mesec dana pre toga me niko ni za šta nije pitao, a onda vam odjednom prilaze ljudi i pitaju: „Gospodine Arsenijeviću, šta će biti s nama?“. Snalazio sam se u svemu tome i pričao da je to samo prvi deo jednog četvoroknjižja koji sam ja tako zamislio. Plan je bio da se u prve tri knjige hronološki odvija kompaktna priča koja se dešava u toku godinu dana, od oktobra 1991. godine, dakle u vreme napada na Vukovar i Dubrovnik, a naravno, na početku proleća i početak opsade Sarajeva, pa sve do oktobra 1992. godine. U romanima se ne prati toliko hronologija tih događaja koliko hronologija jedne porodice u nastajanju, mladi bračni par koji čeka bebu, dvoje ljudi koji već sami po sebi vuku jedan ogroman teret svega što se u to vreme inače dešavalo u našim gradovima. Ta intimna drama smeštena unutar mizanscena jedne velike nadolazeće tragedije predstavlja sadržaj prve tri knjige. Četvrta knjiga je zamišljena kao epiloška i pomerena je u vremenu u odnosu na vremenski raspon obuhvaćen u prve tri knjige.

Dobro znam svoj ritam pisanja pa mi je od početka bilo jasno da ću na čitavoj stvari raditi minimum šest-sedam godina i pamtim da sam tad razmišljao da ćemo mi za tih sedam godina svakako biti u nekoj drugoj stvarnosti, onoj koju smo sve to vreme intenzivno priželjkivali. Ipak će, kao, proći svi ti ratovi, mi ćemo se unormaliti, smestiti se u evropski ambijent i početi da napredujemo. Zamislio sam da će se pripovedač iz tog položaja vraćati unazad kako bi se, kao, iz udobnosti te verzije budućnosti sećao užasnog doba u kojem smo živeli tokom devedesetih.

Kad ono… došli smo dovde. Kako biste vi okarakterisali ovo vreme koje danas živimo ovde?

Otimam se tome, i jako me vređa, kada ljudi kažu da je danas gore nego tokom devedesetih. Na Vračaru možda. Ali, mislim, budi ti u Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru ili Orahovcu tih devedesetih pa onda mudruj. Naravno da nije gore danas nego tada i stvari su tu veoma jednostavne: živi se loše ali normalno bez ubijanja civila, okupiranih gradova, koncentracionih logora i masovnih grobnica… Ova budućnost stvarno, ni u naznakama, nije ona kojoj smo se nadali, ni lokalno ni globalno, ali reći da nam je gore nego devedesetih je stvarno blasfemija. Međutim, ona nije ni blizu onakva kakvu sam je zamišljao planirajući unutar svoje književne građe da se pripovedač iz nje vraća u prethodne decenije. Taj osećaj kontinuiteta, naročito našim generacijama koje su sve to doživele, jako je intenzivan. Osećaj da nismo u nekom novom dobu nego da se sve jadno preliva od tada pa sve do ovih vremena i da se ujedno veoma svesno udaljava od faktografije donoseći teror revizionizma.

Juče me je jako rastužilo nešto što se desilo u „Krokodilu“. Donose nam ovde časopis „LiceUlice“ i u novom broju ima fotografija marša „Crni flor za Sarajevo“ iz aprila 1992. godine na kojoj se vide prepune ulice ljudi kada se skupilo na desetine hiljada nas i razvuklo crni flor od Slavije do Palate Albanije. Sećam se, bilo nas je zaista puno i onda shvatiš da se ipak u tom jednom empatijskom smislu mnogo toga promenilo na gore. Sećam se da sam prolazio pored kamiona sa ozvučenjem s kojeg je puštan zvuk granatiranja Sarajeva i zvuk sirena. Bio je predivan sunčan dan u Beogradu i ti zažmuriš i samo slušaš taj zvuk užasa. Za nas je to tada bio izuzetno intenzivan osećaj. A danas treba da uveravamo ljude da su se zločini zaista događali. Zavladale su emotivne istine i svako je iskrojio svoju revizionističku priču. To je ta pozicija iz koje, dakle, na kraju, pripovedač piše svoju knjigu i upravo je to taj osećaj izneverenosti koji on nosi sa sobom.

Nije li to vaša sudbina kao pisca da nešto zamislite kako ćete pisati, a onda vam se desi da se okolnosti drastično promene i da morate drugačije? Naravno, mislim na vašu knjigu „Meksiko“ u kojoj ste opisali da ste kupili predivnu plavu svesku pred put u Meksiko, a onda je počelo bombardovanje i „Meksiko“ je postala priča nemogućnosti odlaska iz Srbije, kao i velika priča o prijateljstvu sa piscem albanske nacionalnosti sa Kosova. I u centru „Krokodil“ nastavili ste da negujete komunikaciju i programe u kojima učestvuju umetnici iz drugih bivših republika i pokrajina.

Uvek su postojali ljudi na svim stranama koji nisu pravili razlike među ljudima i nije im bio problem da ostvaruju komunikaciju. Bilo je indikativno ono što se događalo devedesetih kada nije bilo moguće negovati kontakte i saradnju. Susreti su bili nemogući, možda poneki na nekom neutralnom terenu. A kada god smo se nalazili u inostranstvu, uvek su ex-Jugosloveni bili zajedno i igrali neku svoju zatvorenu igru. Uvek nam je ta komunikacija sa nama bliskim ljudima bila važna. Mislim da i dan-danas čak i najokoreliji nacionalista zna da realno inostranstvo za nas sve počinje tamo gde su nekada bile granice SFRJ. Niko tu nikome u međuvremenu nije postao baš stranac. To odlikuje naš život, sve što predstavlja vrednost koja uvek opstaje, koju je nemoguće ugušiti i koja je jedna vrsta neprestanog zaloga za neku bolju budućnost od ove koju smo stvorili, taman da ona nikada i ne dođe. Te stvari ostaju.

Bili ste i glavni pokretač Deklaracije o zajedničkom jeziku…

Karakter jezika je isti samo se u međuvremenu rascepio na te četiri političke tvorevine pa se sada zovu bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik ali, jedna lingvistička, logička pa i etička činjenica jeste da je to budalaština i da se radi o istom jeziku. Delimo ga kao što delimo i zajednički senzibilitet, kao što delimo i jedan deo zajedničke istorije. To su stvari koje su još uvek žive. U maju se spremam da idem u Prištinu na međunarodni književni festival „Polip“ koji predstavlja sjajan primer kako se regionalna komunikacija odvija i koji iz godine u godinu okuplja veoma interesantan sastav regionalnih autora. Mi to, takođe, radimo i u „Krokodilu“ zahvaljujući kom se u Srbiji stvorio ambijent da su regionalni pisci veoma dobrodošli i rado čitani pa poneki među njima spadaju u najkomercijalnije autore na našem tržištu knjige.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.

Autor: Gordana Nonin
Izvor: Novi magazin
Foto: Nebojša Babić

Autor: Vladimir Arsenijević

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Vladimir Arsenijević

Vladimir Arsenijević

Vladimir Arsenijević (Pula, 1965) objavio je prvi roman U potpalublju (prvi deo predviđene tetralogije Cloaca Maxima) 1994. godine. Ovaj roman je dobio Ninovu nagradu za roman godine, preveden je na dvadeset jezika, a istoimena pozorišna predstava po motivima ovog kultnog romana nagrađena je Sterijinom nagradom 1997. godine. Sledeći roman, Anđela (drugi deo ciklusa Cloaca Maxima) objavljen je 1997. godine. Posle boravka u Meksiku Arsenijević objavljuje knjigu Meksiko – ratni dnevnik (2000). Ilustrovani roman Išmail (2004), nastao je u saradnji s Aleksandrom Zografom. Roman Predator (2008) dobio je Nagradu za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije. 2009. godine Arsenijević objavljuje zbirku eseja pod nazivom Jugolaboratorija. Godine 2011. objavljuje ilustrovanu novelu Minut – put oko sveta za 60 sekundi nastalu u saradnji s Valentinom Broštean. Godine 2000. pokrenuo je izdavačku kuću Rende u kojoj je radio kao urednik do 2007. Osnivač je regionalnog književnog festivala Krokodil i izdavačke kuće za audio-knjige Reflektor, a kolumne i eseje redovno objavljuje u štampanim i elektronskim medijima u zemlji i regionu. Živi u Beogradu.

Bukmarker podkast, ep. 1 – Ivan Tokin: Pisanje mi je dalo život

Dobro došli u podkast Bukmarker! Gost prve epizode je pisac Ivan Tokin. Tokin je svoj prvi roman „Najnormalniji čovek na svetu“ objavio 2014. godine, usledili su „Pas“ (2017) i „Neli“ (2019) i zbirke kratke proze „Molekuli“ (2015) i „M2 Multiverzum“ (2018). Povod za naš razgovor bio je njegov posled

Pročitaj više

„Lusi“ u Novom Sadu

U utorak 25. novembra 2025 održano je predstavljanje romana „Lusi“ Bojana Savića Ostojića u novosadskoj knjižari Bulevar Books. Razgovor je vodila Vladislava Gordić Petković.   Kritičarka je naročito istakla značaj muzičke matrice u knjizi. Ta plejlista, delom reprodukovana na kraju romana, uglavnom

Pročitaj više

Upoznajte Mišiće, Veveriće i Surliće: Četvrti deo slikovnice „Srećne porodice“ Ane Grigorjev od 28. novembra u knjižarama

Serijal „Srećne porodice“ Ane Grigorjev čini četiri slikovnice za mališane koje ih uče lepim manirima, s pozitivnim primerima iz porodične svakodnevice. Čitaoci će upoznati ukupno 12 porodica koje žive u jednoj zgradi, i kroz njihove dogodovštine, uživaće u poučnim pričicama i divnim ilustracijama.

Pročitaj više

Noć knjige od 12. do 14. decembra!

Uzbuđenje je u vazduhu jer se bliži još jedna Noć knjige i prilika da podelimo radost čitanja sa drugima. Od 12. do 14. decembra 2025. godine, 33. Noć knjige će se održati u knjižarama Delfi i Laguninim klubovima čitalaca, na 68 lokacija u 37 gradova u Srbiji i regionu, kao i na sajtovima laguna.rs,

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844