Povodom izlaska srpskog izdanja romana „Ljubav na posljednji pogled“, autorka Vedrana Rudan u svom današnjem blog-postu piše:

Danas je u Srbiji izašla meni moja najdraža knjiga „Ljubav na posljednji pogled“. Kako se ponekad sve poklopi. Jutros sam od Amera dobila dozvolu. Smijem objaviti da će se prema knjizi snimati serija. Još ne mogu o detaljima, ali i ovo je za mene veliko.

Snimanje će trajati preko godinu dana, serija će biti na svjetskim ekranima za dvije godine, hoću li ja tada biti živa? Srećom, lovu ću dobiti uskoro. Ne, ne mogu vam opisati svoju sreću.

Kad se samo sjetim što su mi sve radili hrvatski „književni krugovi“ kad je knjiga izašla 2003. godine, uredio ju je genijalni Kruno Lokotar. Moje su muške „kolege“ tražile da me se izvede na sud zbog širenja mržnje prema sirotim muškarcima. „Kolegice“ su bile i ostale otrovne do dana današnjega. Dečki i cure, nakon ovoga što proživljavam mogu vam samo poručiti ono što sam vam poručivala i 2003. Tko vas jebe!

Nadam se da ću živjeti još dvije godine i da ću moći ležati u fotelji i gledati junake „Ljubavi na posljednji pogled“ onako kako sam danas gledala seriju „Narcos“. U mojoj knjizi ima ljubavi, seksa, nasilja nad ženom, sve ono što se danas nosi. Gledat ćete. Bila sam vidovita, ispred svog vremena, to sam i danas. U Hrvatskoj to nitko ne vidi. Među nama, jebe mi se, nikad nisam željela biti Vinsent van Gog koji će se prodavati za milijune dolara sto pedeset godina nakon smrti. Ne slavi me, plati me!

Knjiga je davno prevedena u Americi, otkrivena sam i sad je na meni samo da pijem lijekove, vitamine, plaćam doktore i molim boga da poživim. Mislim da su mi šanse velike jer je lova pola zdravlja, a lova je druga polovica.

Muž i ja smo namjeravali kupiti manju kuću s bazenom u okolici Firence, odseliti se, jebeš zemlju ustaša, ludog predsjednika i političara kriminalaca. Odustali smo. Kamo odseliti? Sve su zemlje iste, samo su hoteli različiti. Nećemo kupiti kuću u Italiji, našli smo jednu u Orebiću, i putovat ćemo kamo nam padne na pamet. Valjat ćemo se u satenu u skupim hotelima dok bude trajala hrvatska zima i ispijati voćne koktele na pješčanoj plaži.

Imamo mnogo djece, dali smo im dovoljno, ovo što mi je s neba palo u krilo ne namjeravam ostaviti ni njima ni unucima. Neka se i oni jebu. Često nisu bili na mojoj strani, željeli su mamu domaćicu, kuharicu, čistačicu. Moje bjesomučno, dugogodišnje lupanje po tipkovnici ni za kakvu lovu, naglašavam za vas koji ne znate, ni za kakvu lovu, držali su gubljenjem vremena. Ja sam prije potpisivanja ovog ugovora živjela od grickanja mrtvih roditelja.

Nikad me nije bilo briga što netko o meni misli. Jebeš i djecu, i rodbinu, i znance, i neznance. Uživala sam u pisanju, uživam još uvijek. Gubljenje vremena je služenje djeci do svoje smrti ili njihove šezdesete. Gubljenje vremena je i ugađanje ljudima koji glume da su ti prijatelji. Ovih ih dana nazivam abecednim redom i šaljem u kurac. Gledam oko sebe i razmišljam što ću u kući i oko kuće srušiti, što proširiti, kakve ću aparate kupiti za kuhinju u koju više neću ulaziti. Tražimo ženu ili muškarca koji dobro kuha. I adrese najboljih liječnika u Hrvatskoj.

Ameri su inzistirali na promjeni priče, ja sam se borila koliko sam mogla da sačuvam svoju priču. Na kraju sam popustila, uostalom, ima mene u tragovima. Samo je jedan život. Platite i radite što vas volja. Tko želi znati kako izgleda original, neka kupi knjigu, koga nije briga sigurno će gledati seriju. Kad sam čula ime glavne glumice… Jebote! Je! Bo! Te! Da sam trideset godina mlađa, odmah bih pristala da me zlostavlja glavni glumac.

Ljudi, bez zajebancije, ja sam carica!

Autor: Vedrana Rudan
Izvor: rudan.info