Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Ursula LeGvin o Žozeu Saramagu i njegovom romanu „Putovanje jednog slona“

„Prošlost je nepregledni kamenjar koji bi mnogi voleli da pređu kao da je u pitanju auto-strada, dok drugi strpljivo i obazrivo koračaju s kamena na kamen, i podižu ih jer hoće da znaju šta se nalazi ispod. Ponekad im odande izmile škorpije ili stonoge, debele gliste ili svilene bube, ali nije isključeno da se, barem jedanput, pojavi i neki slon...“

Kada je preminuo 2010. godine, čovek koji je napisao ove reči u „Putovanju jednog slona“, Žoze Saramago bio je star, osamdesetsedmogodišnji čovek. Njegova interesovanja, politika i strasti izgledaju kao da pripadaju prošlosti: zakleti komunista, protivnik diktatora – subverzivnih ili ortodoksnih, pun nepoštovanja prema međunarodnim korporacijama, čovek rođen u seljačkoj porodici u marginalizovanoj zemlji, neko ko se uvek identifikovao sa nemoćnima, radikal koji je doživeo doba gde se o liberalima priča kao o levičarima... Našao se ispred nas. Njegovo delo pripada budućnosti. Nalazim utehu u tome. Dok strpljivo dižemo kamenje na beskrajnim poljima moderne književnosti, moramo očekivati škorpije i bube, ali sada je sigurno da će se bar jednom, pojaviti i slon.

Saramagov govor prilikom dodele Nobelove nagrade 1998. godine karakterističan je po trvdoglavim referencama i ograničenjima. Pričao je o sebi i svom radu. Pričao je sa teško stečenom jednostavnošću koja mu je omogućavala da tiho iskaže velike stvari. Zvučao je kao promišljeni, ozbiljni čovek koji razgovara sa prijateljem. Pošto je pričao o babi i dedi, portugalskim seljacima i o likovima iz prvih romana, rekao je: „Sa takvim muškarcima i ženama poteklim od tla, najpre stvarnim ljudima a potom figurama iz fikcije, naučio sam da budem strpljiv, da verujem i poveravam se vremenu, tom istom vremenu koje nas istovremeno gradi i uništava kako bi nas opet izgradilo i opet uništilo. Jedino nisam siguran da sam uspešno prihvatio nešto što su nedaće koje su iskusili ti muškarci i žene, i pretvorile ih u vrlinu: prirodno asketski pristup životu. Imajući na umu da su lekcije naučene pre dvadeset godina i dalje netaknute u mom sećanju, da svaki dan osećam njihovo prisustvo u mom duhu kao konstantni poziv, nisam izgubio, bar ne još, nadu da ću doprineti makar malo veličini tog dostojanstva koje mi je predstavljeno u beskrajnim nizijama Alenteža.“

Nazvavši sebe „šegrtom“ o svojoj možda najmoćnijoj knjizi je rekao ovo: „Slep. Šegrt pomisli da smo slepi i sede i napisa Slepilo kako bi podsetio one koji ga možda pročitaju da mi izvrćemo razlog kada ponižavamo život, da ljudsko dostojanstvo svakoga dana vređaju svetski moćnici, da je univerzalna laž zamenila pluralne istine, da su ljudi prestali da poštuju sebe kada su izgubili poštovanje prema sebi srodnim stvorenjima“.

Saramago na kraju ove elokventne rečenice ne pominje ljude već stvorenja. Za njega „čovek“ nije jedini predmet ljudskog interesovanja u kome su smeštene sve vrednosti i značenja, već član većeg domaćinstva. Saramagov podsetnik - da nismo početak ni kraj stvaranja - uglavnom je pas. Sličan sistem rangiranja primenjujem i na njegove knjige: knjige sa psima su bolje od onih bez; što je važniji pas, bolja je knjiga.

U „Putovanju jednog slona“ njegov podsetnik o važnosti drugih stvorenja je mnogo veći. Stoga nije iznenađujuće što veoma cenim taj njegov roman i što se on, odmah i bez truda, pridružio zabranjenim romanima koje najviše volim – „Kameni splav“, „Slepilo“, „Pećina“.

Istorija kaže da je 1551. godine jedan slon putovao od Lisabona do Beča u pratnji najpre vitezova portugalskg kralja Žoaoa III a potom nadvojvode Maksimilijana Austrijskkog. Slon Solomon i njegov kornak već su dugo putovali morima od Goe, čekajući nekoliko godina u Lisabonu pre nego što su krenuli za Valjadolid, kao poklon od kralja nadvojvodi koji je sa njim išao do Italije brodom a potom preko Alpa u Beč. U romanu, Solomon i njegov kornak Subhro (kome nadvojvoda sa pravim habsburškim  baksuzlukom daje ime Fric) bez žurbe prolaze kroz razne predele  gde nailaze na razne funkicionere i vojnike i usput sreću seljane i ljude iz gradova koji različito interpretiraju iznenadnu enigmu slona koji im je ušao u život. To je priča.

I veoma je smešna. Stari Saramago piše majstorski lako i humor je nežan, ismevanje ublaženo strpljenjem i žaljenjem da bol nestaje iako je duhovitost i dalje tu.

Epizoda koja počinje sa kornakom koji raspravlja o religiji sa portugalskim kapetanom naročito je dirljiva. Objasnivši da je manje-više hrišćanin, Suhbro potom vojnicima pripoveda o Ganešu. „U svakom slučaju, rekao bih da znaš mnogo o tom tvom hinduizmu, Manje-više, komandante, manje-više“, kaže kornak i potom počne da mu objašnjava kako je Šiva odsekao svom sinu Ganešu glavu i zamenio je glavom slona. „Bajke“, kaže jedan vojnik na šta kornak odgovara: „Kao ona o čoveku koji se, pošto je umro, trećeg dana digne iz mrtvih“. Seljani iz obližnjeg sela slušaju sa interesovanjem. I slažu se: „Uostalom, reče jedan od seljaka, nema tu bogzna šta da se vidi, dovoljno je samo obići oko njega i to je sve“. Ali ih rasprava o veri interesuje i bude sveštenika da mu prenesu važne vesti: „Bog je slon, oče“.

Sveštenik mudro odgovara: „Bog je u svim njegovim stvorenjima“. Vođa seljana na to uzvraća: „Ali nijedno od njih nije bog“. „To je sve što nam treba“, kaže sveštenik. Seljani ga onda ubeđuju sve dok sveštenik ne pristane da istera đavola iz slona. „I svi zajedno“, kaže im, „borićemo se za našu svetu veru, setite se samo, kad se ljudi ujedine, pobeda im ne gine“. Narednog dana, pretvara se da isteruje đavola ali vara, koristeći krnnji latinski i običnu vodu i slon ga zbog toga kažnjava; odnosno ga, iz nekog razloga obično pristojna životinja, udara, istina blago. Cela epizoda je serija malih čuda apsurdnosti i tihog smeha koji se diže iz duboke nežnosti pune ljubavi.

U njegovom razumevanju ljudi, Saramago nam donosi nešto veoma retko – rešava nas iluzija priušivšti nam tako više naklonosti i divljenja i jasnog opraštanja. Ne očekuje previše od nas. Možda je duhom i humorom bliži velikom književniku Servantesu. Kada se snovi o razumu i nada da će biti pravde izjalove, ciničnost je najbolji izlaz, ali Saramago je tvrdoglavi seljak koji ne pristaje na lakši put.

Naravno da on nije seljak, on je kultivisan i sofisticiran čovek, urednik i novinar, višegodišnji stanovnik metropola, obožavao je Lisabon i u mnogim romanima se bavio problemima industrijskog života. Ali on na taj život gleda sa mesta van grada, mesta gde ljudi zarađuju za život sa svoje dve ruke. Ne nudi nikakvu idiličnu pastoralnu regresiju već realistični utisak o tome kako se obični ljudi istinski povezuju sa onim što je ostalo od našeg običnog sveta.

U govoru povodom Nobelove nagrade rekao je: „Kako nisam pokušao a ni težio da izađem van mog malog dela kultivisane zemlje, ostala mi je samo mogućnost ukopavanja ka korenima. Mojim, ali i korenima sveta, ako mi je dozvoljena tako neskromna ambicija“. To teško, strpljivo kopanje je ono što daje jednoj laganoj i predivnoj knjizi njenu dubinu i težinu. To više nije obična priča o putovanju jednog slona kroz ludosti i sujeverja šesnaestovekovne Evrope. Ne postoji naravoučenije. Nema srećnog kraja. Slon Solomon će stići do Beča i uginuće dve godine kasnije. Ali njegovi tragovi će ostati u čitaočevom umu, duboko, okrugli otisci u prašini koji ne vode ka austrijskom dvoru niti bilo čemu poznatom, već ukazujući, možda, na trajniji put koji treba slediti i koji će doneti nagrade.

Autor: Ursula LeGvin
Izvor: www.theguardian.com
Foto: K. Kendall

Autor: Žoze Saramago

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Žoze Saramago

Žoze Saramago

Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti.  Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća. Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).  Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“  Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu,  najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.  

Bukmarker podkast, ep. 1 – Ivan Tokin: Pisanje mi je dalo život

Dobro došli u podkast Bukmarker! Gost prve epizode je pisac Ivan Tokin. Tokin je svoj prvi roman „Najnormalniji čovek na svetu“ objavio 2014. godine, usledili su „Pas“ (2017) i „Neli“ (2019) i zbirke kratke proze „Molekuli“ (2015) i „M2 Multiverzum“ (2018). Povod za naš razgovor bio je njegov posled

Pročitaj više

„Lusi“ u Novom Sadu

U utorak 25. novembra 2025 održano je predstavljanje romana „Lusi“ Bojana Savića Ostojića u novosadskoj knjižari Bulevar Books. Razgovor je vodila Vladislava Gordić Petković.   Kritičarka je naročito istakla značaj muzičke matrice u knjizi. Ta plejlista, delom reprodukovana na kraju romana, uglavnom

Pročitaj više

Upoznajte Mišiće, Veveriće i Surliće: Četvrti deo slikovnice „Srećne porodice“ Ane Grigorjev od 28. novembra u knjižarama

Serijal „Srećne porodice“ Ane Grigorjev čini četiri slikovnice za mališane koje ih uče lepim manirima, s pozitivnim primerima iz porodične svakodnevice. Čitaoci će upoznati ukupno 12 porodica koje žive u jednoj zgradi, i kroz njihove dogodovštine, uživaće u poučnim pričicama i divnim ilustracijama.

Pročitaj više

Noć knjige od 12. do 14. decembra!

Uzbuđenje je u vazduhu jer se bliži još jedna Noć knjige i prilika da podelimo radost čitanja sa drugima. Od 12. do 14. decembra 2025. godine, 33. Noć knjige će se održati u knjižarama Delfi i Laguninim klubovima čitalaca, na 68 lokacija u 37 gradova u Srbiji i regionu, kao i na sajtovima laguna.rs,

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844