Slavenka Drakulić: Fokus na ženskom iskustvu
Otvoreno, emotivno i upečatljivo, autorka Slavenka Drakulić u svojim delima piše o važnim temama, kao što su starenje i teške životne situacije, ali i o sudbinama i unutrašnjim svetovima slavnih žena, poput Mileve Ajnštajn i Fride Kalo.
Slavenka Drakulić, jedna od najznačajnijih i najprevođenijih regionalnih autorki, piše o temama koje nas se tiču. U novoj knjizi „O čemu ne govorimo“ priča priče o teškim situacijama u našim životima – o onome što nas istovremeno plaši i spaja. Zbirka „Nevidljiva žena i druge priče“ govori nam o najvećem tabuu današnjice – starenju. A tu su i romansirane biografije slavnih naučnica i umetnica – Mileve Marić Ajnštajn („Teorija tuge“), Fride Kalo („Frida ili o boli“) i Dore Mar (još nije objavljena u Srbiji), kojima nam na poseban način, otvoreno i emotivno, predstavlja sudbine, unutrašnje svetove tri različite, ali kreativne žene.
Kroz svoje stvaralaštvo predstavljate nam inspirativne slavne žene, ali pišete i o onim, uslovno rečeno, običnim ženama, koje se na svoje načine bore sa izazovima svakodnevice. Šta Vam je najvažnije u svim tim pričama?
Čitatelji (uglavnom čitateljice!) će svakako primijetiti da sve te priče i romani, bilo da su u prvom ili trećem licu, pričaju žene. Bojim se da zvuči kao fraza da žene dugo nisu imale pravo glasa, ne samo u političkom nego i u umjetničkom smislu, ali nije to loše imati na umu. Meni je važno da je u mome stvaralaštvu u fokusu žensko iskustvo. To, naravno, ne znači da ja opisujem samo svoje osobno iskustvo – daleko od toga. Međutim, moramo biti svjesni da se ženski tekstovi, ovisno o tipu teksta, najčešće čitaju upravo tako, kao osobno iskustvo. Radi se o zanimljivom fenomenu, koji možda proizlazi iz činjenice da su žene prvo pisale dnevnike, pa je moguće da se njihovo autorsko Ja u javnoj percepciji poistovjećuje sa dnevničkim tj. osobnim Ja.
Za svojevrsnu trilogiju o uspešnim i hrabrim ženama odabrali sre tri različite žene. Zašto su baš Mileva Marić Ajnštajn, Frida Kalo i Dora Mar bile Vaš izbor?
Čini mi se da izbor teme nikada nije posve svijesna odluka. Mnogo je faktora koji utječu na izbor, od toga da je glavni lik žena, do toga da se radi o povijesnoj ličnosti, pa do njene sudbine. Imate pravo, riječ je o tri različite žene, od kojih su dvije umjetnice, a treća znanstvenica – ali su sve tri kreativne osobe. Dora je bila poznata nadrealistička fotografkinja, Frida slikarica, a Mileva matematičarka i fizičarka. Povezuje ih još jedna činjenica, da su se vezale uz kreativne muškarce. Treću sam povezanost otkrila tek kasnije, kad su romani već bili napisani: sve tri žene imale su očeve koji su ih podržavali u njihovim ambicijama i vjerovali u njih. Tada je to bila rijetkost, govorimo o koncu 19. i početku 20. stoljeća, kad žene još nisu mogle studirati, a da o drugim pravima ne govorimo.
Šta je zajedničko Vašim junakinjama? Koja je to crta u njihovom karakteru koja ih je učinila onim što su bile i po čemu ih svet pamti?
Sve tri su se hrabro upustile u odnos sa muškarcima koji su bili izuzetno kreativni i smatrali su ih genijima, barem Pikasa i Ajnštajna, dok je Dijego Rivera bio najpoznatiji i najpopularniji meksički slikar svoga vremena. Jer velika je hrabrost upustiti se u ljubavnu vezu s takvim osobama, jednostavno zbog toga jer su obično potpuno fokusirani na svoj rad. Nemaju vremena za obitelj, ne žele imati djecu, ili pak sve ljude oko sebe koriste kao „materijal“ za svoju umjetnost. Pokušati ostvariti sebe u tim je okolnostima vrlo teško, pogotovo jer neizbježno dolazi i do konkurencije. Meni je zapravo bio najzanimljiviji upravo taj odnos između kreativnih partnera, u kojem su Dora Mar i Mileva Marić izašle kao gubitnice, ali ne i Frida Kalo.
Kroz svoje stvaralaštvo predstavljate nam inspirativne slavne žene, ali pišete i o onim, uslovno rečeno, običnim ženama, koje se na svoje načine bore sa izazovima svakodnevice. Šta Vam je najvažnije u svim tim pričama?
Čitatelji (uglavnom čitateljice!) će svakako primijetiti da sve te priče i romani, bilo da su u prvom ili trećem licu, pričaju žene. Bojim se da zvuči kao fraza da žene dugo nisu imale pravo glasa, ne samo u političkom nego i u umjetničkom smislu, ali nije to loše imati na umu. Meni je važno da je u mome stvaralaštvu u fokusu žensko iskustvo. To, naravno, ne znači da ja opisujem samo svoje osobno iskustvo – daleko od toga. Međutim, moramo biti svjesni da se ženski tekstovi, ovisno o tipu teksta, najčešće čitaju upravo tako, kao osobno iskustvo. Radi se o zanimljivom fenomenu, koji možda proizlazi iz činjenice da su žene prvo pisale dnevnike, pa je moguće da se njihovo autorsko Ja u javnoj percepciji poistovjećuje sa dnevničkim tj. osobnim Ja.
Za svojevrsnu trilogiju o uspešnim i hrabrim ženama odabrali sre tri različite žene. Zašto su baš Mileva Marić Ajnštajn, Frida Kalo i Dora Mar bile Vaš izbor?
Čini mi se da izbor teme nikada nije posve svijesna odluka. Mnogo je faktora koji utječu na izbor, od toga da je glavni lik žena, do toga da se radi o povijesnoj ličnosti, pa do njene sudbine. Imate pravo, riječ je o tri različite žene, od kojih su dvije umjetnice, a treća znanstvenica – ali su sve tri kreativne osobe. Dora je bila poznata nadrealistička fotografkinja, Frida slikarica, a Mileva matematičarka i fizičarka. Povezuje ih još jedna činjenica, da su se vezale uz kreativne muškarce. Treću sam povezanost otkrila tek kasnije, kad su romani već bili napisani: sve tri žene imale su očeve koji su ih podržavali u njihovim ambicijama i vjerovali u njih. Tada je to bila rijetkost, govorimo o koncu 19. i početku 20. stoljeća, kad žene još nisu mogle studirati, a da o drugim pravima ne govorimo.
Šta je zajedničko Vašim junakinjama? Koja je to crta u njihovom karakteru koja ih je učinila onim što su bile i po čemu ih svet pamti?
Sve tri su se hrabro upustile u odnos sa muškarcima koji su bili izuzetno kreativni i smatrali su ih genijima, barem Pikasa i Ajnštajna, dok je Dijego Rivera bio najpoznatiji i najpopularniji meksički slikar svoga vremena. Jer velika je hrabrost upustiti se u ljubavnu vezu s takvim osobama, jednostavno zbog toga jer su obično potpuno fokusirani na svoj rad. Nemaju vremena za obitelj, ne žele imati djecu, ili pak sve ljude oko sebe koriste kao „materijal“ za svoju umjetnost. Pokušati ostvariti sebe u tim je okolnostima vrlo teško, pogotovo jer neizbježno dolazi i do konkurencije. Meni je zapravo bio najzanimljiviji upravo taj odnos između kreativnih partnera, u kojem su Dora Mar i Mileva Marić izašle kao gubitnice, ali ne i Frida Kalo.
Koja je Fridina najizraženija osobina, ona koja ju je učinila onim što je bila?
Nisam sigurna da je riječ o jednoj osobini. Dakle, Frida je bila kreativna, hrabra, ali i uporna. Nije odustajala od svojih ideja. Bila je i vrlo emocionalna osoba. U mladosti je doživjela prometnu nesreću, zbog koje je morala mjesecima ležati u gipsu, i tako puno puta u životu. No to je nije spriječilo da slika. Ljudima je šokantno kada vide da je većina njenih slika malog formata, zato jer ih je slikala dok je ležala u krevetu. Njen suprug Dijego Rivera priznavao joj je talent, ali njeno slikarstvo nije uzimao ozbiljno. Frida je tek pred smrt imala prvu izložbu. S druge strane, iz veze sa slikarom ona je izašla kao pobjednica, kao slikarska ikona. Danas svi znaju za Fridu, ali ne i za Dijega Riveru.
Živela je dvostrukim životom umetnice i obične žene. Koliko su se te dve Fridine razlikovale? Koja je ključna razlika, a koja sličnost između njih?
Rekla bih da se ona nije odrekla svoje umjetnosti zbog ljubavi, poput Dore, što je velika stvar. U njenom životu ipak dominira slikarstvo. Ona bi rado bila samo supruga, željela je biti i majka, rado bi se odrekla slikanja, ali joj to ne polazi za rukom. Zašto? Zato jer je slikanje bilo jedini način na koji je mogla izraziti svoju bol, a imala je silnu potrebu da je izrazi.
Frida je bila žena koja ceo život živi uz fizičku bol, što je nesumnjivo moralo da se odrazi na njenu psihu. Šta je ta bol predstavljala za nju i njenu umetnost?
Ona je u svom slikarstvu uspjela pronaći jezik boli. Likovni jezik, pored muzičkog, jedini je način na koji uopće možemo pojmiti bol drugog bića. Jer bol je nemoguće izraziti riječima, bol je neizreciva. To je izvanredno zanimljivo područje ljudskog iskustva o kojem znamo malo, jer je vrlo individualno i teško ga je istraživati. U Fridinom slučaju imamo situaciju žene koja slika usprkos bolu koji osjeća, odupire se, savladava ga, neprestalno se bori, u grču je, ali ne odustaje – sve to da bi na svojm slikama izrazila upravo bol. Poput magijskog čina, bori se protiv boli tako da je slika. Frida Kalo je nevjerojatna i fascinantna i kao osoba i kao slikarica.
Šta mi kao čitaoci učimo od nje o boli?
Da bol izolira čovjeka i donosi strašnu, neprevladivu usamljenost. Ona slika upravo iz potrebe da iskorači iz tog svog svijeta ograničenog boli, da ga nekako predoči drugome. Svatko ima potrebu za komunikacijom. Učimo i da je bol moguće prevladati i pretvoriti je u moć stvaranja.
A o ljubavi? Kako je Fridu definisala ljubav prema Maestru, slavnom Dijegu Rivieri?
Ljubav prema Maestru, kako ga je zvala, odredila je u potpunosti njezin život. Već i samo to ime u suštini definira njihov odnos kao odnos učitelja i učenice. Upoznali su se tako da je Frida, još kao srednjškolka, odnijela svoje slike velikom slikaru da joj da svoje mišljenje. Već je ovaj čin bio koliko hrabar, toliko i bezobrazan. Zašto bi veliki slikar uopće gledao črčkarije neke male amaterke? Ona ga je doslovno opsjedala, a njega su privukle njena drskost i mladost, a vidio je i da je talentirana. Među njima je bila razlika od dvadeset godina, on je bio slikar na vrhuncu svjetske slave, poznati komunist koji se kretao u elitnim krugovima. Moguće da mu se Frida u početku veze više divila i da je bila zaljubljena u njegovo slikarstvo više nego u osobu. Bila je to burna ljubav s puno vanbračnih veza i još više ljubomornih scena.
Šta ste novo naučili o sebi ispisujući Fridinu priču?
Fridina priča je jedna od onih koje vam daju snage, koje vas inspiriraju. Naučila sam ono što će naučiti svaka čitateljica koja je pročita, da sa svojim životom možemo učiniti više nego što mislimo da možemo.
Koliko poštujemo nasleđe koje su nam ostavile uspešne i jake žene, poput Vaših junakinja?
Ne poštujemo ga dovoljno, jer našim nasljeđem, kao i stvarnošću, još uvijek dominiraju muškarci. Oni su klasici, oni predstavljaju model prema kojem se mjeri uspješnost žena. Mnoge žene u raznim područjima ostaju zanemarene ili zaboravljenje. Problem je u tome da mlađe generacije ne poučavamo da je žensko stvaralaštvo jednako vrijedno poštovanja. Pogotovo s obzirom na povijesne okolnosti koje ženama nisu išle naruku. Znamo li, na primjer da je Marija Kiri prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu – ujedno i dvostruka dobitnica, jedne godine za kemiju, druge za fiziku? I njena je kćer Irena također dobila Nobela za kemiju zajedno sa suprugom Frederikom Žolio.
Da li se i u kojoj meri feminizam danas udaljio od svoje suštine? Kako ga Vi definišete?
Naravno, to ovisi kako ćemo definirati suštinu feminizma. Ako je definiramo najšire, kao borbu za žensku ravnopravnost, u tom slučaju se udaljio. U feminizmu nema jedinstva, vrlo vjerojatno jer je u nekim zemljama većina osnovnih prava uspostavljena, pa se borba prenijela na druga područja, na primjer na identitet. Identitetska politika je sada dominirajuća, pogotovo u Sjedinjenim državama. To je zapanjujuće, s obzirom na to da im je nedavno na federalnoj razini ukinuto pravo na pobačaj. Ne bi li to trebala biti tema br. 1? S druge strane, u bivšim socijalističkim zemljama prijeti nam ta ista opasnost zbog tradicionalizacije cijelog društva, crkvenog utjecaja i nazadnih, nacionalističkih vlada. Nema razloga za prestanak borbe.
Koje ženske autore, koji kao i Vi kroz svoje knjige predstavljaju snagu žene, cenite i volite?
Volim mnoge autorice i autore – ali kad već pitate za žene, izdvojit ću samo neke koje su mi posebno važne , mada iz različitih razloga: Irena Vrkljan, Margerit Diras, Ani Erno, Margaret Atvud, Marta Gelhorn.
Autor: Maja Šarić Vlaović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 50
Nisam sigurna da je riječ o jednoj osobini. Dakle, Frida je bila kreativna, hrabra, ali i uporna. Nije odustajala od svojih ideja. Bila je i vrlo emocionalna osoba. U mladosti je doživjela prometnu nesreću, zbog koje je morala mjesecima ležati u gipsu, i tako puno puta u životu. No to je nije spriječilo da slika. Ljudima je šokantno kada vide da je većina njenih slika malog formata, zato jer ih je slikala dok je ležala u krevetu. Njen suprug Dijego Rivera priznavao joj je talent, ali njeno slikarstvo nije uzimao ozbiljno. Frida je tek pred smrt imala prvu izložbu. S druge strane, iz veze sa slikarom ona je izašla kao pobjednica, kao slikarska ikona. Danas svi znaju za Fridu, ali ne i za Dijega Riveru.
Živela je dvostrukim životom umetnice i obične žene. Koliko su se te dve Fridine razlikovale? Koja je ključna razlika, a koja sličnost između njih?
Rekla bih da se ona nije odrekla svoje umjetnosti zbog ljubavi, poput Dore, što je velika stvar. U njenom životu ipak dominira slikarstvo. Ona bi rado bila samo supruga, željela je biti i majka, rado bi se odrekla slikanja, ali joj to ne polazi za rukom. Zašto? Zato jer je slikanje bilo jedini način na koji je mogla izraziti svoju bol, a imala je silnu potrebu da je izrazi.
Frida je bila žena koja ceo život živi uz fizičku bol, što je nesumnjivo moralo da se odrazi na njenu psihu. Šta je ta bol predstavljala za nju i njenu umetnost?
Ona je u svom slikarstvu uspjela pronaći jezik boli. Likovni jezik, pored muzičkog, jedini je način na koji uopće možemo pojmiti bol drugog bića. Jer bol je nemoguće izraziti riječima, bol je neizreciva. To je izvanredno zanimljivo područje ljudskog iskustva o kojem znamo malo, jer je vrlo individualno i teško ga je istraživati. U Fridinom slučaju imamo situaciju žene koja slika usprkos bolu koji osjeća, odupire se, savladava ga, neprestalno se bori, u grču je, ali ne odustaje – sve to da bi na svojm slikama izrazila upravo bol. Poput magijskog čina, bori se protiv boli tako da je slika. Frida Kalo je nevjerojatna i fascinantna i kao osoba i kao slikarica.
Šta mi kao čitaoci učimo od nje o boli?
Da bol izolira čovjeka i donosi strašnu, neprevladivu usamljenost. Ona slika upravo iz potrebe da iskorači iz tog svog svijeta ograničenog boli, da ga nekako predoči drugome. Svatko ima potrebu za komunikacijom. Učimo i da je bol moguće prevladati i pretvoriti je u moć stvaranja.
A o ljubavi? Kako je Fridu definisala ljubav prema Maestru, slavnom Dijegu Rivieri?
Ljubav prema Maestru, kako ga je zvala, odredila je u potpunosti njezin život. Već i samo to ime u suštini definira njihov odnos kao odnos učitelja i učenice. Upoznali su se tako da je Frida, još kao srednjškolka, odnijela svoje slike velikom slikaru da joj da svoje mišljenje. Već je ovaj čin bio koliko hrabar, toliko i bezobrazan. Zašto bi veliki slikar uopće gledao črčkarije neke male amaterke? Ona ga je doslovno opsjedala, a njega su privukle njena drskost i mladost, a vidio je i da je talentirana. Među njima je bila razlika od dvadeset godina, on je bio slikar na vrhuncu svjetske slave, poznati komunist koji se kretao u elitnim krugovima. Moguće da mu se Frida u početku veze više divila i da je bila zaljubljena u njegovo slikarstvo više nego u osobu. Bila je to burna ljubav s puno vanbračnih veza i još više ljubomornih scena.
Šta ste novo naučili o sebi ispisujući Fridinu priču?
Fridina priča je jedna od onih koje vam daju snage, koje vas inspiriraju. Naučila sam ono što će naučiti svaka čitateljica koja je pročita, da sa svojim životom možemo učiniti više nego što mislimo da možemo.
Koliko poštujemo nasleđe koje su nam ostavile uspešne i jake žene, poput Vaših junakinja?
Ne poštujemo ga dovoljno, jer našim nasljeđem, kao i stvarnošću, još uvijek dominiraju muškarci. Oni su klasici, oni predstavljaju model prema kojem se mjeri uspješnost žena. Mnoge žene u raznim područjima ostaju zanemarene ili zaboravljenje. Problem je u tome da mlađe generacije ne poučavamo da je žensko stvaralaštvo jednako vrijedno poštovanja. Pogotovo s obzirom na povijesne okolnosti koje ženama nisu išle naruku. Znamo li, na primjer da je Marija Kiri prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu – ujedno i dvostruka dobitnica, jedne godine za kemiju, druge za fiziku? I njena je kćer Irena također dobila Nobela za kemiju zajedno sa suprugom Frederikom Žolio.
Da li se i u kojoj meri feminizam danas udaljio od svoje suštine? Kako ga Vi definišete?
Naravno, to ovisi kako ćemo definirati suštinu feminizma. Ako je definiramo najšire, kao borbu za žensku ravnopravnost, u tom slučaju se udaljio. U feminizmu nema jedinstva, vrlo vjerojatno jer je u nekim zemljama većina osnovnih prava uspostavljena, pa se borba prenijela na druga područja, na primjer na identitet. Identitetska politika je sada dominirajuća, pogotovo u Sjedinjenim državama. To je zapanjujuće, s obzirom na to da im je nedavno na federalnoj razini ukinuto pravo na pobačaj. Ne bi li to trebala biti tema br. 1? S druge strane, u bivšim socijalističkim zemljama prijeti nam ta ista opasnost zbog tradicionalizacije cijelog društva, crkvenog utjecaja i nazadnih, nacionalističkih vlada. Nema razloga za prestanak borbe.
Koje ženske autore, koji kao i Vi kroz svoje knjige predstavljaju snagu žene, cenite i volite?
Volim mnoge autorice i autore – ali kad već pitate za žene, izdvojit ću samo neke koje su mi posebno važne , mada iz različitih razloga: Irena Vrkljan, Margerit Diras, Ani Erno, Margaret Atvud, Marta Gelhorn.
Autor: Maja Šarić Vlaović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 50
Autor: Slavenka Drakulić
