Prikaz zbirke: „Pogledaj što je mačka donijela“
Prvu, a zapravo i jedinu knjigu priča, „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ Ante Tomić objavio je prije tačno dvadeset godina.
Prigodna igra brojki u nekoj bi živoj kulturi svakako izazvala pažnju javnosti, na Filozofskom bi fakultetu u Zagrebu bio sazvan prigodni simpozij, Magazin Jutarnjeg lista priredio bi specijalni dodatak na osam stranica, ugledni bi televizijski veteran u udarnom terminu državne televizije razgovarao s piscem o dvadesetogodišnjici knjige, a jalni bi književni pripravnik u časopisu Quorum konstatirao da se s tim Tomićem pretjeruje. Ništa se od svega toga nije dogodilo, jer žive kulture u Hrvatskoj zapravo nema, nikakva javnost ne postoji, nisu mogući književni simpoziji, pomrli su davno svi televizijski veterani, a jedino što postoji rečeni je jalni pripravnik.
Priče iz Tomićeve prve knjige nisu bile smiješne i duhovite, kako vjeruju oni koji ih nisu čitali. Bile su, uglavnom, tužne i melankolične, pune periferijske i neboderske pustoši, samoće i duha dalmatinske provincije. Nije u njima bilo zabave, pa ni humora na prvu, drugu ili treću loptu, koji je Tomiću bio tako strogo zamjeren. „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ mogla je biti važna, skoro i prevratna knjiga hrvatske književnosti, jer je u njoj, preciznije nego u svim sociološkim analizama i povijesnim sintezama, portretirana tranzicijska, ratna i poratna Hrvatska. Portretiranje jedne zemlje slikanjem njezinih margina, ogledanje zajednice u licima njezinih marginalaca, ono je čime će se Tomić do danas baviti u svojim pričama. Marginalna zemlja s kraja Europe i kraja Balkana, moćna u kolektivnim i bacačkim sportovima, a u kulturnom smislu zapuštena i krajnje inferiorna, najbolje se prepoznaje u svojim marginalcima. Tomić im je pristupio s najviše umjetničkog dara, ali i s dubinskim prepoznavanjem i smislom za njihovu sudbinu.
Ante Tomić jedan je od trojice pismenih ljudi u Hrvatskoj koji su u stanju napisati priču po narudžbi. Drugi je Boris Dežulović, a trećeg ćete se sjetiti sami. U vrijeme nekih boljih novina naručivali su mu božićne ili novogodišnje priče, i on ih je pisao brzo i lako. Također, Tomić jedan je od trojice, a možda postoji i četvrti, koji su u posljednjih četvrt stoljeća bili u stanju napisati novinsku kratku priču, onakvu kakve je, recimo, umio pisati i Antun Šoljan, i koje su temelj ne samo američke short story, nego pripadaju i onoj drugoj, čehovljevskoj tradiciji.
Mnogi su, žestoko frustrirani Tomićem i preostalom dvojicom-trojicom, pokušavali po hrvatskim novinama pisati takve priče, ali uzalud, doista uzalud. Toliko uzalud da je na kraju, kao rezultat kolektivne frustracije Tomićem, novinska priča u Hrvatskoj ukinuta kao žanr.
„Pogledaj što je mačka donijela“„ dvadeset je godina kasnije nova njegova knjiga priča. Slučajna knjiga, moglo bi se reći. Naime, prvobitna je ideja bila da se još jednom, kao u više prethodnih prigoda, izda „Zaboravio sam gdje sam parkirao“, uz dodatak novih priča. Srećom da to nije učinjeno, ne samo zato što se pokazalo da je tih famoznih novih priča sasvim dovoljno za novu knjigu, nego i zato što to naprosto nije ista knjiga, nije je pisao isti pisac, a isto nije ni vrijeme. Ista je samo tuga, melankolija razgaženih Borovo cipela, pustoš predjela i opora naivnost duše, ista je samo simpatija s kojom Tomić vodi svoje likove, a isti je, što je, pak, najveće čudo, njegov dar. Nije lako u Hrvatskoj sačuvati književni dar. To nedaroviti, možda, i najbolje znaju.
Kratka priča, ona kakvu je pisao Čehov, kakvu je pisao Carver, kakvu je pisala Lucija Berlin, kao i ona kakvu piše Ante Tomić, trebala bi već u prvom odlomku odisati autentičnom i prepoznatljivom atmosferom mjesta – na kojem smo bili ili na kojem nikad nismo bili – a do kraja bi trebao biti ispričan cijeli jedan život, jedan dan ili jedan minut u životu, uz barem jedan obrat, jedan preokret prije kraja, i jakom poantom koja, u najboljem slučaju, ne bi trebala biti prepričljiva. Poanta u kratkoj priči takva je da može biti shvaćena samo ako iza sebe ima cijelu priču. Čini se lako, samo što malo kome uspijeva. Tomiću, eto, da. U jednoj priči putuje se autobusom na dan 31. prosinca, i negdje ih kod Korenice zaustavi veliki snijeg. U drugoj priči, koja se zbiva pred Drugi svjetski rat, gradska gospoda, u duši barabe, nagovaraju sirotog redikula da pjeva. I onda on pjeva.
U trećoj priči, u tom briljantnom hrvatskom horor romanu, svedenom na dvjestotinjak redaka kratke priče, čovjek s juga za nikakve pare kupuje kućicu u Baranji, i onda mu se, kad prvi put zanoći, odnekud javi glas: „Zašto si me ubio, Milutine?“ A posljednja priča u knjizi počinje ovakvom rečenicom: “Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.“
Priča završava ovako:
„Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to odlučno presjeći.
'Zbogom, luzeri', reći će im tada tvrdo. 'Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.'“
Da bi ti Bog bio glavni i jedini lik u priči moraš biti ili potpuna budala ili đavolski darovit pisac, da ne kažemo genije. Najbolje je, pak, ako se potrefi tako da je pisac i budala i genije. Priča „Bog je ateist“ pritom nije ni humoreska, ni farsa, ni satira, kao ni ostale Tomićeve priče ni ova nije smiješna – ovaj pisac, naime, piše humorističke romane i nonfikcionalne, novinske humorističke članke i kolumne, ali nikako i kratke priče – nego je žalobna, u osnovi vrlo religiozna, pripovijest o Bogu. Jedna židovska sekta, među bezbrojem židovskih sekti koje su, počev od najveće židovske sekte: kršćanstva, djelovale u posljednjih pet tisuća godina, zastupala je učenje da je Bog, stvarajući svijet, svisnuo od napora i muke, i da smo sad sami. Ovaj Tomićev Bog blizak je tom svisnulom Bogu. On je stari, dobri, duhoviti i gnjevni, židovski Bog.
Knjiga će, što je za trgovce važno, biti hit. Otkrivat će je, što je za književnost važno, nedužan čitateljski puk. Nagrađivana neće biti, što je za jalnuše važno, jer je autor po svemu značajniji i veći od zajednice koja bi da mu uskrati priznanje.
Autor: Miljenko Jergović 21. 12. 2017.
Prigodna igra brojki u nekoj bi živoj kulturi svakako izazvala pažnju javnosti, na Filozofskom bi fakultetu u Zagrebu bio sazvan prigodni simpozij, Magazin Jutarnjeg lista priredio bi specijalni dodatak na osam stranica, ugledni bi televizijski veteran u udarnom terminu državne televizije razgovarao s piscem o dvadesetogodišnjici knjige, a jalni bi književni pripravnik u časopisu Quorum konstatirao da se s tim Tomićem pretjeruje. Ništa se od svega toga nije dogodilo, jer žive kulture u Hrvatskoj zapravo nema, nikakva javnost ne postoji, nisu mogući književni simpoziji, pomrli su davno svi televizijski veterani, a jedino što postoji rečeni je jalni pripravnik.
Priče iz Tomićeve prve knjige nisu bile smiješne i duhovite, kako vjeruju oni koji ih nisu čitali. Bile su, uglavnom, tužne i melankolične, pune periferijske i neboderske pustoši, samoće i duha dalmatinske provincije. Nije u njima bilo zabave, pa ni humora na prvu, drugu ili treću loptu, koji je Tomiću bio tako strogo zamjeren. „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ mogla je biti važna, skoro i prevratna knjiga hrvatske književnosti, jer je u njoj, preciznije nego u svim sociološkim analizama i povijesnim sintezama, portretirana tranzicijska, ratna i poratna Hrvatska. Portretiranje jedne zemlje slikanjem njezinih margina, ogledanje zajednice u licima njezinih marginalaca, ono je čime će se Tomić do danas baviti u svojim pričama. Marginalna zemlja s kraja Europe i kraja Balkana, moćna u kolektivnim i bacačkim sportovima, a u kulturnom smislu zapuštena i krajnje inferiorna, najbolje se prepoznaje u svojim marginalcima. Tomić im je pristupio s najviše umjetničkog dara, ali i s dubinskim prepoznavanjem i smislom za njihovu sudbinu.
Ante Tomić jedan je od trojice pismenih ljudi u Hrvatskoj koji su u stanju napisati priču po narudžbi. Drugi je Boris Dežulović, a trećeg ćete se sjetiti sami. U vrijeme nekih boljih novina naručivali su mu božićne ili novogodišnje priče, i on ih je pisao brzo i lako. Također, Tomić jedan je od trojice, a možda postoji i četvrti, koji su u posljednjih četvrt stoljeća bili u stanju napisati novinsku kratku priču, onakvu kakve je, recimo, umio pisati i Antun Šoljan, i koje su temelj ne samo američke short story, nego pripadaju i onoj drugoj, čehovljevskoj tradiciji.
Mnogi su, žestoko frustrirani Tomićem i preostalom dvojicom-trojicom, pokušavali po hrvatskim novinama pisati takve priče, ali uzalud, doista uzalud. Toliko uzalud da je na kraju, kao rezultat kolektivne frustracije Tomićem, novinska priča u Hrvatskoj ukinuta kao žanr.
„Pogledaj što je mačka donijela“„ dvadeset je godina kasnije nova njegova knjiga priča. Slučajna knjiga, moglo bi se reći. Naime, prvobitna je ideja bila da se još jednom, kao u više prethodnih prigoda, izda „Zaboravio sam gdje sam parkirao“, uz dodatak novih priča. Srećom da to nije učinjeno, ne samo zato što se pokazalo da je tih famoznih novih priča sasvim dovoljno za novu knjigu, nego i zato što to naprosto nije ista knjiga, nije je pisao isti pisac, a isto nije ni vrijeme. Ista je samo tuga, melankolija razgaženih Borovo cipela, pustoš predjela i opora naivnost duše, ista je samo simpatija s kojom Tomić vodi svoje likove, a isti je, što je, pak, najveće čudo, njegov dar. Nije lako u Hrvatskoj sačuvati književni dar. To nedaroviti, možda, i najbolje znaju.
Kratka priča, ona kakvu je pisao Čehov, kakvu je pisao Carver, kakvu je pisala Lucija Berlin, kao i ona kakvu piše Ante Tomić, trebala bi već u prvom odlomku odisati autentičnom i prepoznatljivom atmosferom mjesta – na kojem smo bili ili na kojem nikad nismo bili – a do kraja bi trebao biti ispričan cijeli jedan život, jedan dan ili jedan minut u životu, uz barem jedan obrat, jedan preokret prije kraja, i jakom poantom koja, u najboljem slučaju, ne bi trebala biti prepričljiva. Poanta u kratkoj priči takva je da može biti shvaćena samo ako iza sebe ima cijelu priču. Čini se lako, samo što malo kome uspijeva. Tomiću, eto, da. U jednoj priči putuje se autobusom na dan 31. prosinca, i negdje ih kod Korenice zaustavi veliki snijeg. U drugoj priči, koja se zbiva pred Drugi svjetski rat, gradska gospoda, u duši barabe, nagovaraju sirotog redikula da pjeva. I onda on pjeva.
U trećoj priči, u tom briljantnom hrvatskom horor romanu, svedenom na dvjestotinjak redaka kratke priče, čovjek s juga za nikakve pare kupuje kućicu u Baranji, i onda mu se, kad prvi put zanoći, odnekud javi glas: „Zašto si me ubio, Milutine?“ A posljednja priča u knjizi počinje ovakvom rečenicom: “Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.“
Priča završava ovako:
„Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to odlučno presjeći.
'Zbogom, luzeri', reći će im tada tvrdo. 'Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.'“
Da bi ti Bog bio glavni i jedini lik u priči moraš biti ili potpuna budala ili đavolski darovit pisac, da ne kažemo genije. Najbolje je, pak, ako se potrefi tako da je pisac i budala i genije. Priča „Bog je ateist“ pritom nije ni humoreska, ni farsa, ni satira, kao ni ostale Tomićeve priče ni ova nije smiješna – ovaj pisac, naime, piše humorističke romane i nonfikcionalne, novinske humorističke članke i kolumne, ali nikako i kratke priče – nego je žalobna, u osnovi vrlo religiozna, pripovijest o Bogu. Jedna židovska sekta, među bezbrojem židovskih sekti koje su, počev od najveće židovske sekte: kršćanstva, djelovale u posljednjih pet tisuća godina, zastupala je učenje da je Bog, stvarajući svijet, svisnuo od napora i muke, i da smo sad sami. Ovaj Tomićev Bog blizak je tom svisnulom Bogu. On je stari, dobri, duhoviti i gnjevni, židovski Bog.
Knjiga će, što je za trgovce važno, biti hit. Otkrivat će je, što je za književnost važno, nedužan čitateljski puk. Nagrađivana neće biti, što je za jalnuše važno, jer je autor po svemu značajniji i veći od zajednice koja bi da mu uskrati priznanje.
Autor: Miljenko Jergović 21. 12. 2017.
