Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

BUKMARKER-logo

Prikaz Velikićevog „Bečkog romana“: Stvarnost kao predložak za roman

becki-roman1
Sve je istina i sve je književnost, izjaviće Tomas Bernhard u jednom od poznatih intervjua u kom, između ostalog, objašnjava i zašto su ljudi u Beču najzlobniji ljudi koji postoje na svetu. Čitajući novi roman Dragana Velikića, ne jednom, na pamet će nam pasti upravo Bernhard – pre svega usled dubine reza kojom slavni austrijski pisac zaseca u anomalije i neprevladane traume društva u kom je živeo, gde se prividna sigurnost i nominalni red mešaju i poistovećuju sa zadovoljstvom i(li) srećom. I zaista, sudeći po parametrima stabilnosti – socijalne zaštite, dobre infrastrukture, zelenila, kvaliteta zdravstvene zaštite te mnoštva mogućnosti za kulturu i zabavu – Beč decenijama zauzima jedno od čelnih mesta na rang-listama najsrećnijih svetskih gradova odnosno gradova koji su najbolji za život.

Slično je, bez sumnje, mislio i Pavle Marić, mladi psihijatar srpskog porekla – zaposlen u bečkoj Centralnoj bolnici, kao lekar-specijalizant, kao i zatvorskoj bolnici za mentalno poremećene osuđenike u Hiršendorfu – sve do trenutka kad je, jednog majskog jutra 2020. godine, na njegova vrata zakucala bečka policija. Zaplet nadalje teče „kao u romanu“. Velikom romanu, koji svojom literarnom ubedljivošću i psihološkom sugestivnošću biva dostojan najbolje tradicije svetske literature. Upoređivati novi roman Dragana Velikića s nekim od romana Dostojevskog, KafkinimProcesom“, Kamijevim „Strancem“ ili Crnjanskijevim „Romanom o Londonu“ imalo bi osnova i smisla mada bi, takođe, moglo da nas odvede i u kliše. „Bečki roman“ teško je uporediv s knjigama za koje u žanru psihološkog romana znamo, između ostalog i zato što velika književnost teško da je smestiva u žanr.

Da ne bih upao u zamke prepričavanja romana koji tek treba da čitate, otkriću samo da psihijatar Marić završava u zatvoru gde se, jedna po jedna, razvejavaju predstave o uređenosti i sigurnosti sveta u kom je do tada živeo. Pošto zaplet delom korespondira i s događajima iz ličnog života samog pisca – na planu fabule, stvarnost bismo mogli tretirati i kao tematski predložak za priču. „Ovo je roman kakav svakako nisam planirao da napišem“, pojašnjava Velikić.

Uostalom, uverljivost literature ogleda se i u tome što, protokom vremena, književna istina ostaje jedina koje se ljudi sećaju. Pisan u najboljoj tradiciji društvenog romana, „Bečki roman“ čita se kao psihološki triler, socijalni traktat ali, istovremeno, i uzbudljiva priča o odnosu pojedinca naspram sistema, tačnije „sistema“ u čijim se lagumima gube i iščezavaju korisne zablude o pravičnosti i sigurnosti života u austrijskoj prestonici.

Pavle iskustveno spoznaje tačnost reči hrvatske spisateljice Daše Drndić, koje služe i kao neka vrsta vodiča kroz apsurde tamošnjeg pravosudnog i moralnog posrnuća: „Austrija je prostor u kojem je moguća svaka gadost, prostor koji podnosi sve osim iskrenosti, Austrija je krematorijum za čiste duše.“

Sudski proces, sadržeći zaplet dostojan teatra pravnog apsurda, čini da priča o (nepočinjenom) zločinu prerasta u priču o zlu. Razotkrivajući mehanizme tlačenja – pravnog, profesionalnog ali i emotivnog – Velikić dočarava unutrašnju logiku mehanizama kojima se plivajući zamajci mržnje puštaju u pogon. Pavlov munjevit profesionalni uspeh ali i promptni pad skiciraju i sudbinu zajednice balkanskih gastarbajtera, raspete življenjem između dva jezika od kojih nijedan ne poznaju dovoljno. Istovremeno, to je i univerzalna metafora svih sanjanih destinacija – tačnije, realnostima koje, u društvima gde se integracija ne doživljava kao proces međusobnog približavanja dve strane već kao bezuslovno pokoravanje jedne strane drugoj, sačekuju one koji dolaze. U „Bečkom romanu“ taj fakticitet začinjen je oporim, istorijski utemeljenim humorom koji u ekstremnim okolnostima biva i sredstvo preživljavanja. „Tebi su baš dobro smestili. Nedžade, dođi ’vamo! Evo ga ovaj naš Gavrilo što truje Švabe!“, pozdrav je koji Pavlu upućuje grupa ex-yu pritvorenika. Naposletku, „sve što se njemu dogodilo kondenzovano je uzrečicom – tipično austrijski – uobičajenom frazom odomaćenom u javnoj komunikaciji, kojom se opravdava izostanak bilo kakvog objašnjenja za počinjeno nedelo“.

Pošto je suština literature uvek u onom što se ne vidi – pošto su u porodici junaka knjige bolne teme uglavnom preskakane ili zatrpavane naslagama banalnosti – ovo je i roman o ćutanju, odnosno prećutkivanjima onog što je važno. Roditeljstvu i tome koliko razumemo sopstvenu decu, odnosno u kojoj meri željom da predupredimo i promenimo njihove sudbine bivamo sebični pa i samoživi. Tome kako red i formalna uređenost ne mogu biti supstitut za sreću. Suštinskoj neupotrebljivosti i beskorisnosti svih iskustava koja nisu lična. Potisnutim, dubinskim slikama prenetim iz lično nesvesnog koje se preklapaju s učitanim prizorima i slojevima iz prošlosti grada. O strastima. Posesivnosti. Tabuima i strahu od neprijatnog. Opterećivanju trivijalijama ne bi li se pobeglo od suštine. Gordosti koja sprečava da se sagledaju i (pred)osete ljubavi i patnje bližnjih. To je i priča o tabuima i suštinskom nerazumevanju koje markiraju živote razlikujućih od većine, onih koji se ne uklapaju u stvorene predstave o ugledu i uspehu – konkretno gej paru koji, boraveći u prostoru lažne, odglumljene sigurnosti, suštinsku prirodu svog odnosa krije čak i od najbližih. „Bečki roman“ povest je o ushićujućim ali i manipulativnim i destruktivnim moćima i sposobnostima ljubavi. Nemogućnostima da se isprave počinjene greške, ozvuči prećutano i, uglavnom lažnom, ponosu. Tome koliko je teško sakupiti i ponovo sastaviti krhotine stvarnosti  jednog raspalog sveta utemeljenog na prividima. O (ne)mogućnostima povratka u minule živote i neprevladanim prošlostima što se pred nama otvaraju kao ambisi, onda kad sadašnjost postane neizdrživa. Istovremeno, to je i priča o katarzi. Značaju koji hodanje može da ima za uspostavljanje psihičkog balansa ali i važnosti susretanja – prevashodno sa sobom...

Pošto su nam akteri priče (Olga, Andrej i Pavle) već poznati iz Velikićevog romana „Severni zid“ iz 1995, „Bečki roman“, uslovno rečeno, mogli bismo smatrati nastavkom odnosno dopisivanjem navedene priče. Postojećim, pridodat je i lik dede Lovra, velikog protivnika ćerkinog i zetovog odlaska u Austriju, jednako opreznog i pred unukovim uspesima, kao lajtmotiv ponavljajući rečenicu: „Nemoj da prođete kao Frankopani!“ Izlazeći iz zatvora, s ličnim stvarima navrat-nanos potrpanim u najlon džak, pošto je „organima reda“ zarad pranja vlastite savesti bilo važno da ga iz zatvora što pre izbace, Pavle se seća upravo dedine rečenice – otkrivajući kako su „Fran Krsto Frankopan i Nikola Zrinski bili hrvatski velikaši koji su pripremali urotu protiv Austrije u 17. Veku. Zbog toga su im odrubljene glave. Na prevaru su namamljeni u Beč, a onda utamničeni u Viner Nojštatu – bečkom Novom Mestu“…

Posedujući sve karakteristike zrelog, velikićevskog stila, kao jedne od retkih sretnih konstanti u našoj, ali i regionalnoj književnosti, „Bečki roman“ funkcioniše i kao instrument suočavanja. Književne istine koja nadrasta svako ćiftunstvo, postajući dokument o važnosti ekstremnih egzistencijalnih situacija i iskustava za vitalnost literature jednog pisca. Stilski besprekoran, psihološki upečatljiv (u rangu „Islednika“ ili „Ruskog prozora“), ustanovljujući neku vrstu meta-žanra, „Bečki roman“ među najboljim je ostvarenjima Dragana Velikića – pisca koji, krajnje sugestivno, opravdava prezime koje nosi.

Autor: (Novi) Nebojša Milenković
Izvor: Danas

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Dragan Velikić

Dragan Velikić

<p style="text-align: justify">Dragan Velikić, rođen u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je opštu književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke delatnosti <em>Radija B 92</em>. Pisao je kolumne za <em>NIN</em>, <em>Vreme</em>, <em>Danas</em>, <em>Reporter</em> i <em>Status</em>. Od juna 2005. Do novembra 2009. godine bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.<br /> <br /> Romani: <em>Via Pula</em> (1988 &ndash; <em>Nagrada Miloš Crnjanski</em>), <em>Astragan</em> (1991), <em>Hamsin 51</em> (1993), <em>Severni zid</em> (1995 &ndash; stipendija Fonda &bdquo;Borislav Pekić&ldquo;), <em>Danteov trg</em> (1997), <em>Slučaj Bremen</em> (2001), <em>Dosije Domaševski</em> (2003), <em>Ruski prozor</em> (2007 &ndash; Ninova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada &bdquo;Meša Selimović&ldquo; za najbolju knjigu godine, Srednjoevropska nagrada za književnost), <em>Bonavia</em> (2012), <em>Islednik</em> (2015 &ndash; Nagrada &bdquo;Kočićevo pero&ldquo;, Ninova nagrada za najbolji roman godine, VItalova nagrada)<br /> <br /> Knjige priča: <em>Pogrešan pokret </em>(1983), <em>Staklena bašta</em> (1985), <em>Beograd i druge priče</em> (2009). <br /> <br /> Knjige eseja: <em>YU-Atlantida</em> (1993), <em>Deponija</em> (1994), <em>Stanje stvari</em> (1998), <em>Pseća pošta</em> (2006) <em>O piscima i gradovima</em> (2010). <br /> <br /> Knjiga izabranih intervjua: <em>39,5</em> (2010).<br /> <br /> Monografija<em> Pula &ndash; grad interval</em> (2014) &ndash; u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i istoričarkom umetnosti Paolom Orlić.<br /> <br /> Knjige Dragana Velikića prevedene su na šesnaest evropskih jezika, te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama. <br /> <br /> Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu.</p>

O velikim-malim osećanjima na promociji Jelice Greganović drugog dana manifestacije Dečji dani kulture

Serijal za sada broji tri knjige „Bau-Bau“ (o strahu), „Gde živi ljubav“ (o ljubavi) i „Svitac Svetozar“ (o ljutnji), a u pripremi je i četvrta, u kojoj će kroz lik Tužne Vrbe Vesele biti predstavljena tuga.

Pročitaj više

O životu, vrlini i moći razuma: „Meditacije ili Samom sebi“ Marka Aurelija u prodaji od 5. marta

Remek-delo praktične filozofije „Meditacije ili Samom sebi“ poslednjeg rimskog cara Marka Aurelija, sa izuzetnim predgovorom Vladete Jankovića, nudi dragocene uvide o životu, vrlini i moći razuma. Meditacije koje je napisao u poslednjim godinama svojih vojnih pohoda sadrže privatna

Pročitaj više

Igrajmo se bojama: Veliki posteri za bojenje „U zoo-vrtu“ i „U luna-parku“ u prodaji od 5. marta

Čuješ li tutnjavu vozića i muziku sa ringišpila? Mmm, zamirisale su kokice u luna-parku! Okupi društvo pa pođite različitim stazama zoo-vrta. Pauza je u bistrou! Razvij veliku bojanku, zgrabi bojice i gledaj kako luna-park ili zoo-vrt oživljavaju pod tvojom rukom. Prati primer ili svojoj

Pročitaj više

Za kreativnu zabavu – bojanke „Šareni trenuci“ u prodaji od 5. marta

Uz prelepe bojanke „Šareni trenuci: Razvedri dan bojama!“ i „Šareni trenuci: Zabava u svim bojama!“ pred vama su sati zabave sa vašim mališanima. Ove bojanke sadrže raznovrsne ilustracije prilagođene deci, od životinja do zabavnih likova i predmeta iz svakodnevnog života. Pružaju

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com