Prikaz romana „Ukus sunca“: O putu koji smo svi prošli
Pitam se: kakav bi njen put bio da nije doživela izbegličku agoniju? Da li nas muka najbolje čeliči i oplemenjuje? Da li bi se sve borbe tako snažno klesale da je nije iznova budila nepravda? I koliko je jak taj impuls koji nas goni da od ništavila dokažemo da smo nešto?
Vesna Stanišić je uvezala dve zemlje. Sa različitih aspekata. Kao dramaturg, jako i umetnički posebno. Dala pečat srpskom i švedskom pozorištu. Ispravljala krivo ogledalo Srbije u svetu. Zaslužna za razvoj košarke u svom švedskom gradu. Majka svoje troje dece i jednog Adama, izbeglice iz Sudana.
Heroina sa ovih prostora, koja ukus sunca pronalazi i svojevrsnim optimizmom začinjava kraj knjige na severu sveta, u skladu i doživljaju neviđene lepote. Lofotska ostrva na severu Norveške, gde odlazi na jedan pozorišni festival, ukazuju joj se kao katarza. Kao nagrada za sve što je prošla. Da oseti ukus sunca.
Vesna Stanišić nam šalje snažne poruke. Ukazuje na iskonske vrednosti i poručuje da upoznamo sebe. A ja želim da ovim osvrtom poručim da je ovo štivo izvanredan dokumenat jednog bolnog vremena koje smo na ovim prostorima prošli. I da knjigu možete nabaviti u Laguni.
Obuzeće vas, osvestiti, rastužiti i oplemeniti. Očvrsnuti i naterati da proniknete u sebe i svoje mogućnosti. Granice bez granica. Prošli smo svi taj put. Neke je, kao Vesnu, učinio besmrtnom. Upisao je u bezvremen.
Autor: Ana Vranić Gajić



















