Prikaz romana „Palata“: Poigravanje jezikom
Takođe tvrd u odlukama, strpljiv i metodičan (još kao mlad plaća četiri doživotna troška), protomajstor Petar se pojavljuje kao dovoljno fleksibilan lik da prirodno isprati sve mene koje izbijaju u njegovom dinamičnom neimarskom bivstvovanju u raznim sredinama gde su bili potrebni dvorovi (Konstantinopolj, Venecija, Sicilija), ali i u njegovom mornarsko-poluropskom delu života, kao i u intenzivnom odnosu prema roditeljima, gde otac Simon dugo odlaže da mu dâ podršku, dok majka od početka veruje u svog sina. Iako je uzajamni odnos triju članova porodice prikazan dobrim delom arhetipski, njegov ishod je u stanju da iznenadi čitaoca.
Uz svaku epizodu, pisac se postarao da opiše društveni kontekst kako bi ga bilo lakše razumeti, i u tačnoj meri motivisao čitalačku znatiželju doziranim fikcionalizovanjem istorijskih likova (osim despota Stefana Lazarevića i Konstantina Filozofa, tu su knez Lazar Hrebeljanović, Sveti Sava, Đovani di Mediči...).
Prema napomeni priređivača, jasno je da je ovaj roman ostao nedovršen, ali to gotovo da se ne vidi iz samog teksta romana, koji je maštovit i u isti mah rigorozan u svojoj jezičkoj politici (strog izbor arhaizama i manje poznatih reči, posezanje za ponekim neologizmom...), da deluje jednako završeno kao Petrovićevi najznačajniji romani. Štaviše, to se ne odnosi samo na njegov odnos prema srpskom, već su prisutna i poigravanja italijanskim, grčkim, hebrejskim, latinskim, arapskim jezicima, tako da pripovedač deluje upućeno u svaki od njih. Krajnje dovršeno deluje i radnja, poput epizoda čitanja snega, oporezivanja snova, korišćenja vazduha kao dela tkanja zastave, bacanja peska u vazduh umesto korišćenja oružja... Ona je krajnje imaginativna. Isti slučaj je i sa ponavljanjem istih reči u različitim kontekstima, koje opet vraća na autorovu jezičku maštovitost. I možda i presudno svedoči o tome koliko je savremena srpska književnost izgubila preranom smrću Gorana Petrovića.
Autor: Domagoj Petrović



















